Reagiranje povjesničara Petra Macuta na tekst Borisa Postnikova povodom objave knjige “Ustaška mladež”

Povjesničar Petar Macut zamolio je uredništvo portala historiografija.hr da objavi njegovo reagiranje na tekst Borisa Postnikova povodom najave objavljivanja Macutove knjige “Ustaška mladež”.

 

—

 

Boris Postnikov u kolumni “Neprijateljska propaganda” (https://www.portalnovosti.com/neprijateljska-propaganda-1941-godina-od-koje-se-povraca) pisao je o objavi knjige Petra Macuta “Ustaška mladež” koja je najavljena tekstom Zvonimira Despota “Knjiga ‘Ustaška mladež’: Sve prednosti i mane totalitarnoga ustroja NDH” (https://blog.vecernji.hr/zvonimir-despot/ustaska-mladez-10528). Petar Macut smatra pritom potpuno neprimjerenim što ga je Postnikov “uvrstio u red revizionističke literature” i u svom reagiranju donosi Uvod iz svoje knjige “Ustaška mladež” iz kojeg drži da jasno proizlazi potpuno suprotno.

 

Historiografija.hr

 

—

 

Poštovano uredništvo portala historiografija.hr,

 

kao profesionalni povjesničar koji redovito čita vaše objave kojima pratite aktualnu historiografsku produkciju, historiografiju kao znanost i povjesničare kao angažirane intelektualce, zamolio bih vas da objavite tekst kojim reagiram na krajnje neprofesionalne, uvredljive i površne insinuacije oko moje knjige Ustaška mladež.

 

Naime, na portalnovosti.com stanoviti Boris Postnikov napisao je tekst Neprijateljska propaganda: 1941. godina od koje se povraća

https://www.portalnovosti.com/neprijateljska-propaganda-1941-godina-od-koje-se-povraca

 

u kojem je moje djelo Ustaška mladež uvrstio u red revizionističke literature na tragu koje se nalaze radovi Igora Vukića, Vlade Vladića, Romana Leljaka i Stjepana Loze. Svima ostavljam za pravo da o svakom objavljenom djelu imaju svoje vlastito mišljenje, bez obzira na domete istoga. To pravo ima, naravno, i Boris Postnikov. Ono na što nema pravo, čini mi se, jest etiketirati, insinuirati i, na kraju krajeva, optuživati autora Ustaške mladeži za bilo što, a da knjigu o kojoj piše nije niti pročitao.

 

Naime, Boris Postnikov je svoj uradak (kojega nemam potrebu citirati jer će onaj koga zanima što to točno i na koji način tvrdi pročitati na poveznici unutar ovoga teksta) objavio 10. studenoga 2018. godine, a da je knjigu mogao kupiti tek 13. studenoga, u 8.00 ujutro na Interliberu. To ga naravno nije spriječilo da nam prezentira lakoću kojom se danas može bilo koga oblatiti.

 

Da nam je pravosuđe kakvo nije, možda bih nekakvu zadovoljštinu potražio i na sudu, ali mi je od sudskog pravorijeka važniji sud kolega povjesničara koji prate historiografiju.hr. Zbog tih kolega u nastavku teksta citiram prve dvije stranice UVODA u svoju knjigu Ustaška mladež. Nakon toga bih zamolio da bace pogled i na Postnikov tekst i usporede pročitano.

 

“Ustaška mladež, kao važan dio Ustaškoga pokreta, kao organizacija koja je brinula o podmlatku pokreta, otkriva nam jasno i nedvosmisleno što je to Ustaški pokret u svojoj srži bio: totalitarni pokret s jednim ciljem – bezuvjetno zadržavanje vlasti poglavnika Pavelića, preoblikovanje društva po mjeri ustaških načela, dakle implementiranje ustaške ideologije u tkivo hrvatskoga društva, kontrola svih, upotreba svih, otklanjanje nepouzdanih, bezvrijednih, opasnih.

 

Ustaški pokret pripada fašizmu. On je jedan dio toga pojma. Ustaštvo je hrvatski fašizam ili hrvatska inačica. Ono hrvatsko u tome fašizmu jest: životni prostor koji uglavnom obuhvaća današnju Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, s dijelom Srbije, odnosno Vojvodine. Specifičnost hrvatskoga fašizma bila je njegova ograničena ekspanzivnost jer je već osnutkom Nezavisne Države Hrvatske (NDH) obuhvatio najveći dio teritorija na koji je pretendirao, osim Međimurja koje su okupirali Mađari, Dalmacije čije je dijelove Mussolini zaposjeo potpisavši Rimske ugovore s poglavnikom Pavelićem te Istre za koju nisu postojali nikakvi konkretni planovi i koraci na koji bi se način mogla vratiti u okvir hrvatskih zemalja. Nisu postojali planovi, govori, namjere širiti se dalje, u bilo kojemu smjeru.

 

Ustaštvo je, za razliku od talijanskoga fašizma i njemačkoga nacizma, imalo svoj konkretan prostorni okvir i u tome dijelu bilo je u prednosti pred spomenutim saveznicima u zločinu. Njegova agresivnost koncentrirala se i iživljavala na unutarnjem političkom i društvenom planu. Za razliku od ostalih fašizama, a ovdje prvenstveno mislim na talijanski i njemački, izuzimajući one inačice koje su po mnogočemu bile slične hrvatskomu fašizmu, kao naprimjer slovački, mađarski, bugarski ili srpski, ustaštvo je imalo samo jedan nedvojben i konkretan cilj: samostalnu i neovisnu državu. Ostali sadržaji bili su fluidni, podložni političkomu trenutku i oportunizmu.

 

Ustaška ideologija nije bila razrađena, bila je tek skicirana. Stoga je i mogla primiti konkretne sadržaje koje nije imala i primjenjivati ih dosljedno i radikalno kao da su postojali od početka.

 

Ustaštvo je fašizam jer je u sebi sadržavalo ideje, namjeru i praksu pseudozakonskoga proskribiranja, sabiranja, protjerivanja i ubijanja velikih skupina stanovništva, od čega nisu bili isključeni ni pripadnici vlastitoga naroda. Jer koliko god se krv isticala kao sredstvo povezivanja, a kultura kao medij oblikovanja, onaj tko je bio protiv ustaštva, taj je odmah bio narodni neprijatelj. Jednom proglašena neprijateljem Ustaškoga pokreta ili poglavnika Pavelića, osoba je odmah postala suspektna za režim i kao takva pogodna za progon. Pri određenju državljanstva i narodnosti formalno su se tražili krsni i rodni list, izjava o arijevskome podrijetlu i sl., ali zapravo je bilo najbitnije, ako niste samim svojim rođenjem već označeni kao drugi za režim, da prihvatite sve što je novi režim donio: državu i teror, kriterije za uništenje, kao i proračun države, kulturu smrti i reducirani kulturni život. U kontekstu ustaške ideologije nije bilo moguće biti za NDH, a protiv Poglavnika i ustaštva.

 

Fašizma nema bez nasilja i smrti, oni su sastavni dio te ideologije. Spremnost na progon, ubojstvo i pljačku je ona sposobnost koja je odredila i smjestila ustaštvo među fašizam: dragovoljno, s punom sviješću i odgovornošću. Fašizam je velikodušan u nasilju. Omogućuje svojim slugama iživljavanje, ispunjavanje najnižih nagona. Ne postoji fašizam bez nasilja. To nasilje nalazimo u pisanim i nepisanim zakonima, u zločinačkim praksama, u proglašavanju nepoćudnih i nepodobnih naroda i skupina, u određenju fleksibilnih kriterija za utvrđivanje domaćih izdajnika i stranih plaćenika.

 

Fašizam je totalitaran. On zahtijeva cijeloga čovjeka, potpuno.”

 

Petar Macut

 

Ustaska mladez – naslovnica