{"id":8726,"date":"2018-03-08T22:15:32","date_gmt":"2018-03-08T22:15:32","guid":{"rendered":"http:\/\/historiografija.hr\/?p=8726"},"modified":"2020-12-21T17:15:05","modified_gmt":"2020-12-21T17:15:05","slug":"zrinka-blazevic-u-pocast-haydenu-whiteu-1928-2018","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/historiografija.hr\/?p=8726","title":{"rendered":"Zrinka Bla\u017eevi\u0107 – U po\u010dast Haydenu Whiteu (1928.-2018.)"},"content":{"rendered":"

Prije nekoliko dana je u 90. godini \u017eivota preminuo Hayden White, ameri\u010dki intelektualni histori\u010dar i jedan od za\u010detnika lingvisti\u010dkoga obrata koji je po\u010detkom 1970-ih ozbiljno uzdrmao (objektivisti\u010dke) temelje historijske znanosti. Okosnica Whiteova kriti\u010dkoga zahvata u epistemolo\u0161ku strukturu historijske znanosti jest stroga distinkcija izme\u0111u povijesnog doga\u0111aja i njegova jezi\u010dnoga prikaza na osnovu uvjerenja da je referencijalna zbilja kaoti\u010dna, odnosno predlogi\u010dna te da joj se smisao name\u0107e tek pomo\u0107u jezika. Prema Whiteovim teorijskim izvodima uvjet mogu\u0107nosti svake povijesne spoznaje jest narativno ustrojena struktura svijesti. Polaze\u0107i od tih pretpostavki, White je u svome kanonskom djelu Metahistorija: povijesna imaginacija u devetnaestostoljetnoj Europi <\/em>(Metahistory: The Historical Imagination in Nineteenth-Century Europe<\/em>, 1973) izgradio slo\u017een tropolo\u0161ko-poeti\u010dko-ideolo\u0161ki konceptualni model kroz prizmu kojega interpretira djela \u010detiriju povjesni\u010dara i \u010detiriju filozofa povijesti iz 19. stolje\u0107a (Micheleta, Rankea, Tocquevillea, J. Burckhardta, Hegela, Marxa, Nietzschea i Crocea). Naime, \u010detverodijelnoj klasifikaciji zapleta Northropa Fryea (romansa, tragedija, komedija i satira), \u010detverostrukoj podjeli paradigmi historijskog obja\u0161njenja Stephena C. Peppera (formalisti\u010dka, mehanicisti\u010dka, organicisti\u010dka i kontekstualisti\u010dka) i \u010detverostupanjskoj tipologiji ideolo\u0161kih pozicija Karla Mannheima (anarhisti\u010dka, radikalna, konzervativna i liberalna), White pridodaje \u010detiri temeljna tropa klasi\u010dne poetike (metaforu, metonimiju, sinegdohu i ironiju), \u010dime dobiva kvaternaran raster za svoju formalnu analizu historiografskih narativa. Usprkos kritikama povjesni\u010dara-tradicionalista koji su ga optu\u017eivali da je potkopao epistemo\u0161ke temelje historijske znanosti izjedna\u010davaju\u0107i je s knji\u017eevno\u0161\u0107u, White je u svojim ostalima djelima nepokolebljivo nastavio razra\u0111ivati svoje ideje. Tako je u knjizi Sadr\u017eaj forme<\/em> (The Content of the Form<\/em>, 1987) nastojao pokazati da historiografska narativizacija stvarnih doga\u0111aja ima ideolo\u0161ku funkciju osmi\u0161ljavanja pro\u0161losti te potiskivanja kaoti\u010dnog besmisla stvarnosti. U zbirci \u010dlanaka Tropika diskursa<\/em> (Tropics of Discourse<\/em>, 1978), White se nastavlja baviti pitanjima u\u010dinaka i svrhe historijske interpretacije, te slo\u017eenim me\u0111uodnosom historiografije i romana u svjetlu fenomena narativne reprezentacije. U svojoj posljednjoj knjizi Figuralni realizam<\/em> (Figural Realism<\/em>, 1999), s osloncem na kanonsko djelo Mimesis<\/em> njema\u010dkog filologa i komparatista Ericha Auerbacha, White dalje razra\u0111uje i usavr\u0161ava svoju tropolo\u0161ku koncepciju historijskoga diskursa. Pritom mu je cilj ukazati na iznimne hermeneuti\u010dke mogu\u0107nosti svih diskursa koji se temelje na principima figuracije i to ne samo onih narativnih poput historiografije i knji\u017eevnosti, ve\u0107 i diskusa muzike i snova.<\/p>\n

Kako bih pokazala da, unato\u010d skepticizmu nekih hrvatskih povjesni\u010dara, Whiteova tropolo\u0161ka teorija historiografskog diskursa i figuracijska analiza pru\u017eaju vrlo operabilan heuristi\u010dki model za interpretaciju raznorodnih narativnih povijesnih izvora, ovdje prila\u017eem \u010dlanak koji prije vi\u0161e od deset godina objavljen u \u010dasopisu Ljetopis Srpskog kulturnog dru\u0161tva \u201eProsvjeta\u201c<\/em>.[1]<\/a> Osim mo\u017eebitnog putokaza mla\u0111im generacijama povjesni\u010dara, neka to bude i moj osobni izraz zahvalnosti i po\u010dasti tom velikom intelektualnom povjesni\u010daru i enfant terribleu<\/em> historijske znanosti koju je, za njezino vlastito dobro, svojim bogatim opusom ustrajno i neumoljivo prisiljavao na (meta)teorijsku (auto)refleksiju.<\/p>\n

 <\/p>\n

Zrinka Bla\u017eevi\u0107<\/p>\n

 <\/p>\n

Buna 1755. u svjetlu narativnih izvora<\/strong><\/p>\n

 <\/p>\n

Premda u daleko bla\u017eoj formi i s manjim intenzitetom nego u nasljednim austrijskim zemljama, terezijanske reforme inspirirane ekonomskim i politi\u010dkim idealima prosvije\u0107enog apsolutizma od sredine 18. stolje\u0107a po\u010dinju pomalo ugro\u017eavati strukturu tradicionalnog feudalnog poretka i podrivati same temelje “drevne konstitucije” Hrvatskoga kraljevstva.[2]<\/a> Dr\u017eavni se intervencionizam s jedne strane manifestirao u sferi agrarnih odnosa koji su tradicionalno imali privatnopravni karakter, a s druge strane u vojnoj domeni, s ciljem da se u krajinama, koje su gotovo ve\u0107 dva stolje\u0107a predstavljale bolni corpus separatum<\/em> u dr\u017eavnopravnom organizmu Hrvatskoga kraljevstva, po pruskom uzoru ustroji efikasna staja\u0107a vojska. Te su konvergentne tendencije kulminirale godinu dana prije izbijanja oru\u017eane pobune kraji\u0161nika i kmetova provo\u0111enjem novog poreznoga popisa koji unosi zna\u010dajne izmjene u sistem kraljevinskog oporezivanja[3]<\/a>, odnosno dono\u0161enjem “kraji\u0161kih prava” (Milit\u00e4r Graenitz-Rechten) kojima se izjedna\u010duje ustrojstvo Vara\u017edinskog i Karlova\u010dkog generalata i ukidaju ostaci kraji\u0161ke samouprave. [4]<\/a><\/p>\n

Ne ulaze\u0107i ovom prigodom u podrobniju elaboraciju glavnih sastavnica kompleksne konjunkture socijalnih, politi\u010dkih, vjerskih i ekonomskih \u010dimbenika koji su doveli do izbijanja bune, u komparativnoj analizi najva\u017enijih narativnih izvora fokusirat \u0107u se primarno na istra\u017eivanje obrazaca reprezentacije i interpretacije tih doga\u0111aja iz perspektive nekolicine suvremenika, pripadnika hrvatske intelektualne i politi\u010dke elite.[5]<\/a> Kako je rije\u010d o vi\u0161e-manje kronolo\u0161ki podudarnim i \u017eanrovski srodnim izvorima koji tematiziraju identi\u010dan povijesni doga\u0111aj, kao nadasve prikladan interpretativno-analiti\u010dki model mo\u017ee poslu\u017eiti figurativna analiza Haydena Whitea,[6]<\/a> dakako, u kombinaciji s klasi\u010dnim komparatisti\u010dkim metodolo\u0161kim instrumentarijem.<\/p>\n

Polaze\u0107i od pretpostavke da se svaki povijesni diskurs mo\u017ee ra\u0161\u010dlaniti na povr\u0161inski sloj povijesnih fakata (referencijska razina)[7]<\/a> i specifi\u010dnu pripovjednu formu strukturiranu od jezi\u010dno procesuiranih povijesnih \u010dinjenica koje organiziraju predod\u017ebe i strukture zna\u010denja (figurativna razina),[8]<\/a> White tvrdi da historijski diskurs predstavlja sofisticirani ideolo\u0161ki k\u00f4d kojim se, fukoovski re\u010deno, formira odre\u0111eni “re\u017eim povijesne istine”.[9]<\/a> Stoga je u fokusu Whiteove figurativne analize upravo ispitivanje modaliteta historijske reprezentacije odnosno kompleksa retori\u010dkih i poeti\u010dkih protokola figuracije historijskog diskursa kojima se nastoji kreirati stanovita povijesna predod\u017eba,[10]<\/a> te osigurati adekvatna recepcija i plauzibilna interpretacija historiografskog prikaza.[11]<\/a> Osim toga, Whiteova kriti\u010dka metodologija koja smjera ka razotkrivanju nesvjesnih kognitivnih obrazaca prisutnih pri predo\u010davanju i prikazivanju pro\u0161losti, mo\u017ee vrlo dobro poslu\u017eiti i za prou\u010davanje ekonomije povijesne svijesti nekog histori\u010dara odnosno povijesnog razdoblja.[12]<\/a><\/p>\n

Monumentalne Annue<\/em> zagreba\u010dkog kanonika Baltazara Adama Kr\u010deli\u0107a vi\u0161e su nego reprezentativni predlo\u017eak za takvo istra\u017eivanje, a ujedno nude najdetaljniji i najkompleksniji povijesni prikaz socijalne i politi\u010dke situacije u Hrvatskoj u godini velikih pobuna.[13]<\/a> To je evidentno ve\u0107 na kompozicijskoj razini jer Kr\u010deli\u0107, za razliku od ostalih suvremenih kroni\u010dara, bunu u Vara\u017edinskom generalatu odnosno podravsku pobunu seljaka integrira u kompleks od \u010dak osam buna koje zasebno tematizira u prikazu povijesnih zbivanja za 1755. godinu.[14]<\/a> Kriteriji Kr\u010deli\u0107eve rebelisti\u010dke taksonomije su prili\u010dno neobi\u010dni, pa tako osim kraji\u0161ko-kmetskih pobuna u donjoj Slavoniji, Moslavini, Karlova\u010dkom i Vara\u017edinskom generalatu, on me\u0111u bune ubraja i svoj sukob s \u010dlanovima kaptola i pobunu franjevaca protiv njihova gvardijana.[15]<\/a> Obja\u0161njenje takve klasifikacije valja potra\u017eiti u, whiteovski re\u010deno, generi\u010dkom obliku pri\u010de odnosno specifi\u010dnom narativnom kodu koji predstavlja regulativni prikaziva\u010dko-predstavlja\u010dki okvir Annua<\/em>. Naime, upravo zaklju\u010dne metahistorijske reference artikulirane u formi moralne indignacije zbog nebrige za op\u0107e dobro razotkrivaju temeljne formativne odrednice Kr\u010deli\u0107eva narativa koji po\u010diva na viziji povijesnoga zbivanja kao rezultata dijalekti\u010dkog me\u0111udjelovanja dvaju suprotstavljenih eti\u010dko-politi\u010dkih principa: bonum privatum<\/em> i bonum commune<\/em>.[16]<\/a> Sukladno tome modelu, Kr\u010deli\u0107 sve pobune reprezentira kao posljedicu djelovanja istaknutih pojedinaca vo\u0111enih sebi\u010dnim interesima koji s vi\u0161e ili manje uspjeha manipuliraju masama.<\/p>\n

Kao glavni akteri dviju najozbiljnijih i, po Kr\u010deli\u0107evu mi\u0161ljenju koordiniranih pobuna, one kraji\u0161ke u Vara\u017edinskom generalatu i kmetske u Podravini, izdvajaju se kraji\u0161ki kapetani Ljubojevi\u0107, Mika\u0161inovi\u0107 i Mihaljevi\u0107,[17]<\/a> te njihov suradnik i dou\u0161nik prese\u010dki vlastelin Stjepan Domjani\u0107.[18]<\/a> U opse\u017enoj elaboraciji uzroka bune pravovjerni zagreba\u010dki kanonik glavninu krivnje svaljuje na “konfesionalnog Drugog” \u2013 pravoslavne Srbe kraji\u0161nike koji se boje da ne potpadnu pod kraljevinsku jurisdikciju:<\/p>\n

“Na strani pak Srba i kraji\u0161nika, a pogotovu nekih oficira, glavni je uzrok bio strah, da ponovo ne potpadnu pod kraljevinu. Stoga, da ljaga okrutnosti ne ostane samo na njima, tom bunom oni lukavo navuko\u0161e tu ljagu i na podanike kraljevine, da jedni i drugi kao krivci ostanu u svom sada\u0161njem polo\u017eaju, i da se sprije\u010di kraljevini i banu da tra\u017ee vra\u0107anje Krajine kraljevini. Osim toga, ne \u0107e mo\u0107i kao buntovnici biti optu\u017eivani i napadani samo Srbi, ve\u0107 \u0107e ista ljaga pasti i na rimokatolike.”[19]<\/a><\/p>\n

 <\/p>\n

\u0160tovi\u0161e, pravoslavnoj vjeroispovijedi kraji\u0161nika Kr\u010deli\u0107 pripisuje i relativno blage kaznene sankcije Dvora koji zbog strate\u0161ko-politi\u010dkih razloga nije smio riskirati novu pobunu va\u017enog kraji\u0161kog vojnog kontingenta:<\/p>\n

“Razlog, zbog kojega su buntovnici bili bla\u017ee ka\u017enjeni, a u Mar\u010di do\u0161lo do spomenute promjene \/sc. uvo\u0111enja pijarista, op. Z.B. \/, pokazao se slijede\u0107e godine, kad je zapo\u010deo rat protiv Pruske. \u010cim je sklopljen savez s Rusijom i Francuskom, mar\u0161al von Neipperg je znao, da \u0107e do\u0107i do rata i da \u0107e zbog toga kraljici biti potrebni vojnici. Zato je blago kaznio pobunjenike, a zbog toga, \u0161to Rusija za\u0161ti\u0107uje nesjedinjene, a Francuska i papa su katolici, prona\u0111en je spomenuti izlaz, da se o\u010duva ravnote\u017ea i neutralnost prema jednom i drugom dvoru.”[20]<\/a><\/p>\n

 <\/p>\n

Stanovita konfesionalna netrpeljivost opa\u017ea se i u Kr\u010deli\u0107evu prikazu severinske bune. Osim znakovitog potenciranja okrutnosti, ali i potkupljivosti kraji\u0161nika prilikom ubojstava oficira me\u0111u kojima je bio i njegov brat,[21]<\/a> Kr\u010deli\u0107 s primjetnim podozrenjem prikazuje ulogu “raskolni\u010dkoga biskupa”, a simptome iskazane konfesionalne nesno\u0161ljivosti kraji\u0161nika simboli\u010dki izjedna\u010dava s politi\u010dkom nelojalno\u0161\u0107u:<\/p>\n

“Me\u0111u tima, koji su jadno bili zatu\u010deni toljagama i kundacima, nalazili su se: kapetan Bu\u017ejakovi\u0107, natporu\u010dnik Josip Kr\u010deli\u0107 (koji je prije toga bio u Trnovitici, oti\u0161ao na op\u0107u ispovijed ocu franjevcu Kvirinu Horvatu, okrijepio se presvetom popudbinom i osim toga sastavio oporuku), poru\u010dnik Cedjak, natporu\u010dnik Komogovi\u0107 i neki stra\u017eme\u0161tar, jer su bili prvi dovedeni. Njihovi su le\u0161evi le\u017eali tu me\u0111u pobunjenicima vi\u0161e od petnaest dana. Kapetan Habijanec otkupi svoj \u017eivot prstenom, a Schnaider time, \u0161to je Ljubojevi\u0107u oprostio dug od 2.000 forinti. Ljubojevi\u0107 je izvr\u0161io taj pokolj 23. sije\u010dnja u Severinu u prisutnosti raskolni\u010dkog biskupa, koji je prijetio anatemom ljudima svoje sekte, ako sami budu ubijali oficire. Za rimokatolike pak govorio je da im ne mo\u017ee prije\u010diti, da rade, \u0161to ho\u0107e, jer mu nisu podlo\u017eni. Dva dana nakon pokolja, koji je sam gledao, ode u Kostajnicu. (…) No buntovnici nisu bili raspaljeni mr\u017enjom samo prema oficirima, nego i prema katoli\u010dkim \u017eupnicima, koji su morali bje\u017eati i tra\u017eiti sigurnije skloni\u0161te. Tako je \u017eupnik sv. Magdalene Vu\u010deti\u0107 jedva izmakao bijegom iz njihovih ruku, a tako isto i \u017eupnik u Pitoma\u010di Severinski i drugi. Buntovnici su na komade razderali kraljevsku odoru, skinuli znakove s kapa, u jednu rije\u010d pona\u0161ali su se potpuno samovoljno.”[22]<\/a><\/p>\n

 <\/p>\n

Premda je Kr\u010deli\u0107ev historiografski narativ neprijeporno legalisti\u010dki impostiran, zahvaljuju\u0107i odabranom modelu diskurzivne figuracije u karakterizacijama aktera povijesnih zbivanja dolazi do paradoksalnog izjedna\u010davanja dvaju suprotstavljenih strana. Tako antagonisti\u010dke dvojnike kraji\u0161kih vo\u0111a Ljubojevi\u0107a, Mika\u0161inovi\u0107a i Mihaljevi\u0107a na kraljevinskoj predstavljaju podban Ivan Rauch i zagreba\u010dki i kri\u017eeva\u010dki pod\u017eupan Ivan Raffay, \u010dije ekcesivno pona\u0161anje jednako tako vodi amor sui<\/em>.[23]<\/a> S druge pak strane, glavne kraljevinske institucije, Sabor i Kraljevinske konferencije, koje bi trebale inkorporirati kvintesenciju op\u0107ega dobra, u cijelosti zakazuju,[24]<\/a> tako da, prema Kr\u010deli\u0107evoj interpretaciji, najve\u0107u korist iz pobune izvla\u010di s jedne strane Dvor, nastoje\u0107i osna\u017eiti svoj politi\u010dki i vojni utjecaj,[25]<\/a> te zagreba\u010dki kaptol koji pak od novoga urbarijalnog ure\u0111enja ima najve\u0107u ekonomsku dobit.[26]<\/a> Stoga prosvije\u0107enom patriotu Kr\u010deli\u0107u ne preostaje drugo nego da rezignirano promatra “kako domovina sr\u0107e u propast”.[27]<\/a><\/p>\n

Sukladno svome patriotsko-legalisti\u010dkom svjetonazoru, Kr\u010deli\u0107 interpretira i uzroke velike kmetske bune u Podravini. Naime, rezolutno odbacuju\u0107i alternativna tuma\u010denja da su uzrokom bune u krajini bili kr\u0161enje kraji\u0161kih povlastica i vjerska pitanja (\u0161irenje unije),[28]<\/a> odnosno prevelika feudalna optere\u0107enja kmetova u provincijalu,[29]<\/a> Kr\u010deli\u0107 motive bune vidi isklju\u010divo u otporu kraji\u0161nika da ne potpadnu pod kraljevinsku jurisdikciju. Pritom oni instrumentaliziraju kmetove na pograni\u010dnom podru\u010dju koji su privu\u010deni njihovim povlasticama, \u010dime podravska pobuna u Kr\u010deli\u0107evoj interpretaciji dobiva karakter borbe protiv legitimnog dr\u017eavnopravnog poretka:<\/p>\n

“Po\u0161to pametan \u010ditalac to dobro uo\u010di i razmotri, smatram, da \u0107e se slo\u017eiti sa mnom, da je uzrokom selja\u010dkoj buni bio neposredni dodir s pobunjenim kraji\u0161nicima i da je ta buna, bar na strani pobunjenih seljaka, izbila zbog malo prije spomenutih posjeda, koje posjeduju u generalatu i zbog kojih su jednako bili gonjeni na pla\u0107anje poreza, a ka\u017eu, da bez njih ne bi mogli \u017eivjeti. Stoga su ludo mislili, da se moraju za\u0161tititi s obzirom na te posjede na isti na\u010din, na koji i kraji\u0161nici, da ubudu\u0107e ne budu podlo\u017eni i zemaljskoj gospodi i Krajini, pa da tako ne budu optere\u0107eni dvostrukim teretom. \u010culi su toliko glasina, a vidjeli su, da dvor nije ni prstom maknuo, da kazni ono bezakonje. Osim toga s pobunjenicima iz generalata bili su povezani rodbinskom i tazbinskom vezom. Da Srbi zahtijevaju zemlju sve do Lonje, nisu samo \u010duli, nego su pro\u0161le godine jasno vidjeli kod razgrani\u010denja, \u0161to su ga proveli mjernici, i u samo vrijeme kraljevinskog popisa. Zbog svega toga, kako je bilo doba poklada, a vina ove godine veliko obilje, digo\u0161e se na bunu uzdaju\u0107i se da \u0107e ih krajina za\u0161tititi.”[30]<\/a><\/p>\n

 <\/p>\n

Sli\u010dnu tendenciju odra\u017eava i Kr\u010deli\u0107eva natuknica za 1755. godinu koju je sastavio za “pridavak” izdanju Vitezovi\u0107eve kronike.[31]<\/a> Sukladno analisti\u010dkim kompozicijskim i retori\u010dkim normama[32]<\/a> opa\u017ea se vi\u0161i stupanj selektivnosti povijesnih zbivanja koja su prema kriteriju retrospektivne povijesne relevantnosti uvr\u0161tena u kroniku, pa stoga izostaje polovica pobuna opisanih u Annuama<\/em>.[33]<\/a> Premda se eksplicitno odbija izjasniti o uzrocima buna,[34]<\/a> ve\u0107 se i iz povr\u0161ne analize stilskog repertoara koji Kr\u010deli\u0107 koristi u prikazivanju kraji\u0161ke i kmetske pobune mogu nazrijeti koordinate vrijednosnoga sustava u koji se upisuje njegova interpretacija. Tako ubojstvo kapetana u Severinu naziva “nedostojnim, ni\u010demurnim i krvolo\u010dnim” \u010dinom, dok kraji\u0161ku pobunu op\u0107enito progla\u0161ava “neverstvom”:<\/p>\n

“Kapitana Buziakovich, pervessega Leidenandta Joseff Kerchelicha, Leidenandta Cediak, Wochtmeister Leidenandta Komogovich nedosztoino, nichemurno, i kervolochno vmoriliszu, ter mertveh tela onde osztavili. Na meszarnicze ove glasz Officeri drugi, koi kam je mogel, razbesaliszusze. General Gvicciardi vendar vu Koprivnicze je obstal, ali prez vszake oblaszti, dapache sztrasu Festinge od Purgarov, i szlobodniakov blisnyeh je nekuliko vremena imal. Gyurgevechki takai Obersztar Brentano vu Gyurgyevczu je obsztal, i z-nyim nekoi Officeri, i jedna czela Compania, kojasze ne bila zneverila. Neverni pako, i Lyubojevicha naszledujuchi ne szamo Officere preganyaliszu, i kvare nyim po hisah chinili, nego i Plebanusse, zmed kojeh takai nekoi pobechi jeszu morali: da pache vu Festingah sztrase ostavili, monduru Kralyevszku podrapali; porte iz skrilyakov odhitili, i kak szeje kome videlo, prez podlosnoszti chinili, siveli. Zbog nevernoszti ove, i odpertoga zburkanya Banszka Tabula vu Zagrebu pertergnuti jesze morala, i Groff Locumtenens vu Petrinyu odissel je za videti, da nevernoszti ogeny i Banszku krajinu nebi natepel.”[35]<\/a><\/p>\n

 <\/p>\n

Kmetsku bunu pak karakterizira kao “nepokornost” i “mu\u0161ku tverdokornoszt”, uzdr\u017eav\u0161i se, \u0161tovi\u0161e, od spomena brojnih ekcesa kraljevinske vojske prilikom gu\u0161enja pobune, koje ina\u010de podrobno opisuje u Annuama<\/em>:<\/p>\n

“Proti Puntarom preko Lonye G. Vice-Ban, i Supremus Comes Varmedye Zagrebechke, i Krisevechke Janus Rauch z-vnogemi plemenitemi, Turopolczi, i Banderianczi iz Zagreba je izissel, i vu Biszagu Castellu za pretrechi ogeny, da vu Zagorszke sztrani, i po vszem Orszagu nerasirisze, posztavilsze je: onde, i onud mimo Lonye vnoge polovil, i vu Zagreb poszlal; vnoge pako szud im napravivsi, z-mertium kastigajuch sztrah tverdokornem zavdavsi musku tverdokornoszt, i tolvaisztvo je zkonchal.”[36]<\/a><\/p>\n

 <\/p>\n

To ne iznena\u0111uje ima li se na umu da je rije\u010d o slu\u017ebenoj, normativnoj verziji povijesnoga pam\u0107enja koja je kao dopuna Vitezovi\u0107evoj Kronici bila objavljena 1763. godine, dok su Annuae <\/em>djelo kronisti\u010dko-memoarskog karaktera koje je smjelo biti otpe\u010da\u0107eno tek posthumno.[37]<\/a><\/p>\n

Sli\u010dan narativni i ideolo\u0161ki k\u00f4d prisutan je i u unosu za 1755. godinu iz Anala Ugarsko-ilirskog kolegija u Bologni koji je sastavio aktualni rektor Ivan Mikinovi\u0107. U njegovu se povijesnom prikazu buna reprezentira kao borba lojalnog plemstva i sve\u0107enstva u ulozi \u010duvara poretka, s razularenom kraji\u0161ko-kmetskom ruljom koju poti\u010de audacia<\/em> (drskost). Kao u Kr\u010deli\u0107evu “pridavku”, kao generator velike kraji\u0161ko-kmetske bune navodi se ustanak kraji\u0161nika u Vara\u017edinskom generalatu izazvan popisom posjeda i novim nametima za uniforme. Ugledav\u0161i se na kraji\u0161nike koji zbacuju “jaram vojni\u010dke discipline”, di\u017eu se i seljaci u Kri\u017eeva\u010dkoj \u017eupaniji kako bi skinuli omra\u017eeni “kmetski jaram”. Kmetovima se najprije suprotstavlja odred lokalnih plemi\u0107a i kanonika “gorljivih u obrani op\u0107eg dobra”, da bi dolaskom banske vojske dokraja bila slomljena “drskost pobunjenika”. Dakako da se u okviru takve herojske matrice ne spominju zloupotrebe banskog banderija, dok se s druge strane opisi pobunjeni\u010dkih “zlo\u010dinstava” kvalitativno i kvantitivno predimenzioniraju. Tako se u Severinu, poznatom “leglu shizmatika” navodno okuplja \u010dak trideset tisu\u0107a pobunjenih kraji\u0161nika koji ubijaju sedam (a ne pet) oficira, a pobunjena kmetska rulja u petnaest dana spaljuje \u010dak trideset i sedam plemi\u0107kih ka\u0161tela i utvrda. S druge se pak strane minoriziraju uloge i funkcije dviju carsko-kraljevskih komisija poslanih da provedu istragu, s time da se u potpunosti pre\u0161u\u0107uju ozbiljne sankcije protiv podbana i ostalih kraljevinskih du\u017enosnika radi prekora\u010denja ovlasti.[38]<\/a><\/p>\n

Za razliku od prethodnih dvaju izvora koji ne isti\u010du u ve\u0107oj mjeri konfesionalne motive, kroni\u010darski su zapisi kri\u017eeva\u010dkog \u017eupnika Ivana Josipovi\u0107a evidentno inspirirani militantnim katoli\u010dkim prozelitizmom. Premda vrlo detaljno nabraja novouvedene obveze i namete koji su djelovali kao katalizator pobune kraji\u0161nika,[39]<\/a> Josipovi\u0107 svoju interpretativnu matricu temelji na etnokonfesionalnom mentalitetu “bezbo\u017enih Vlaha shizmatika” koje vodi isklju\u010divo interes zatiranja katoli\u010dke vjere:<\/p>\n

“Da bi prikrili svoje grijehe, nevjerni su shizmati\u010dki glavari rekli da su uzrokom svih prethodno spomenutih buna dobri i pobo\u017eni oci bazilijanci unijati u Mar\u010di. \u0160tovi\u0161e, taj je lukavi narod odnio pobjedu jer je i katoli\u010dke oficire doveo u zabludu, kao i samog uzvi\u0161enog povjerenika, uvjeriv\u0161i ga da se nikada ne\u0107e mo\u0107i dostatno osigurati krajina ukoliko se iz njihova manastira ne uklone katoli\u010dki unijatski biskup i njegovi oci. Doista, nevjernici nisu te\u017eili ni za \u010dim drugim nego da prekinu i onemogu\u0107e povratak svetoj materi katoli\u010dkoj crkvi onim du\u0161ama koje \u017eude za njezinim dobrima. Pla\u0161e\u0107i se da oni koji potpuno obdr\u017eavaju gr\u010dki obred i ispovijedaju \u010distu katoli\u010dku vjeru ne uberu obilnijega ploda u vla\u0161kom narodu dopustiv\u0161i mu da \u010duva svoj obred i ostvaruje se u ostalome, trudili su se ukloniti ih, a ne promicati (budu\u0107i da su odmah prihvatili norme). I ono \u0161to su nastojali, to su i postigli. Naime, 21. kolovoza vla\u0161ki je potpukovnik Mika\u0161inovi\u0107 uveo u kraljevsko ime oce pijariste, kao \u0161to je dvije godine ranije Petaczi uveo oce bazilijance. Sigurno je to da \u0161to su Vlasi slabiji i rje\u0111e ih se ili ih se uop\u0107e ne promi\u010de, to \u0107e te\u017ee izbiti pobuna. Vlah je, naime, Vlah, kao \u0161to Grk trguje po gr\u010dkoj vjeri.”[40]<\/a><\/p>\n

 <\/p>\n

Sukladno tome, “nevjera kraljici” iskazana tijekom kraji\u0161ke pobune tuma\u010di se kao sindrom nevjerovanja “u pravoga Boga”, a ubojstva oficira koja su ozna\u010dila uvertiru pobuni, Josipovi\u0107 obja\u0161njava vla\u0161kom netrpeljivo\u0161\u0107u prema njihovoj katoli\u010dkoj vjeroispovijesti.[41]<\/a> Ostala stereotipna obilje\u017eja vla\u0161ke “gr\u010dke vjere” Josipovi\u0107 egzemplificira u karakterizacijama vla\u0161kih poslanika koji u Be\u010du poku\u0161avaju mitom isposlovati povlastice,[42]<\/a> odnosno u sarkasti\u010dnim komentarima “vla\u0161ke solidarnosti” po\u0161to je vojna komisija uvela nagradu od 10 gro\u0161a za svakog prokazanog sudionika pobune.[43]<\/a> Sukladno tome, bunu kmetova u u Koprivni\u010dkoj i Kri\u017eeva\u010dkoj \u017eupaniji Josipovi\u0107, poput Kr\u010deli\u0107a, interpretira tek kao izvedenicu kraji\u0161ke bune kojom se furiozna selja\u010dka rulja nastojala dokopati vla\u0161kih povlastica:[44]<\/a><\/p>\n

“Dana 24. velja\u010de na blagdan svetog Matije apostola, no\u0107u oko devete ure, izbila je pobuna seljaka. Zapo\u010dela je u Ravenu, gdje su oplja\u010dkali i spalili kuriju gospodina Ignaca Ka\u0161nara. Okupilo se nekoliko ljudi iz najzlo\u010dina\u010dkojeg dijela puka, s kojima se pomije\u0161ala \u010detica sklonih zlu i iz okolnih sela. Zvonjavom su navijestili plemstvu rat i odluku da \u0107e spaliti njihove kurije. Neki su, ne znaju\u0107i za zlo\u010din, vidjev\u0161i po\u017ear dotr\u010dali u pomo\u0107, a drugi su, kao \u0161to se to \u010desto doga\u0111a, do\u0161li zbog plijena. Svi su ostali ondje, djelomice prisilno, a djelomice nadaju\u0107i se ve\u0107em i obilnijem plijenu. Oru\u017eje su im bili kolci, sjekire, maljevi i batine, koje je primjerenije za razbijanje, nego li za borbu, a tek su malobrojni bili naoru\u017eani pu\u0161kama i sabljama. Pod takvom su spremom poput furija pu\u0161tenih iz pakla navalili na kurije i alodije, ru\u0161e\u0107i i plja\u010dkaju\u0107i. Ono \u0161to nisu mogli pojesti, kao \u0161to su vino, \u017eito, sijeno i slama, spalili su zajedno sa zgradama ili porazbacali po tlu.” [45]<\/a><\/p>\n

 <\/p>\n

Ipak, za razliku od prethodnih dvaju izvora, Josipovi\u0107 se kao “\u010dovjek s terena” kriti\u010dki osvr\u0107e na plja\u010dka\u0161ki karakter vojne pacifikacije u Kri\u017eeva\u010dkoj \u017eupaniji koja je i bogate i siroma\u0161ne “dovela na prosja\u010dki \u0161tap.”[46]<\/a><\/p>\n

Premda se u ideologijskom pogledu Josipovi\u0107evi analisti\u010dkih zapisi eksplicitno ne referiraju na providencijalni metanarativni okvir, ipak selekcijski kriteriji i reprezentacijske karakteristike ostalih res gestae<\/em> uvr\u0161tenih u natuknicu za 1755. godinu, koji se odnose ponajvi\u0161e na vremenske nepogode, po\u0161asti, epidemije i prirodne katastrofe, sugeriraju da se iz Josipovi\u0107eva o\u010di\u0161ta 1755. ukazuje kao godina Bo\u017ejeg gnjeva.[47]<\/a><\/p>\n

Dijametralno suprotni prikaz i interpretaciju kraji\u0161ko-kmetske bune ostavio je u spomen-knjizi \u010dazmanskoga kaptola isusovac Ivan Krstitelj \u0160imuni\u0107. Za razliku od svih prethodnih izvora, u \u0160imuni\u0107evim se zapiscima i kronolo\u0161ki i interpretacijski izvr\u0107e redoslijed zbivanja tijekom velike pobune. Tako su povodom bune pove\u0107ana optere\u0107enja kmetova koja na Erd\u00f6dyjevom vlastelinstvu uvodi odve\u0107 revnosni novi upravitelj Josip Raffay. Glavni “machinator belli” nije kraji\u0161ki kapetan Petar Ljubojevi\u0107,[48]<\/a> ve\u0107 prese\u010dki vlastelin Franjo (umjesto Stjepan!) Domjani\u0107 koji istovremeno poti\u010de na pobunu i kmetove i kraji\u0161nike, pridobiv\u0161i za svoje nakane i svog poznanika Petra Ljubojevi\u0107a:<\/p>\n

“U ono vrijeme na obli\u017enjem je imanju Preseki \u017eivio Franjo (!) Domjani\u0107. Premda plemenitoga podrijetla i obrazovanja, ipak je bio neobuzdan i buntovan i ni\u0161ta mu nije bilo dra\u017ee od u\u017eitka u tu\u0111im razdorima. K njemu su, dakle, jednom po savjet do\u0161li neki Raffayevi i Erd\u00f6dyjevi podanici i podrobno mu izlo\u017eili novosti u gospodarevu upravljanju. On ih nije odobrio i savjetovao im je da im se ve\u0107 na samome po\u010detku valja suprotstaviti. Dodao je, osim toga, da \u0107e im, ako treba, pomo\u0107i kri\u017eeva\u010dki kraji\u0161nici, jer se govori da ni oni ne mogu vi\u0161e trpjeti novi jaram koji im name\u0107u oficiri. Tako su se poslanici otputili osokoljeni. Nakon njihova odlaska, Domjani\u0107 je smjesta uzeo pero i napisao pismo oficiru Kri\u017eeva\u010dke krajine prezimenom Ljubojevi\u0107, za kojega je znao da je sklon buntovni\u0161tvu zbog osobnih razmirica s generalom Peckom. Dao mu je na znanje da je do\u0161lo vrijeme da se zbaci jaram i da napakosti svome generalu. Pomo\u0107i \u0107e mu, \u0161tovi\u0161e, \u010ditavo Erd\u00f6dyjevo i njemu susjedna vlastelinstva, pa \u010dak i ostali podlo\u017enici u Hrvatskoj jer ih njihovi gospodari odve\u0107 oprete\u0107uju.” [49]<\/a><\/p>\n

 <\/p>\n

Osim toga, u \u0160imuni\u0107evu narativu nema ni traga iskazima konfesionalne netrpeljivosti \u0161to je sasvim razumljivo budu\u0107i da dolazi iz pera uglednog profesora polemi\u010dke teologije na Zagreba\u010dkoj akademiji i jednog od najboljih suvremenih poznavatelja katoli\u010dko-pravoslavne kontroverzistike.[50]<\/a> \u0160imuni\u0107 se o\u010dito i u svojim kroni\u010darskim zapisima nastojao striktno dr\u017eati prozelitisti\u010dkih na\u010dela koje je promovirao u djelu Diatriba de Ritu Graeco,<\/em> upozoravaju\u0107i da se “u op\u0107enju s pravoslavnima treba \u010duvati nadutosti, o\u0161trine, uvredljivih izraza, kao kad i sjedinjene i pravoslavne nazivaju Vlasima. Osim toga, “protivnika treba”, dr\u017eao je \u0160imuni\u0107, “pridobiti dobrotom, blago\u0161\u0107u i ponizno\u0161\u0107u, onda \u0107e istom prigrliti istinu”.[51]<\/a><\/p>\n

Osim evidentnog utjecaja na modalitete diskurzivne figuracije, \u0160imuni\u0107ev se umjereni prozelitizam detektira i na razini narativne strukture. Naime, u sklopu temporalnog modela historijske reprezentacije selja\u010dka buna i kronolo\u0161ki prethodi kraji\u0161koj, koju, za razliku od ostalih autora \u010dije su datacije vrlo precizne, \u0160imuni\u0107 neodre\u0111eno smje\u0161ta “u ono isto vrijeme”. Sukladno svome istaknutom narativnom statusu, kmetska se buna karakterizira kao svojevrsni op\u0107i selja\u010dki rat protiv bo\u017eanski impostiranog sociopoliti\u010dkog i ekonomskog poretka, odnosno kao borba za uni\u0161tenje zemaljske gospode i potpuno oslobo\u0111enje kmetova.[52]<\/a> Osim u dramati\u010dnim opisima panike i konsternacije koje su listom zahvatile i plemstvo i gra\u0111anstvo, takav se eshatolo\u0161ki reprezentacijski okvir reproducira i u egzemplifikacijama selja\u010dke “nadmenosti i bahatosti”:<\/p>\n

“Oba su grada \/sc. Gradec i Kaptol, op. Z.B.\/ obuzeli strah i panika. \u0160kolarci su se posvuda razbje\u017eali, gra\u0111ani su sklanjali svoja pokretna dobra i tra\u017eili skrovi\u0161ta, a neki su se \u010dak sakrivali i u crkvene kripte. Prosti je puk zahvatila tolika nadmenost i bahatost da su mnogi seljaci odbijali skidati kape ispred svojih gospodara i ostalih osoba vi\u0161ega ranga. Dogodilo se, \u0161tovi\u0161e, da kad je podban Ivan Rauch svome kmetu predao pismo da ga nekome odnese, ovaj je pokrivene glave, dodu\u0161e, uzeo pismo u ruke da bi ga doskora popljuvao, bacio na tlo, pogazio nogama i bezobrazno se udaljio. Jankovi\u0107ev \u0161pan prezimenom Radovi\u0107, jedan od vo\u0111a pobunjenika, usudio se re\u0107i u Bisagu da ne\u0107e odustati od svoga nauma prije no \u0161to vidi kraljicu Mariju Tereziju da pred njim kle\u010di na koljenima”.[53]<\/a><\/p>\n

 <\/p>\n

Kao \u0161to se i mo\u017ee o\u010dekivati unutar eshatolo\u0161ke prikaziva\u010dko-predstavlja\u010dke matrice, takav bezbo\u017eni poku\u0161aj izaziva bo\u017eansku intervenciju, pa Bog-osvetnik “koji ohole obi\u010dno slijedi s le\u0111a” \u0161alje trodnevnu obilnu ki\u0161u koja zaustavlja napredovanje buntovnika i omogu\u0107ava “kraljevini dono\u0161enje spasonosnih odluka”.[54]<\/a> No budu\u0107i da su kraljevinski vojni organi zakazali u obrani poretka jer, kako sarkasti\u010dno pi\u0161e \u0160imuni\u0107, “pobjedni\u010dke \u010dete odlaze tek po\u0161to vi\u0161e nije bilo ni\u010dega \u0161to se moglo oplja\u010dkati te svima uz ovacije navije\u0161taju da su donijele mir, raspr\u0161ile ustanak i uz mnogo znoja osigurale spokoj, da bi pak ono, \u0161to je svaki od njih oteo od jadnoga puka, bilo prekriveno dubokom \u0161utnjom”,[55]<\/a> kao jedina garancija poretka preostaje “nevjerojatna providnost i pravednost kraljice Marije Terezije”.[56]<\/a> U tom se pogledu \u0160imuni\u0107 predstavlja ne samo kao umjereni prozelitist, nego i bezrezervni lojalist, \u0161to mo\u017ee poslu\u017eiti kao dodatno obja\u0161njenje osebujnog narativnog tretmana kraji\u0161ko- kmetske bune.<\/p>\n

Kona\u010dno, valja se osvrnuti i na posebice zanimljiv prikaz pobune iz Uspomena <\/em>grofa Adama Or\u0161i\u0107a. Specifi\u010dnost reprezentacijsko-interpretativnog modela Uspomena<\/em> u odnosu na ostale analizirane izvore proizlazi iz \u010dinjenice da je rije\u010d o autobiografsko-memoarskom \u017eanru kao mediju diskurzivne “konstitucije sebstva”, \u010dime u prvi plan, dakako, izbija historijskoantropolo\u0161ka dimenzija teksta.[57]<\/a> Sukladno tome, u Or\u0161i\u0107evu je narativu posve zanemarna faktografska razina da bi se naglasak premjestio na ekspliciranje simboli\u010dkog, eti\u010dko-politi\u010dkog zna\u010denja doga\u0111aja iz 1755. godine, koje on o\u010dito poznaje tek iz predaje jer su se zbili u njegovu djetinjstvu. Ponajprije, reprezentacijski je okvir konstituiran u maniri karnevalesknog “izokrenutog svijeta”, \u0161to se posebice nagla\u0161ava referencama na selja\u010dko pijan\u010devanje.<\/p>\n

S druge se pak strane u daleko ve\u0107oj mjeri nego u ostalim izvorima isti\u010de egzemplaristi\u010dko-moralisti\u010dki strukturni aspekt. To je posebice razvidno kad je rije\u010d o narativnom tretmanu glavnih aktera. Naime, pored Stjepana Domjani\u0107a koji je okarakteriziran kao posrednik kao izme\u0111u kmetova i kraji\u0161nika, poimence se spominju podban Ivan Rauch, Stjepanov brat Ivan Domjani\u0107 i kraljevskih povjerenik grof Althan. U kontekstu Or\u0161i\u0107eva moralisti\u010dkog narativa, prva trojica predstavljaju prototip izdajnika, dok grof Althan figurira kao ruka pravde, \u0161to je izvrstan primjer ne samo razli\u010ditosti narativnih interesa, ve\u0107 i eti\u010dko-politi\u010dkih funkcija u \u017eanrovski razli\u010ditim historiografskim tekstovima.[58]<\/a><\/p>\n

Figurativna analiza \u0161est suvremenih narativnih izvora za kraji\u0161ko-selja\u010dku bunu 1755. godine poku\u0161ala je ukazati ne samo na visok stupanj diverzificiranosti prikaziva\u010dko-predstavlja\u010dkih strategija \u017eanrovski srodnih historiografskih tekstova, ve\u0107, \u0161to je daleko va\u017enije, na njihovu veliku heuristi\u010dku vrijednost u istra\u017eivanju obrazaca percepcije i interpretacije povijesnih zbivanja. Time je jo\u0161 jednom potvr\u0111en slavni Whiteov pou\u010dak o historijskom narativu kao privilegiranom, ali i uvijek ve\u0107 ideologijski aficiranom mediju kognitivnog apropriranja i eti\u010dko-esteti\u010dkog procesuiranja kompleksnih manifestacija “svijeta-\u017eivota”.<\/p>\n

 <\/p>\n

LITERATURA<\/p>\n

 <\/p>\n

Antoljak,<\/strong> Stjepan. Hrvatska historiografija do 1918<\/em>. Sv. I, Zagreb, 1992.<\/p>\n

Biti<\/strong>, Vladimir. “Izvor povijesti”, u: Strano tijelo pri\/povijesti<\/em>, Zagreb, 2000. 9-16.<\/p>\n

Biti<\/strong>, Vladimir. Pojmovnik suvremene knji\u017eevne i kulturne teorije<\/em>. Zagreb, 2000.<\/p>\n

Br\u00e4ndle<\/strong>, Fabian – von Greyerz, Kaspar – Heiligensetzer, Lorenz – Leutert Sebastian – Piller, Gudrun. “Texte zwischen Erfahrung und Diskurs. Probleme der Selbstzeignisforschung”, u: Von Greyerz, Kaspar et. al., Von der dargestellten Person zum errinerten Ich; europ\u00e4ische Selbstzeugnisse als historische Quellen (1500-1850)<\/em>. K\u00f6ln \u2013Weimar – Wien, 2001, 3-34.<\/p>\n

Brizzi<\/strong>, Gian Paolo \u2013 Accorsi, Maria Luisa (ur.). Annali del Collegio Ungaro- Illirico di Bologna 1553-1764.<\/em> Bologna, 1988.<\/p>\n

Horvat<\/strong>, Karlo. “Zapisci od 1752.-1759. Ivana Josipovi\u0107a, \u017eupnika kri\u017eeva\u010dkoga. Prilozi za povijest hrvatsku u XVIII vijeku iz “Liber memorabilium \u017eupe kri\u017eeva\u010dke”. Starine JAZU<\/em> 34\/1913, 305-354.<\/p>\n

Jankovi\u0107<\/strong>, Julio. “O selja\u010dkoj buni oko Kri\u017eevaca i u nekom dijelu generalata vara\u017eidnskog godine 1755.”.Vjesnik Kraljevskog Hrvatsko-Slavonsko-Dalmatinskog arhiva<\/em>, 2\/1900, 227-233.<\/p>\n

Kr\u010deli\u0107<\/strong>, Baltazar Adam. Annuae ili historia 1748-1767<\/em>. Zagreb, 1952.<\/p>\n

Krivo\u0161i\u0107<\/strong>, Stjepan. “Baltazar Adam Kr\u010deli\u0107 (1715-1778)”, Rad JAZU<\/em>, 375 (1978), 107-229.<\/p>\n

LaCapra<\/strong>, Dominick. “A Poetics of Historiography: Hayden White’s Tropics of Discourse<\/em>“, u: Rethinking Intellectual History. Text, Context, Language<\/em>. Ithaca and London, 1983, 72-83.<\/p>\n

Lauren\u010di\u0107<\/strong>, Nikola. Pridavek kronike iliti spomenka pripe\u010deni od leta po naro\u0111enju Kristu\u0161evom 1744 do leta 1761<\/em>. Zagreb, 1762.<\/p>\n

Moa\u010danin<\/strong>, Fedor. “Osnivanje novih krajina i slom kraji\u0161ke autonomije”, Historija naroda Jugoslavije, <\/em>sv. II. Zagreb, 1959, 1041-1056.<\/p>\n

Or\u0161i\u0107<\/strong>, Adam. “Uspomene Adama Or\u0161i\u0107a 1725-1814”, u: Rod Or\u0161i\u0107a<\/em>, Zagreb, 1943,55-75.<\/p>\n

Otruba<\/strong>, Gustav. Die Wirtschaftspolitik Maria Theresias<\/em>. Wien, 1963.<\/p>\n

Shek Brnardi\u0107<\/strong>, Teodora. “Baltazar Adam Kr\u010deli\u0107 (1715-1778): bibliografija”, Zapre\u0161i\u010dki godi\u0161njak<\/em> 8 (1998), 343-348.<\/p>\n

Smi\u010diklas<\/strong>, Tadija. Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium. <\/em>Sv. 30, Zagreb, 1901.<\/p>\n

\u0160idak<\/strong>, Jaroslav. “Selja\u010dke bune 1755. i njihove posljedice”. Historija naroda Jugoslavije, <\/em>sv. II. Zagreb, 1959, 1057-1067.<\/p>\n

Vanino<\/strong>, Miroslav. Isusovci i hrvatski narod<\/em>. Sv. I, Zagreb, 1969.<\/p>\n

Walter<\/strong>, Friedrich. Die theresianische Staatsreform von 1749<\/em>. Wien, 1958.<\/p>\n

Wangermann<\/strong>, Ernst. The Austrian Achievement 1700-1800<\/em>. London, 1972.<\/p>\n

White<\/strong>, Hayden. “Fictions of Factual Representation”, u: Tropics of Discourse<\/em>, Baltimore and London, 1985, 121\u00b8-134.<\/p>\n

White<\/strong>, Hayden. “Historicism, History and the Imagination”, u: Tropics of Discourse<\/em>. Baltimore & London, 1985, 101-120.<\/p>\n

White<\/strong>, Hayden. Metahistory: The Historical Imagination in Neneteenth-Century Europe<\/em>. Baltimore, 1973.<\/p>\n

Zlatar<\/strong>, Andrea. “Osamnaesto stolje\u0107e: Kr\u010deli\u0107eve Annuae”, u: Autobiografija u Hrvatskoj<\/em>. Zagreb, 1998, 70-80.<\/p>\n

 <\/p>\n

 <\/p>\n

[1]<\/a> Zrinka Bla\u017eevi\u0107, \u201eKmetsko-kraji\u0161ka buna iz 1755. u svjetlu narativnih izvora\u201c, Ljetopis Srpskog kultrnog dru\u0161tva \u201eProsvjeta\u201c<\/em> 11 (2006), 334-369.<\/p>\n

[2]<\/a> O terezijanskim reformama detaljnije usp. npr. Friedrich Walter, Die theresianische Staatsreform von 1749<\/em>, Wien, 1958,; Gustav Otruba, Die Wirtschaftspolitik Maria Theresias<\/em>, Wien, 1963; Ernst Wangermann, The Austrian Achievement 1700-1800<\/em>, London 1972.<\/p>\n

[3]<\/a> Usprkos otporu Sabora, popis je izvr\u0161en prema kralji\u010dinim direktivama. Za razliku od dotada\u0161njeg principa razrezivanja poreza po “dimovima” sukladno veli\u010dini zemlji\u0161ta, u novom sustavu oporezivanja te\u017ei\u0161te je na prihodu sa zemlje, a porezna obveza je pro\u0161irena i na druge izvore prihoda (stoka, sje\u010da drva, mlinovi, trgovina itd.). Detaljnije usp. Jaroslav \u0160idak, “Selja\u010dke bune 1755. i njihove posljedice”, Historija naroda Jugoslavije<\/em> II (dalje: HNJ <\/em>II), Zagreb 1959, 1057-1059.<\/p>\n

[4]<\/a> Detaljnije usp. Fedor Moa\u010danin, “Osnivanje novih krajina i slom kraji\u0161ke autonomije”, HNJ<\/em> II, 1041-1043.<\/p>\n

[5]<\/a> Rije\u010d je o navodu uz godinu 1755. iz Annua<\/em> zagreba\u010dkog kanonika Baltazara Adama Kr\u010deli\u0107a (1715-1778), kroni\u010darskim zapisima kri\u017eeva\u010dkog \u017eupnika Ivanu Josipovi\u0107u (+ 1805.), suvremenom unosu za godinu 1755. u Analima bolonjskog Ugarsko-ilirskog kolegija rektora Ivana Mikinovi\u0107a, te dvama ne\u0161to kasnijim izvorima – opisu bune iz 1775. godine isusova\u010dkog kroni\u010dara i teologa Ivana Krstitelja \u0160imuni\u0107a i fragmentu iz autobiografskih “Uspomena” grofa Adama Or\u0161i\u0107a Slaveti\u0107koga pisanih 1812. godine.<\/p>\n

[6]<\/a> Ameri\u010dki teoreti\u010dar Hayden White jedan je od glavnih protagonista tzv. lingvisti\u010dkog obrata u historijskoj znanosti. U kontroverznoj studiji Metapovijest<\/em> iz 1973. godine prokazao je specifi\u010dan retori\u010dki karakter historiografije te u analizi djela \u010detiriju devetnaestostoljetnih povjesni\u010dara i filozofa povijesti (Michelet, Ranke, Tocqueville, J. Burckhardt, Hegel, Marx, Nietzsche i Croce) prepoznao \u010detiri “predspoznajno i pretkriti\u010dki djelatna tropa” \u2013 metaforu, metonimiju, sinegdohu i ironiju kao temeljne moduse oblikovanja povijesne gra\u0111e u cilju udovoljavanja “standardima prihvatljivosti” \u010ditateljstva. White, osim toga, inzistira na strogoj distinkciji izme\u0111u povijesnog doga\u0111aja i njegova jezi\u010dnoga prikaza polaze\u0107i od pretpostavke da je referancijalna zbilja kaoti\u010dna odnosno predlogi\u010dna te da joj se smisao name\u0107e tek s pomo\u0107u jezika. Drugim rije\u010dima, prema Whiteovim teorijskim izvodima uvjet mogu\u0107nosti svake povijesne spoznaje je narativno ustrojena struktura svijesti. Detaljnije usp. Hayden White, Metahistory: The Historical Imagination in Neneteenth-Century Europe<\/em>, Baltimore, 1973. Kriti\u010dki prikaz Whiteove tropolo\u0161ke koncepcije povijesti usp. Vladimir Biti, “Izvor povijesti”, u: Strano tijelo pri\/povijesti<\/em>, Zagreb 2000, 9-16. i Isti, POVIJEST, Pojmovnik suvremene knji\u017eevne i kulturne teorije<\/em>, Zagreb 2000, 403-405.<\/p>\n

[7]<\/a>Ova se teza u epistemolo\u0161kom pogledu \u010dini najproblemati\u010dnijom, jer usprkos proklamiranoj vjeri u lingvisti\u010dki determinizam White previ\u0111a \u010dinjenicu da histori\u010dari u ve\u0107ini slu\u010dajeva ne barataju sa stvarnim povijesnim doga\u0111ajima ve\u0107 povijesnim izvorima koji su i sami tekstualne prirode. O tome detaljnije usp. Vladimir Biti, nav.dj.<\/em>,11.<\/p>\n

[8]<\/a> ” The historical discourse can be broken down into two levels of meaning. The facts and their formal explanation or interpretation appears as the manifest of literal \u2019surface\u2019 of the discourse, while the figurative language used to characterize the facts points to a deep-structural meaning. This latent meaning of an historical discourse consists of the generic story-type of which the facts themselves, arranged in a specific order and endowed with different weights, are the manifest form. (…) This conception of the historical discourse permits us to consider the specific story as an image of the events about which the story is told, while the generic story-type serves as a conceptual model to which the events are to be likened in order to permit their encodation as elements of a recognizable structure.” Hayden White, “Historicism, History and the Imagination”, u: Tropics of Discourse<\/em>, Baltimore and London, 1985, 110.<\/p>\n

[9]<\/a> “The issue of ideology points to the fact that there is no value-neutral mode of emplotment, explanation, or even description of any field of events, whether imaginary or real, and suggests that the very use of language itself implies or entails a specific posture before the world which is ethical, ideological, or more generally political: not only all interpretation, but also all language is politically contaminated.” Hayden White, “Fictions of Factual Representation”, u: Tropics of Discourse<\/em>, Baltimore and London, 1985, 129.<\/p>\n

[10]<\/a> White te postupke smatra distorzijom konkretnog \u010dinjeni\u010dnog polja kojega diskurs nastoji reprezentirati. Op\u0107enito ih dijeli u dvije kategorije: negativnu, koja isklju\u010duje \u010dinjenice koje bi ina\u010de mogle biti uklju\u010dene u historijsku reprezentaciju, i pozitivnu, koja se o\u010dituje u aran\u017eiranju doga\u0111aja druga\u010dijim redoslijedom od kronolo\u0161kog reda njihova stvarnog odvijanja, kako bi im se mogle dodijeliti razli\u010dite funkcije unutar integralnog obrasca zna\u010denja. Pozitivna distorzija, prema Whiteu, uklju\u010duje razli\u010dite postupke kao \u0161to su kondenzacija, razmje\u0161tanje i sekundarna elaboracija, koja se pojavljuje na vidnijoj reprezentacijskoj razini diskursa i to obi\u010dno u formi neposrednog obra\u0107anja \u010ditatelju kako bi se osigurali eksplicitna kognitivna upori\u0161ta za manifestni oblik diskursa u cjelini. Detaljnije usp. Hayden White, “Historicism, History and the Imagination”, u: Tropics of Discourse<\/em>, Baltimore and London, 1985, 111-112.<\/p>\n

[11]<\/a> “The figurative level is produced by constructive process poetic in nature, which prepares the reader of the text more or less subconsciously to receive both the description of the facts and their explanations as plausible on one side and adequate on the other.” Hayden White, “Historicism, History and the Imagination”, u: Tropics of Discourse<\/em>, Baltimore and London, 1985, 110.<\/p>\n

[12]<\/a> Pritom se Whiteovoj figurativnoj analizi ne treba prikloniti bez stanovite zadr\u0161ke. Naime, za razliku od svoga jednako popularnog kolege Domicka LaCapre koji na tragu derridaove dekonstrukcije teorijski naglasak s figuracijskoga premje\u0161ta na interpretacijski \u010din, White zanemaruje \u010dinjenicu da se, usprkos \u010dvrstim argumentima zagovornika teorije govornoga \u010dina (koje je me\u0111u intelektulanim histori\u010darima najgorljiviji zastupnik Quentin Skinner), konkretna \u010ditateljska recepcija ne mo\u017ee u cijelosti kontrolirati i to kako zbog \u010dinjenice da svaki tekst po svojoj prirodi odupire definitivnom interpretativnom “zatvaranju”, tako i zbog specifi\u010dne strukture spoznajnog horizonta svakog potencijalnog \u010ditatelja determiniranog kompleksnim sklopom socijalnih, kulturnih, povijesnih itd. faktora. Za pronicljivu LaCaprinu kritiku Whiteove sistematske teorije jezika historiografije usp. Dominick LaCapra, “A Poetics of Historiography: Hayden White’s Tropics of Discourse<\/em>“, u: isti, Rethinking Intellectual History. Text, Context, Language<\/em>, Ithaca and London, 1983, 72-83.<\/p>\n

[13]<\/a> Podrobni biobibliografski prikaz usp. Stjepan Krivo\u0161i\u0107, “Baltazar Adam Kr\u010deli\u0107 (1715-1778)”, Rad JAZU 375 (1978), 107-229 i sumarno: Stjepan Antoljak, Hrvatska historiografija do 1918<\/em>, Sv. I, Zagreb, 1992, 249-269. Kr\u010deli\u0107eve Annuae<\/em> prvi je na latinskom izvorniku tiskao Tadija Smi\u010diklas u 30. svesku Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium <\/em>1901. godine, a u hrvatskom prijevodu Veljka Gortana objavljene su 1952. godine. Usp. izd. B. A. Kr\u010deli\u0107, Annuae ili historia 1748-1767<\/em>, JAZU, Zagreb, 1952. O genolo\u0161kim atribucijama i narativnoj strukturi Annuae<\/em> usp. i Andrea Zlatar, “Osamnaesto stolje\u0107e: Kr\u010deli\u0107eve Annuae”, u: Autobiografija u Hrvatskoj<\/em>, Zagreb 1998, 70-80. Cjelovitu bibliografiju usp. Teodora Shek Brnardi\u0107, “Baltazar Adam Kr\u010deli\u0107 (1715-1778): bibliografija”, Zapre\u0161i\u010dki godi\u0161njak 8 (1998), 343-348.<\/p>\n

[14]<\/a> U Kr\u010deli\u0107evu zapisu za godinu 1755. koji obazi\u0161e \u010dak 87 stranica u zasebnim su potpoglavljima opisane sljede\u0107e bune: I. Buna pri ispitivanju popisa, II. Buna u Vara\u017edinskom generalatu, III. Selja\u010dka buna, IV. Buna podlo\u017enika Donje Slavonije, V. Buna pripadnika Karlova\u010dkog generalata, VI. Buna crkvenih lica ili \u010dlanova kaptola protiv kanonika Kr\u010deli\u0107a, VII. Buna otaca franjevaca, VIII. Buna Moslav\u010dana.<\/p>\n

[15]<\/a> Usp. A. B. Kr\u010deli\u0107, Annuae ili historija 1748-1767<\/em>, JAZU, Zagreb, 1952, 208-228.<\/p>\n

[16]<\/a> Potpoglavlje u kojemu raspravlja o uzrocima kraji\u0161ko-selja\u010dke bune Kr\u010deli\u0107 tako zaklju\u010duje sljede\u0107im rije\u010dima: “Kod tolikih razmirica i razdora me\u0111u pojedincima nitko se nije brinuo za javno dobro kao takvo, ve\u0107 su neki \u017eeljeli osvetiti privatne nepravde, neki su imali pred o\u010dima svoje promaknu\u0107e, a neki su opet u prvom redu branili sebe. Zbog toga su pojedinci toliko bili smetnuli s uma javno dobro, da je dvor i ono, \u0161to se pisalo u ime dr\u017eave, tuma\u010dio kao zastupanje privatnih interesa i potu\u017eio se, \u0161to se u ime dr\u017eave iznose poslovi privatnika.” B. A. Kr\u010deli\u0107, nav. dj<\/em>., 202.<\/p>\n

[17]<\/a> Glavnim motivom njihove urote Kr\u010deli\u0107 dr\u017ei odredbu iz novog poreskog popisa iz 1754. godine prema kojoj su i kraji\u0161ki oficiri du\u017eni pla\u0107ati porez od svojih imanja i zemlji\u0161ta, a spomenuta su trojica, prema Kr\u010deli\u0107u, “u generalatu imali velike posjede”. No prema Kr\u010deli\u0107evoj interpretaciji ni sami pobunjeni\u010dki glavari nisu bili jedinstveni zbog promoviranja vlastitih interesa i borbe za “prevlasti nad Srbima”. B. A. Kr\u010deli\u0107, nav. dj<\/em>., 167 i 172.<\/p>\n

[18]<\/a> O ulozi Stjepana Domjani\u0107a Kr\u010deli\u0107 pi\u0161e sljede\u0107e: “Nakon tog zaklju\u010dka, dok su se nalozi slali na odre\u0111ena mjesta i dok se \u010dekao dolazak vojnika op\u0107eg ustanka, stigne u Zagreb Stjepan Domjani\u0107 tu\u017ee\u0107i se, \u0161to mu je spaljena kurija. On je zapravo do\u0161ao, da pazi, kakve se odredbe stvaraju u Zagrebu. Sam se ne samo dopisivao s Ljubojevi\u0107em i li\u010dno bio do\u0161ao u Severin, nego je stajao u vezi i s pobunjenim seljacima, \u0161to je bilo potvr\u0111eno pismima predanim komisiji. U jednom je od njih napisao, da treba ubiti grofa Ivana Pata\u010di\u0107a, Ka\u0161nera i Raffaya, te vi\u0161e takvih stvari, Kad je pak opazio, da svi, koje je posjetio, oprezno s njime razgovaraju i da nitko, ni ne naga\u0111aju\u0107i, ne govori pred njim, \u0161to \u0107e se dogoditi s pobunjenim Vlasima ili seljacima, te da su poduzete mjere, da se \u017eurno sakupi u Zagrebu vojska, da ugu\u0161i bunu, i kad je imao biti uhap\u0161en, jer je na trgu u Zagrebu javno dao neke izjave, koje su potpirivale na bunu, potajno pobjegne.” B. A. Kr\u010deli\u0107, nav. dj.<\/em>, 174.<\/p>\n

[19]<\/a> B. A. Kr\u010deli\u0107, nav.dj.,<\/em> 200.<\/p>\n

[20]<\/a> B.A. Kr\u010deli\u0107, nav. dj<\/em>., 170.<\/p>\n

[21]<\/a> U vezi s tom epizodom, zanimljivo je primijetiti i tragove providencijalno-mirakulozne diskurzivne figuracije u Kr\u010deli\u0107evu, ina\u010de dominantno sekularnom, prosvije\u0107enom diskursu, \u010dime se dodatno potcrtava konfesionalna razli\u010ditost kraji\u0161nika. Usp. npr. “Moj se brat oprosti od prijatelja i naslu\u0107uju\u0107i, da ga \u010deka smrt, povrati se u Trnovicu”. B. A. Kr\u010deli\u0107, nav.dj<\/em>., 165; “Beck obe\u0107a buntovnicima da \u0107e ih preblagi vladari saslu\u0161ati samo: 1) neka pokopaju izmrcvarena tjelesa oficira. To izvr\u0161i\u0161e prenijev\u0161i ih u \u017eupu u Trojstvo i pokopav\u0161i ih s vojni\u010dkim po\u010dastima. Iako je to izvr\u0161eno mjesec dana nakon njihove smrti, vi\u0161e je o\u010devidaca posvjedo\u010dilo, da su jako krvarili, osobito Josip Kr\u010deli\u0107<\/u> \/istaknula Z.B.\/.” B. A. Kr\u010deli\u0107, nav.dj.<\/em>, 167.<\/p>\n

[22]<\/a> B. A. Kr\u010deli\u0107, nav.dj.,<\/em> 165-166.<\/p>\n

[23]<\/a> Moralni profil podbana Raucha Kr\u010deli\u0107 najzornije ocrtava u to\u010dkama optu\u017enice protiv podbana u istrazi nakon provedene pacifikacije: “1) Podban je u svojoj preuzetnosti imenovao oficire i tako sebi prisvojio \u010dak kraljevsku vlast ili joj se narugao. Ono, \u0161to kraljevina nije izvr\u0161ila putem konferencija, to se usudio izvr\u0161iti podban zajedno s Raffayem. 2) Tako je nemilo bjesnio protiv imutka, \u0161tavi\u0161e i \u017eivota onih, koji nisu imali mogu\u0107nosti da se brane, i to premda selja\u010dku bunu nije ni vidio. 3) Za krvni\u010dki je posao odre\u0111ivao ljude obe\u0107avaju\u0107i im pomilovanje i \u017eivot, koji nije bio ovla\u0161ten obe\u0107ati. 4) Nastojao je zadovoljiti svoju pohlepu, a nije se brinuo ni za one, kojima su seljaci nanijeli \u0161tetu, ni za nevoljnike, da im osigura \u017eivot, \u0161tavi\u0161e, na svoju je ruku oplja\u010dkao i jo\u0161 ve\u0107e nasilje nanio onima, koji su pretrpjeli \u0161tetu od seljaka, kao ocima isusovcima, grofu Pata\u010di\u0107u i drugima, za koje se uop\u0107e nije moglo ni pretpostaviti da bi bili krivi, a k tome nije ih pozvao pred sud ni preslu\u0161ao. 5) Svoje su\u0111enje zapo\u010deo je ovrhom i po\u0161to je seljacima ve\u0107 oduzeo i oplja\u010dkao sav pokretni imutak (koji je bio njihovo vlasni\u0161tvo), dakle, on ih je poslije kazne poslao, i to na potpuno ne\u010dovje\u010dan na\u010din, u Zagreb na preslu\u0161avanje i su\u0111enje”. B. A. Kr\u010deli\u0107, nav.dj<\/em>., 193. O Raffayu usp. B. A. Kr\u010deli\u0107, nav.dj<\/em>., 185.<\/p>\n

[24]<\/a> “U Zagrebu su se kod biskupa svakodnevno odr\u017eavale konferencije, ali bez zapisni\u010dara. Na njima su gotovo isklju\u010divo gospodarili gospodin Ivan Bu\u017ean, Ladislav Lukavski i Antun Bedekovi\u0107. Drugi nisu bili ni pozivani, tako da se vidjelo, da je opet sva vlast u Bu\u017eanovim rukama. To je ispunjalo ogor\u010denjem i gnjevom one, koji su bili zapostavljeni. Podban je izvje\u0161tavao o doga\u0111ajima svakog dana i primao odgovor, i to ponajvi\u0161e od Bu\u017eana, pogotovu kad se radilo o krupnijim stvarima, kako je to iznio gospodin pod\u017eupan Juraj Petkovi\u0107 tvrde\u0107i, da je vidio i u izvorniku pro\u010ditao pisma, u kojima gospodin Bu\u017ean pi\u0161e podbanu, neka pali, plja\u010dka i ubija ne \u0161tede\u0107i nikoga, i to prema \u017eelji konferencije. To se toliko bilo pro\u010dulo po \u010ditavom Zagrebu, da su mnogi po\u0161li iz Zagreba u Bisag k podbanu u nadi, da \u0107e nagrabiti plijena. Konferencije su se, kako sam prije spomeno, \u010desto odr\u017eavale bez zapisni\u010dara ili, ako je tko \u0161to zapisivao, \u010desto je to bilo skra\u0107eno i nepotpuno. Zato su mnogi zaklju\u010dci tih konferencija i poruke poslane u njihovo ime podbanu kasnije bile uporno poricane, te nitko od u\u010desnika nije htio da ih prizna.” B. A. Kr\u010deli\u0107, nav.dj.,<\/em> 177.<\/p>\n

“Taj je sabor \/odr\u017ean 2. sije\u010dnja 1755. godine, op. Z.B.\/ zbog prije navedenih razloga, bio tako raspu\u0161ten, da se nisu ni pro\u010ditali njegovi spisi ni objavili njegovi \u010dlanci. To su u\u010dinili zato, da ne bi morali uvrstiti u spise odgovor popisiva\u010da, nego da bi mogli izvijestiti, da popisiva\u010di nisu znali ni\u0161ta odgovoriti.” B. A. Kr\u010deli\u0107, nav. dj.<\/em>, 247.<\/p>\n

[25]<\/a> “Vidim naime, da je taj isti general Beck dodijeljen kao brigadir generalu Mercyju; vidim, da se bli\u017ee Slavoniji podi\u017ee nova tvr\u0111ava ili, to\u010dnije, naselje nazvano Bjelovar, sje\u0107am se prije navedenih rije\u010di oca pijarista Oktavijana i naslu\u0107ujem, da dvor ide za tim, da se \u010ditav taj vara\u017edinski generalat smatra kao osje\u010dki, da tako postane ja\u010di, a u drugu ruku, da se t.zv. banska Krajina stopi u jednu cjelinu s karlova\u010dkim generalatom. Razlog je mojem naslu\u0107ivanju i to, \u0161to vidim, da general Beck preude\u0161ava vara\u017edinski generalat po uzoru na osje\u010dki, a karlova\u010dki po uzoru na bansku Krajinu, \u010dak i u odori. Da li je moje naslu\u0107ivanje to\u010dno, pokazat \u0107e budu\u0107nost. Ako se ono obistini, koliko \u0107e se tim sjedinjenjem oja\u010dati vojni\u010dka vlast, toliko \u0107e oslabiti gra\u0111anska. Samo neka \u2013 ne dao Bog! \u2013 ne bude potpuno satrta.” B. A. Kr\u010deli\u0107, nav. dj.,<\/em> 170-171.<\/p>\n

[26]<\/a> “Da je spomenuta odredba doista bila povoljna za sve\u0107enstvo, dosta se jasno razabira odatle, \u0161to nije bila upravljena sve\u0107enstvu, niti se izricalo, da se ono mora nje pridr\u017eavati. Ta nije bilo ni spomena o crkvenim predijalcima i o odre\u0111ivanju njihovih obaveza niti o crkvenim \u010din\u017eenjacima i gra\u0111anima. Ako se pak to shva\u0107a op\u0107enito i tvrdi, da naziv “zemaljska gospoda” obuhva\u0107a i sve\u0107enstvo, ima li \u0161to povoljnije za sve\u0107enstvo nego da seljaci budu prisiljeni vr\u0161iti staru rabotu, koju su doista podlo\u017enici sve\u0107enstva vr\u0161ili u ve\u0107oj mjeri do g. 1655., kada je zbog dugotrajnijih buna bila smanjena od komisija potvr\u0111enih kraljevskim poveljama? Isto tako, ima li \u0161ta povoljnije za sve\u0107enstvo nego da podlo\u017enici istom sa dvije glave stoke mogu otkupiti jednog te\u017eaka, dok su ga dosada otkupljivali jednom glavom stoke, nadalje, da daju desetinu u snoplju i u naravi, a gornicu u po\u017eunskim kablima? Kabao, naime, kojim se sve\u0107enstvo dosada slu\u017eilo, t.j. zagreba\u010dki, bio je manji i sadr\u017eavao je samo 12 po\u017eunskih pinta, a sada se pove\u0107ao za 5 pinta. Bilo je vi\u0161e i drugih pogodnosti, od koji sve\u0107enstvo nije bilo isklju\u010deno, jer su mu i\u0161le u ra\u010dun, a od drugih odredaba, ako su mu mo\u017eda bile zazorne, imalo je mogu\u0107nost da se izvu\u010de, jer nacrt ure\u0111enja nije bio njemu upravljen, \u0161tavi\u0161e, predijalci, crkveni gra\u0111ani i \u010din\u017eenjaci nisu uop\u0107e bili spomenuti.” B. A. Kr\u010deli\u0107, nav. dj<\/em>., 237.<\/p>\n

[27]<\/a> B. A. Kr\u010deli\u0107, nav. dj<\/em>., 238.<\/p>\n

[28]<\/a> “Strogost oficira, vra\u0107anje Mar\u010de unijetima i neobaziranje na privilegije uzeli su samo kao ispriku da skinu sa sebe krivnju.” B.A. Kr\u010deli\u0107, nav.dj<\/em>., 173.<\/p>\n

[29]<\/a> Usp. B. A. Kr\u010deli\u0107, nav.dj.<\/em>, 197.<\/p>\n

[30]<\/a> B.A. Kr\u010deli\u0107, nav.dj.,<\/em> 200.<\/p>\n

[31]<\/a> “Pridavek kronike iliti spomenka pripe\u010deni od leta po naro\u0111enju Kristu\u0161evom 1744 do leta 1761” objavio je 1762. godine isusovac Nikola Lauren\u010di\u0107 (Krapina, 1707 – Zagreb, 1762). Prema vlastitom svjedo\u010denju, Kr\u010deli\u0107 je napisao ve\u0107inu natuknica za tre\u0107i dio koji pokriva razdoblje od 1747. do 1762. godine. Detaljnije usp. S. Antoljak, nav. dj.,<\/em> 256.<\/p>\n

[32]<\/a> Narativna elaboracija unosa je daleko jednostavnija te gotovo u cijelosti izostaju subjektivni autorski komentari.<\/p>\n

[33]<\/a> Rije\u010d je o sljede\u0107im bunama: I. Buna pri ispitivanju popisa, V. Buna pripadnika Karlova\u010dkog generalata, VI. Buna crkvenih lica ili \u010dlanova kaptola protiv kanonika Kr\u010deli\u0107a, VII. Buna otaca franjevaca.<\/p>\n

[34]<\/a> “Burkanya ova vu Horvatczke zemlye obchinszkoga vnogi vnoge zroke povedaliszu, ali kaiti Comissiih Kralyevszkeh znaidenya na szvetlo izisla neszu, zroka pravdenoga ne znati.” N. Lauren\u010di\u0107, Pridavek kronike<\/em>, Zagreb, 1762, III, 57.<\/p>\n

[35]<\/a> N. Lauren\u010di\u0107, nav.dj.,<\/em> 53.<\/p>\n

[36]<\/a> N. Lauren\u010di\u0107, nav.dj<\/em>., 55-56.<\/p>\n

[37]<\/a> Kr\u010deli\u0107 je godinu dana prije smrti zape\u010datio rukopis Annuae<\/em> i predao ga Pravoslovnoj akademiji uz izri\u010ditu \u017eelju da se otpe\u010dati nakon njegove smrti. V. Gortan tvrdi da pisac nije htio izdati Annuae<\/em> za \u017eivota “da bi mogao \u0161to slobodnije pisati i rije\u0161iti se obzira prema bilo kome”, dok Stjepan Krivo\u0161i\u0107 pristaje uz Smi\u010diklasovu tezu da Kr\u010deli\u0107 Annuae <\/em>nije ni namjeravao tiskati, niti je slutio da bi to netko drugi mogao u\u010diniti. Detaljnije o toj kontroverzi usp. Antoljak, nav. dj<\/em>., 262.<\/p>\n

[38]<\/a> Izvorno latinski pisan fragment Anala bolonjskog Ugarsko-ilirskog kolegija s prikazom buna iz 1755. godine u hrvatskom prijevodu glasi: “Kako se pro\u0161la, 1754. godina bli\u017eila kraju, vojnici kraji\u0161nici Vara\u017edinskog generalata, uzev\u0161i kao povod popis posjeda i sukladno tome nov\u010dani namet na vojne uniforme, najprije po\u010de\u0161e iskazivati nezadovoljstvo i otpor, da bi se naposljetku otvoreno pobunili. Okupilo ih se preko 30 000 u mjestu koje se zove Severin i koje je leglo shizmatika. Zbaciv\u0161i jaram vojni\u010dke discipline, najprije su tra\u017eili smrt onih oficira koji su sukladno nalogu vi\u0161ih instanci utjerivali spomenuti namet. Sedmoricu od njih su zarobili i po ci\u010doj zimi bosonoge tjerali neravnim putevima do re\u010denog mjesta Severin, gdje su ih poubijali ne\u010duvenom okrutno\u0161\u0107u. Nisu se \u010dak libili podrugivati mrtvima, ve\u0107 su tijekom petnaest dana sramotno plesali oko njihovih nepokopanih tjelesa. Vidjev\u0161i to, gotovo svi oficiri iz tvr\u0111ava odlu\u010dili su se na bijeg, kako bi izbjegli tako stra\u0161nom mete\u017eu. Kako bi se \u010dinilo da su uskratili vjeru oficirima, a ne vladaru, pobunjenici su i dalje po propisu dr\u017eali uobi\u010dajene stra\u017ee u spomenutim tvr\u0111avama. Dok su prilike u kri\u017eeva\u010dkoj krajini bile tako nemirne, doskora su se u mjesecu velja\u010di idu\u0107e, 1755. godine podigli i seljaci, slijede\u0107i lo\u0161 primjer kraji\u0161nika i potaknuti vlastitom zlo\u0107om. Htiju\u0107i zbaciti kmetski jaram i postati slobodni, najprije su na posjedu Raven u Kri\u017eeva\u010dkoj \u017eupaniji onda\u0161nji podlo\u017enici napali \u010detiri plemi\u0107ke kurije, oplja\u010dkali ih poput neprijatelja i potpalili, ne povla\u010de\u0107i se sve dok ih nisu pretvorili u pepeo. Po\u0161to su oja\u010dali i brojem i drsko\u0161\u0107u, krenuli su prema biskupskom ka\u0161telu Gradec i Lovre\u010dini. Zdru\u017euju\u0107i se s podlo\u017enicima razli\u010ditih gospodara, svakodnevno su sve stra\u0161nije bje\u0161njeli i povrh toga sve br\u017ee napredovali razdijeljeni u vi\u0161e grupa, tako da su unutar petnaest dana okrutno opusto\u0161ili i spalili vi\u0161e od trideset i sedam gospodskih kurija i utvrda. Pogibeljnoj strahoti \u010ditave stvari uvelike je doprinijelo i to \u0161to zbog neobi\u010dnog izlijevanja svih rijeka nije mogao smjesta prisko\u010diti u pomo\u0107 drevni banski vojnik. Ipak su se sami plemi\u0107i, pridru\u017eiv\u0161i si nekolicinu gospode kanonika i slugu, vitezova i samih seljaka, koji su bili gorljivi u obrani op\u0107ega dobra, suprotstavili napada\u010dima kod utvrde Bisag, i ondje plemenito odbili njihov nasrtaj. Da to nisu u\u010dinili, \u010ditav bi zagorski puk koji je nestrpljivo i\u0161\u010dekivao dolazak buntovnika bio ustao na krajnju pogibelj plemstva. U me\u0111uvremenu je stigla banska vojska s biskupskim banderijem i do kraja suzbila drskost pobunjenika. Toliko ih je zarobljeno i odvedeno u Zagreb da sve tamnice i kule obaju gradova nisu dostajali za njihov smje\u0161taj. Povodom dviju prethodno spomenutih pobuna, iz Be\u010da je u mjesecu svibnju stigla dvostruka komisija. Jedna je pod predsjedavanjem general-mar\u0161ala Naipergha poslana u Legrad kraji\u0161nicima, a druga, na \u010delu s grofom Althanom u Zagreb za buntovne kmetove. One su ispitale nezadovoljne pobunjenike i dosudile razli\u010dite kazne sukladno zna\u010daju zlodjela. Tako su, malo-pomalo, naposljetku smirene obje pobune.” Gian Paolo Brizzi – Maria Luisa Accorsi (ur.), Annali del Collegio Ungaro- Illirico di Bologna 1553-1764,<\/em> Bologna, 1988, 300-301.<\/p>\n

[39]<\/a> Usp. Karlo Horvat, “Zapisci od 1752.-1759. Ivana Josipovi\u0107a, \u017eupnika kri\u017eeva\u010dkoga. Prilozi za povijest hrvatsku u XVIII vijeku iz “Liber memorabilium \u017eupe kri\u017eeva\u010dke“, Starine JAZU<\/em> 34(1913), 340-341. Sve citate iz latinskog izvornika ovdje donosim u vlastitom hrvatskom prijevodu.<\/p>\n

[40]<\/a> K. Horvat, nav.dj.<\/em>, 352.<\/p>\n

[41]<\/a> “U razli\u010ditim i opetovanim ispitivanjima kona\u010dno je iza\u0161lo na vidjelo lukavstvo pobunjenih kraji\u0161nika. Saznalo se tko su oni koji su zamahnuli tako nevjernim kopljem. Njihovu je \u010detu vodio nevjerni Vlah Petar Ljubojevi\u0107 koji je bio glava ne samo ove, nego i svih prethodnih bezbo\u017enih pobuna. Kako bi se od njega, koji je bio nevjeran Bogu, moglo i o\u010dekivati da bude vjeran \u010dovjeku i kralju? I kako da ne progoni katoli\u010dku vjeru Vlah koji se odmetnuo od vjere? Uostalom, ne bi ni moglo biti nikakvog drugog uzroka mr\u017enje kad je o\u010dito iz samoga po\u010detka pobune da je svih pet nevinih oficira bilo katoli\u010dke krvi, a da nije ubijen niti jedan od Vlaha.” K. Horvat, nav.dj.<\/em>, 350-351.<\/p>\n

[42]<\/a> “U tu su svrhu skupili veliku koli\u010dinu novca, namakav\u0161i ga na ime putnog tro\u0161ka za Be\u010d od kraji\u0161nika koji nisu znali za prijevaru. Obi\u010davali su se javno hvastati da je sve na prodaju i govorili da novac lako otvara kraljevska vrata. No prevario ih je lo\u0161e zasnovani naum. Naime, oni koji su oti\u0161li u Be\u010d nisu isposlovali niti audijenciju, niti slobodni prolaz, niti sastanak sa savjetnicima. Dakako, sva mjesta u koja su polagali nadu bila su ve\u0107 zauzeta i sva vrata zatvorena. Jo\u0161 su gajili nadu da \u0107e to biti na prodaju sve dok nije stigao re\u010deni povjerenik feldmar\u0161al grof Neiberg sa ostalim supovjerenicima i auditorima. Kad su se spustili do Kani\u017ee kako bi istra\u017eili te doga\u0111aje, uzeli su Ljubojevi\u0107u i drugima sav novac i uhitili ih.” K. Horvat, nav.dj.,<\/em> 350-351.<\/p>\n

[43]<\/a> “Povrh toga nalo\u017eio je \/sc. pukovnik barun Peck, op. Z.B\/ da sami poru\u010de preko truba\u010da i glasnika da svatko tko ne\u0161to zna o zlodjelima, to i objavi, jer ukoliko se to bude saznalo odrugud, jao onima koji su znali, a \u0161utjeli. Ta je smicalica upropastila severinski kotar i ondje su pucale sve prethodno uspostavljene veze, i zamirali glasovi “vszi vszi uchinili szmo to, ali umorili s vama”, tako da je ro\u0111ak prokazivao svoga ro\u0111aka i brata te ga hvatao kao krivca. Za vrlo kratko vrijeme uhi\u0107ene su sve ubojice gore spomenutih oficira, me\u0111u kojima je bio i kapetan Vukovi\u0107, Vlah koji je prvi digao krvni\u010dku ruku na kapetana Bu\u017ejakovi\u0107a. Uhi\u0107eni su i potkapetan Juraj Martinovi\u0107, sa svim svojim podre\u0111enima. Bol\u010deta i barjaktar Petrekovi\u0107 su s mno\u0161tvom ni\u017eih oficira i vojnika 4. svibnja u okovima odvedeni u Kani\u017eu. Svatko tko je prokazao nekoga od glavara pobune dobio je za trud u Koprivnici 10 gro\u0161eva, a u Kani\u017ei \u010detiri puta toliko.”   K. Horvat, nav.dj.<\/em> 348.<\/p>\n

[44]<\/a> “Iz spomenutog mjesta \/Bre\u017eana, op. Z.B. \/ seljaci su mu \/Mihaljevi\u0107u, op. Z. B.\/poslali pismo u kojemu su objasnili razloge svoga \u010dina, a koje mi je bilo dopu\u0161teno pro\u010ditati. To se nikada ne bi bili usudili u\u010diniti da u Severinu iz povlastica Vara\u017edinskoga generalata nisu saznali da se krajina prostire do rijeke Lonje \u0161to uklju\u010duje i njih koji se nalaze uz re\u010denu rijeku. \u2019Za\u0161to nas se, dakle, onda prisiljava na tlaku ako smo kraji\u0161nici? Povrh toga, budu\u0107i da nas na\u0161i zemaljski gospodari tla\u010de gore od tirana, radije \u0107emo biti podlo\u017eni samo kralju, nego njima.\u2019 Stoga su molili re\u010denoga gospodina potpukovnika da ih osobno zastupa pred uzvi\u0161enim dvorom.” K. Horvat, nav.dj<\/em>., 345.<\/p>\n

[45]<\/a> K. Horvat, nav.dj.,<\/em> 344.<\/p>\n

[46]<\/a> “I tako je uni\u0161tena Kri\u017eeva\u010dka \u017eupanija, nevini seljaci zajedno s krivcima, ali i svi oni za koje se \u010dinilo da su se poput pravih gospodara pobrinuli da u svojim domovima sakriju stvari i \u017eivotinje – svi su bili dovedeni na prosja\u010dki \u0161tap.” K. Horvat, nav.dj<\/em>., 345-346.<\/p>\n

[47]<\/a> Usp. K. Horvat, nav.dj.,<\/em> 349-350, 353.<\/p>\n

[48]<\/a> Zanimljivo je i da \u0160imuni\u0107 umanjuje broj severinskih \u017ertava, eksplicitno tvrde\u0107i da na Ljubojevi\u0107ev poticaj nije ubijeno pet, nego \u010detiri oficira. Usp. J. Jankovi\u0107, “O selja\u010dkoj buni oko Kri\u017eevaca i u nekom dijelu generalata vara\u017eidnskog godine 1755.”, Vjesnik Kraljevskog Hrvatsko-Slavonsko-Dalmatinskog arhiva<\/em>, 2 (1900), 229. Sve citate iz latinskog izvornika ovdje donosim u vlastitom hrvatskom prijevodu.<\/p>\n

[49]<\/a> J. Jankovi\u0107, nav. dj<\/em>., 229.<\/p>\n

[50]<\/a> Ivan Krstitelj \u0160imuni\u0107 rodio se 6. lipnja 1723. u plemi\u0107koj obitelji u \u0160trigovi. Nakon zavr\u0161etka studija logike u Zagrebu 1740. godine ulazi u isusova\u010dki red u Be\u010du. Filozofiju i teologiju je doktorirao na sveu\u010dili\u0161tu u Ko\u0161icama. Bio je gimnazijski profesor u Vara\u017edinu i Zagrebu, a potom profesor spekulativne teologije i kontroverzistike na Zagreba\u010dkoj akademiji. Godine 1763. objavljuje u Zagrebu djelo Brevis Notitia schismatis Graeci et controversiarum Orientalium, in questiones didacticas, chronologico-historicas, et dogmaticas digesta (…) Accedit Diatriba de Ritibus Ecclesiae Graecae<\/em>, nastalo na temelju vlastitih predavanja. Prvi dio predstavlja teolo\u0161ku raspravu o crkvenom raskolu, a drugi dio daje sumarni povijesni pregled isto\u010dnoga raskola. Tre\u0107i dio u silogisti\u010dkoj formi obra\u0111uje dogmatska i eklezijalna pitanja koja tradicionalno stoje u sredi\u0161tu katoli\u010dko-pravoslavne kontroverze, kao \u0161to su npr. primat sv. Petra i rimskih biskupa, dodavanje Filioque<\/em> simbolu vjere, Euharistija, \u010distili\u0161te, bla\u017eenstvo svetih prije uskrsnu\u0107a itd. U raspravi Diatriba de Ritu Graeco <\/em>prikazuje postanak i narav obreda isto\u010dne crkve, njezinu liturgiju, sakramente, postove itd. Detaljnije usp. Miroslav Vanino, Isusovci i hrvatski narod<\/em>, sv. I, Zagreb, 1969, 218-220.<\/p>\n

[51]<\/a> Prema M. Vanino, nav.dj<\/em>., 220.<\/p>\n

[52]<\/a> “Po\u0161to je Domjani\u0107 posijao sjeme nezadovoljstva, Erd\u00f6dyjevi su podanici zajedno s Raffayevima zaklju\u010dili da im se otvaraju velike mogu\u0107nosti, pa su najprije ognjem zapalili odmjerenu kudjelju koju im je bio podijelio gospodin Raffay, a potom pretvorili u prah i pepeo sve plemi\u0107ke kurije koje god su mogli, privla\u010de\u0107i u svoj tajni savez i tu\u0111e podanike, da bi naposljetku, ukoliko se pru\u017ei prilika, poubijav\u0161i zemaljske gospodare stekli punu slobodu.” J. Jankovi\u0107, nav. dj.<\/em>, 229.<\/p>\n

[53]<\/a> J. Jankovi\u0107, nav. dj<\/em>., 230.<\/p>\n

[54]<\/a> “Doista, Bog, koji ohole obi\u010dava slijediti s le\u0111a, neo\u010dekivano je zaustavio ovu tragediju. Naime, potkraj velja\u010de iznenada se s neba slila toliko obilna ki\u0161a koja je trajala tri dana, da su potoci i bujice poplavile ve\u0107inu polja, a i rijeka Lonja je prije\u010dila prolaz svima koji su to poku\u0161ali. To je iznenadno nevrijeme prisililo i pobunjene seljake i kraji\u0161nike na nu\u017ean odmor, a kraljevni pak omogu\u0107ilo dono\u0161enje spasonosnih odluka. Doskora su odasvud pozvani slobodnjaci koji su zajedno sa svojim vo\u0111ama suzbili drskost zlo\u010dinaca.” J. Jankovi\u0107, nav. dj.<\/em>, 230.<\/p>\n

[55]<\/a> Usp. J. Jankovi\u0107, nav. dj.,<\/em> 231.<\/p>\n

[56]<\/a> “Budu\u0107i da su mnogi obznanjivali i objelodanjivali taj stra\u0161ni doga\u0111aj, on je napokon predo\u010den i posvjedo\u010den samoj kraljici Mariji Tereziji. Ona je sukladno veli\u010dini svoje nevjerojatne providnosti i pravednosti odredila da u Hrvatsku ode kraljevska komisija, zadatak koje je bio po zasluzi kazniti buntovne podlo\u017enike i na svaki na\u010din nadoknaditi \u0161tete plemi\u0107ima.” J. Jankovi\u0107, nav. dj.,<\/em> 231.<\/p>\n

[57]<\/a> Pregledno o fenomenu diskurzivne konstituticije sebstva u okviru autobiografskog diskursa te problemima njegove interpretativno-analiti\u010dke elaboracije u suvremenim historiografskim istra\u017eivanjima usp. Fabian Br\u00e4ndle, Kaspar von Greyerz, Lorenz Heiligensetzer, Sebastian Leutert, Gudrun Piller, “Texte zwischen Erfahrung und Diskurs. Probleme der Selbstzeignisforschung”, u: Kaspar von Greyerz et. al., Von der dargestellten Person zum errinerten Ich; europ\u00e4ische Selbstzeugnisse als historische Quellen (1500-1850)<\/em>, K\u00f6ln \u2013Weimar- Wien, 2001, 3-34.<\/p>\n

[58]<\/a> Fragment Or\u0161i\u0107evih “Uspomena” u kojemu se tematiziraju doga\u0111aji iz 1755. godine u cijelosti glasi: “Godine 1755. do\u0161lo je do bune u Vara\u017edinskoj Krajini. Stjepan Domjani\u0107, koji je tada posjedovao imanje Preseka u kri\u017eeva\u010dkoj \u017eupaniji, bio je u sporazumu s grani\u010darima; na to su se pobunili seljaci Raffajeva dobra Raven, njima se pridru\u017eili okoli\u0161ni seljaci, \u017earili i palili plemi\u0107ka imanja, narasli do velikog broja i zadali svagdje strah plemstvu (jer su se i na drugim mjestima seljaci pokazali sklonima na bunu.) Plemstvo je bje\u017ealo u gradove s djecom i dragocjenostima; godina je bila blagoslovljena, seljaci uviek pijani, po\u010dinjaju\u0107i velike nepodob\u0161tine, kamogod bi do\u0161li. Sava i Kupa, preko kojih nije bilo mostova, nabujale su od stalnih ki\u0161a zajedno s ostalim vodama; radi toga nije s banske i karlova\u010dke granice mogla do\u0107i pomo\u0107. Kona\u010dno, kad su buntovnici bili u Bisagu, tada\u0161njoj Jankovi\u0107evoj gospod\u0161tiji, gdje su iz obiesti sve uni\u0161tili, u pivnici razbili ba\u010dve, pa ih se nekoliko i utopilo u vinu, napokon su vode po\u010dele padati, pa je do\u0161la jedna bojnica iz Banske Krajine; neki su seljaci pobjegli, drugi su se sakrili jo\u0161 uviek pijani, pa su ih bodovima tjerali iz svih mogu\u0107ih zakloni\u0161ta i dopremili na stotine u razli\u010dite gradove, ali ve\u0107inom u Zagreb. Ivan Rauch, tada\u0161nji podban i prema tada\u0161njim zemaljskim zakonima kao podban i veliki \u017eupan zagreba\u010dke i kri\u017eeva\u010dke \u017eupanije, pridonio je dodu\u0161e mnogo uzpostavi mira, ali je oplja\u010dkao ku\u0107e bunotvnika i prisvojio sebi mnogo toga, osobito stoke, radi \u010dega su ga mnogi obtu\u017eili, a osobito kri\u017eeva\u010dki pod\u017eupan i njegov \u0161urjak Zai\u0107, na \u0161to je maknut sa svih \u010dasti, koje je imao. S njim je tako\u0111er prestala povlast za budu\u0107e podbane u\u017eivati nasljednu ili vje\u010dnu vlast velikog \u017eupana. U Vara\u017edinskoj su Krajini mir uzpostavile prido\u0161le njema\u010dke \u010dete. Velik je broj seljaka obje\u0161en na razli\u010dite na\u010dine, a drugi su ka\u017enjeni batinanjem ili \u017eigosanjem. Stjepan Domjani\u0107 je pobjegao u sve\u0107eni\u010dkoj odje\u0107i pavlinima u Svetice, njegov ga brat Ivan namamio k sebi te ga predao ulovljena; imanje Preseka bude zaplienjeno, a on poslan na do\u017eivotnu tamnicu u Kufstein. Grofa Althana, poslanoga u zemlju kao kraljevskog povjerenika, da uzpostavi mir i uvede novi urbar, zamolio je Ivan, da mu na dvoru za to, \u0161to je predao svojega buntovnog brata, u znak priznanja pribavi dobro Preseku, ali ovaj mu je odgovorio, da dvor dodu\u0161e voli ovakve izdaje, ali mrzi izdajicu kao zla \u010dovjeka. On tako nije do\u0161ao ni do kakvog dobitka, osim \u0161to ga se radi ovoga podlog \u010dina svatko klonio kao izdajice ro\u0111enoga brata.” Adam Or\u0161i\u0107, “Uspomene Adama Or\u0161i\u0107a 1725-1814”, u: isti, Rod Or\u0161i\u0107a<\/em>, Zagreb, 1943, 62-63.<\/p>\n

 <\/p>\n

[1] Zrinka Bla\u017eevi\u0107, \u201eKmetsko-kraji\u0161ka buna iz 1755. u svjetlu narativnih izvora\u201c, Ljetopis Srpskog kultrnog dru\u0161tva \u201eProsvjeta\u201c<\/em> 11 (2006), 334-369.<\/p>\n

[1] O terezijanskim reformama detaljnije usp. npr. Friedrich Walter, Die theresianische Staatsreform von 1749<\/em>, Wien, 1958,; Gustav Otruba, Die Wirtschaftspolitik Maria Theresias<\/em>, Wien, 1963; Ernst Wangermann, The Austrian Achievement 1700-1800<\/em>, London 1972.<\/p>\n

[1] Usprkos otporu Sabora, popis je izvr\u0161en prema kralji\u010dinim direktivama. Za razliku od dotada\u0161njeg principa razrezivanja poreza po “dimovima” sukladno veli\u010dini zemlji\u0161ta, u novom sustavu oporezivanja te\u017ei\u0161te je na prihodu sa zemlje, a porezna obveza je pro\u0161irena i na druge izvore prihoda (stoka, sje\u010da drva, mlinovi, trgovina itd.). Detaljnije usp. Jaroslav \u0160idak, “Selja\u010dke bune 1755. i njihove posljedice”, Historija naroda Jugoslavije<\/em> II (dalje: HNJ <\/em>II), Zagreb 1959, 1057-1059.<\/p>\n

[1] Detaljnije usp. Fedor Moa\u010danin, “Osnivanje novih krajina i slom kraji\u0161ke autonomije”, HNJ<\/em> II, 1041-1043.<\/p>\n

[1] Rije\u010d je o navodu uz godinu 1755. iz Annua<\/em> zagreba\u010dkog kanonika Baltazara Adama Kr\u010deli\u0107a (1715-1778), kroni\u010darskim zapisima kri\u017eeva\u010dkog \u017eupnika Ivanu Josipovi\u0107u (+ 1805.), suvremenom unosu za godinu 1755. u Analima bolonjskog Ugarsko-ilirskog kolegija rektora Ivana Mikinovi\u0107a, te dvama ne\u0161to kasnijim izvorima – opisu bune iz 1775. godine isusova\u010dkog kroni\u010dara i teologa Ivana Krstitelja \u0160imuni\u0107a i fragmentu iz autobiografskih “Uspomena” grofa Adama Or\u0161i\u0107a Slaveti\u0107koga pisanih 1812. godine.<\/p>\n

[1] Ameri\u010dki teoreti\u010dar Hayden White jedan je od glavnih protagonista tzv. lingvisti\u010dkog obrata u historijskoj znanosti. U kontroverznoj studiji Metapovijest<\/em> iz 1973. godine prokazao je specifi\u010dan retori\u010dki karakter historiografije te u analizi djela \u010detiriju devetnaestostoljetnih povjesni\u010dara i filozofa povijesti (Michelet, Ranke, Tocqueville, J. Burckhardt, Hegel, Marx, Nietzsche i Croce) prepoznao \u010detiri “predspoznajno i pretkriti\u010dki djelatna tropa” \u2013 metaforu, metonimiju, sinegdohu i ironiju kao temeljne moduse oblikovanja povijesne gra\u0111e u cilju udovoljavanja “standardima prihvatljivosti” \u010ditateljstva. White, osim toga, inzistira na strogoj distinkciji izme\u0111u povijesnog doga\u0111aja i njegova jezi\u010dnoga prikaza polaze\u0107i od pretpostavke da je referancijalna zbilja kaoti\u010dna odnosno predlogi\u010dna te da joj se smisao name\u0107e tek s pomo\u0107u jezika. Drugim rije\u010dima, prema Whiteovim teorijskim izvodima uvjet mogu\u0107nosti svake povijesne spoznaje je narativno ustrojena struktura svijesti. Detaljnije usp. Hayden White, Metahistory: The Historical Imagination in Neneteenth-Century Europe<\/em>, Baltimore, 1973. Kriti\u010dki prikaz Whiteove tropolo\u0161ke koncepcije povijesti usp. Vladimir Biti, “Izvor povijesti”, u: Strano tijelo pri\/povijesti<\/em>, Zagreb 2000, 9-16. i Isti, POVIJEST, Pojmovnik suvremene knji\u017eevne i kulturne teorije<\/em>, Zagreb 2000, 403-405.<\/p>\n

[1]Ova se teza u epistemolo\u0161kom pogledu \u010dini najproblemati\u010dnijom, jer usprkos proklamiranoj vjeri u lingvisti\u010dki determinizam White previ\u0111a \u010dinjenicu da histori\u010dari u ve\u0107ini slu\u010dajeva ne barataju sa stvarnim povijesnim doga\u0111ajima ve\u0107 povijesnim izvorima koji su i sami tekstualne prirode. O tome detaljnije usp. Vladimir Biti, nav.dj.<\/em>,11.<\/p>\n

[1] ” The historical discourse can be broken down into two levels of meaning. The facts and their formal explanation or interpretation appears as the manifest of literal \u2019surface\u2019 of the discourse, while the figurative language used to characterize the facts points to a deep-structural meaning. This latent meaning of an historical discourse consists of the generic story-type of which the facts themselves, arranged in a specific order and endowed with different weights, are the manifest form. (…) This conception of the historical discourse permits us to consider the specific story as an image of the events about which the story is told, while the generic story-type serves as a conceptual model to which the events are to be likened in order to permit their encodation as elements of a recognizable structure.” Hayden White, “Historicism, History and the Imagination”, u: Tropics of Discourse<\/em>, Baltimore and London, 1985, 110.<\/p>\n

[1] “The issue of ideology points to the fact that there is no value-neutral mode of emplotment, explanation, or even description of any field of events, whether imaginary or real, and suggests that the very use of language itself implies or entails a specific posture before the world which is ethical, ideological, or more generally political: not only all interpretation, but also all language is politically contaminated.” Hayden White, “Fictions of Factual Representation”, u: Tropics of Discourse<\/em>, Baltimore and London, 1985, 129.<\/p>\n

[1] White te postupke smatra distorzijom konkretnog \u010dinjeni\u010dnog polja kojega diskurs nastoji reprezentirati. Op\u0107enito ih dijeli u dvije kategorije: negativnu, koja isklju\u010duje \u010dinjenice koje bi ina\u010de mogle biti uklju\u010dene u historijsku reprezentaciju, i pozitivnu, koja se o\u010dituje u aran\u017eiranju doga\u0111aja druga\u010dijim redoslijedom od kronolo\u0161kog reda njihova stvarnog odvijanja, kako bi im se mogle dodijeliti razli\u010dite funkcije unutar integralnog obrasca zna\u010denja. Pozitivna distorzija, prema Whiteu, uklju\u010duje razli\u010dite postupke kao \u0161to su kondenzacija, razmje\u0161tanje i sekundarna elaboracija, koja se pojavljuje na vidnijoj reprezentacijskoj razini diskursa i to obi\u010dno u formi neposrednog obra\u0107anja \u010ditatelju kako bi se osigurali eksplicitna kognitivna upori\u0161ta za manifestni oblik diskursa u cjelini. Detaljnije usp. Hayden White, “Historicism, History and the Imagination”, u: Tropics of Discourse<\/em>, Baltimore and London, 1985, 111-112.<\/p>\n

[1] “The figurative level is produced by constructive process poetic in nature, which prepares the reader of the text more or less subconsciously to receive both the description of the facts and their explanations as plausible on one side and adequate on the other.” Hayden White, “Historicism, History and the Imagination”, u: Tropics of Discourse<\/em>, Baltimore and London, 1985, 110.<\/p>\n

[1] Pritom se Whiteovoj figurativnoj analizi ne treba prikloniti bez stanovite zadr\u0161ke. Naime, za razliku od svoga jednako popularnog kolege Domicka LaCapre koji na tragu derridaove dekonstrukcije teorijski naglasak s figuracijskoga premje\u0161ta na interpretacijski \u010din, White zanemaruje \u010dinjenicu da se, usprkos \u010dvrstim argumentima zagovornika teorije govornoga \u010dina (koje je me\u0111u intelektulanim histori\u010darima najgorljiviji zastupnik Quentin Skinner), konkretna \u010ditateljska recepcija ne mo\u017ee u cijelosti kontrolirati i to kako zbog \u010dinjenice da svaki tekst po svojoj prirodi odupire definitivnom interpretativnom “zatvaranju”, tako i zbog specifi\u010dne strukture spoznajnog horizonta svakog potencijalnog \u010ditatelja determiniranog kompleksnim sklopom socijalnih, kulturnih, povijesnih itd. faktora. Za pronicljivu LaCaprinu kritiku Whiteove sistematske teorije jezika historiografije usp. Dominick LaCapra, “A Poetics of Historiography: Hayden White’s Tropics of Discourse<\/em>“, u: isti, Rethinking Intellectual History. Text, Context, Language<\/em>, Ithaca and London, 1983, 72-83.<\/p>\n

[1] Podrobni biobibliografski prikaz usp. Stjepan Krivo\u0161i\u0107, “Baltazar Adam Kr\u010deli\u0107 (1715-1778)”, Rad JAZU 375 (1978), 107-229 i sumarno: Stjepan Antoljak, Hrvatska historiografija do 1918<\/em>, Sv. I, Zagreb, 1992, 249-269. Kr\u010deli\u0107eve Annuae<\/em> prvi je na latinskom izvorniku tiskao Tadija Smi\u010diklas u 30. svesku Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium <\/em>1901. godine, a u hrvatskom prijevodu Veljka Gortana objavljene su 1952. godine. Usp. izd. B. A. Kr\u010deli\u0107, Annuae ili historia 1748-1767<\/em>, JAZU, Zagreb, 1952. O genolo\u0161kim atribucijama i narativnoj strukturi Annuae<\/em> usp. i Andrea Zlatar, “Osamnaesto stolje\u0107e: Kr\u010deli\u0107eve Annuae”, u: Autobiografija u Hrvatskoj<\/em>, Zagreb 1998, 70-80. Cjelovitu bibliografiju usp. Teodora Shek Brnardi\u0107, “Baltazar Adam Kr\u010deli\u0107 (1715-1778): bibliografija”, Zapre\u0161i\u010dki godi\u0161njak 8 (1998), 343-348.<\/p>\n

[1] U Kr\u010deli\u0107evu zapisu za godinu 1755. koji obazi\u0161e \u010dak 87 stranica u zasebnim su potpoglavljima opisane sljede\u0107e bune: I. Buna pri ispitivanju popisa, II. Buna u Vara\u017edinskom generalatu, III. Selja\u010dka buna, IV. Buna podlo\u017enika Donje Slavonije, V. Buna pripadnika Karlova\u010dkog generalata, VI. Buna crkvenih lica ili \u010dlanova kaptola protiv kanonika Kr\u010deli\u0107a, VII. Buna otaca franjevaca, VIII. Buna Moslav\u010dana.<\/p>\n

[1] Usp. A. B. Kr\u010deli\u0107, Annuae ili historija 1748-1767<\/em>, JAZU, Zagreb, 1952, 208-228.<\/p>\n

[1] Potpoglavlje u kojemu raspravlja o uzrocima kraji\u0161ko-selja\u010dke bune Kr\u010deli\u0107 tako zaklju\u010duje sljede\u0107im rije\u010dima: “Kod tolikih razmirica i razdora me\u0111u pojedincima nitko se nije brinuo za javno dobro kao takvo, ve\u0107 su neki \u017eeljeli osvetiti privatne nepravde, neki su imali pred o\u010dima svoje promaknu\u0107e, a neki su opet u prvom redu branili sebe. Zbog toga su pojedinci toliko bili smetnuli s uma javno dobro, da je dvor i ono, \u0161to se pisalo u ime dr\u017eave, tuma\u010dio kao zastupanje privatnih interesa i potu\u017eio se, \u0161to se u ime dr\u017eave iznose poslovi privatnika.” B. A. Kr\u010deli\u0107, nav. dj<\/em>., 202.<\/p>\n

[1] Glavnim motivom njihove urote Kr\u010deli\u0107 dr\u017ei odredbu iz novog poreskog popisa iz 1754. godine prema kojoj su i kraji\u0161ki oficiri du\u017eni pla\u0107ati porez od svojih imanja i zemlji\u0161ta, a spomenuta su trojica, prema Kr\u010deli\u0107u, “u generalatu imali velike posjede”. No prema Kr\u010deli\u0107evoj interpretaciji ni sami pobunjeni\u010dki glavari nisu bili jedinstveni zbog promoviranja vlastitih interesa i borbe za “prevlasti nad Srbima”. B. A. Kr\u010deli\u0107, nav. dj<\/em>., 167 i 172.<\/p>\n

[1] O ulozi Stjepana Domjani\u0107a Kr\u010deli\u0107 pi\u0161e sljede\u0107e: “Nakon tog zaklju\u010dka, dok su se nalozi slali na odre\u0111ena mjesta i dok se \u010dekao dolazak vojnika op\u0107eg ustanka, stigne u Zagreb Stjepan Domjani\u0107 tu\u017ee\u0107i se, \u0161to mu je spaljena kurija. On je zapravo do\u0161ao, da pazi, kakve se odredbe stvaraju u Zagrebu. Sam se ne samo dopisivao s Ljubojevi\u0107em i li\u010dno bio do\u0161ao u Severin, nego je stajao u vezi i s pobunjenim seljacima, \u0161to je bilo potvr\u0111eno pismima predanim komisiji. U jednom je od njih napisao, da treba ubiti grofa Ivana Pata\u010di\u0107a, Ka\u0161nera i Raffaya, te vi\u0161e takvih stvari, Kad je pak opazio, da svi, koje je posjetio, oprezno s njime razgovaraju i da nitko, ni ne naga\u0111aju\u0107i, ne govori pred njim, \u0161to \u0107e se dogoditi s pobunjenim Vlasima ili seljacima, te da su poduzete mjere, da se \u017eurno sakupi u Zagrebu vojska, da ugu\u0161i bunu, i kad je imao biti uhap\u0161en, jer je na trgu u Zagrebu javno dao neke izjave, koje su potpirivale na bunu, potajno pobjegne.” B. A. Kr\u010deli\u0107, nav. dj.<\/em>, 174.<\/p>\n

[1] B. A. Kr\u010deli\u0107, nav.dj.,<\/em> 200.<\/p>\n

[1] B.A. Kr\u010deli\u0107, nav. dj<\/em>., 170.<\/p>\n

[1] U vezi s tom epizodom, zanimljivo je primijetiti i tragove providencijalno-mirakulozne diskurzivne figuracije u Kr\u010deli\u0107evu, ina\u010de dominantno sekularnom, prosvije\u0107enom diskursu, \u010dime se dodatno potcrtava konfesionalna razli\u010ditost kraji\u0161nika. Usp. npr. “Moj se brat oprosti od prijatelja i naslu\u0107uju\u0107i, da ga \u010deka smrt, povrati se u Trnovicu”. B. A. Kr\u010deli\u0107, nav.dj<\/em>., 165; “Beck obe\u0107a buntovnicima da \u0107e ih preblagi vladari saslu\u0161ati samo: 1) neka pokopaju izmrcvarena tjelesa oficira. To izvr\u0161i\u0161e prenijev\u0161i ih u \u017eupu u Trojstvo i pokopav\u0161i ih s vojni\u010dkim po\u010dastima. Iako je to izvr\u0161eno mjesec dana nakon njihove smrti, vi\u0161e je o\u010devidaca posvjedo\u010dilo, da su jako krvarili, osobito Josip Kr\u010deli\u0107<\/u> \/istaknula Z.B.\/.” B. A. Kr\u010deli\u0107, nav.dj.<\/em>, 167.<\/p>\n

[1] B. A. Kr\u010deli\u0107, nav.dj.,<\/em> 165-166.<\/p>\n

[1] Moralni profil podbana Raucha Kr\u010deli\u0107 najzornije ocrtava u to\u010dkama optu\u017enice protiv podbana u istrazi nakon provedene pacifikacije: “1) Podban je u svojoj preuzetnosti imenovao oficire i tako sebi prisvojio \u010dak kraljevsku vlast ili joj se narugao. Ono, \u0161to kraljevina nije izvr\u0161ila putem konferencija, to se usudio izvr\u0161iti podban zajedno s Raffayem. 2) Tako je nemilo bjesnio protiv imutka, \u0161tavi\u0161e i \u017eivota onih, koji nisu imali mogu\u0107nosti da se brane, i to premda selja\u010dku bunu nije ni vidio. 3) Za krvni\u010dki je posao odre\u0111ivao ljude obe\u0107avaju\u0107i im pomilovanje i \u017eivot, koji nije bio ovla\u0161ten obe\u0107ati. 4) Nastojao je zadovoljiti svoju pohlepu, a nije se brinuo ni za one, kojima su seljaci nanijeli \u0161tetu, ni za nevoljnike, da im osigura \u017eivot, \u0161tavi\u0161e, na svoju je ruku oplja\u010dkao i jo\u0161 ve\u0107e nasilje nanio onima, koji su pretrpjeli \u0161tetu od seljaka, kao ocima isusovcima, grofu Pata\u010di\u0107u i drugima, za koje se uop\u0107e nije moglo ni pretpostaviti da bi bili krivi, a k tome nije ih pozvao pred sud ni preslu\u0161ao. 5) Svoje su\u0111enje zapo\u010deo je ovrhom i po\u0161to je seljacima ve\u0107 oduzeo i oplja\u010dkao sav pokretni imutak (koji je bio njihovo vlasni\u0161tvo), dakle, on ih je poslije kazne poslao, i to na potpuno ne\u010dovje\u010dan na\u010din, u Zagreb na preslu\u0161avanje i su\u0111enje”. B. A. Kr\u010deli\u0107, nav.dj<\/em>., 193. O Raffayu usp. B. A. Kr\u010deli\u0107, nav.dj<\/em>., 185.<\/p>\n

[1] “U Zagrebu su se kod biskupa svakodnevno odr\u017eavale konferencije, ali bez zapisni\u010dara. Na njima su gotovo isklju\u010divo gospodarili gospodin Ivan Bu\u017ean, Ladislav Lukavski i Antun Bedekovi\u0107. Drugi nisu bili ni pozivani, tako da se vidjelo, da je opet sva vlast u Bu\u017eanovim rukama. To je ispunjalo ogor\u010denjem i gnjevom one, koji su bili zapostavljeni. Podban je izvje\u0161tavao o doga\u0111ajima svakog dana i primao odgovor, i to ponajvi\u0161e od Bu\u017eana, pogotovu kad se radilo o krupnijim stvarima, kako je to iznio gospodin pod\u017eupan Juraj Petkovi\u0107 tvrde\u0107i, da je vidio i u izvorniku pro\u010ditao pisma, u kojima gospodin Bu\u017ean pi\u0161e podbanu, neka pali, plja\u010dka i ubija ne \u0161tede\u0107i nikoga, i to prema \u017eelji konferencije. To se toliko bilo pro\u010dulo po \u010ditavom Zagrebu, da su mnogi po\u0161li iz Zagreba u Bisag k podbanu u nadi, da \u0107e nagrabiti plijena. Konferencije su se, kako sam prije spomeno, \u010desto odr\u017eavale bez zapisni\u010dara ili, ako je tko \u0161to zapisivao, \u010desto je to bilo skra\u0107eno i nepotpuno. Zato su mnogi zaklju\u010dci tih konferencija i poruke poslane u njihovo ime podbanu kasnije bile uporno poricane, te nitko od u\u010desnika nije htio da ih prizna.” B. A. Kr\u010deli\u0107, nav.dj.,<\/em> 177.<\/p>\n

“Taj je sabor \/odr\u017ean 2. sije\u010dnja 1755. godine, op. Z.B.\/ zbog prije navedenih razloga, bio tako raspu\u0161ten, da se nisu ni pro\u010ditali njegovi spisi ni objavili njegovi \u010dlanci. To su u\u010dinili zato, da ne bi morali uvrstiti u spise odgovor popisiva\u010da, nego da bi mogli izvijestiti, da popisiva\u010di nisu znali ni\u0161ta odgovoriti.” B. A. Kr\u010deli\u0107, nav. dj.<\/em>, 247.<\/p>\n

[1] “Vidim naime, da je taj isti general Beck dodijeljen kao brigadir generalu Mercyju; vidim, da se bli\u017ee Slavoniji podi\u017ee nova tvr\u0111ava ili, to\u010dnije, naselje nazvano Bjelovar, sje\u0107am se prije navedenih rije\u010di oca pijarista Oktavijana i naslu\u0107ujem, da dvor ide za tim, da se \u010ditav taj vara\u017edinski generalat smatra kao osje\u010dki, da tako postane ja\u010di, a u drugu ruku, da se t.zv. banska Krajina stopi u jednu cjelinu s karlova\u010dkim generalatom. Razlog je mojem naslu\u0107ivanju i to, \u0161to vidim, da general Beck preude\u0161ava vara\u017edinski generalat po uzoru na osje\u010dki, a karlova\u010dki po uzoru na bansku Krajinu, \u010dak i u odori. Da li je moje naslu\u0107ivanje to\u010dno, pokazat \u0107e budu\u0107nost. Ako se ono obistini, koliko \u0107e se tim sjedinjenjem oja\u010dati vojni\u010dka vlast, toliko \u0107e oslabiti gra\u0111anska. Samo neka \u2013 ne dao Bog! \u2013 ne bude potpuno satrta.” B. A. Kr\u010deli\u0107, nav. dj.,<\/em> 170-171.<\/p>\n

[1] “Da je spomenuta odredba doista bila povoljna za sve\u0107enstvo, dosta se jasno razabira odatle, \u0161to nije bila upravljena sve\u0107enstvu, niti se izricalo, da se ono mora nje pridr\u017eavati. Ta nije bilo ni spomena o crkvenim predijalcima i o odre\u0111ivanju njihovih obaveza niti o crkvenim \u010din\u017eenjacima i gra\u0111anima. Ako se pak to shva\u0107a op\u0107enito i tvrdi, da naziv “zemaljska gospoda” obuhva\u0107a i sve\u0107enstvo, ima li \u0161to povoljnije za sve\u0107enstvo nego da seljaci budu prisiljeni vr\u0161iti staru rabotu, koju su doista podlo\u017enici sve\u0107enstva vr\u0161ili u ve\u0107oj mjeri do g. 1655., kada je zbog dugotrajnijih buna bila smanjena od komisija potvr\u0111enih kraljevskim poveljama? Isto tako, ima li \u0161ta povoljnije za sve\u0107enstvo nego da podlo\u017enici istom sa dvije glave stoke mogu otkupiti jednog te\u017eaka, dok su ga dosada otkupljivali jednom glavom stoke, nadalje, da daju desetinu u snoplju i u naravi, a gornicu u po\u017eunskim kablima? Kabao, naime, kojim se sve\u0107enstvo dosada slu\u017eilo, t.j. zagreba\u010dki, bio je manji i sadr\u017eavao je samo 12 po\u017eunskih pinta, a sada se pove\u0107ao za 5 pinta. Bilo je vi\u0161e i drugih pogodnosti, od koji sve\u0107enstvo nije bilo isklju\u010deno, jer su mu i\u0161le u ra\u010dun, a od drugih odredaba, ako su mu mo\u017eda bile zazorne, imalo je mogu\u0107nost da se izvu\u010de, jer nacrt ure\u0111enja nije bio njemu upravljen, \u0161tavi\u0161e, predijalci, crkveni gra\u0111ani i \u010din\u017eenjaci nisu uop\u0107e bili spomenuti.” B. A. Kr\u010deli\u0107, nav. dj<\/em>., 237.<\/p>\n

[1] B. A. Kr\u010deli\u0107, nav. dj<\/em>., 238.<\/p>\n

[1] “Strogost oficira, vra\u0107anje Mar\u010de unijetima i neobaziranje na privilegije uzeli su samo kao ispriku da skinu sa sebe krivnju.” B.A. Kr\u010deli\u0107, nav.dj<\/em>., 173.<\/p>\n

[1] Usp. B. A. Kr\u010deli\u0107, nav.dj.<\/em>, 197.<\/p>\n

[1] B.A. Kr\u010deli\u0107, nav.dj.,<\/em> 200.<\/p>\n

[1] “Pridavek kronike iliti spomenka pripe\u010deni od leta po naro\u0111enju Kristu\u0161evom 1744 do leta 1761” objavio je 1762. godine isusovac Nikola Lauren\u010di\u0107 (Krapina, 1707 – Zagreb, 1762). Prema vlastitom svjedo\u010denju, Kr\u010deli\u0107 je napisao ve\u0107inu natuknica za tre\u0107i dio koji pokriva razdoblje od 1747. do 1762. godine. Detaljnije usp. S. Antoljak, nav. dj.,<\/em> 256.<\/p>\n

[1] Narativna elaboracija unosa je daleko jednostavnija te gotovo u cijelosti izostaju subjektivni autorski komentari.<\/p>\n

[1] Rije\u010d je o sljede\u0107im bunama: I. Buna pri ispitivanju popisa, V. Buna pripadnika Karlova\u010dkog generalata, VI. Buna crkvenih lica ili \u010dlanova kaptola protiv kanonika Kr\u010deli\u0107a, VII. Buna otaca franjevaca.<\/p>\n

[1] “Burkanya ova vu Horvatczke zemlye obchinszkoga vnogi vnoge zroke povedaliszu, ali kaiti Comissiih Kralyevszkeh znaidenya na szvetlo izisla neszu, zroka pravdenoga ne znati.” N. Lauren\u010di\u0107, Pridavek kronike<\/em>, Zagreb, 1762, III, 57.<\/p>\n

[1] N. Lauren\u010di\u0107, nav.dj.,<\/em> 53.<\/p>\n

[1] N. Lauren\u010di\u0107, nav.dj<\/em>., 55-56.<\/p>\n

[1] Kr\u010deli\u0107 je godinu dana prije smrti zape\u010datio rukopis Annuae<\/em> i predao ga Pravoslovnoj akademiji uz izri\u010ditu \u017eelju da se otpe\u010dati nakon njegove smrti. V. Gortan tvrdi da pisac nije htio izdati Annuae<\/em> za \u017eivota “da bi mogao \u0161to slobodnije pisati i rije\u0161iti se obzira prema bilo kome”, dok Stjepan Krivo\u0161i\u0107 pristaje uz Smi\u010diklasovu tezu da Kr\u010deli\u0107 Annuae <\/em>nije ni namjeravao tiskati, niti je slutio da bi to netko drugi mogao u\u010diniti. Detaljnije o toj kontroverzi usp. Antoljak, nav. dj<\/em>., 262.<\/p>\n

[1] Izvorno latinski pisan fragment Anala bolonjskog Ugarsko-ilirskog kolegija s prikazom buna iz 1755. godine u hrvatskom prijevodu glasi: “Kako se pro\u0161la, 1754. godina bli\u017eila kraju, vojnici kraji\u0161nici Vara\u017edinskog generalata, uzev\u0161i kao povod popis posjeda i sukladno tome nov\u010dani namet na vojne uniforme, najprije po\u010de\u0161e iskazivati nezadovoljstvo i otpor, da bi se naposljetku otvoreno pobunili. Okupilo ih se preko 30 000 u mjestu koje se zove Severin i koje je leglo shizmatika. Zbaciv\u0161i jaram vojni\u010dke discipline, najprije su tra\u017eili smrt onih oficira koji su sukladno nalogu vi\u0161ih instanci utjerivali spomenuti namet. Sedmoricu od njih su zarobili i po ci\u010doj zimi bosonoge tjerali neravnim putevima do re\u010denog mjesta Severin, gdje su ih poubijali ne\u010duvenom okrutno\u0161\u0107u. Nisu se \u010dak libili podrugivati mrtvima, ve\u0107 su tijekom petnaest dana sramotno plesali oko njihovih nepokopanih tjelesa. Vidjev\u0161i to, gotovo svi oficiri iz tvr\u0111ava odlu\u010dili su se na bijeg, kako bi izbjegli tako stra\u0161nom mete\u017eu. Kako bi se \u010dinilo da su uskratili vjeru oficirima, a ne vladaru, pobunjenici su i dalje po propisu dr\u017eali uobi\u010dajene stra\u017ee u spomenutim tvr\u0111avama. Dok su prilike u kri\u017eeva\u010dkoj krajini bile tako nemirne, doskora su se u mjesecu velja\u010di idu\u0107e, 1755. godine podigli i seljaci, slijede\u0107i lo\u0161 primjer kraji\u0161nika i potaknuti vlastitom zlo\u0107om. Htiju\u0107i zbaciti kmetski jaram i postati slobodni, najprije su na posjedu Raven u Kri\u017eeva\u010dkoj \u017eupaniji onda\u0161nji podlo\u017enici napali \u010detiri plemi\u0107ke kurije, oplja\u010dkali ih poput neprijatelja i potpalili, ne povla\u010de\u0107i se sve dok ih nisu pretvorili u pepeo. Po\u0161to su oja\u010dali i brojem i drsko\u0161\u0107u, krenuli su prema biskupskom ka\u0161telu Gradec i Lovre\u010dini. Zdru\u017euju\u0107i se s podlo\u017enicima razli\u010ditih gospodara, svakodnevno su sve stra\u0161nije bje\u0161njeli i povrh toga sve br\u017ee napredovali razdijeljeni u vi\u0161e grupa, tako da su unutar petnaest dana okrutno opusto\u0161ili i spalili vi\u0161e od trideset i sedam gospodskih kurija i utvrda. Pogibeljnoj strahoti \u010ditave stvari uvelike je doprinijelo i to \u0161to zbog neobi\u010dnog izlijevanja svih rijeka nije mogao smjesta prisko\u010diti u pomo\u0107 drevni banski vojnik. Ipak su se sami plemi\u0107i, pridru\u017eiv\u0161i si nekolicinu gospode kanonika i slugu, vitezova i samih seljaka, koji su bili gorljivi u obrani op\u0107ega dobra, suprotstavili napada\u010dima kod utvrde Bisag, i ondje plemenito odbili njihov nasrtaj. Da to nisu u\u010dinili, \u010ditav bi zagorski puk koji je nestrpljivo i\u0161\u010dekivao dolazak buntovnika bio ustao na krajnju pogibelj plemstva. U me\u0111uvremenu je stigla banska vojska s biskupskim banderijem i do kraja suzbila drskost pobunjenika. Toliko ih je zarobljeno i odvedeno u Zagreb da sve tamnice i kule obaju gradova nisu dostajali za njihov smje\u0161taj. Povodom dviju prethodno spomenutih pobuna, iz Be\u010da je u mjesecu svibnju stigla dvostruka komisija. Jedna je pod predsjedavanjem general-mar\u0161ala Naipergha poslana u Legrad kraji\u0161nicima, a druga, na \u010delu s grofom Althanom u Zagreb za buntovne kmetove. One su ispitale nezadovoljne pobunjenike i dosudile razli\u010dite kazne sukladno zna\u010daju zlodjela. Tako su, malo-pomalo, naposljetku smirene obje pobune.” Gian Paolo Brizzi – Maria Luisa Accorsi (ur.), Annali del Collegio Ungaro- Illirico di Bologna 1553-1764,<\/em> Bologna, 1988, 300-301.<\/p>\n

[1] Usp. Karlo Horvat, “Zapisci od 1752.-1759. Ivana Josipovi\u0107a, \u017eupnika kri\u017eeva\u010dkoga. Prilozi za povijest hrvatsku u XVIII vijeku iz “Liber memorabilium \u017eupe kri\u017eeva\u010dke“, Starine JAZU<\/em> 34(1913), 340-341. Sve citate iz latinskog izvornika ovdje donosim u vlastitom hrvatskom prijevodu.<\/p>\n

[1] K. Horvat, nav.dj.<\/em>, 352.<\/p>\n

[1] “U razli\u010ditim i opetovanim ispitivanjima kona\u010dno je iza\u0161lo na vidjelo lukavstvo pobunjenih kraji\u0161nika. Saznalo se tko su oni koji su zamahnuli tako nevjernim kopljem. Njihovu je \u010detu vodio nevjerni Vlah Petar Ljubojevi\u0107 koji je bio glava ne samo ove, nego i svih prethodnih bezbo\u017enih pobuna. Kako bi se od njega, koji je bio nevjeran Bogu, moglo i o\u010dekivati da bude vjeran \u010dovjeku i kralju? I kako da ne progoni katoli\u010dku vjeru Vlah koji se odmetnuo od vjere? Uostalom, ne bi ni moglo biti nikakvog drugog uzroka mr\u017enje kad je o\u010dito iz samoga po\u010detka pobune da je svih pet nevinih oficira bilo katoli\u010dke krvi, a da nije ubijen niti jedan od Vlaha.” K. Horvat, nav.dj.<\/em>, 350-351.<\/p>\n

[1] “U tu su svrhu skupili veliku koli\u010dinu novca, namakav\u0161i ga na ime putnog tro\u0161ka za Be\u010d od kraji\u0161nika koji nisu znali za prijevaru. Obi\u010davali su se javno hvastati da je sve na prodaju i govorili da novac lako otvara kraljevska vrata. No prevario ih je lo\u0161e zasnovani naum. Naime, oni koji su oti\u0161li u Be\u010d nisu isposlovali niti audijenciju, niti slobodni prolaz, niti sastanak sa savjetnicima. Dakako, sva mjesta u koja su polagali nadu bila su ve\u0107 zauzeta i sva vrata zatvorena. Jo\u0161 su gajili nadu da \u0107e to biti na prodaju sve dok nije stigao re\u010deni povjerenik feldmar\u0161al grof Neiberg sa ostalim supovjerenicima i auditorima. Kad su se spustili do Kani\u017ee kako bi istra\u017eili te doga\u0111aje, uzeli su Ljubojevi\u0107u i drugima sav novac i uhitili ih.” K. Horvat, nav.dj.,<\/em> 350-351.<\/p>\n

[1] “Povrh toga nalo\u017eio je \/sc. pukovnik barun Peck, op. Z.B\/ da sami poru\u010de preko truba\u010da i glasnika da svatko tko ne\u0161to zna o zlodjelima, to i objavi, jer ukoliko se to bude saznalo odrugud, jao onima koji su znali, a \u0161utjeli. Ta je smicalica upropastila severinski kotar i ondje su pucale sve prethodno uspostavljene veze, i zamirali glasovi “vszi vszi uchinili szmo to, ali umorili s vama”, tako da je ro\u0111ak prokazivao svoga ro\u0111aka i brata te ga hvatao kao krivca. Za vrlo kratko vrijeme uhi\u0107ene su sve ubojice gore spomenutih oficira, me\u0111u kojima je bio i kapetan Vukovi\u0107, Vlah koji je prvi digao krvni\u010dku ruku na kapetana Bu\u017ejakovi\u0107a. Uhi\u0107eni su i potkapetan Juraj Martinovi\u0107, sa svim svojim podre\u0111enima. Bol\u010deta i barjaktar Petrekovi\u0107 su s mno\u0161tvom ni\u017eih oficira i vojnika 4. svibnja u okovima odvedeni u Kani\u017eu. Svatko tko je prokazao nekoga od glavara pobune dobio je za trud u Koprivnici 10 gro\u0161eva, a u Kani\u017ei \u010detiri puta toliko.”   K. Horvat, nav.dj.<\/em> 348.<\/p>\n

[1] “Iz spomenutog mjesta \/Bre\u017eana, op. Z.B. \/ seljaci su mu \/Mihaljevi\u0107u, op. Z. B.\/poslali pismo u kojemu su objasnili razloge svoga \u010dina, a koje mi je bilo dopu\u0161teno pro\u010ditati. To se nikada ne bi bili usudili u\u010diniti da u Severinu iz povlastica Vara\u017edinskoga generalata nisu saznali da se krajina prostire do rijeke Lonje \u0161to uklju\u010duje i njih koji se nalaze uz re\u010denu rijeku. \u2019Za\u0161to nas se, dakle, onda prisiljava na tlaku ako smo kraji\u0161nici? Povrh toga, budu\u0107i da nas na\u0161i zemaljski gospodari tla\u010de gore od tirana, radije \u0107emo biti podlo\u017eni samo kralju, nego njima.\u2019 Stoga su molili re\u010denoga gospodina potpukovnika da ih osobno zastupa pred uzvi\u0161enim dvorom.” K. Horvat, nav.dj<\/em>., 345.<\/p>\n

[1] K. Horvat, nav.dj.,<\/em> 344.<\/p>\n

[1] “I tako je uni\u0161tena Kri\u017eeva\u010dka \u017eupanija, nevini seljaci zajedno s krivcima, ali i svi oni za koje se \u010dinilo da su se poput pravih gospodara pobrinuli da u svojim domovima sakriju stvari i \u017eivotinje – svi su bili dovedeni na prosja\u010dki \u0161tap.” K. Horvat, nav.dj<\/em>., 345-346.<\/p>\n

[1] Usp. K. Horvat, nav.dj.,<\/em> 349-350, 353.<\/p>\n

[1] Zanimljivo je i da \u0160imuni\u0107 umanjuje broj severinskih \u017ertava, eksplicitno tvrde\u0107i da na Ljubojevi\u0107ev poticaj nije ubijeno pet, nego \u010detiri oficira. Usp. J. Jankovi\u0107, “O selja\u010dkoj buni oko Kri\u017eevaca i u nekom dijelu generalata vara\u017eidnskog godine 1755.”, Vjesnik Kraljevskog Hrvatsko-Slavonsko-Dalmatinskog arhiva<\/em>, 2 (1900), 229. Sve citate iz latinskog izvornika ovdje donosim u vlastitom hrvatskom prijevodu.<\/p>\n

[1] J. Jankovi\u0107, nav. dj<\/em>., 229.<\/p>\n

[1] Ivan Krstitelj \u0160imuni\u0107 rodio se 6. lipnja 1723. u plemi\u0107koj obitelji u \u0160trigovi. Nakon zavr\u0161etka studija logike u Zagrebu 1740. godine ulazi u isusova\u010dki red u Be\u010du. Filozofiju i teologiju je doktorirao na sveu\u010dili\u0161tu u Ko\u0161icama. Bio je gimnazijski profesor u Vara\u017edinu i Zagrebu, a potom profesor spekulativne teologije i kontroverzistike na Zagreba\u010dkoj akademiji. Godine 1763. objavljuje u Zagrebu djelo Brevis Notitia schismatis Graeci et controversiarum Orientalium, in questiones didacticas, chronologico-historicas, et dogmaticas digesta (…) Accedit Diatriba de Ritibus Ecclesiae Graecae<\/em>, nastalo na temelju vlastitih predavanja. Prvi dio predstavlja teolo\u0161ku raspravu o crkvenom raskolu, a drugi dio daje sumarni povijesni pregled isto\u010dnoga raskola. Tre\u0107i dio u silogisti\u010dkoj formi obra\u0111uje dogmatska i eklezijalna pitanja koja tradicionalno stoje u sredi\u0161tu katoli\u010dko-pravoslavne kontroverze, kao \u0161to su npr. primat sv. Petra i rimskih biskupa, dodavanje Filioque<\/em> simbolu vjere, Euharistija, \u010distili\u0161te, bla\u017eenstvo svetih prije uskrsnu\u0107a itd. U raspravi Diatriba de Ritu Graeco <\/em>prikazuje postanak i narav obreda isto\u010dne crkve, njezinu liturgiju, sakramente, postove itd. Detaljnije usp. Miroslav Vanino, Isusovci i hrvatski narod<\/em>, sv. I, Zagreb, 1969, 218-220.<\/p>\n

[1] Prema M. Vanino, nav.dj<\/em>., 220.<\/p>\n

[1] “Po\u0161to je Domjani\u0107 posijao sjeme nezadovoljstva, Erd\u00f6dyjevi su podanici zajedno s Raffayevima zaklju\u010dili da im se otvaraju velike mogu\u0107nosti, pa su najprije ognjem zapalili odmjerenu kudjelju koju im je bio podijelio gospodin Raffay, a potom pretvorili u prah i pepeo sve plemi\u0107ke kurije koje god su mogli, privla\u010de\u0107i u svoj tajni savez i tu\u0111e podanike, da bi naposljetku, ukoliko se pru\u017ei prilika, poubijav\u0161i zemaljske gospodare stekli punu slobodu.” J. Jankovi\u0107, nav. dj.<\/em>, 229.<\/p>\n

[1] J. Jankovi\u0107, nav. dj<\/em>., 230.<\/p>\n

[1] “Doista, Bog, koji ohole obi\u010dava slijediti s le\u0111a, neo\u010dekivano je zaustavio ovu tragediju. Naime, potkraj velja\u010de iznenada se s neba slila toliko obilna ki\u0161a koja je trajala tri dana, da su potoci i bujice poplavile ve\u0107inu polja, a i rijeka Lonja je prije\u010dila prolaz svima koji su to poku\u0161ali. To je iznenadno nevrijeme prisililo i pobunjene seljake i kraji\u0161nike na nu\u017ean odmor, a kraljevni pak omogu\u0107ilo dono\u0161enje spasonosnih odluka. Doskora su odasvud pozvani slobodnjaci koji su zajedno sa svojim vo\u0111ama suzbili drskost zlo\u010dinaca.” J. Jankovi\u0107, nav. dj.<\/em>, 230.<\/p>\n

[1] Usp. J. Jankovi\u0107, nav. dj.,<\/em> 231.<\/p>\n

[1] “Budu\u0107i da su mnogi obznanjivali i objelodanjivali taj stra\u0161ni doga\u0111aj, on je napokon predo\u010den i posvjedo\u010den samoj kraljici Mariji Tereziji. Ona je sukladno veli\u010dini svoje nevjerojatne providnosti i pravednosti odredila da u Hrvatsku ode kraljevska komisija, zadatak koje je bio po zasluzi kazniti buntovne podlo\u017enike i na svaki na\u010din nadoknaditi \u0161tete plemi\u0107ima.” J. Jankovi\u0107, nav. dj.,<\/em> 231.<\/p>\n

[1] Pregledno o fenomenu diskurzivne konstituticije sebstva u okviru autobiografskog diskursa te problemima njegove interpretativno-analiti\u010dke elaboracije u suvremenim historiografskim istra\u017eivanjima usp. Fabian Br\u00e4ndle, Kaspar von Greyerz, Lorenz Heiligensetzer, Sebastian Leutert, Gudrun Piller, “Texte zwischen Erfahrung und Diskurs. Probleme der Selbstzeignisforschung”, u: Kaspar von Greyerz et. al., Von der dargestellten Person zum errinerten Ich; europ\u00e4ische Selbstzeugnisse als historische Quellen (1500-1850)<\/em>, K\u00f6ln \u2013Weimar- Wien, 2001, 3-34.<\/p>\n

[1] Fragment Or\u0161i\u0107evih “Uspomena” u kojemu se tematiziraju doga\u0111aji iz 1755. godine u cijelosti glasi: “Godine 1755. do\u0161lo je do bune u Vara\u017edinskoj Krajini. Stjepan Domjani\u0107, koji je tada posjedovao imanje Preseka u kri\u017eeva\u010dkoj \u017eupaniji, bio je u sporazumu s grani\u010darima; na to su se pobunili seljaci Raffajeva dobra Raven, njima se pridru\u017eili okoli\u0161ni seljaci, \u017earili i palili plemi\u0107ka imanja, narasli do velikog broja i zadali svagdje strah plemstvu (jer su se i na drugim mjestima seljaci pokazali sklonima na bunu.) Plemstvo je bje\u017ealo u gradove s djecom i dragocjenostima; godina je bila blagoslovljena, seljaci uviek pijani, po\u010dinjaju\u0107i velike nepodob\u0161tine, kamogod bi do\u0161li. Sava i Kupa, preko kojih nije bilo mostova, nabujale su od stalnih ki\u0161a zajedno s ostalim vodama; radi toga nije s banske i karlova\u010dke granice mogla do\u0107i pomo\u0107. Kona\u010dno, kad su buntovnici bili u Bisagu, tada\u0161njoj Jankovi\u0107evoj gospod\u0161tiji, gdje su iz obiesti sve uni\u0161tili, u pivnici razbili ba\u010dve, pa ih se nekoliko i utopilo u vinu, napokon su vode po\u010dele padati, pa je do\u0161la jedna bojnica iz Banske Krajine; neki su seljaci pobjegli, drugi su se sakrili jo\u0161 uviek pijani, pa su ih bodovima tjerali iz svih mogu\u0107ih zakloni\u0161ta i dopremili na stotine u razli\u010dite gradove, ali ve\u0107inom u Zagreb. Ivan Rauch, tada\u0161nji podban i prema tada\u0161njim zemaljskim zakonima kao podban i veliki \u017eupan zagreba\u010dke i kri\u017eeva\u010dke \u017eupanije, pridonio je dodu\u0161e mnogo uzpostavi mira, ali je oplja\u010dkao ku\u0107e bunotvnika i prisvojio sebi mnogo toga, osobito stoke, radi \u010dega su ga mnogi obtu\u017eili, a osobito kri\u017eeva\u010dki pod\u017eupan i njegov \u0161urjak Zai\u0107, na \u0161to je maknut sa svih \u010dasti, koje je imao. S njim je tako\u0111er prestala povlast za budu\u0107e podbane u\u017eivati nasljednu ili vje\u010dnu vlast velikog \u017eupana. U Vara\u017edinskoj su Krajini mir uzpostavile prido\u0161le njema\u010dke \u010dete. Velik je broj seljaka obje\u0161en na razli\u010dite na\u010dine, a drugi su ka\u017enjeni batinanjem ili \u017eigosanjem. Stjepan Domjani\u0107 je pobjegao u sve\u0107eni\u010dkoj odje\u0107i pavlinima u Svetice, njegov ga brat Ivan namamio k sebi te ga predao ulovljena; imanje Preseka bude zaplienjeno, a on poslan na do\u017eivotnu tamnicu u Kufstein. Grofa Althana, poslanoga u zemlju kao kraljevskog povjerenika, da uzpostavi mir i uvede novi urbar, zamolio je Ivan, da mu na dvoru za to, \u0161to je predao svojega buntovnog brata, u znak priznanja pribavi dobro Preseku, ali ovaj mu je odgovorio, da dvor dodu\u0161e voli ovakve izdaje, ali mrzi izdajicu kao zla \u010dovjeka. On tako nije do\u0161ao ni do kakvog dobitka, osim \u0161to ga se radi ovoga podlog \u010dina svatko klonio kao izdajice ro\u0111enoga brata.” Adam Or\u0161i\u0107, “Uspomene Adama Or\u0161i\u0107a 1725-1814”, u: isti, Rod Or\u0161i\u0107a<\/em>, Zagreb, 1943, 62-63.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"","protected":false},"author":2,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_acf_changed":false,"jetpack_post_was_ever_published":false,"_jetpack_newsletter_access":"","_jetpack_dont_email_post_to_subs":false,"_jetpack_newsletter_tier_id":0,"_jetpack_memberships_contains_paywalled_content":false,"_jetpack_memberships_contains_paid_content":false,"footnotes":"","jetpack_publicize_message":"","jetpack_publicize_feature_enabled":true,"jetpack_social_post_already_shared":true,"jetpack_social_options":{"image_generator_settings":{"template":"highway","default_image_id":0,"font":"","enabled":false},"version":2}},"categories":[20,4],"tags":[],"class_list":["post-8726","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-obavijesti-o-smrti-i-nekrolozi","category-osvrti"],"acf":{"facebook_opis":""},"jetpack_publicize_connections":[],"jetpack_featured_media_url":"","jetpack_sharing_enabled":true,"jetpack-related-posts":[{"id":52646,"url":"https:\/\/historiografija.hr\/?p=52646","url_meta":{"origin":8726,"position":0},"title":"5. MALI FESTIVAL POVIJESTI U LASTOVU","author":"Branimir Jankovi\u0107","date":"24. travnja 2026.","format":false,"excerpt":"Peti Mali festival povijesti odr\u017eava se od 25. do 27. travnja 2026. na Lastovu, u suradnji Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, Op\u0107ine Lastovo i Turisti\u010dke zajednice te uz potporu Dubrova\u010dko-neretvanske \u017eupanije. Predavanja: Dr. sc. Jasna \u010capo \u201eKu\u0107a kao zalog budu\u0107nosti i most izme\u0111u iseljenika i domovine\u201c Dr. sc.\u2026","rel":"","context":"U "Novosti"","block_context":{"text":"Novosti","link":"https:\/\/historiografija.hr\/?cat=3"},"img":{"alt_text":"","src":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Lastovo.jpg?fit=1200%2C700&ssl=1&resize=350%2C200","width":350,"height":200,"srcset":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Lastovo.jpg?fit=1200%2C700&ssl=1&resize=350%2C200 1x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Lastovo.jpg?fit=1200%2C700&ssl=1&resize=525%2C300 1.5x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Lastovo.jpg?fit=1200%2C700&ssl=1&resize=700%2C400 2x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Lastovo.jpg?fit=1200%2C700&ssl=1&resize=1050%2C600 3x"},"classes":[]},{"id":52559,"url":"https:\/\/historiografija.hr\/?p=52559","url_meta":{"origin":8726,"position":1},"title":"Dobitnici dr\u017eavne nagrade za znanost za 2024. godinu","author":"Branimir Jankovi\u0107","date":"20. travnja 2026.","format":false,"excerpt":"Na sjednici Odbora za podjelu dr\u017eavnih nagrada za znanost odr\u017eanoj 16. travnja 2026. godine donesena je Odluka o dodjeli dr\u017eavnih nagrada za znanost za 2024. godinu. Godi\u0161njom nagradom za popularizaciju i promid\u017ebu znanosti nagra\u0111eni su u podru\u010dju humanisti\u010dkih znanosti znanstveni suradnici dr. sc. Josip Mihaljevi\u0107 i dr. sc. Gordan Ravan\u010di\u0107,\u2026","rel":"","context":"U "Novosti"","block_context":{"text":"Novosti","link":"https:\/\/historiografija.hr\/?cat=3"},"img":{"alt_text":"","src":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2021\/12\/povijesne-kontroverze.jpg?fit=1200%2C675&ssl=1&resize=350%2C200","width":350,"height":200,"srcset":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2021\/12\/povijesne-kontroverze.jpg?fit=1200%2C675&ssl=1&resize=350%2C200 1x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2021\/12\/povijesne-kontroverze.jpg?fit=1200%2C675&ssl=1&resize=525%2C300 1.5x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2021\/12\/povijesne-kontroverze.jpg?fit=1200%2C675&ssl=1&resize=700%2C400 2x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2021\/12\/povijesne-kontroverze.jpg?fit=1200%2C675&ssl=1&resize=1050%2C600 3x"},"classes":[]},{"id":52660,"url":"https:\/\/historiografija.hr\/?p=52660","url_meta":{"origin":8726,"position":2},"title":"Medijski odjeci \u010dlanka Steve \u0110ura\u0161kovi\u0107a \u201e\u017dupanovljeva ne\u017eeljena djeca: ideolo\u0161ko pribli\u017eavanje neoliberala i kr\u0161\u0107anske radikalne desnice u Hrvatskoj\u201c","author":"Branimir Jankovi\u0107","date":"24. travnja 2026.","format":false,"excerpt":"U sklopu projekta \u201eIzazovi intelektualne povijesti: recepcije, preobrazbe i upotrebe politi\u010dkih ideja\u201c objavljen je polemi\u010dki \u010dlanak Steve \u0110ura\u0161kovi\u0107a \u201e\u017dupanovljeva ne\u017eeljena djeca: ideolo\u0161ko pribli\u017eavanje neoliberala i kr\u0161\u0107anske radikalne desnice u Hrvatskoj\u201c, koji je izazvao odre\u0111ene medijske reakcije. Stevo \u0110ura\u0161kovi\u0107 \u017dupanovljeva ne\u017eeljena djeca: ideolo\u0161ko pribli\u017eavanje neoliberala i kr\u0161\u0107anske radikalne desnice u Hrvatskoj\u2026","rel":"","context":"U "Novosti"","block_context":{"text":"Novosti","link":"https:\/\/historiografija.hr\/?cat=3"},"img":{"alt_text":"","src":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/SD.png?fit=809%2C821&ssl=1&resize=350%2C200","width":350,"height":200,"srcset":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/SD.png?fit=809%2C821&ssl=1&resize=350%2C200 1x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/SD.png?fit=809%2C821&ssl=1&resize=525%2C300 1.5x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/SD.png?fit=809%2C821&ssl=1&resize=700%2C400 2x"},"classes":[]},{"id":52578,"url":"https:\/\/historiografija.hr\/?p=52578","url_meta":{"origin":8726,"position":3},"title":"Poziv za sudjelovanje: XXII. Dani Julija Bene\u0161i\u0107a u Iloku","author":"Branimir Jankovi\u0107","date":"21. travnja 2026.","format":false,"excerpt":"Zavod za lingvisti\u010dka istra\u017eivanja Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, zajedno s Muzejom grada Iloka, organizira XXII. Dane Julija Bene\u0161i\u0107a, koji \u0107e se odr\u017eati od 28. do 30. listopada 2026. u Iloku.\u00a0Teme ovogodi\u0161njih Dana podijeljene su u dvije cjeline: Knji\u017eevno-jezikoslovni d\u00ecv\u0101n s Bene\u0161i\u0107em te Ilok i Srijem u povijesnim stalnicama i\u2026","rel":"","context":"U "Novosti"","block_context":{"text":"Novosti","link":"https:\/\/historiografija.hr\/?cat=3"},"img":{"alt_text":"","src":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2019\/10\/HE2_Benesic.jpg?fit=413%2C591&ssl=1&resize=350%2C200","width":350,"height":200},"classes":[]},{"id":52520,"url":"https:\/\/historiografija.hr\/?p=52520","url_meta":{"origin":8726,"position":4},"title":"Predstavljanje knjige “Socialist Economics in Yugoslavia: A Critical History” u Zagrebu","author":"Branimir Jankovi\u0107","date":"17. travnja 2026.","format":false,"excerpt":"Pozivamo vas na predstavljanje knjige \"Socialist Economics in Yugoslavia: A Critical History\", autora Mislava \u00a0\u017ditka i Marka Grde\u0161i\u0107a (Routledge, 2026). Na predstavljanju \u0107e govoriti Branko Milanovi\u0107 (CUNY), Milica Uvali\u0107 (EUI), Zdravko Petak (FPZG) te autori.\u00a0 Predstavljanje \u0107e se odr\u017eati u srijedu 22. travnja u 16:00 sati na Fakultetu politi\u010dkih znanosti\u2026","rel":"","context":"U "Novosti"","block_context":{"text":"Novosti","link":"https:\/\/historiografija.hr\/?cat=3"},"img":{"alt_text":"","src":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Poziv-na-predstavljanje.png?fit=800%2C652&ssl=1&resize=350%2C200","width":350,"height":200,"srcset":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Poziv-na-predstavljanje.png?fit=800%2C652&ssl=1&resize=350%2C200 1x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Poziv-na-predstavljanje.png?fit=800%2C652&ssl=1&resize=525%2C300 1.5x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Poziv-na-predstavljanje.png?fit=800%2C652&ssl=1&resize=700%2C400 2x"},"classes":[]},{"id":52563,"url":"https:\/\/historiografija.hr\/?p=52563","url_meta":{"origin":8726,"position":5},"title":"Predavanje Nenada Fabijani\u0107a o stadionu Poljud u Splitu","author":"Branimir Jankovi\u0107","date":"21. travnja 2026.","format":false,"excerpt":"Znanstveno vije\u0107e za arhitekturu, urbanizam i ure\u0111enje prostora Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti organizira predavanje \u201cPo Poljudu\u201d koje \u0107e u srijedu 22. travnja 2026. s po\u010detkom u 14 sati u Knji\u017enici HAZU, Strossmayerov trg 14 u Zagrebu, odr\u017eati\u00a0prof. emerit. dr. art. Nenad Fabijani\u0107,\u00a0\u010dlan suradnik HAZU. Predavanje \u201ePo Poljudu\u201c (Projekt obnove)\u2026","rel":"","context":"U "Novosti"","block_context":{"text":"Novosti","link":"https:\/\/historiografija.hr\/?cat=3"},"img":{"alt_text":"","src":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Poljud-scaled.jpeg?fit=1200%2C800&ssl=1&resize=350%2C200","width":350,"height":200,"srcset":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Poljud-scaled.jpeg?fit=1200%2C800&ssl=1&resize=350%2C200 1x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Poljud-scaled.jpeg?fit=1200%2C800&ssl=1&resize=525%2C300 1.5x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Poljud-scaled.jpeg?fit=1200%2C800&ssl=1&resize=700%2C400 2x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Poljud-scaled.jpeg?fit=1200%2C800&ssl=1&resize=1050%2C600 3x"},"classes":[]}],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/8726","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/2"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=8726"}],"version-history":[{"count":5,"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/8726\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":24198,"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/8726\/revisions\/24198"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=8726"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=8726"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=8726"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}