In memoriam Ivan Knezović (1977-2011)

In memoriam

 

Ivan Knezović (1977-2011)

 

Pisati
nekrolog mladom znanstveniku koji se približavao završetku važnog koraka na
svom profesionalnom putu, dovršenju doktorata, kao i kolegi s kojim ste
dijelili isto zaposleničko mjesto, i znajući da je riječ o dobroj i vedroj osobi
te, pored ostalog, mladom ocu – zaista je tužna prigoda. Sve koji su ga
poznavali i s njime surađivali iskreno je rastužila vijest da je Ivan Knezović,
znanstveni novak Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u
Zagrebu, iznenadno preminuo 7. kolovoza 2011. u 34. godini života. Premda to
njegovoj obitelji i znancima, Katedri za staru povijest i Odsjeku za povijest,
kao i hrvatskoj historiografiji i arheologiji, ne može umanjiti gubitak, najmanje
što kao njegovi kolege možemo pritom pokušati učiniti je nastojati iznijeti brojna
stručna i znanstvena područja na kojima je iznimno angažirano radio.

Ivan
Knezović rodio se 1977. u Zagrebu, gdje je polazio Klasičnu gimnaziju i
studirao povijest i arheologiju na Filozofskom fakultetu. Nakon diplomiranja
2002. upisao je ak. god. 2003/2004. poslijediplomski doktorski studij arheologije
na istom fakultetu. Od 2004. do 2007. radio je kao kustos arheološke zbirke u
Muzeju Turopolja u Velikoj Gorici. Godine 2008. zaposlio se na Odsjeku za povijest
Filozofskog fakulteta u Zagrebu, pri Katedri za staru povijest, kao znanstveni
novak na projektu „Stara povijest u hrvatskim povijesnim znanostima: teorija, praksa,
priručnici“, voditeljice prof. dr. sc. Brune Kuntić-Makvić. Na Odsjeku za
povijest izvodio je na preddiplomskom studiju povijesti od ak. god. 2008/2009. i
pod vodstvom profesorice Kuntić-Makvić nastavu iz obveznih kolegija „Hrvatski
povijesni prostor u prapovijesti i antici“ i „Povijest Grčke i Rima sa starom
poviješću hrvatskih zemalja“. Za te je kolegije pripremio nastavne materijale
koji su objavljeni na internetskim stranicama Omege, sustava učenja na daljinu
Filozofskog fakulteta. Bio je posebno angažiran u provođenju različitih oblika terenske
nastave za studente Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Splitu, koja je
obuhvaćala posjete, između ostalog, Krapini, Andautoniji, Muzeju Turopolja,
Arheološkom muzeju u Zagrebu, Topuskom, Skradinu, Bribirskoj glavici, Splitu.

Njegovi
stručno-znanstveni interesi bili su usredotočeni na povijest hrvatskih krajeva
u antici, napose rimske provincije Panonije. Posebno se zanimao za rimsko
graditeljstvo i vojsku, kao i antička inženjersko-tehnička dostignuća. Arheološka
istraživanja obavljao je na različitim lokalitetima, među kojima su se isticali
Andautonija (Ščitarjevo) i Lukavec.

Suautor
je, uz Tatjanu Pintarić, kataloga arheološke zbirke Muzeja Turopolja Arheologija (Velika Gorica: Muzej
Turopolja, 2005). Objavljivao je kraće tekstove i radove o Andautoniji (s
Tatjanom Pintarić, Hrvatski arheološki
godišnjak 2004), općinama Kravarsko i Pokupsko (s Tatjanom Pintarić, Hrvatski arheološki godišnjak 2004,
2005, Obavijesti – Hrvatsko arheološko
društvo 2006), antičkoj arheološkoj topografiji Đakovštine (Zbornik Muzeja Đakovštine 2005), arheološkom
istraživanju položaja Rupa kod sela Mraclin (s Leom Čataj i Tatjanom Pintarić, Hrvatski arheološki godišnjak 2005), arheološkom
istraživanju starog grada Lukavca (Hrvatski
arheološki godišnjak 2005; Obavijesti
– Hrvatsko arheološko društvo 2006, 2007; Ljetopis Grada Velike Gorice 2007), Katančićevom istraživanju
Andautonije u 18. st. (Radovi Zavoda za
hrvatsku povijest 2008), Katančićevom pisanju o turopoljskim uglednicima
(Ljetopis Grada Velike Gorice 2009),
potrazi za miljokazom iz Sela kod Siska (Godišnjak
Gradskog muzeja Sisak 2009). U slovenskom časopisu Arheološki vestnik (2010) objavio je na engleskom jeziku
članak  „The worship of Savus and Nemesis
in Andautonia“. Nekoliko njegovih drugih radova nalazi se u tisku. Prikazao je
knjigu Massima Pallotina Etrušćani:
etruskologija (Zagreb 2008; Obavijesti
– Hrvatsko arheološko društvo 2008) i znanstveno savjetovanje Bellum
Batonianum MM (Zagreb 2009; Latina et
Graeca 2009).

Stručno
je surađivao na pripremi knjige Luje Matutinovića Ogled o Ilirskim provincijama i Crnoj Gori (Zagreb 2009) i dvojezičnog
komentiranog izdanja opisa Andautonije Matije Petra Katančića (u tisku).

Sudjelovao
je na Trećem kongresu hrvatskih povjesničara (Supetar, 1-5. listopada 2008)
priopćenjem „Topografija kultova u rimskome gradu – primjer Andautonije“ i
znanstvenom savjetovanju Bellum Batonianum MM – Rat protiv Batona: Dvije tisuće
godina (Zagreb, 5-7. studenog 2009) izlaganjem „Geografske i strateške
odrednice panonskog dijela batonskog rata“ (u tisku).

Pripremao
je disertaciju iz antičke arheologije pod naslovom „Povijest rimskog
graditeljstva u južnome dijelu panonskih pokrajina u svjetlu građevinskih materijala
i tehnika u Andautoniji“, uz mentorstvo prof. dr. sc. Brune Kuntić-Makvić.

Dok
su za iznošenje ocjene Knezovićevog doprinosa na tim područjima pozvaniji arheolozi
i stručnjaci stare povijesti, osobno bih želio posebno naglasiti njegov značajan
i svestran organizacijski rad. Uz već spomenuto izvođenje kolegija i raznolikih
oblika terenske nastave, Knezović je svoje organizacijske sposobnosti pokazivao
na različitim poslovima, od kojih ću ovdje moći izdvojiti samo neke. Tako je
primjerice pripremao prijavu na međunarodni natječaj projekta o topuskoj
spomeničkoj baštini, pri čemu je koordinirao suradnju s nizom institucija. Bio
je i suorganizator znanstvenog savjetovanja Bellum Batonianum MM – Rat protiv
Batona: Dvije tisuće godina (Zagreb, 5-7. studenog 2009). Od 2009. bio je
satničar Odsjeka za povijest. Ne treba posebno isticati koliko je zahtjevan
posao satničara na velikom Odsjeku za povijest, kao i na Filozofskom fakultetu čije
su potrebe za prostorom uvijek znatne, što je sve dodatno usložnjeno strukturom
nastave koju traži provedba bolonjske reforme. Knezović je odgovorno radio i na
različitim drugim poslovima koje su predviđali projekt na kojem je bio
znanstveni novak, Katedra za staru povijest i Odsjek za povijest.

Nasuprot
čestoj praksi po kojoj su dio znanstvenika i znanstvenica skloniji puno većem ulaganju
vremena za bavljenje vlastitim znanstvenim radom i drugim društvenim obavezama
od onog koje su spremni utrošiti na organizacijski rad u matičnoj instituciji i
struci, Ivan Knezović predstavljao je mladog znanstvenika, nastavnika i osobu koja
je iznimno mnogo vremena i rada ulagala za uspješno funkcioniranje i daljnje razvijanje
matične Katedre i Odsjeka. Premda sam ga poznavao tek dvije godine i nismo,
prirodom različitih znanstvenih područja, historiografski surađivali, nije bilo
teško primijetiti da je rado pomagao u takvim organizacijskim poslovima i rado
izlazio u susret svakome tko bi mu se obratio s kakvom molbom. Svi dobro znamo
da instituti i odsjeci, kao i historiografija u cjelini, teško mogu uspješno funkcionirati
i unapređivati svoje djelovanje bez takvog nesebičnog organizacijskog rada
brojnih pojedinaca, što nerijetko ostaje nezabilježeno u biobibliografijama.

S
tim u vezi, dok se u dijelu hrvatske javnosti i društva te znanstvenih i
nastavnih krugova mogu čuti razmišljanja i navodi koje primjerice donosi nacrt
prijedloga zakona o visokom obrazovanju (travanj 2011) o „nepostojanju
konkurencije između suradnika (asistenata, znanstvenih novaka), unutar samog
visokog učilišta“ te stoga potrebi poticanja „kompetitivnosti između akademskih
nastavnika unutar jednog visokog učilišta“ i „između samih visokih učilišta“,
za mene osobno Ivan Knezović će, uz podsjećanje na spomenuti samozatajni i
nužni organizacijski rad, još jednom uvjerljivo svjedočiti da su znanost i
obrazovanje primarno mjesta kolegijalne suradnje kako nastavnika i studenata
tako i nastavnika međusobno.

Imajući
na umu cjelokupno Knezovićevo djelovanje, vjerujem da je teško dovoljno istaknuti
koliko će takva osoba, nastavnik i znanstvenik nedostajati arheologiji i staroj
povijesti, Katedri za staru povijest i Odsjeku za povijest, kao i njegovim
kolegicama i kolegama.

Branimir
Janković