Dunja Pelin – prikaz knjige – Tea Perinčić, “Rijeka ili smrt! D’Annunzijeva okupacija Rijeke, 1919.–1921.”, 2019.

Tea Perinčić, Rijeka ili smrt! D’Annunzijeva okupacija Rijeke, 1919.–1921., Naklada Val, Rijeka 2019, 216 str.

 

Tea Perinčić povjesničarka je čiji je opus prožet povijesti njezina rodnog grada (Revolucionarna 1848. u Rijeci, D’Annunzio – Božić 1920., Krčka komuna u doba Lepantske bitke 1571. godine i dr.), u kojemu radi kao kustosica u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja Rijeka. U svojoj sintezi Rijeka ili smrt! D’Annunzijeva okupacija Rijeke, 1919.–1921., objavljenoj krajem 2019. godine, autorica obrađuje temu kojoj hrvatska historiografija dosad nije posvetila mnogo pažnje. D’Annunzijevo zauzeće grada znatno je više prostora dobilo u talijanskoj historiografiji, koja mu, prema sudu autorice, često pristupa suviše romantizirano i apologetski.

Knjiga Rijeka ili smrt! nastala je u sklopu projekta Europske prijestolnice kulture za 2020. godinu, zajedno s izložbom D’Annunzijeva mučenica – L’olocausta di D’Annunzio iste autorice. Stoga ne iznenađuje što je knjiga pisana jednostavnim, primamljivim stilom prilagođenim širem čitateljstvu. Također valja istaknuti da je knjiga dvojezična (hrvatsko-engleska), što ju čini pristupačnom svjetskoj publici. Autorica u tekst uključuje dnevničke i novinske izvore, a popraćen je mnoštvom fotografija. Struktura teksta organizirana je na temelju metafore o D’Annunzijevu zauzeću grada kao kazališnoj predstavi, pa je tako prvo poglavlje koje govori o razvoju Rijeke uoči zauzeća nazvano Priprema pozornice (str. 15-63), drugo poglavlje Glavni glumac (str. 63-87) progovara o D’Annunzijevu životu, treće poglavlje Ulazak na pozornicu (Santa entrata) (str. 87-109) opisuje zauzeće grada, kulminaciju predstavlja poglavlje Velika predstava (str. 109-185) koje prati 16 mjeseci danuncijade, a zastor se spušta u poglavlju Grande finale (str. 185-203).

Rijeka u Habsburškoj Monarhiji, u kojoj se od 1779. kao corpus separatum razvija pod ugarskim utjecajem, ubrzano gospodarski napreduje zahvaljujući merkantilističkoj politici. Gospodarski i društveni razvoj Rijeke pretvara grad u „etnički, vjerski, kulturološki i leksički šaroliko središte“ (str. 17). Tijekom revolucionarnih zbivanja 1848. njezino patricijsko gradsko vodstvo gubi politička prava stečena na osnovu plemićkog statusa. Taj se društveni sloj ipak ponovno nameće kao građanska elita miješanoga etničkog sastava koji uključuje Talijane. Kulturni identitet talijanskoga građanstva očitovao se u pravu na korištenje talijanskoga jezika u gradskim poslovima, no, neovisno o tome, riječki Talijani nisu osjećali poveznice s Italijom koja započinje proces svoga ujedinjenja.

U razdoblju od 1848. do Hrvatsko-ugarske nagodbe Rijeka je službeno hrvatski grad, a Nagodba donosi privremenu mađarsku upravu. Isticanje talijanskoga jezika i kulturnih posebnosti, pojava koja se intenzivira nakon uvođenja mađarskog kao jezika uprave, postalo je način isticanja riječke autonomije spram stranih uprava. Protivljenje mađarskim nastojanjima da smanje riječku autonomiju očitovalo se u osnivanju Autonomne stranke, u čijem se djelovanju ubrzo istaknuo Riccardo Zanella. Politika autonomaša, koja se oslanjala na talijanski kulturni identitet grada, nije izražavala tendencije prema ujedinjenju s Italijom. Jezična i kulturna isključivost ipak se počela širiti među stanovništvom te je bila usmjerena protiv Mađara, ali i Hrvata. Početkom 20. stoljeća uz autonomaštvo se javlja i iredentizam, tj. težnja za pripajanjem Rijeke Kraljevini Italiji. Iredentističku politiku zagovara udruženje Giovine Fiume osnovano 1905. godine. U Italiji se uoči Velikog rata nije govorilo o pripajanju Rijeke, premda je bilo simpatija za riječku iredentističku politiku.

Italija se krajem rata našla na pobjedničkoj strani te je očekivala ispunjenje svojih teritorijalnih zahtjeva, posebice onih na istočnom Sredozemlju. Njezini unutarnji gospodarski i politički problemi padaju u drugi plan, a pažnja javnosti usmjerava se prema objedinjavanju svih Talijana u jednoj državi. Na ulicama većih talijanskih gradova održavaju se demonstracije u kojima mase traže da se terre iredente pripoje Kraljevini Italiji. Talijani su očekivali da će im Pariška mirovna konferencija donijeti ispunjenje tih zahtjeva, no Wilson, Clemenceau i Lloyd George nisu gajili simpatije prema talijanskom ekspanzionizmu. Italija, uz područja spomenuta u Londonskom ugovoru, zahtijeva pripojenje Rijeke, čemu se posebno protivio Woodrow Wilson. Wilson je smatrao da Rijeka, kao multietničko središte, treba biti slobodno područje pod međunarodnom zaštitom. Perinčić ističe kako „nije postojala povijesna osnova pomoću koje bi se Rijeka i njezin distrikt povijesno prikazali kao talijanski teritoriji kao što se pripojenje Istre i Dalmacije nastojalo pravdati višestoljetnom vladavinom nekadašnje Mletačke Republike“ (str. 16).

Uoči svršetka Prvoga svjetskog rata vlast u Rijeci preuzima novoosnovana Država SHS. Međutim, političari talijanaške orijentacije istoga dana osnivaju Talijansko nacionalno vijeće te izdaju proglas u kojemu traže da se Rijeka pripoji Italiji, pozivajući se na pravo naroda na samoodređenje. Atmosfera u gradu postaje napeta: organiziraju se protalijanske i projugoslavenske demonstracije, a u grad pristižu saveznički vojnici sa zadatkom održavanja reda do donošenja konačne odluke o sudbini Rijeke. Talijanski vojnici ubrzo omogućavaju Talijanskome nacionalnom vijeću da preuzme vlast nad gradom – istjeran je riječki veliki župan kojega je postavilo Narodno vijeće SHS, započinje talijanizacija naziva ulica i obiteljskih imena, a netalijansko stanovništvo doživljava diskriminaciju. Međutim, djelovanje vijeća bilo je ograničeno na uklanjanje tragova hrvatskoga stanovništva iz javnog prostora – izuzev toga, grad se našao na rubu bezvlašća. Izostanak prometa i industrijske proizvodnje dodatno su otežavale brojne pljačke. Rijeka je postala odredište talijanskih dobrovoljaca koji se dolaze obogatiti i osloboditi grad – za njih je Rijeka bila „nestvaran, gotovo idealan grad, puka oprečnost razorenoj i osiromašenoj Italiji“ (str. 55).

Čitava 1919. godina u Rijeci, navodi autorica, protekla je „u znaku vješanja zastava, izlazaka na ulice i skandiranja“ (str. 57). Veliku ulogu u riječkom iredentističkom pokretu imale su žene koje su šivale zastave i sudjelovale u raznim vrstama javnih demonstracija. Međunarodna komisija ubrzo ukida Talijansko nacionalno vijeće te se uprava nad gradom povjerava zajedničkom predstavništvu SAD-a, Velike Britanije, Francuske i Italije. Održavanje reda prepušteno je britanskim i američkim vojnicima, a talijanski vojnici, na veliku žalost talijanaša, napuštaju grad. Talijansko nacionalno vijeće ogorčeno je odlukama međunarodne komisije te traži kandidata koji bi mogao predvoditi talijanski marš na Rijeku – D’Annunzio će se pokazati savršenim glumcem za tu ulogu.

Gabriele D’Annunzio, mladi pjesnik iz dobrostojeće građanske obitelji, rano je počeo razvijati ekstravagantan karakter i demonstrirati svoj veliki ego – riječima autorice, „[z]nao je od malih nogu kako izgraditi vlastiti mit“ (str. 63). Unatoč fizičkim nedostacima, svojom je retorikom i pojavom osvajao žene i narodne mase. Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće D’Annunzio uživa veliku popularnost u Italiji, a ističe se svojim lascivnim tekstovima te brojnim ljubavnim avanturama. Njegov je stil života ekscentričan i rastrošan (zbog čega je upadao u financijske probleme), a važnu ulogu pridaje praznovjerju i mistici. D’Annunzio nije bio samo književnik, već i političar – dvije je godine bio zastupnik u talijanskom parlamentu, premda je politiku smatrao dosadnom i nije ju naročito razumio. Protivio se političkoj demokratizaciji te s visine gledao na običan puk, no bio je svjestan svoje sposobnosti manipulacije masama i moći koja iz toga proizlazi. Njegova je pojava nagovijestila „novo doba političke komunikacije i neposrednost u odnosu vođe i naroda, u stvaranju kulta ličnosti i manipulaciji masa“ (str. 73).

Od izbijanja Prvoga svjetskog rata D’Annunzio je bio njegov gorljivi zagovornik, vidjevši priliku da se nametne u ulozi vođe. Držao je govore u kojima je veličao talijanski narod i isticao nužnost teritorijalne ekspanzije talijanske države, oslanjajući se na njezinu slavnu prošlost. U vrijeme talijanskoga ulaska u rat D’Annunzio se dobrovoljno javlja u vojsku – zbog dobi od 52 godine nije se nalazio na popisu vojnih obveznika. Kao zapovjednik III. armije uživao je velik ugled među vojnicima, s kojima se družio i fotografirao u svojoj elegantnoj uniformi šivanoj po mjeri. D’Annunzio iskazuje futuristički interes za avione i brza plovila, a njegova propaganda spaja elemente romantičarskog viteštva i nemilosrđa prema neprijatelju. Jedan je od njegovih zapamćenih ratnih pothvata let avionom iznad Beča kada je razasuo letke u kojima poziva građane na odbijanje poslušnosti habsburškom caru. Godine 1916. prilikom leta biva ranjen te gubi vid na jedno oko. Svojim je suludim pothvatima (npr. pokušaj osvajanja kote 28 nedaleko Trsta i torpediranje austrougarskih brodova u bakarskoj luci) te ratnim ranjavanjima D’Annunzio stekao ugled u vojnim krugovima i status ratnog heroja.

Brojne elemente D’Annunzijeve nacionalističke i populističke retorike te njegovih rituala kasnije su preuzeli Mussolini i Hitler, pa se D’Annunzio često spominje kao „prototip fašističkoga vođe“ (str. 81). Primjerice, D’Annunzio je oživio rimski vojnički pozdrav koji je kasnije preuzeo Mussolini. Latinizirao je mnoge izreke kako bi nalikovale na rimske, a poklič „eia, eia, eia, alalà“ izmislio je kako bi izbjegao korištenje britanskoga „hip-hip-hurra“. Njegova politička propaganda isprepliće se s vjerskom simbolikom koju koristi u svjetovne svrhe, posebice simbolikom mučeništva.

D’Annunzio je zauzimanje Rijeke smatrao isplativim političkim i materijalnim podvigom koji će pažnju Mirovne konferencije u Parizu skrenuti na teritorije koji pripadaju Italiji. Teritorijalno proširenje trebalo je biti praćeno formiranjem nove vlade „ratnih heroja“ čime bi talijanska pobjeda u ratu konačno postala potpuna, a ne „osakaćena“ (vittoria mutilata). Također, D’Annunzio se bojao da mu kraj rata donosi kraj obožavanja koje su mu iskazivali mladi vojnici, što je bio dodatan poticaj za pothvat poput osvajanja Rijeke.

Premda je Talijansko nacionalno vijeće još u svibnju 1919. D’Annunziju poslalo telegram u kojemu ga moli da u ime Italije zauzme Rijeku, pjesnik-vojnik nije se upuštao u takav pothvat bez priprema i oklijevanja, strahujući da ga Rijeka neće dočekati raširenih ruku. Zauzimanju Rijeke prethodilo je stvaranje bliskih veza između riječkih iredentista i talijanskih nacionalista te pokretanje lista La Vedetta d’Italia (Predstraža Italije) u kojem su objavljivani protalijanski propagandni tekstovi. Praznovjerni D’Annunzio čekao je nadnaravni znak. Odlučuje u pohod krenuti 11. rujna 1919. budući da je broj 11 smatrao svojim sretnim brojem, a u Rijeku ulazi dan kasnije. D’Annunzio se u pohodu na Rijeku najviše oslanjao na tzv. ardite („smjeli“), skupinu mladih fanatičnih vojnika koji su njegovali kult rata, fizičke snage i hrabrosti te su, poput D’Annunzija, teško prihvaćali činjenicu da je rat gotov.

Regularna talijanska vojska primila je uputstva da spriječi D’Annunzijev ulazak u Rijeku, no nitko se nije pokazao voljnim reagirati. Štoviše, talijanska mu se vojska pridružila, a na ulicama ga je dočekalo oduševljeno mnoštvo. Savezničke postrojbe mirno su se povukle iz grada, a D’Annunzio je istoga dana održao teatralni govor s balkona Guvernerove palače, što će postati „obrazac njegovih mnogobrojnih javnih nastupa“ (str. 107). D’Annunzio je odmah po ulasku u Rijeku od Talijanskoga nacionalnog vijeća dobio ovlasti gotovo neograničena upravljanja gradom – postao je Comandante. Međutim, reakcije Italije nisu bile po volji D’Annunzija. Comandante je očekivao promptnu aneksiju Rijeke i pad premijera Nittija, no ništa se od toga nije dogodilo. Nitti razmišlja o volji saveznika te nastoji okončati okupaciju Rijeke. Kad se nekoliko delegacija s tim ciljem pokazalo bezuspješnima, talijanska se vlada odlučuje na blokadu Rijeke. Cilj D’Annunzija bio je okrenuti talijansku javnost protiv Nittija te stvoriti sliku o „mučeničkoj Rijeci“ (str. 119), „najtalijanskijem“ od svih gradova.

U Rijeku su dolazili mladi, entuzijastični ljudi šarolikih i nespojivih ideologija koje su našle svoje mjesto pod kišobranom „fiumanesima“ (str. 123). Uz muškarce, velik broj pridošlih Talijana činile su žene koje su u Rijeci vidjele priliku za emancipaciju i jednakopravno izražavanje vlastitih nacionalnih osjećaja. Velik broj doseljenika promijenio je etnički sastav Rijeke. Tijekom 16 mjeseci D’Annunzijeve okupacije Rijeka je bila grad bezvlašća i neprekidnih bakanalija. Mnoge društvene konvencije bile su srušene: seksualne slobode bile su velike, a učestale bludne zabave rezultirale su valom spolnih bolesti; ekstravagantnom odijevanju nisi odolijevali ni vojnici, a jedini obvezan modni detalj, čak i za žene, bio je bodež; raširena je bila uporaba droga, a posebno kokaina; raspustio se čak i dio svećenstva. Stil života bio je toliko razuzdan da je čak i sam D’Annunzio upozoravao vojnike da moraju čuvati snagu za obranu od neprijatelja.

D’Annunzija su podržali mnogi umjetnici, idealisti i zanesenjaci koji su u njegovu djelovanju vidjeli napredne ideje, ali i mnogi nacionalisti i imperijalisti koji su, dakako, bili bliži njegovu stvarnom ideološkom određenju. Podržavali su ga futuristi, premda su mnogi vodeći umjetnici ovoga pokreta zamjerali D’Annunziju nedostatak odlučnosti u društvenim promjenama nakon zauzimanja Rijeke. D’Annunzio je nesuglasice imao i s Mussolinijem, kojemu je zamjerao nedovoljan politički angažman u Italiji. S vremenom su pripadnici viših vojnih krugova napustili Comandantea, koji nadomješta izostanak njihove potpore dovođenjem mnogih slavnih ličnosti u Rijeku. Tako je, primjerice, Guglielmo Marconi posjetio Rijeku i omogućio prvi radioprijenos D’Annunzijeva govora.

D’Annunzijevi suradnici ugrubo se mogu podijeliti na one tradicionalne, čiji su ciljevi bili ograničeni na dogovor s talijanskim vlastima oko pripojenja Rijeke, te na idealiste koji su Rijeku vidjeli kao priliku za izgradnju novog društva koje će odbaciti sve tradicionalne konvencije (premda nije postojalo prihvaćeno mišljenje oko toga u kojem smjeru treba ići to novo društvo). Potonji su se okupljali oko ekscentričnoga pilota Guida Kellera, vegetarijanca i nudista. Autorica navodi kako je skupina oko Kellera bila bliska anarhističkim idejama utoliko što ih nisu privlačili nikakvi tradicionalni oblici vlasti, pa tako ni vladanje Rijekom. Sljedbenike svojih antitradicionalnih ideja Keller je okupio u organizaciji Udruženje slobodnih duhova – Yoga kojemu je zaštitni znak bila svastika (i naziv i simbol odabrani su bez preuzimanja ikakva sadržaja koji se uz njih veže u istočnjačkoj tradiciji). Istaknuti D’Annunzijev suradnik bio je i belgijski Židov Leon Kochnitzky koji je u Rijeku došao na novinarskom zadatku te se oduševio D’Annunzijevim idejama. Kochnitzky je bio zadužen za vanjske poslove te je radio na osnivanju „Anti-lige naroda“ – Lega di Fiume (str. 158), koja je trebala okupiti potlačene narode i nacionalne manjine, siromašne države, kao i države zakinute na Pariškoj mirovnoj konferenciji. Riječka liga, međutim, nije oformljena zbog čega Kochnitzky odlazi iz Rijeke u lipnju 1920. godine. Suprotnost navedenim primjerima zanesenjaka u D’Annunzijevim redovima bio je njegov racionalni šef kabineta Giovanni Giurati, kasniji član Fašističke stranke.

U siječnju 1920. Giuratija zamjenjuje anarhosindikalist Alceste de Ambris, glavni autor riječkog ustava – Carte del Carnaro. D’Annunzio je, doduše, izmijenio mnoge elemente nacrta ustava pa se, primjerice, umjesto predložene „republike“ riječka država naziva „namjesništvom“ (reggenza). Tako je u rujnu 1920. proglašeno Talijansko namjesništvo Kvarnera (La Reggenza italiana di Carnaro). Proglašenje riječke države nije značilo odbacivanje ideje o pripojenju Italiji, već je primarna ideja ustava bila stvaranje novog, naprednog društvenog uređenja koje će se širiti svijetom. Carta del Carnaro bila je mješavina raznih ideja, od naprednih socijalnih prava do netolerancije prema drugim narodnostima. Riječki ustav nikada nije proveden u praksi.

U želji da pripoje Rijeku Talijani su nastojali dokazati kako ona nije hrvatski grad. Zbog toga su riječki Hrvati trpjeli razne oblike nasilja i diskriminacije – svi su netalijani smatrani građanima drugog reda. Mnogi su zbog toga sami napustili Rijeku, a D’Annunzio je u veljači 1920. donio odredbu o iseljavanju svih stranaca iz Rijeke koju su provodile fašističke grupacije skvadrista i policija. Premda je zauzimanje grada intenziviralo unutarnje podjele među stanovništvom, gospodarske posljedice blokade okrenule su i dio talijanaški orijentiranog stanovništva, koje je ionako bilo u manjini, protiv D’Annunzija.

Potpisivanje Rapalskoga ugovora između Italije i Kraljevine SHS u studenome 1920. riješilo je pitanje Rijeke, koja je proglašena slobodnom državom. U talijanskoj javnosti i vojnim krugovima tada je gotovo potpuno iščeznula podrška D’Annunziju, a talijanska je vlada od njega zatražila napuštanje grada. Pjesnik-vojnik isprva je obznanio kako se namjerava boriti do smrti, ali nakon petodnevnih borbi između talijanske vojske i njegovih legionara krajem prosinca (događaji zvani „Krvavi Božić“) Comandante se odlučuje povući. D’Annunzio je Rijeku napustio u siječnju, preselivši se u dvorac pored jezera Garda.

Autorica zaključuje djelo komentirajući značaj D’Annunzijeve riječke predstave. Premda se u Italiji naglašava revolucionaran i romantičan duh D’Annunzijeva pohoda, Perinčić smatra kako u njemu nije bilo ničega revolucionarnog ni romantičnog. Okupacija Rijeke bila je, navodi autorica, poligon za fašizam koji nije donio niti jednu pozitivnu društvenu promjenu. Sve su promjene u smjeru socijalnih prava i antiimperijalističke vanjske politike ostale na riječima te bile u proturječju sa stavovima pjesnika-vojnika. U nastojanju stvaranja talijanske Rijeke provedeno je etničko čišćenje koje je trajno promijenilo etničku sliku grada i zaustavilo njegov prethodni multietnički razvoj. Premda je D’Annunzio svjesno provodio i dopuštao diskriminaciju i nasilje, Perinčić navodi kako na njemu ne leži sva odgovornost za riječku epizodu. Talijansko nacionalno vijeće, navodi autorica, još je 1918. počelo provoditi politiku diskriminacije i nasilne talijanizacije te je iniciralo D’Annunzijev dolazak.

Obilježavanje stote godine od riječkog Krvavog Božića pruža priliku za otvaranje ove, u domaćoj historiografiji zanemarene, teme u koju su svojevremeno bile uprte oči svjetske javnosti. Činjenica da su mnogi elementi fašizma svoju prvu pojavu doživjeli upravo u Rijeci čini ovu epizodu značajnom ne samo za hrvatsku, već i za svjetsku povijest. U tome leži i značaj knjige Tee Perinčić – ona doprinosi hrvatskoj historiografiji nudeći sveobuhvatan prikaz zauzeća Rijeke, ali i svjetskoj historiografiji nudeći kritiku romantičnih interpretacija D’Annunzija kao pjesnika-revolucionara. Tea Perinčić, Riječanka, tvrdi kako impresa di Fiume njenome gradu treba biti lekcija za budućnost. Rijeka je bila žrtva talijanskoga nacionalizma te njezina sudbina govori o opasnostima svake nacionalističke i imperijalističke ideologije, populizma i manipulacije masa.

 

Dunja Pelin