Nevenko Bartulin – Nezavisna Hrvatska Država Godišnjak 1934: Krv, rasa i rasna ljepota
Kontroverzne izjave o ustaškom pokretu i NDH, koje je prije dva mjeseca dala konzervativna hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu Ruža Tomašić, dovele su do ponovne rasprave o političko–ideološkoj prirodi ustaša prije i nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske. Prema Tomašić, ‘ustaški pokret je jedno, a NDH je drugo’, odnosno, međuratni je ustaški pokret bila skupina nacionalnih boraca za slobodu dok je ustaška država poprimila, pod silom okolnosti, strani i neprihvatljivi političko–ideološki sustav. Da bi objasnila ratnu politiku koju je vodio Poglavnik Ante Pavelić, Tomašić je ponudila sljedeću prilično nesuvislu racionalizaciju: ‘Nije morao pristati na rasne zakone, ali dobro. Nije morao imati logore, ali valjda tada je bio rat. Trebalo je živjeti u tome vremenu.’[1] Iako njezino slabo obrazloženje nema nikakvu vrijednost kao historiografsko objašnjenje, tvrdnja da se ustaški pokret prije 1941. godine sastojao od nacionalista koji nisu slijedili neku specifičnu političku ideologiju već dugo nalazi podršku među brojnim hrvatskim povjesničarima.
Na primjer, prema vodećem povjesničaru međuratnog ustaškog pokreta Mariju Jarebu, ustaška je ideologija bila zasnovana na ‘nacionalnoj isključivosti’, ali ne na ‘rasističkom gledanju’. Međutim on priznaje da točka 11. ustaško-domobranskih načela (1933), koja navodi da u hrvatskoj državi ‘ne smije odlučivati nitko, tko nije po koljenima i po krvi član hrvatskog naroda’, pokazuje da ustaški pokret ‘nije na umu imao demokratska rješenja pitanja manjina i stranaca’.[2] Ostaje ipak nejasno što su ‘demokratska rješenja’ u ovom kontekstu te Jareb zanemaruje spomenuti razliku između etničkog i građanskog nacionalizma, iako je sasvim jasno da su ustaše bili etnonacionalisti u ideološkom smislu. Etničko–rasni nacionalizam nije samo vidljiv u ustaško-domobranskim načelima iz 1933., nego i u glavnim publikacijama međuratnog ustaškog pokreta, uključujući knjigu Mile Budaka, Hrvatski narod u borbi za samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu (1934) i knjigu Mladena Lorkovića, Narod i zemlja Hrvata (1939).[3] Postojanje nekoliko vodećih ustaša koji nisu bili etničkog hrvatskog podrijetla (uključujući i vrlo mali broj ustaša židovskog podrijetla) ne mijenja činjenicu da su ustaše smatrali etničku i/ili rasnu pripadnost kao jedan od bitnih temelja hrvatske narodnosti. Bilo je, za usporedbu, nekoliko vodećih njemačkih nacionalsocijalista koji su bili francuskog, švicarsko-talijanskog ili slovenskog podrijetla,[4] pa čak i visokih časnika Wehrmachta koji su bili židovskog podrijetla,[5] ali ovi pojedini slučajevi također ne mogu promijeniti činjenicu da je nacionalsocijalizam bio zasnovan na etničko-rasnom nacionalizmu.
Daljnja potvrda da je ustaška ideologija bila utemeljena na etničko-rasnom nacionalizmu može se naći u godišnjaku Nezavisne Hrvatske Države (1934) koji je uredio i objavio hrvatski književnik i ustaša Mile Budak. U članku pod naslovom ‘Hrvatska nacionalna ideja’, autor Zlatko Šalković–Frajsman objasnio je da ‘nacionalna ideja obuhvaća sve pojave prosvjetne, političke, društvene i uopće duhovne naravi u jednom narodu, a koje pokazuju osebujnost tog naroda i koje imadu svoj korjen u njegovim rasnim osebinama i krvi.’[6] On je dopustio mogućnost asimilacije stranaca ali samo u iznimnim slučajevima:
‘Sve ono osebujno, posebno, svoje u pojedinom narodu, osniva se baš na toj zajednici krvi. Iz te krvi izviru sve one tajne sile, koje stvaraju zajedničke poglede na život, zajednicu interesa — zajedničko stvaranje duhovnih i tjelesnih dobara. To vrijedi bez obzira, da li je taj narod nastao iz jedne rase ili stapanjem više rasa. U svakom slučaju postoji zajednica krvi, jer to stapanje […] ili ide potpuno do kraja, ili dodje prije ili kasnije do rascjepa u samostalne, prijašnje rase, koje bezuspiješno pokušaše, da se stope […] Tome istome procesu, postupku u prirodi, odgovara i pojam asimilacije (prirodjenja, prilagodjivanja), koji obuhvaća takovo učlanjenje pojedinaca ili manjih skupina u jedan narod, kojemu oni po krvi i rasi ne pripadaju […] Ti se pojedinci svom novom narodu tako duhovno priljube i s njime se stope, da potpuno gube ideale svoje rase i naroda […] Gdje se to ne dogodi tako potpuno i savršeno, gdje ti došljaci znače samo brojčani prirast tome narodu, kojemu se priključiše — KAO ŠTO REDOVNO BIVA UZ RIJETKE ČASNE IZNIMKE! — njihovo je djelovanje štetno po narodne interese […]’[7]
Prema autoru, Hrvati nisu općenito imali pozitivno iskustvo s ‘asimilantima’ kroz svoju povijest. Najbolji primjeri za to su bili oni potomci došljaka koji su politički nanijeli Hrvatima ‘ogromne štete’ u 19. stoljeću. Dakle, tada se ‘porodiše dva pokreta, a oba pod vodstvom ljudi tudje krvi i tudjih pradjedova, djedova i očeva: Gajevo ilirstvo i Strossmayerovo jugoslavenstvo.’[8] Za razliku od Gaja i Strossmayera, Ante Starčević, Stjepan Radić i trenutni ‘Vodja’ (tj. Ante Pavelić) bili su ‘narodnog podrijetla po rasi i krvi.’[9] Frajsman je ustaško-domobranska načela zaključno vidio kao ‘osnovane na krvi i rasi.’[10]
U članku pod naslovom ‘Hrvatskim ženama’ u istom godišnjaku, autor Dujo Prpić je uputio sljedeću poruku mladim Hrvaticama:
‘Mi smo dužni svojim i predjima i potomcima, da očuvamo čistu našu hrvatsku rasu i da je očistimo, koliko je tu i tamo natopljena tudjom krvlju […]. S toga nam je razloga dragocjena i nenaknadiva svaka narodna jedinica čiste naše krvi i ne smijemo je ni pod koju cijenu pustiti, da se izgubi za našu narodnu budućnost […] Na vama je, sestre naše, na vama je, kćeri naše, da se duševno pripremite za tu uzvišenu, najčasniju zadaću […] Da budete sposobne za tu uzvišenu spoznaju i da uzmognete shvatiti tu svoju historijsku zadaću u preporodu hrvatskoga naroda, morate prije svega biti svijesne, da sva vaša vrijednost, da sva vaša duševna i tjelesna ljepota potiče samo od vaše hrvatske rase i da sve, što jeste i što imate, morate samo njoj zahvaliti.’[11]
Prpić je također naveo da:
‘Mi vjerujemo u općinstvo Svetih, mi vjerujemo, da su svi ljudi na svijetu braća po svojoj spodobi i duši, ali mi ujedno znademo i to, da smo razdijeljeni medju sobom po rasama i krvi i da je svaki dužan, da čuva svoju rasu i svoju krv čistom i neokaljanom, jer samo na taj način može na svijetu izvršiti svoju narodnu misiju. Samo tako i nikako dručkije, jer kao smjesa ne vrijedi ni sebi ni drugima upravo ništa.’[12]
Sličnu je tezu 1936. iznio jedan njemački rasni teoretičar koji je tvrdio da je svaka rasa i svaki narod utjelovljenje Božje ideje i da je ‘naš zadatak zaštititi njihovu osebujnu prirodu.’[13] Ovdje treba napomenuti da je nacionalsocijalistička vlada načelno razlikovala rasnu antropologiju od rasizma, te je tijekom 1930-ih odbacila međunarodne optužbe da je nacionalsocijalizam zasnovan na rasizmu ili rasnoj mržnji. Na primjer, na jednoj konferenciji u studenome 1934., njemačko je ministarstvo vanjskih poslova izvijestilo kako su njemačka poslanstva po svijetu obrazložila stranim vladama da nacionalsocijalistička politika doista pravi razliku između rasnih tipova ali ne među kvalitetima pojedinih rasa (dakle, Verschiedenartigkeit der Rassen a ne Verschiedenwertigkeit der Rassen).[14] Naravno, teorija o nordijskoj rasnoj iznimnosti je također bila itekako prisutna u nacionalsocijalističkim publikacijama u ovom razdoblju.
Nadalje, u članku ‘Hrvati i Bugari’ u NHD godišnjaku, čiji je autor bio stari pravaški političar i ustaša Marko Došen, možemo naići na sljedeći rasni argument:
‘Kroz vjekove Hrvati i Bulgari sačuvali su u najtežoj borbi svoju narodnu i državnu individualnost, sačuvali svoju kulturu i druge narodne osebine. Sačuvaše to zato, jer im je rasna svijest o posebnoj rasi i posebnom narodu davala uvijek nove porive za borbu i život. I Hrvati i Bugari rasno su različni od Srba. Srbi su mješavina raznih rasa i plemena, a od svakog zadržali su baš najgore osebine. Taj rasni antagonizam, kako u prošlosti tako i u sadašnjosti, ne može se premostiti.’[15]
I Mile Budak je uključio rasno tumačenje o židovskom podrijetlu komunizma i kapitalizma u svom članku ‘Nekoliko misli o uredjenju slobodne i nezavisne hrvatske države’:
‘KOMUNIZAM I KAPITALIZAM predstavljaju dva oprečna pogleda na svijet i život, dva oprečna državna ustrojstva, dva oprečna ropstva čovjekove duše, slobode, ponosa i dostojanstva, koja su duši hrvatskoga naroda jednako daleka i tudja […] Vodje su i jednima i drugima —isti! Nijesu, doduše, isti ljudi, ali je ista krv, isto porijetlo, ista rasa, koja imade svoje težnje i ciljeve, pa ide za njima posve svijesno i proračunato, po odredbama svoje krvi, koja ih kroz stoljeća vodi i ravna […] Razlika je ta, što kakvoga Rokfelera ili Šterna zamijeni kakav Trocki, koji se je prije-recimo zvao Bronstein, pa kako je prije radio, tako sada nastavlja samo – pod novom firmom.’[16]
Nevenko Bartulin
[1] Citirano u: Hrvoje Šimičević, ‘Ruža ustaška’, Portal Novosti, 31. svibnja 2019:
https://www.portalnovosti.com/ruza-ustaska
[2] Mario Jareb, Ustaško-domobranski pokret: od nastanka do travnja 1941. godine. Školska knjiga: Zagreb, 2006, str. 129.
[3] Više o etnojezičnim i rasnim teorijama u ovim knjigama vidjeti u: Nevenko Bartulin, The Racial Idea in the Independent State of Croatia: Origins and Theory. Brill: Leiden, 2014, str. 131-137.
[4] Na primjer: Walther Darré, Leonardo Conti i Odilo Globocnik.
[5] Više o tome vidjeti u: Bryan Mark Rigg, Hitler’s Jewish Soldiers: The Untold Story of Nazi Racial Laws and Men of Jewish Descent in the German Military. University Press of Kansas: Kansas, 2002.
[6] Dr. Mile Budak ur. Nezavisna Hrvatska Država Godišnjak 1934. Druck Dr. W. Brönner: Berlin, 1933/34, str. 31.
[7] ibid.
[8] ibid, str. 34.
[9] ibid, str. 32, 34-35.
[10] ibid, str. 35.
[11] ibid, str. 82.
[12] ibid.
[13] Winfried Ekkehart [Heinrich Schnee] citiran u: Christopher M. Hutton, Race and the Third Reich: Linguistics, Racial Anthropology and Genetics in the Dialectic of Volk. Polity Press: Cambridge, 2005, str. 16.
[14] Raul Hilberg, The Destruction of the European Jews. Vol 1. Third Edition. Yale University Press: New Haven and London, 2003, str. 65.
[15] NHD Godišnjak 1934, str. 29.
[16] ibid, str. 129.