Europska integracija pokrenuta je neposredno nakon II. svjetskog rata kako bi se uspostavom suradnje između europskih država zasnovanih na liberalnoj demokraciji prevladala europska povijest sukoba koji su svoj klimaks doživjeli u tom ratu. S obzirom na teret povijesnog nasljeđa, Europska Unija izgrađivala je depolitizirani politički identitet, koji je počivao na antifašističkom konsenzusu kako su fašizam/nacizam predstavljali najveće zlo u povijesti čovječanstva. Istovremeno, važnost antifašističkog nasljeđa komunizma potisnula je političku uporabu teorija totalitarizma tijekom Hladnog rata, ali i propitivanje/suočavanje s komunističkim zločinima. Nakon urušavanja komunističkog bloka Europa je izabrala potpuno pogrešan put suočavanja s nasljeđem komunističkih diktatura putem teorija totalitarizma. Već su rezolucije Vijeća Europe iz 1996. i 2006. godine otvorile prostor senzacionalističkom i revizionističkom korištenju pojma totalitarizma da bi dotična praksa doživjela vrhunac u rezolucijama Europskog parlamenta iz 2009. i 2019. godine, pri čemu potonja direktno imenuje pakt Molotov-Rib­bentrop kao neposredni uzrok II. svjetskog rata i događaj „u kojem su ta dva totalitarna režima sa zajedničkim ciljem osvajanja svijeta podijelila Europu u dvije zone utjecaja” (Rezolucija EP-a od 19. rujna 2019. O važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe, točka 2).