U prošlom sam se tekstu osvrnuo na polemiku između povjesničara Davora Marijana i politologinje Mirjane Kasapović koja se vodi u zadnjim brojevima Časopisa za suvremenu povijest što ga izdaje Hrvatski institut za povijest čiji je Marijan zaposlenik. U tom je osvrtu naglasak bio na ključnoj temi koju je Marijan otvorio, a na što je Kasapović reagirala – pojmu revizionizma i njegovoj upotrebi u historijskoj znanosti, ali i dnevnoj politici. Kako i samo postavljanje te problematike sugerira, nemoguće je izbjeći političku dimenziju i politike povijesti kada se raspravlja o pojmu revizionizma, pa onda to zaslužuje i posebni osvrt, pogotovo jer se i Marijan i Kasapović toga dotiču – opet na različite načine, ali i dalje nedovoljno precizno i pojednostavljeno.

Ako smo mogli zaključiti da pojam revizionizma u historijskoj znanosti itekako može imati svoje utemeljenje ako se definira što znači, u odnosu prema čemu se postavlja, tj. kako se „usidruje“, onda tako možemo postupiti i s politikama povijesti – jer to je dimenzija u kojoj se određuje domet i značaj revizionizma, ali koju treba razlikovati od prizemnih shvaćanja „politizacija“ koje su često sinonim za politikanstvo, no ne i za politiku kao djelatnost. Primjerice, čim je rasprava o kurikulumu povijesti (ali i drugih predmeta) predmet javne rasprave, koja uključuje mnogo aktera, može se reći da je političku dimenziju nemoguće izbjeći, ali i to da je nema potrebe izbjegavati i pridavati joj a priori negativne konotacije. Obrazovanje i njegove koncepcije nisu bogom dani, nego uvijek kreirani borbom mnogo aktera u javnom prostoru, a politika je dimenzija u kojoj se u krajnjoj instanci uvijek donose odluke. Nedavni nemili događaji vezani uz pandemiju koronavirusa svjedoče kako postoje i „epidemiološke politike“ (bez obzira što Stožer civilne zaštite, po starom ignorantskom običaju, negira da ima veze s politikom i ne želi „politizirati“), pa ako je političku sferu nemoguće izbjeći i u biomedicinskoj problematici, kako bismo je onda uopće i zašto izbjegavali u sferi povijesne znanosti?

No, da vidimo što Marijan i Kasapović uopće kažu u politikama povijesti. Kasapović dobro poentira da Marijanu očito nije jasno što su politike povijesti jer da jest, onda ne bi njegovo shvaćanje historijskog revizionizma bilo na razini tek naknadno pridodane ideološke etikete. Kasapović ih, međutim, definira na sljedeći način:

„Politike povijesti jesu načini i oblici ophođenja suvremenih država s nacionalnom prošlošću, poglavito s njezinim ´tamnim stranama´. Kao nova grana političke znanosti, počele su se razvijati osamdesetih godina XX. stoljeća u SR Njemačkoj gotovo usporedno s Historikerstreitom – sukobom povjesničara o načinima interpretacije nacionalsocijalističkoga razdoblja, napose holokausta. Nasuprot povjesničarima koji su se sporili o dotadašnjim historiografskim pristupima istraživanju toga razdoblja i bili su usredotočeni na pitanja o tome što se i kako istraživalo, analitičare politikā povijesti zanimalo je kako suvremene intelektualne i političke elite gledaju na to doba nacionalne povijesti, kako svoja gledanja pretaču u obrazovne, kulturne, znanstvene, medijske i druge javne politike te kako ih posreduju građanima. Zanimalo ih je kako država i društvo izlaze na kraj s traumatičnim događajima ili kako ´ovladavaju prošlošću´.“[1]

To je određenje „politike povijesti“ nagnalo Marijana da istakne njegovo pojednostavljujuće obilježje, pa se brže-bolje poziva na neke autore koji je nešto preciznije definiraju, a i sâm kaže, u starom tonu:

„Kasapović smatra da su to načini i oblici „ophođenja suvremenih država s nacionalnom prošlošću, poglavito s njezinim ‘tamnim stranama’”. To je bliže pristupu koji se naziva suočavanje s prošlošću. Čini mi se da se već s definicijom politikā povijesti naglašava da se radi o polju koje karakterizira prevelik utjecaj politike na povijest i da nam o tome tek predstoji usuglašavanje i pokušaj konsenzusa oko značenja pojma.“[2]

Dakle, Marijan lovi Kasapović na prvoj krivini, a ta je krivina njezino vrlo pojednostavljeno određenje „politike povijesti“ koje zaista više podsjeća na „suočavanje s prošlošću“ (Vergangenheitsbewältigung), pa se Marijan latio većih stručnjaka u tom području – politologa Steve Đuraškovića i povjesničarke-metodičarke Snježane Koren koji definiraju „politiku povijesti“ kao načine analize političko-legitimacijske funkcije različitih interpretacija povijesti. Tu dolazimo konačno na teren na kojemu valja raspravljati – u povijesnoj znanosti nemamo „teoriju odraza“, odnosno s jedne strane gole prošle činjenice, a s druge strane objektivnog promatrača u čijem se umu sabiru te činjenice, nego i posrednu kategoriju koja se naziva „interpretacije“, te skoro svugdje gdje imamo posla s interpretacijama, imamo posla i s političkom razinom – na njoj određene interpretacije dobivaju svoju legitimaciju i verifikaciju. I to nije karakteristično samo za povijesnu znanost. To je i sukus svih rasprava o kurikulumima povijesti, na što ne treba posebno podsjećati. Baš zbog toga što Kasapović nije jasno odredila što je „politika povijesti“, Marijan ju je ubrzo mogao optužiti za to da nije valjda da čeka što će Partija reći koja je interpretacija ispravna.[3] Argument „ad partija“ već je dovoljan da se vratimo na utabane staze kojima Marijan najbolje hoda – to su one popločene oprekama između „tuđmanizacije“ i „detuđmanizacije“, između ustaša i partizana, između „pro-jugoslavena“ i „pro-hrvata“. To je bio i okvir unutar kojeg je Marijan pristupio pojmu revizionizma – dakle, ne dalje od jednog provincijalizma, takoreći palanačke povijesti.

„Nakon Tuđmanove smrti amnestirana jugoslavenska „ljevica” kroz detuđmanizaciju je odbacila politiku pomirbe i okrenula se restauraciji mnogih segmenata nekadašnjega sustava, a svakako i obnovi one „politike povijesti” koju su postavili jugoslavenski komunisti tijekom četiri i pol desetljeća vlasti. Tada su počela amaterska i akademska naklapanja o povijesnom revizionizmu, što je jedan medijski koncern uz potporu politike progurao na razinu općeprihvatljivoga pojma, koji čak i obvezuje. (…) Čini mi se da je formula idealne politike povijesti puštanje povjesničara da rade svoj posao bez pokušaja da im se nametnu „političke činjenice”, no što bi tada radili analitičari politike povijesti?“[4]

Interesantno je da kao veliki kritičar jugoslavenske politike povijesti, Marijan s jednakom lakoćom prihvaća dominantnu hrvatsku politiku povijesti izraženu u obliku Tuđmanove „politike pomirbe“ koja očito nije politika povijesti nego „puštanje povjesničara da rade svoj posao“. Neobično je da u tome ne vidi ništa čudno i kontradiktorno. Naime, upravo je „ostavimo povijest povjesničarima“ i dovelo do tako niske razine javne rasprave o temama iz prošlosti gdje se svako talasanje može optužiti za „politiziranje“, a svoju poziciju prikazati kao intelektualno nedodirljivu, odvojenu od stvarnosti u kojoj nastaje, tj. od društveno-političkih uvjeta nastanka interpretacija koje se pak predstavljaju kao opće istine. Ako o povijesti ne možemo imati raspravu u kojoj se neće aktere optuživati za „politizaciju“, kako ćemo imati uopće ikakvu raspravu o znanosti, tj. o njezinim praksama? Zašto se onda čuditi kada tako lako prolaze neosnovane konstatacije da se Stožer civilne zaštite u pandemiji koronavirusa ne bavi politikom, makar cijelo vrijeme donosi političke odluke što su mu omogućila par excellence politička tijela?

U redu, kako onda pristupiti politikama povijesti, a da ne uvodimo pokušaj pseudopoperovske demarkacije između znanosti i pseudoznanosti? Na jednaki način kao što moramo pristupiti i revizionizmu u historijskoj znanosti – usidriti kao pojam i izbaciti iz okvira pojednostavljene demarkacijske opreke. Tada neće taj fenomen uopće podlijegati optužbi za „politizaciju“ jer će se razumjeti da je „politizacija“ neizostavna bilo gdje gdje se donose određene odluke koje se tiču društvene zajednice. Da je povijest (ili bilo koja druga znanstvena disciplina) samo stvar nečije privatne sfere, onda bi uistinu i neki prigovor „politizacije“ imao smisla – ovako nema.[5] Druga stvar – „politika povijesti“ uvijek je meta-razina, ona predstavlja jednu od razina na kojoj razina prvog reda dobiva svoju legitimaciju, koja verificira određene iskaze i daje im potvrdu prihvatljivosti. Kako je drugačije moguće uopće imati znanost i očekivati da ona bude jedan od dionika u javnom prostoru? I da ispunjava svoju svrhu?

Na sva ta pitanja moraju odgovoriti oni koji i jednom samo iskoriste „politizaciju“ isključivo u delegitimacijske svrhe te koji fingiraju, vjerojatno u vlastitoj intelektualnoj samodopadnosti, da je njihovo viđenje neposredan doticaj s čistom, i jednako tako neposredovanom istinom. Međutim, jednako umješni moraju biti i odgovori, a ne polaziti od druge oštre i pojednostavljene demarkacije kao što je to u Kasapovićinu slučaj onaj između „svijetlih“ i „tamnih“ strana prošlosti. Točnije, one stvarno i postoje, ali ne kao neki metafizički dualizam nego kao sastavni dio različitih politika povijesti – koje opet odgovaraju na pitanje koja je to svijetla, a koja tamna strana.

Da bismo tako izbjegli mogućnost da budemo prevareni na mnogim područjima, pa i na sada aktualnom epidemiološko-političkom, moramo raskrstiti s time da negativno konotiramo politiku kao djelatnost koja je inherentna sastavnica javnosti. Umjesto toga, trebali bismo se upustiti u analizu koji oblik politiziranja bilo koje javne djelatnosti (što je već samo po sebi pleonazam) ima veći legitimitet i odakle crpi taj legitimitet. U našem slučaju – ako legitimitet klasnog telosa samo zamijenimo legitimitetom nacionalnog telosa, predstavljajući sada ovaj drugi kao vječnu istinu, nismo napravili ništa. A da to napravimo, potrebno nam je razumjeti politiku povijesti, a ne odbacivati je kao – politikantstvo.

***

Raspravu Davora Marijana i Mirjane Kasapović u časopisu Hrvatskog instituta za povijest, za koju je moguće da će se i nastaviti, karakteriziraju sva bitna obilježja prevladavajućeg diskursa kada su god u pitanju neke stručne i znanstvene teme od javnoga interesa. To se najbolje vidi na primjeru povijesne znanosti (jer ona navodno izaziva najviše kontroverzi), ali ni druga područja toga nisu lišena – od ekonomije do određenih grana biomedicinskih znanosti. Te karakteristike tim su više simptomatične što je i u slučaju Marijana, i u slučaju Kasapović, riječ o našim uglednim znanstvenicima, zaposlenicima znanstvenih institucija te autorima mnogih knjiga koje se mnogo citiraju, a dosta njih služi i kao literatura studentima. S obzirom na to, naše čuđenje zašto je novinarski diskurs i diskurs amaterâ u javnom prostoru na tako niskoj razini što se tiče razumijevanja nekih stvari potpuno je nepotrebno – nerazumijevanja, trivijalizacije te logičke pogreške u zaključivanju dolaze upravo „odozgo“. S druge je strane rasprava ovakvog tipa i korisna jer otvara prostor da se neke stvari raščiste, samo u tom poslu treba biti znatno precizniji i nijansiraniji.

O kojim se to karakteristikama prevladavajućeg diskursa radi? Prvenstveno, pokušaj oštre demarkacijske linije između znanstvenosti/stručnosti/neutralnosti i političnosti/pristranosti/ideologiziranosti. Na to se pak nakalemljuju besmislene optužbe da je netko „politiziran“ ili da ima takvu prošlost (političko-aktivističku) da ne može biti mjerodavan davati sudove o nekim temama. U ovom smo slučaju prvo mogli vidjeti na primjeru Marijanova tretmana pojmova „historijski revizionizam“ i „politike povijesti“, a drugo na nepotrebnoj „optužbi“ usmjerenoj prema profesorici Kasapović. Treći je problem taj što ni sama Kasapović, kao što sam nastojao argumentirati, nije uvjerljivo odgovorila Marijanu na njegove teze koje se tiču spornih pojmova. Dao bih im još, kao uglednim znanstvenicima, vremena da diskusiju o ovim važnim temama dovedu na bar malo višu razinu.

Karlo Jurak

[1] Mirjana Kasapović, „Povijest, povijesni revizionizam i politike povijesti“, Časopis za suvremenu povijest, vol. 51, no. 3, 2019, str. 942.

[2] Davor Marijan, „O znanosti, ideologiji i totalitarnoj svijesti u nedovršenoj hrvatskoj tranziciji – odgovor Mirjani Kasapović“, Časopis za suvremenu povijest, vol. 52, no. 1, 2020, str. 269.

[3] Cijela se rasprava između Marijana i Kasapović, nažalost, vodila u tonu Marijanovih ad hominem prozivanja Kasapović da je bila visokopozicionirana u bivšem jugoslavenskom sistemu te da je sama ta činjenica na neki način diskvalificira iz rasprave o ovakvim temama.

[4] Ibid., str. 271.

[5] Makar ni to ne mora biti u potpunosti točno jer otprilike od šezdesetih godina prošloga stoljeća imamo ozbiljan iskaz i da je „privatno također političko“. Ali to je neka druga tema.

Objavljeno u Rasprava

Ostavi komentar