Suprotno prvotnim o\u010dekivanjima, naslov se ipak ne odnosi na to je li nu\u017eno da povjesni\u010dari imaju \u0161iroko op\u0107e i stru\u010dno znanje (iako bi trebali vi\u0161e \u010ditati i koristiti literaturu dru\u0161tvenih i humanisti\u010dkih znanosti) nego ispunjavaju li druge kriterije koje se uobi\u010dajeno dr\u017ei potrebnim kako bismo nekoga ozna\u010dili intelektualcem. Manje se dakle radi o tome \u0161to sve povjesni\u010dari znaju nego djeluju li zapravo kao intelektualci. I dok je u pro\u0161loj kolumni bilo rije\u010di o povjesni\u010darima u Hrvatskoj u kontekstu celebritizacije, sada je klju\u010dna rije\u010d intelektualci.<\/p>\n
<\/p>\n
<\/p>\n
Promi\u0161ljanja i teorije intelektualaca isti\u010du da intelektualca ne \u010dini pripadanje odre\u0111enoj profesiji ili obrazovanom dru\u0161tvenom sloju ve\u0107 javno djelovanje. Sredi\u0161nji kriterij jest izja\u0161njavaju li se u javnosti o va\u017enim dru\u0161tvenim i politi\u010dkim pitanjima. \u201eIntelektualci su, dakle, u pravilu pripadnici akademskih ili umjetni\u010dkih zanimanja, koji su na svom polju djelatnosti stekli odre\u0111en ugled, a javno se ogla\u0161avaju u prilici koja je izvan njihovog izvornog podru\u010dja djelovanja te je od op\u0107eg politi\u010dkog interesa.\u201c (Daniel Morat, \u201eIntelektualci i intelektualna historija\u201c, Intelektualna historija<\/em>, 2013, str. 87). Znanstvenik \u2013 time i povjesni\u010dar \u2013 nije nu\u017eno sam po sebi intelektualac.<\/p>\n <\/p>\n <\/p>\n To sa sobom neminovno povla\u010di pitanje trebaju li povjesni\u010dari uz svoj znanstveni i obrazovni rad istupati i u javnosti. Vjerojatno se \u010dini samorazumljivim da je to sastavni dio njihova posla, no mnogi ga povjesni\u010dari u Hrvatskoj izbjegavaju, posebno u situaciji dru\u0161tveno ostra\u0161\u0107enog javnog govora o povijesnim prijeporima u sada\u0161njosti. Neki osim toga smatraju da njihovo primarno djelovanje ne treba biti u javnosti nego unutar mati\u010dne struke kako bi se ona unaprijedila, primjerice dodatno profesionalizirala ili otvorila novim temama, metodama i pristupima te u odre\u0111enoj mjeri transformirala.<\/p>\n <\/p>\n <\/p>\n Takvo stajali\u0161te ilustriraju rije\u010di knji\u017eevnog teoreti\u010dara Vladimira Bitija: \u201eMislim da jedna od mogu\u0107nosti koje imamo \u2013 iako nikada svi u istoj mjeri \u2013 jest da sudjelujemo u toj transformaciji i da otvaramo institucionalno polje u kojem se nalazimo, u kojem \u017eivimo, prema novim mogu\u0107nostima, prema novim polo\u017eajima, prema onima koji jo\u0161 nisu artikulirani u na\u0161oj kulturi. Dr\u017eim da je na\u0161a odgovornost glede takvoga posla mo\u017eda i ve\u0107a nego glede parametara u kojima se u nas obi\u010dno zami\u0161lja odgovornost jednog intelektualca.\u201c (Zarez<\/em>, 29.III.2001).<\/p>\n <\/p>\n <\/p>\n Potrebno je dakako isticati va\u017enost takvog transformativnog stru\u010dnog djelovanja, no i dalje ne ostaje ni\u0161ta manje va\u017enim javno djelovanje kao o\u010ditovanje o politi\u010dki i dru\u0161tveno bitnim temama. \u010cesto se me\u0111utim mo\u017ee \u010duti u javnosti \u2013 bilo stru\u010dnoj (koju \u010dine povjesni\u010dari, studenti povijesti i drugi stru\u010dnjaci) bilo \u0161iroj \u2013 da javni povjesni\u010dari nisu dovoljno neutralni ili objektivni te da nastupaju iz svojih ideolo\u0161kih i svjetonazorskih pozicija, iskazuju\u0107i primarno osobne stavove namijenjene \u201esvojoj\u201c publici, potvr\u0111uju\u0107i time njihova o\u010dekivanja.<\/p>\n <\/p>\n <\/p>\n Po\u017eeljno je kritizirati javne povjesni\u010dare i zazivati uklju\u010divanje i drugih povjesni\u010dara u javne debate o prijepornim povijesnim temama za koje vlada znatan dru\u0161tveni interes. No pri\u017eeljkivanu neutralnost povjesni\u010dara nije realno o\u010dekivati. Nemogu\u0107e je naime izbje\u0107i vlastitu vrijednosnu pozicioniranost niti ima potpuno neutralne pozicije iz koje je mogu\u0107e govoriti. Keith Jenkins u Promi\u0161ljanju historije<\/em> primjerice isti\u010de: \u201eAko historiju promatramo na taj na\u010din \u2013 kao niz \u010ditanja koja su sva pozicionirana \u2013 onda je jasno da ne postoji nepozicionirani kriterij na temelju kojeg se mo\u017ee prosu\u0111ivati stupanj pristranosti.\u201c (2008, str. 63).<\/p>\n <\/p>\n <\/p>\n Tako i Georg Iggers \u2013 koji ne dijeli Jenkinsovu postmodernisti\u010dku poziciju \u2013 napominje: \u201eSvaka istoriografija proizlazi iz perspektive koja je vezana za li\u010dnosti, vreme i kulturu i, stoga, sadr\u017ei ideolo\u0161ki element. Svaki poku\u0161aj poricanja ovog elementa perspektivnosti, \u0161to se uvek iznova doga\u0111alo od Rankea do zastupnika vrednosno neutralne empirijske dru\u0161tvene nauke, samo je prikrivao vrednosne sudove i ideolo\u0161ke pretpostavke na kojima po\u010diva nauka. Perspektivnost, me\u0111utim, nipo\u0161to ne isklju\u010duje tuma\u010denje pro\u0161losti u cilju sticanja saznanja.\u201c (Istorijska nauka u 20. veku<\/em>, 2014, str. 110).<\/p>\n <\/p>\n <\/p>\n U prilog \u017eeljenoj neutralnosti ne ide ni to \u0161to povjesni\u010dari u javnosti zapravo ne govore ponajprije o tome \u0161to se i kako dogodilo u pro\u0161losti nego koje to zna\u010denje ima u sada\u0161njosti. Rije\u010d je dakle prije svega o pitanjima javnog odnosa prema pro\u0161losti, suo\u010davanja s pro\u0161lo\u0161\u0107u, politike povijesti, kolektivnog pam\u0107enja i komemorativne kulture (\u0161to su koncepti s kojima bi se povjesni\u010dari i studenti povijesti trebali obavezno upoznavati). Navedena razina javne povijesti \u2013 osim \u0161to prete\u017eno nije razina onoga \u0161to povjesni\u010dari primarno prou\u010davaju i za \u0161to su stru\u010dno specijalizirani \u2013 nu\u017eno uklju\u010duje vlastitu pozicioniranost i vrijednosno opredjeljivanje.<\/p>\n <\/p>\n <\/p>\n Premda nije problem u zauzetim stavovima i neizbje\u017enim perspektivama povjesni\u010dara, oni time ni u kom slu\u010daju nisu oslobo\u0111eni kritika. Valja kritizirati ako zanatski dio istupa povjesni\u010dara sadr\u017ei primjerice koncepcijske i argumentacijske manjkavosti, pogre\u0161ne analogije i povr\u0161ne zaklju\u010dke. Stru\u010dna zada\u0107a povjesni\u010dara je da daje kontekstualizaciju, komparaciju i strukturna obja\u0161njenja te ukazuje na razli\u010dite glasove i iskustva (Roy Rosenzweig, David Thelen, \u201eThe Presence of the Past: Popular Uses of History in American Life\u201c, The Public History Reader<\/em>, 2013, str. 51).<\/p>\n <\/p>\n <\/p>\n U tim stru\u010dnim aspektima vrijedi konkretno kritizirati povjesni\u010dara, a ne na\u010delno zato \u0161to je zauzeo stranu. Naravno da zauzimanje strane treba itekako kritizirati kada se radi o izrazito instrumentaliziranoj ideologizaciji \u2013 namijenjenoj nagla\u0161eno interesnom profitiranju \u2013 kao i apologetskom ili nedovoljno kriti\u010dkom mi\u0161ljenju. Uvijek mo\u017eemo dakako od povjesni\u010dara kao intelektualaca tra\u017eiti i mnogo vi\u0161e u kriti\u010dkom odnosu spram politike i ideologije, vlasti i mo\u0107i, primjerice poznatim rije\u010dima Juliena Bende: \u201eZa intelektualca kojega politi\u010dari hvale mo\u017ee se unaprijed re\u0107i da je izdao svoj poziv.\u201c (Izdaja intelektualaca<\/em>, 1997, str. 89).<\/p>\n <\/p>\n <\/p>\n Premda to Benda ne bi podr\u017eao niti je akademska historiografija tome sklona, iz perspektive javne povijesti ni izravnija anga\u017eiranost ili \u010dak aktivizam povjesni\u010dara ne predstavlja problem. Naime literatura o javnoj povijesti tematizira i oprimjeruje \u201epovjesni\u010dare kao aktiviste\u201c (Thomas Cauvin, \u201eCivic Engagement and Social Justice. Historians as Activists\u201c, Public History: A Textbook of Practice<\/em>, 2016). Iako profesionalna historiografija anga\u017eiranje povjesni\u010dara i aktivizam prete\u017eno dr\u017ei suprotnom pretpostavljenoj neutralnosti i objektivnosti, smatraju\u0107i da to nu\u017eno rezultira njihovom nekriti\u010dno\u0161\u0107u prema onom za \u0161to se anga\u017eiraju, javna povijest isti\u010de niz podru\u010dja gra\u0111anskog anga\u017emana na kojima mogu dru\u0161tveno djelovati. Polazi\u0161te je pritom \u010dinjenica da povjesni\u010dari nisu samo znanstvenici nego i gra\u0111ani (\u201eAll historians should remember that they are citizens as well as scholars and that they possess some responsibility to the larger civic community.\u201c, str. 2).<\/p>\n <\/p>\n <\/p>\n No poticanje povjesni\u010dara na sudjelovanje u javnosti, odnosno na djelovanje kao intelektualaca ili u smjeru razli\u010ditih oblika dru\u0161tvenog anga\u017emana mora, izme\u0111u ostalog, uklju\u010divati analizu i razumijevanje javnosti i medija. Zbog toga povjesni\u010dar Daniel Morat u prethodno spomenutom tekstu o intelektualcima upozorava na njihovu vezanost uz \u201estrukturne promjene javnosti\u201c (J\u00fcrgen Habermas). Iz opse\u017ene literature o medijima izdvojit \u0107u kriti\u010dke napomene sociologa Pierrea Bourdieua \u201eO televiziji\u201c, koje je mogu\u0107e primijeniti na uvjete u kojima se medijski posreduju povjesni\u010dari i reprezentira povijest. Bourdieuova kritika televizije i novinarskog polja \u2013 koja je me\u0111utim i sama bila kritizirana \u2013 isticala je kako je \u201eva\u017eno govoriti na televiziji, ali pod odre\u0111enim uvjetima<\/em>\u201c (Europski glasnik<\/em>, 2005, str. 271), s obzirom da je na televiziji \u201esadr\u017eaj nametnut, da su nametnuti uvjeti priop\u0107enja, a nadasve da ograni\u010denje vremena name\u0107e diskursu takve prisile da je mala vjerojatnost da se bilo \u0161to mo\u017ee re\u0107i\u201c (str. 273), te da novinari vr\u0161e selekciju na\u010delom senzacionalizacije i spektakularizacije, uz \u010ditav niz drugih mehanizama i strukturnih odrednica koje je potrebno osvijestiti.<\/p>\n <\/p>\n <\/p>\n O tome dakako valja voditi ra\u010duna prilikom poticanja javnog djelovanja povjesni\u010dara i njihovog sudjelovanja u medijima. Strukturna ograni\u010denja javnih i komercijalnih medija nu\u017eno upu\u0107uju povjesni\u010dare s jedne strane na zagovaranje \u0161irenja pozivanih imena, otvaranja novih tema i ukazivanja na izostaju\u0107e perspektive, a s druge strane na okretanje drugim forumima ili njihovom pokretanju kako bi se osigurali odgovaraju\u0107i uvjeti za relevantan javni govor i me\u0111usobne rasprave \u0161to \u0161ireg kruga povjesni\u010dara. Imaju\u0107i u vidu po\u010detak teksta, zaklju\u010dujem napomenom da nam trebaju ne samo povjesni\u010dari sa \u0161irokim znanjem iz dru\u0161tvenih i humanisti\u010dkih znanosti nego i povjesni\u010dari kao intelektualci koji se \u2013 kao gra\u0111ani u demokratskom dru\u0161tvu \u2013 javno ogla\u0161avaju.<\/p>\n <\/p>\n <\/p>\n Budu\u0107i da se za sudjelovanje povjesni\u010dara u javnosti i njihovo anga\u017eiranje posebno zauzima javna povijest, time se jo\u0161 jednom potvr\u0111uje kao bitan izazov za akademsku historiografiju. Pritom bi \u2013 rije\u010dima dramati\u010dara Heinera M\u00fcllera \u2013 mjesto povjesni\u010dara trebalo biti \u201ena obje strane boji\u0161ta, izme\u0111u boji\u0161ta, iznad njih\u201c, kako historiografija ne bi postala \u201emrtav brod u naletu valova novog stolje\u0107a\u201c (Hamletma\u0161ina i drugi dramski tekstovi<\/em>, 2014, str. 14 i 44).<\/p>\n <\/p>\n <\/p>\n —<\/p>\n <\/p>\n <\/p>\n Prethodne kolumne:<\/p>\n <\/p>\n https:\/\/historiografija.hr\/?p=5696<\/a><\/p>\n <\/p>\n <\/p>\n https:\/\/historiografija.hr\/?p=3368<\/a><\/p>\n <\/p>\n <\/p>\n <\/p>\n https:\/\/historiografija.hr\/?p=2003<\/a><\/p>\n <\/p>\n <\/p>\n <\/p>\n https:\/\/historiografija.hr\/prikazi.php?id=236048<\/a><\/p>\n <\/p>\n <\/p>\n <\/p>\n <\/p>\n\n
\n
\n
\n