Teško je i zamisliti da bi netko tko se iole ozbiljnije bavi istraživanjem prošlosti mogao biti protiv revizije povijesnih spoznaja, u smislu nužnog i stalnog preispitivanja postojećih spoznaja u svjetlu novih činjenica i/ili adekvatnijeg metodološkog pristupa koji nalažu promjenu onoga što se do tada smatralo primjerenim opisom i tumačenjem nekog povijesnog fenomena. Uostalom, to je i temeljni način rada u povijesnoj znanosti. Svejedno, rasprave u Hrvatskoj o “povijesnom revizionizmu” u historiografiji i u javnom prostoru ne jenjavaju – naprotiv. I na stranicama Časopisa za suvremenu povijest nedavno je u raspravi o “suvremenoj hrvatskoj povijesti i nevoljama s revizionizmom i politikama povijesti” iznesen argument da je historijski revizionizam posve legitiman „ako podrazumijeva reinterpretaciju određenih povijesnih događaja ili razdoblja koja se zasniva na novim znanstvenim istraživanjima i uvidima koji mijenjaju „sliku“ koju su znanost i politika dotad imale o njima“. Međutim, istovremeno je historijski revizionizam koji je motiviran „ideološkim i političkim nastojanjima da se „tamne strane“ izbrišu ili što više posvijetle“ naišao na jasnu kritiku. Druga, pak, strana u polemici je u svom odgovoru isticala “besmislenost uporabe pojmova revizija i revizionizam u historiografiji jer su suprotni biti znanosti”, i upotrebu tih pojmova dovodila u kontekst ideoloških obrazaca “totalitarne svijesti u nedovršenoj hrvatskoj tranziciji”. U Večernjem listu, najtiražnijim dnevnim novinama u Hrvatskoj, u svibnju 2020. upitano je sedam hrvatskih povjesničara, da li smatraju da je revizionizam pozitivna ili negativna pojava u hrvatskoj historiografiji, i da li bi hrvatska historiografija trebala revidirati (iznova interpretirati) događaje i osobe iz suvremene povijesti? Kao „pomalo neočekivani“ rezultat ankete istaknuto je da se „(s)vih sedam povjesničara (…) slaže (…) da Hrvatskoj povijesni revizionizam – treba“! Neposredan povod članku i anketi bila je prošlogodišnja komemoracija u Jasenovcu, prilikom koje je premijer Andrej Plenković izjavio kako njegova „vlada nema nikakvog sluha za povijesni revizionizam“.

Prije nego što pokušamo nešto o tome reći što fenomen revizionizma u javnom prostoru u Hrvatskoj konkretno znači, možda neće biti na odmet podsjetiti na činjenicu da su, naravno, i svi koji se bave povijesnim temama svjedoci i sudionici vremena u kojemu žive, i da se čini da način, kako se u historiografiji i u javnom prostoru u Hrvatskoj danas raspravlja o nekim od ključnih pitanja 20. stoljeća, više svjedoči o ovom našem vremenu, u kojemu se te i takve rasprave vode, nego o povijesnim zbivanjima o kojima je riječ. U spomenutom članku u Večernjem listu uvodno se konstatira da je sintagma „povijesni revizionizam“ ranije imala negativne konotacije i označavala „iskrivljavanje povijesnih spoznaja, a „revizionist“ onaj koji krivotvori povijest“, ali da je „posljednjih godina, otkako se u domaćim historiografskim krugovima razvila živa rasprava o reviziji u povijesnoj znanosti, pojam „revizionizam“ počeo (…) dobivati i neko drugo – pozitivno značenje. Autor zaključuje: „struka već neko vrijeme upozorava da je revizija u povijesnoj znanosti ne samo legitiman nego i poželjan postupak.“ Na tom tragu nalazimo, u članku na popularnoj wikipediji na hrvatskom jeziku, definiciju povijesnog revizionizma prema kojoj on jedino označava pokušaje ponovne procjene ili reinterpretaciju pogleda na dokaze, motive i proces odlučivanja koji obuhvaćaju pojedine povijesne događaje. U čemu je onda problem s “povijesnim revizionizmom” u današnjoj Hrvatskoj? Kako je ponovno „razmatranje ili postavljanje novih pitanja reinterpretacije“ shvaćeno od nekih pripadnika „revizionističke struje“ kad je riječ o ustaškoj NDH? Politologinja Mirjana Kasapović sažela je revizionistički narativ o NDH u tri točke: (a) NDH je bila normalna država, štoviše izraz tisućugodišnje želje hrvatskog naroda za svojom državom, koja nije koristila državni teror kako bi uništila vjerske i etničke zajednice koje su u ustaškoj ideologiji i politici bile određene kao prirodni ili organski neprijatelji te tvorevine, nego je primjenjivala ograničena legitimna sredstva borbe da bi se zaštitila od političkih pobunjenika; (b) u NDH nisu izvršeni masovni zločini, a kamoli genocid, ni nad Srbima, ni nad Židovima, ni nad Romima; štoviše, glavne žrtve bili su Hrvati; (c) logor Jasenovac bio je samo radni i sabirni logor, a ne koncentracijski logor smrti, u koji je NDH privodila političke protivnike kako bi se zaštitila od njihova razornog djelovanja, a ne kako bi ih ubijala; pravi smrtonosni logor u Jasenovcu osnovala je tek jugoslavenska komunistička vlast poslije svršetka Drugoga svjetskog rata. U svjetlu do sada nedvojbeno utvrđenih povijesnih činjenica o NDH takav se revizionistički narativ prepoznaje kao ideološki motivirana konstrukcija sa ciljem potpune ili djelomične rehabilitacije. Rezultati najnovijih istraživanja o odnosu hrvatskih građana prema simboličkom i povijesnom nasljeđu ustaškog režima i socijalističkog razdoblja kako su ih, primjerice, provodili Nebojša Blanušai Enes Kulenović, gdje se u odgovorima mogu prepoznati teze koje slijede gore opisani narativ koji nastaje na temelju takvog povijesnog revizionizma, zbilja se mogu opisati kao poražavajući. Pojavio se cijeli niz publikacija u kojima se tvrdi da su uzrok smrti u Jasenovcu, ako ih je uopće bilo, jedino bili bolest, osvete i kazne za prijestupe kao i partizanski i saveznički napadi, a takve knjige se u Hrvatskoj promoviraju pred brojnom publikom. Sve više se dovodi u pitanje povijesna osuda NDH i ustaškog režima kao izraz civilizacijskog sunovrata i najtamnije točke hrvatske povijesti. Mora li nas onda čuditi da su u istraživanju fenomena povijesnog revizionizma u Europskoj uniji, koje je sponzoriralo američko Sveučilište Yale, Hrvatska, Mađarska, Poljska i Litva istaknute kao zemlje EU-a u kojima je odnos prema holokaustu najproblematičniji? Ili kad rezultati ankete „Politička pismenost učenika i učenica završnih razreda srednjih škola“, ili druga istraživanja o stavovima današnjih mladih generacija, ukazuju na sve slabije poznavanje nedvojbeno utvrđenih povijesnih činjenica o naravi i praksi ustaškog režima? Neki čak upozoravaju da se uslijed provale povijesnog revizionizma u današnjem hrvatskom društvu dogodila normalizacija zločinačkog pokreta i fašističke marionetske NDH. Takva se ocjena ipak čini pretjeranom, međutim činjenica je da u našim “revizijama povijesti” najmanje nalazimo kritičkog propitivanja i revidiranje istraživačkih i spoznajnih paradigmi, a mnogo više ovog ideološki motiviranog revizionizma. Ima li ovo što, takoreći, na dnevnoj bazi imamo priliku vidjeti i čuti u javnom prostoru uopće veze s debatom o kritičkoj valorizaciji prošlosti? Očigledno je da se pojava o kojoj razgovaramo nipošto više ne odnosi samo na neke opskurne portale i marginalne ideologizirane skupine, nego se čini da je u bar u jednom dijelu javnog prostora u Hrvatskoj sve sviše prihvaćena kao neka vrsta novog „mainstreama“, mada se, kad je riječ o „reviziji povijesti“ NDH, uglavnom radi o dokazano kontrafaktičnom inzistiranju na ideološki motiviranom prevrednovanju. Općenito se čini zabrinjavajućim da pod utjecajem takvih nazovi povijesnih rasprava u Hrvatskoj postaje problem stvoriti konsenzus oko toga da je svako relativiziranja ili negiranja zločina neprihvatljivo, a u ime tobože novih povijesnih spoznaja često svjedočimo upravo relativiziranju ili negiranju zločinačkog karaktera NDH. Zbog nastale društvene klime i zbog tendencija umanjivanja, negiranja, relativiziranja ili odbacivanja onih aspekata prošlosti koji se ne uklapaju u nacionalističko-mitološku sliku vlastitog naroda kojeg se nastoji prikazati uvijek samo kao žrtvu u povijesti, te osobito zbog raznih manipulacija i kontroverzija koje se neutemeljeno zadržavaju u javnom pa čak i u akademskom prostoru, ključno je da se na znanstveno utemeljen, argumentiran i povijesno odgovoran način govori i o tzv. kontroverznim povijesnim temama. Na mnoga povijesna pitanja, razumije se, nema jednoznačnih odgovora, ali kakve to veze ima s jednoznačnim lažima, koji se sve više množe u javnom prostoru, i koji se pokušavaju legitimirati pozivanjem na nužnu reviziju dosadašnjih utvrđenih povijesnih činjenica, a koji se izgovaraju sa ciljem rehabilitiranja u teoriji i praksi zločinačke ustaške države, i koji se mogu prepoznati u sve otvorenijim pokušajima prevrednovanja NDH? Vara li dojam, da je javni prostor u Hrvatskoj sve zagađeniji poplavom takve revizionističke pseudo-historiografije? Jedno je poticanje dijaloga o otvorenim pitanjima i kontroverznim temama, drugo je otvoreno ili prikriveno zalaganje za rehabilitaciju NDH. Što znače ritualne prigodne osude strahota Pavelićeva režima i poruke državnog vrha o zločinačkom karakteru NDH, ako se istovremeno malo ili ništa ne poduzima protiv pokušaja da se NDH i ustaška ideologija prikažu kao nešto što je, eto, samo iz nekakvih ideoloških razloga u prošlosti bilo stigmatizirano, a u stvari i nije bilo tako strašno? Ako ne može biti minimalni konsenzus u demokratskoj Hrvatskoj da je svako relativiziranje NDH neprihvatljivo, onda je sigurno ne čeka dobra budućnost. Revizionizam takvog tipa nešto je sasvim drugo od nužnih povijesnih rasprava i kontroverzija. Zar nisu očiti pokušaji da se o nekim temama u dijelu javnosti pokušava stvoriti predodžba da su neistražene i da se, u stvari, o njima ništa ne zna, pa se iznose potpuno neutemeljene tvrdnje, i pojedini su autori, primjerice, u stanju besramno lagati za jasenovački logor da u njemu nitko nije ubijen. U mojim očima nedvojbeno stoji kvalifikacija da se historijskim revizionizmom kakav se zagovara u pogledu tobože nužne revizije postojećih spoznaja o genocidu u NDH promiče umanjivanje, banaliziranje i poricanje zločina kako bi se došlo do reinterpretacije povijesti NDH u službi njene potpune ili djelomične rehabilitacije. Takav revizionizam ne teži, znači, samo nekoj novoj interpretaciji kojom se želi osporiti neko postojeće tumačenje, već se radi o svjesnom pokušaju da se u ime neke tobože dugo potisnute istine krivotvori ili protivno postojećim spoznajama protumači najtamnije poglavlje hrvatske povijesti u 20. stoljeću. Opravdanja za pokušaja prevrednovanja povijesti koji se navode sa strane onih koji tobože otkrivaju „dugo skrivane istine“ svugdje gdje takav tip revizionizma postoji zvuče vrlo slično. Suština tog fenomena, čini se, nema puno veze s onim što se javno iznosi kao motiv. Povjesničari, naravno, uvijek trebaju dovoditi u pitanje i preispitati interpretacije utvrđene prethodnim historiografijama, ali je krajnje problematično kad povijesni revizionizam postane politički instrumentaliziran ili kad se utvrđene povijesne činjenice relativiziraju. Historiografija se ne smije staviti u službu poricanja odgovornosti za zločine i opravdanja bilo kakvog ideološki motiviranog nasilja. Znanstveno utemeljen način bavljenja prošlošću i kontekstualizacija činjenica na koje nailazimo u izvorima može dati doprinos prevladavanju ideologizacije. Međutim, i kad se radi o potpuno neutemeljenim tvrdnjama koji se izgovaraju pozivajući se na tobože nužnu reviziju povijesti, iluzorno je misliti da bi se ta pojava mogla ukloniti putem državne represije i  kroz zabrane. Štoviše, mišljenja sam da bi dodatne zabrane mogli ne samo produbiti postojeće društvene podjele i pridonijeti novima, nego i ugroziti Ustavom zajamčenu slobodu izražavanja i istraživanja. Odredbe čl. 39. Ustava RH, koji propisuju da je zabranjeno i kažnjivo svako pozivanje ili poticanje na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti, sasvim su dostatne, i one se sukladno duhu i slovu Ustava moraju provoditi, što zasigurno nije pitanje za povjesničare. Uvjeren sam da je demokratskom poretku lakše otrpjeti negativne posljedice isticanja totalitarnih simbola i apologije totalitarnih režima sa strane marginalnih skupina i pojedinaca, koliko god one nerazumne, etički odbojne i štetne bile, nego li dodatno normiranje koje bi eventualno čak moglo biti korišteno za ugrožavanje slobode govora i izražavanja. Umjesto fokusiranja na pitanje zabrana, što smatram da ne može biti rješenje, nužno je značajno ulaganje u obrazovanje i edukaciju koja će osvijestiti pogubnost totalitarnih ideologija i promicati vrednote demokratskog ustavnog poretka. Pritom su od posebna značaja udžbenici za osnovne i srednje škole u čiju stručno pedagošku i povijesno znanstvenu analizu treba ulagati stalan, organiziran trud i potrebna sredstva radi podizanja njihove kvalitete, ujednačavanja temeljnih ocjena i kontekstualnih objašnjenja na temelju humanističkih vrijednosti. Hrvatska historiografija, kao i svaka druga, ne može i ne smije se zatvarati u neke nacionalne okvire, i naročito u kontekstu tzv. osjetljivih tema iz suvremene povijesti potrebna su istraživanja i znanstveni projekti s učešćem međunarodno afirmiranih istraživača i relevantnih institucija. Edukaciju i istraživanja smatram najboljim odgovorima na fenomen „povijesnog revizionizma“ kakav je ovdje skiciran u pogledu pokušaja prevrednovanja NDH.

Objavljeno u Rasprava

Ostavi komentar