Svako ljeto, naročito kraj srpnja i početak kolovoza, već je više godina razdoblje kada se prigodničarski intenzivira hrvatsko-srpska, odnosno srpsko-hrvatska mržnja. I to zbog prošlosti koja živi u sadašnjosti (a po svoj prilici i u budućnosti) – u proslavama, obljetnicama, komemoracijama i drugim simboličkim praksama. Ovdje će detaljnije biti naglasak samo na jednom slučaju.[1] Riječ je o državnom prazniku 5. kolovoza – Danu pobjede, domovinske zahvalnosti i hrvatskih branitelja, kolokvijalno poznatim kao Danom Oluje. Tom vojno-redarstvenom akcijom veći dio teritorija Hrvatske koji je četiri godine bio dijelom paradržavne tvorevine Republike Srpske Krajine doveden je pod kontrolu hrvatskih vlasti. To je ujedno i okončanje službenog rata, s obzirom na to da je ostatak teritorija pod kontrolom srpskih snaga (istočna Slavonija) mirno reintegriran u procesu koji je završio tek početkom 1998. godine. Potonji je događaj pak osim integracije teritorija podrazumijevao i integraciju stanovništva, što nije bio slučaj s Olujom. Obilježavanje Oluje izuzetno dijeli hrvatsku i srpsku stranu u širem smislu jer velika većina Hrvata i velika većina Srba imaju međusobno vrlo suprotstavljena gledišta na taj događaj. Nije to, naravno, jedini takav događaj, ali on plijeni najviše pažnje te diže najviše tenzija na razini naroda i država. Zato baš na tom primjeru valja ispitati čemu (ne) služi famozno „suočavanje s prošlošću“.

„Suočavanje s prošlošću“ (Vergangenheitsbewältigung) sve je češća sintagma zadnjih godina u našem javnom diskursu i uglavnom se odnosi na Drugi svjetski rat, tj. na vječno goreći hladni građanski rat između ustaša i partizana, odnosno njihovih prikrivenih i otvorenih simpatizera. Taj se rat vodi na mnogim frontama. No, rijetko kada se o suočavanju s prošlošću govori kada su u pitanju neki recentniji događaji, poput onih iz rata devedesetih godina. Možda zato što je dominantno mnijenje da po tom pitanju prevladava konsenzus, ali dovoljan je i površan pogled na sve oko Dana Oluje da zaključimo kako smo daleko od konsenzusa. Pitanje je samo je li taj konsenzus, u smislu jedinstva ili zajedništva, doista potreban? A ako nisu potrebne ni tenzije ni konsenzus, što je onda potrebno? Ili, koji je taj minimum konsenzusa koji se može i mora postići?

Suočavanje s prošlošću kao čin i praksa u političkoj i civilnoj sferi ima naročito smisla onda kada su postojeće društvene tenzije izazvane prošlim događajima toliko neizdržive da ometaju normalno funkcioniranje društva. To ne znači da iz društva treba izbaciti sukob takve vrste – svakom je društvu sukob inherentan, ali se između sukobljenih strana mora moći posredovati. Temeljni akt koji služi posredovanju među različitim društvenim skupinama i sukobljenim stranama jest Ustav, ali čini se da u našem slučaju ni on, ni neki drugi akti ne pomažu. Suočavanje s prošlošću, primarno kao akt iz političke sfere, pak može, ako se ispravno koristi, funkcionirati katarzično.[2] Ono se ne može provoditi inzistirajući na monopolizaciji „istine“ o događaju i pokušaju nametanja generalnog usuglašavanja o tome što se dogodilo, tako da je stvar nužno pomaknuti od struke upravo prema politici (što je suprotno od onoga što se inače, politički nepismeno, zahtijeva kod suočavanja s prošlošću). Točnije, struka mora biti neizostavna alatka, ali mjesto odluke konačno je u političkoj sferi u užem smislu. Suočavanje s prošlošću tako doista jest politički akt koji može i mora imati svoju verifikaciju u nekoj političkoj deklaraciji koja podrazumijeva i izvjesne prakse. Ono čemu nam tu povijesna znanost može pomoći nije toliko u tome da kaže „kako je zapravo bilo“ (wie ist es eigentlich gewesen) nego kako to „što je zapravo bilo“ ima svoje konzekvence u percepciji različitih živih aktera, s obzirom na njihova različita iskustva, tradicije, obrazovanje i identitete te kako s obzirom na to nadvladati tenzije i posredovati među sukobima koji su inherentni društvu kao takvom. To nije prihvaćanje relativizma nego pripremanje terena za spuštanje tenzija i posredovanja među različitim interpretacijama koje su posljedica različitih iskustava i tradicija. U nastavku ću nastojati objasniti što to točno na konkretnom primjeru Oluje znači.

U srpnju 2000. godine objavljeno je Izvješće slovensko-talijanske povijesno-kulturne komisije koje se u jednom svom dijelu bavi problematikom stradavanja i iseljavanja Talijanâ od 1943. do 1954. godine. Za ovu raspravu ključnim smatram sljedeći dio: „Na kraju rata obje su strane u Julijskoj Krajini dočekala svaka svoga osloboditelja… Svaka je u drugome vidjela osvajača…“ Ne treba ovdje ići dalje u kontekst konkretnih slovensko-talijanskih odnosa nego valja uzeti ozbiljno u obzir naročito ovaj dio – „…svaka svoga osloboditelja – svaka u drugome vidjela osvajača“. Priznavanje te različite iskustvene (a onda i identitetske) percepcije istoga događaja temelj je suočavanja s prošlošću koje ne nastoji izvan društveno-političkog konteksta nametati nemoguće – a nemoguće bi bilo traženje preširokog „zajedničkog nazivnika“ koji bi objedinio različita iskustva i perspektive, što bi uglavnom završilo time da se nameće samo jedan iskustveni aspekt, tj. perspektiva samo jedne strane. Nasuprot tome, različita iskustva, perspektive i percepcije valja priznati, dati im i građansko i političko pravo, a samim time i njihove konzekvence (recimo, da jedna strana nešto komemorira što druga slavi, i obrnuto). To bi bio minimum političke i građanske pristojnosti u uvjetima postojanja vrlo različitih pogleda na jednu stvar. Rezultat toga trebao bi biti dokument, poput gore spomenutog, koji nema monopol na istinu (poput različitih deklaracija koje je usvajao Hrvatski sabor zadnjih dvadesetak godina), nego koji služi posredovanju među sukobljenim gledištima, zajedno s popratnim praksama. Zato nije ključno političko pitanje što se zapravo dogodilo i tko je više u pravu, nego kako među tim različitim i sukobljenim pogledima međusobno posredovati u cilju očuvanja mira i spuštanja tenzija.

Što to konkretno znači na primjeru godišnjice Oluje? To znači da bi hrvatska strana (hrvatska politička vlast, oporba, drugi uglednici iz javnoga života itd.) koja slavi Oluju kao pobjedonosnu i oslobodilačku vojno-redarstvenu akciju trebala priznati da je to oslobođenje donijelo i određene žrtve te da njome jest integriran dobar dio teritorija RH (ne i sav), ali pod cijenu iseljavanja mnogo Srba iz tih krajeva i pretvaranja tih prostora u ruralnu periferiju. S druge strane, srpska bi strana (vodeći srpski političari u Hrvatskoj, politička vlast u Srbiji itd.) trebala uzeti u obzir da je potpuno razumljivo da velika većina Hrvata smatra Oluju oslobodilačkom akcijom, ali i inzistirati da nitko ne smije i od njih tražiti da to tako shvaćaju. Različiti doživljaji uglavnom su posljedica različitih življenih iskustava i različite identifikacije, a ne nečije zlobe i pakosti, kako se to često onoj drugoj strani nastoji imputirati. Drugim riječima, i na jednoj i na drugoj strani mora biti uključen taj „ali“, koliko god su mnogima formulacije s „ali“ odiozne i relativizirajuće. Dakle, „Oluja je oslobodilačka akcija, ali…“, odnosno „Oluja predstavlja ozbiljan egzodus stanovništva, ali…“, ovisno iz koje pozicije tko govori te kome se obraća. Točnije, od svake se strane traži izvjesno priznanje iskustva druge strane, a da se zadrži i prizna suštinska razlika u perspektivama – da je točno da je oslobođenje rezultiralo i tragičnim etnodemografskim posljedicama, kao i to da je točno da su potonje posljedica nekoliko godina okupacije i rata. To je minimum konsenzusa i „zajedničkog nazivnika“ koji se može i mora postići, a da se ne zadire u hegemoniju jedne interpretacije koja uvijek diže tenzije do razmjera međudržavnih skandala. Daljnje komemorativne i druge prakse trebale bi to pratiti – primjerice, nazočnost državnog vrha na komemoraciji u Varivodama, Gruborima i Gošiću. Sve to podrazumijeva i minimum pristojnosti i poštovanja – dakle, naslađivanja zbog „traktorijade“ s jedne strane, a s druge strane usporedbe s Hitlerom, ne bi smjeli dolaziti u obzir.

Zapravo, najrazumniji prijedlog ima Simo Rajić, potpredsjednik zadnje socijalističke hrvatske Vlade i autor knjige Između Hrvata i Srba, koji je iznio u intervjuu Jutarnjem listu prije manje od dvije godine, netom nakon izlaska te njegove knjige.[3] Novinarka Jelena Lovrić postavila mu je pitanje i u vezi Vukovara, i u vezi Oluje. Ovo su njegovi odgovori: Što bi Hrvati i Srbi trebali napraviti?! Uvijek mi se oko tih obljetnica postavlja pitanje jesmo li toliko narasli da pobijedimo sebe. Jesmo li napokon svjesni da moramo tražiti zajedničko rješenje. Već sam rekao da bi Srbi morali kleknuti na Ovčari. Kao što Hrvati moraju kleknuti u Jasenovcu. Žrtve su žrtve. I sve su naše. Ne možemo ih dijeliti. Ne mogu se generacije odgajati na podjelama. Ne možete slaviti pobjedu u Kninu a da potom ne odete u Grubore. Ne možete obilježavati dan ustanka u Srbu a da se ne odete pokloniti žrtvama u Borićevcu. Tako je Rajić u svega nekoliko rečenica izrekao suštinu cijelog ovog teksta, ali i prakse koja bi bila trenutno najbolje političko rješenje u spomenutom posredovanju u našim historijskim sukobima. U nastavku je Rajić pohvalio i gestu novog kninskog gradonačelnika Marka Jelića koji je otišao na parastos srpskim žrtvama pobijenima nakon Oluje u Gošiću: To je fantastična gesta, ali gesta pojedinca. Hrvatska takve geste mora ustrojiti kao državnu politiku. To znači da predsjednica države nakon proslave Oluje u Kninu ode u Varivode i pokloni se srpskim žrtvama. Ili da Milorad Pupovac poslije skupa u Srbu ode zapaliti svijeću i položiti cvijeće Hrvatima koji su likvidirani u Borićevcu. Tako je Rajić pokazao da bi i dandanas bio vrsni mirotvorac i zagovaratelj razumnih opcija, kao što je to bio i devedesetih godina.

Tome služi suočavanje s prošloću, i ono je nužno onda kada je to famozno „okretanje budućnosti“ blokirano općom besperspektivnošću života, niskim standardom neovisno o nacionalnosti ili konfesiji te općim (polu)perifernim zaostajanjem zemalja na ovim prostorima. Nemogućnost „okretanja budućnosti“ (ono slijedi uglavnom onda kada zavlada optimistički narativ, koji danas teško ikako može zavladati) obično vodi oživljavanju povijesnih tema, naročito kada su „rane svježe“ i kada su one jedino utočište. I ako je već tako, onda ne treba forsirati ni agresivnu mitologizaciju prošlosti, ali ni zaborav, nego treba posredovati među priznatim razlikama i suprotstavljenim gledištima. Tu može pomoći povjesničarska struka, ali odluka i operacionalizacija uvijek su na kraju u političkoj sferi. I sve je ovo, sa svojim posebnostima, nužno da bude primjenjivo i na druge vrlo polarizirajuće i osjetljive slučajeve – kako ratne, tako i poratne. Za ovu pak svrhu neka su predstojeća kolovoška zbivanja primjer kako bi suočavanje s prošlošću, politika povijesti trebali izgledati i čemu služiti. Čemu, dakle, ne služi suočavanje s prošlošću? Ne služi produbljivanju sukoba, dizanju tenzija, stvaranju ozračja građanskog ili međudržavnog rata. A čini se da danas u Hrvatskoj i u susjedstvu služi samo i isključivo tome.

Karlo Jurak

__________________________________

[1] Moglo bi se govoriti, u smislu kontroverze i podjela, i o proslavi Dana ustanka u Srbu 27. srpnja, ali to ipak više nije državni praznik, tako da, bez obzira na njegovo obilježavanje i kontroverze koje izaziva, on nema značaj državnog događaja. Ipak, postoji jedna interesantna paralela koje ćemo se u nastavku teksta dotaknuti.

[2] Ovdje se držimo toga da je politika u užem smislu ipak primarno mjesto odakle mogu dolaziti ozbiljnije promjene, tj. da je jedino u tom polju moguća verifikacija određenih praksi. Koliko god su napori iz civilne sfere (koja je također političkog karaktera u širem smislu, ali formalno razdvojena od političke države) hvalevrijedni, oni ne mogu imati ni izbliza impakt kao politika u užem smislu.

[3] Simo Rajić zbog svoje mirotvorne djelatnosti bio je svojevremeno na meti i hrvatskih i srpskih nacionalista, a na višestranačkim izborima 1990. godine izabran je za zastupnika SKH-SDP u Sabor, a dobio je mandat na području Like gdje je pobijedio dvije nacionalističke stranke – HDZ i SDS.

Objavljeno u Rasprava

Ostavi komentar