Spor književnika Knausgaarda s povjesničarom Kershawom o Hitlerovoj biografiji
Pišući o šestoj knjizi “Moje borbe” književnika Karla Ovea Knausgarda (Zagreb: OceanMore, 2019) Miljenko Jergović upozorio je sljedeće: “U svom, na nekoliko mjesta prekidanom, ekskursu o Hitleru i o pjesnicima protivu njegova djela, Knausgaard se kao čitatelj spori s Ianom Kershawom, povjesničarom Trećega Reicha i najvažnijim Hitlerovim biografom. Kershaw ga tako živcira, da počinje pisati o njemu s visine i s prezirom, kakav ponekad upućujemo onima koji ništa ne razumiju, ili ne razumiju ono što je zbilja važno. Zamjera mu što neprestano negativno konotira Hitlera u njegovoj ranoj mladosti, u vrijeme kada je bio praktično bez uvjerenja.
“Takvo je rezoniranje tipično za Kershawov rad, koji kvari time što sve, doista sve, o Hitleru opisuje kao izrazito negativno, čak i ono što se odnosi na njegovo djetinjstvo i mladost, kao da je cijeli njegov život bio obojen onime što će postati i što će raditi dvadeset godina poslije, kao da na neki način utjelovljuje zlo, ili da je zlo bilo u njemu kao kakvo sjeme, nešto nepromjenjivo i nepopravljivo, što onda objašnjava zašto je pošlo tako kako je pošlo. Takvo shvaćanje Hitlera nezrelo je, i zbog toga su Kershawove knjige, koje su poznate kao definitivna Hitlerova biografija, gotovo nečitljive.”
Knausgaardov sasvim nenadani gnjev na slavnog povjesničara, gotovo pa potreba da ga uvrijedi, ima svoj razlog, koji je mnogo važniji i od samoga povoda. Pisac, naime, brani književnost, onu romanesknu, i njezine razloge i načine, od historiografije, od povijesnog i povjesničarskog diskursa. Dok je za povjesničara Hitler definiran svojom ulogom u povijesti, i sve što čini njegovu intimu, njegov privatni i građanski život, uključujući i djetinjstvo kao najintimniji element njegova bivanja, u službi je njegove uloge u povijesti, tako da za povjesničara i ne postoji vrijeme u kojem Hitler postaje Hitlerom, premda je mogao postati i netko drugi, dotle je za pisca važno razumjeti Hitlera, uvući mu se u dušu, razmišljati iz njegove perspektive, živjeti u njegovu djetinjstvu kao u svome vlastitom.
Djetinjstvo i rana mladost su, naime, ono posljednje vrijeme kada pisac može ući u Hitlerovu perspektivu, biti Hitler, pravdati njegove postupke. Ono što će kasnije doći, osim što je moralno neprihvatljivo i što se opire ljudskosti, nerazumljivo je i nepronično sa stanovišta romaneskne književnosti, te izgradnje i razumijevanja lika. Knausgaarda zanimaju radikalne situacije, zanimaju ga granice romana i romanesknog pripovijedanja, i onda je sasvim očekivano da ga zanima Hitler. Razumijevanje Hitlera je tabu, kao što je tabu i fikcionalizacija bližnjih, skupa s njihovim stvarnim imenima i prezimenima. Na više mjesta u knjizi, pripovjedač se, sav očajan, pita zašto običan život postaje tako skandalozan i zašto se njegovi akteri nađu uvrijeđenim ako se taj život detaljno opiše i napiše?
Čitatelju se čini da je riječ o istom skandaliziranju na kakvo nailazi ideja o razumijevanju za dječaka i mladića Adolfa Hitlera, dok mu onako bijednom i usamljenom umire majka, ili dok se ne usuđuje prići djevojci u koju je godinama zaljubljen, ili kad ne odlazi na konsultacije profesoru koji mu je mogao pomoći oko upisa na umjetničku akademiju. Trenutak u kojemu se život prestilizira i preimaginira u književni tekst, umjesto u romanesknu legendu, udaljenu od života i temeljito anonimiziranu i prilagođenu očekivanjima romana, trenutak je u kojemu se rađa nepopravljiv skandal. Jedno je vidjeti sebe u tuđoj uspomeni, a drugo je vidjeti sebe u tuđem životu.”
Cijeli članak dostupan je na poveznicama:
Više o knjizi:
https://shop.skolskaknjiga.hr/moja-borba-sesta-knjiga.html