Matica hrvatska Bizovac objavila je 2018. godine knjigu \u201cUspomene na moje selo\u201d Adolfa Klai\u0107a starijeg (1875. – 1954.), jedino njegovo napisano djelo.<\/p>\n
<\/p>\n
—<\/p>\n
<\/p>\n
Adolf Klai\u0107 stariji<\/p>\n
<\/p>\n
Uspomene na moje selo<\/strong><\/em><\/p>\n <\/p>\n <\/p>\n Neko vrijeme nakon smrti moga oca Bratoljuba 1983. godine po\u010deo sam malo-pomalo ra\u0161\u010di\u0161\u0107avati i \u2013 zauzet raznim poslovima \u2013 ne ba\u0161 sustavno sre\u0111ivati njegovu materijalnu ostav\u0161tinu. Sastojala se od uglavnom ve\u0107 objavljenih znanstvenih, stru\u010dnih i prijevodnih tekstova, ali jednim dijelom i od neobjavljenih knji\u017eevno-autobiografskih zapisa. Na dnu jedne kutije na\u0161ao sam izme\u0111u ostaloga tamni kartonski fascikl s etiketom \u201eUspomene na moje selo\u201c bez ikakve naznake autora.<\/p>\n <\/p>\n <\/p>\n Sadr\u017eavao je sve\u017eanj vrlo tankih listova papira ispisanih tintom meni potpuno nepoznatim rukopisom. Bio je uz to i pro\u0161aran pravopisnim, gramati\u010dkim i stilisti\u010dkim ispravcima i dotjerivanjima, sasvim o\u010dito unesenima rukom moga oca, koju sam jasno prepoznao. Zaklju\u010dio sam da mu je taj tekst dospio na lekturu negdje potkraj drugoga svjetskog rata, no vjerojatno je, uslijed naglih promjena koje je donijelo pora\u0107e, na tome i ostalo. Zbog toga je sljede\u0107a \u010detiri desetlje\u0107a taj nepotpisani rukopis ostao le\u017eati netaknut kao svojevrsno skriveno blago.<\/p>\n <\/p>\n <\/p>\n Kad ka\u017eem \u201eblago\u201c, mislim na \u010dinjenicu da sadr\u017eava obilje povijesno i etnografski dragocjenih podataka o nekoliko razvojnih faza bizova\u010dkih mjesnih prilika, kao i o zbivanjima i ljudima koji su ih obilje\u017eili. I to sve tamo od Napoleonovih vremena i gradnje cesta, manje-vi\u0161e prisilnog u\u0161oravanja pod Marijom Terezijom, prolaska austrougarskih vojnih postrojbi na povratku s okupacijskog pohoda na Bosnu i Hercegovinu, sve\u010danog posjeta pe\u010du\u0161kog biskupa i prve krizme odr\u017eane u selu, trenutka kada su se mnogi seljani po\u010deli baviti unosnim prijevozom drvne gra\u0111e potpuno zanemariv\u0161i poljodjelstvo, pa sve do gospodarskog oporavka zahvaljuju\u0107i osnivanju mljekarskih, p\u010delarskih i sli\u010dnih zadruga.<\/p>\n <\/p>\n Kao \u0161to autor s\u00e2m ka\u017ee, te je \u201euspomene, osje\u0107aje i utiske\u201c zabilje\u017eio \u201edijelom \u0161to ih je vidio, \u010duo i upamtio, a dijelom \u0161to ih je od najstarijih ljudi \u010duo pripovijedati i pjevati\u201c. I zaista, osim prepri\u010davanjem davnih, ali i osobno pro\u017eivljenih doga\u0111aja, rukopis je protkan i notama i tekstovima brojnih narodnih pjesama koje su u Bizovcu u razli\u010ditim prigodama izvodili \u0161to doma\u0107i ljudi, \u0161to pak pjeva\u010di iz drugih krajeva.<\/p>\n <\/p>\n <\/p>\n Pri svemu su tome iskreno i prostodu\u0161no \u2013 mjestimi\u010dno i idealisti\u010dki naivno \u2013 opisani bizova\u010dki mentalitet, gospodarske i dru\u0161tvene prilike, seoska zemlji\u0161ta i poljodjelski poslovi, a napose se podrobno prikazuju narodni obi\u010daji, osobito oni vezani uz pojedine crkvene blagdane i sve\u010dane obiteljske prigode. Sve se to ilustrira brojnim slikovitim detaljima, dok su dijalozi napisani u autohtonom bizova\u010dkom dijalektu.<\/p>\n <\/p>\n <\/p>\n O sebi me\u0111utim autor navodi tek nekoliko \u0161turih pojedinosti. Iz njih doznajemo da je u Bizovcu \u017eivio kao \u201edje\u010darac\u201c i poha\u0111ao pu\u010dku \u0161kolu, ali nigdje ne potvr\u0111uje da se u njemu i rodio. Jedino spominje redovite posjete roditeljima do svoje zrele dobi, no ovi su se u me\u0111uvremenu preselili k njemu u Zagreb, kamo je on bio oti\u0161ao \u201epo svome zvanju\u201c, ali ne precizira ni kada se to dogodilo, ni o kakvom je zvanju rije\u010d. I to je otprilike sve. Osim \u0161to jo\u0161 ka\u017ee da je sudjelovao u prvom svjetskom ratu, da je \u010dak i u to vrijeme, kao i kasnije, znao iskoristiti dopust za posjet Bizovcu, te dodaje da je posljednji put u njemu bio u jesen 1941. godine. A \u201eUspomene na moje selo\u201c napisao je, po vlastitim rije\u010dima, tri godine nakon toga, \u0161to se dade zaklju\u010diti po ovim njegovim rije\u010dima: \u201eNakon \u0161to sam godine 1944. napisao ove moje uspomene\u2026\u201c (str. 193).<\/p>\n <\/p>\n <\/p>\n Iz teksta na neizravan na\u010din saznajemo da ga je napisao iskren, smjeran i bogobojazan domoljub \u2013 usudio bih se \u010dak re\u0107i i lokalpatriot \u2013 koji se ne suste\u017ee od iskazivanja ljubavi i privr\u017eenosti koje je, kao \u0161to s\u00e2m ka\u017ee, \u201eod svoje mladosti gajio prema tom selu i njegovim stanovnicima\u201c.<\/p>\n <\/p>\n \u017deljko Klai\u0107, iz predgovora knjige<\/strong><\/p>\n <\/p>\n <\/p>\n <\/p>\n Adolf Klai\u0107 stariji (1875. – 1954.) ro\u0111en je u Osijeku 1875. godine, a djetinjstvo je proveo u Bizovcu gdje je zavr\u0161io pu\u010dku \u0161kolu. Po zanimanju je bio stolar, poput oca Kristijana, te se zbog posla s obitelji preselio u Zagreb 1913. godine. Ondje je radio kao prokurist u Tvornici poku\u0107stva Bothe i Ehrmann, bio je vlasnik nekoliko skladi\u0161ta te je, kao orgulja\u0161, volontirao u crkvi Svete Marije na zagreba\u010dkom Dolcu. 1919. godine promijenio je prezime iz Klotz u Klai\u0107.<\/p>\n <\/p>\n <\/p>\n Bio je sudionik Prvog svjetskog rata te je za vrijeme dopusta \u010desto navra\u0107ao u Bizovac svojim roditeljima. Prema Bizovcu i tradicionalnim obi\u010dajima gajio je osobitu privr\u017eenost koju je preto\u010dio u \u017eivopisnu ljubavnu pri\u010du \u201eUspomene na moje selo\u201c, koja je ujedno jedino njegovo napisano djelo. Umro je u Zagrebu 1954. godine.<\/p>\n <\/p>\n <\/p>\n