{"id":55089,"date":"2026-08-26T18:30:00","date_gmt":"2026-08-26T16:30:00","guid":{"rendered":"https:\/\/historiografija.hr\/?p=55089"},"modified":"2026-08-26T18:43:40","modified_gmt":"2026-08-26T16:43:40","slug":"filip-simunjak-je-li-vrijeme-da-historiografija-napusti-naziv-bizant","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/historiografija.hr\/?p=55089","title":{"rendered":"Filip \u0160imunjak: Je li vrijeme da historiografija napusti naziv \u201eBizant\u201c?"},"content":{"rendered":"\n

Bizantologija (ili bizantistika), kao disciplina koja prou\u010dava razne aspekte tzv. Bizantskoga Carstva,[1]<\/a> na\u0161la se u posljednjih nekoliko desetlje\u0107a, a napose godina, u neobi\u010dnom polo\u017eaju \u2013 sam naziv pod kojim se ustalila i po kojemu je prepoznatljiva postao je jednim od glavnih predmeta njezina vlastitog propitivanja. Premda dvojbe o smislenosti pojma Bizant<\/em> nisu novina, sustavan rad niza istra\u017eiva\u010da u\u010dinio je sve vidljivijim raskorak izme\u0111u tradicionalnoga nazivlja i na\u010dina na koji su se dr\u017eava i njezini stanovnici sami nazivali i razumijevali. Suvremeni istra\u017eiva\u010di stoga sve \u010de\u0161\u0107e smatraju potrebnim unaprijed objasniti terminologiju kojom se slu\u017ee, odnosno ograditi se naspram bizantskoga nazivlja<\/strong>. Bizant tako nerijetko stavljaju u navodnike, naziv rabe usporedno s rimskim nazivljem, ili pak redovno, gotovo u pravilu, poja\u0161njavaju \u0161to pod njim podrazumijevaju u datome kontekstu. U\u010destalo ponavljanje takvih ograda razotkrilo je, me\u0111utim, i dublji problem: vi\u0161e nije posve jasno podrazumijevaju li razli\u010diti autori pod Bizantom isti fenomen. Ozna\u010dava li taj pojam dr\u017eavu sa sredi\u0161tem u Carigradu, njezino stanovni\u0161tvo, osobit politi\u010dki i kulturni poredak, \u0161iri civilizacijski prostor koji je nad\u017eivio samo Carstvo ili suvremeno interdisciplinarno polje koje prou\u010dava sve navedeno? Ovisno o odgovoru, mijenjaju se njegove kronolo\u0161ke i prostorne granice, a s njima i odnos bizantologije prema (\u0161iroj) rimskoj povijesti, medievistici, filologiji, povijesti umjetnosti, istra\u017eivanju isto\u010dnoga kr\u0161\u0107anstva itd. Naziv koji bi stoga trebao olak\u0161avati sporazumijevanje tako sve \u010de\u0161\u0107e sam zahtijeva prethodno obja\u0161njenje<\/strong>! \u010cini se stoga da je Bizant<\/em>, kao historiografski termin, po\u010deo generirati sve vi\u0161e problema i da se u nizu razli\u010ditih tuma\u010denja te mozaiku novih prijedloga razvodnila njegova korisnost \u2013 nagovje\u0161taj je to, smatra dio autora, da je sazrelo vrijeme za promjene. Mno\u0161tvo predlo\u017eenih alternativa koje su se po\u010dele javljati pritom pokazuje ne samo koliko je nezadovoljstvo postoje\u0107im nazivljem postalo ozbiljno, nego i koliko je te\u0161ko prona\u0107i novo rje\u0161enje koje bi zadovoljilo ve\u0107inu stru\u010dnjaka.<\/p>\n\n\n\n

Koliko su takva pitanja akutna moglo bi se jasnije pokazati na 25. me\u0111unarodnom kongresu bizantskih studija, koji se odvija od 24. do 29. kolovoza 2026. u Be\u010du. Ve\u0107 sam naziv Kongresa, kao i njegova sredi\u0161nja tema Byzantium beyond Byzantium<\/em>, svjedo\u010de o opstojnosti tradicionalnoga nazivlja. Istovremeno, me\u0111utim, sa\u017eetci pojedinih izlaganja pokazuju da se u pozadini odvija \u017eivo preispitivanje te, potencijalno, \u010dak nazire najizglednije alternativno nazivlje. Od jednoga kongresa ipak ne treba o\u010dekivati kona\u010dno razrje\u0161enje terminolo\u0161koga prijepora \u2013 promjene znanstvenoga nazivlja, osobito nazivlja tako \u0161iroke i institucionalno ukorijenjene discipline, ne doga\u0111aju se preko no\u0107i. Uostalom, nije rije\u010d o slu\u017ebenom i centraliziranom procesu preimenovanja koji bi u dogledno vrijeme trebao zavr\u0161iti jedinstvenom odlukom ili glasovanjem. Spomenute promjene, me\u0111utim, ve\u0107 se odvijaju; dodu\u0161e, podosta neujedna\u010deno \u2013 u naslovima pojedinih knjiga i kolegija, u nazivlju kojim se autori slu\u017ee unutar svojih radova te, ponajvi\u0161e, u sve otvorenijoj raspravi o pretpostavkama na kojima je bizantologija izgra\u0111ena. Predstoje\u0107i tekst stoga za svrhu ima ponuditi koncizan pregled osnovnih argumenata pojedinih akademski suprotstavljenih tabora, kao i otvoriti pitanje \u0161to navedena rasprava zna\u010di za hrvatsku historiografiju.<\/p>\n\n\n\n

Kako je ime discipline postalo problem?<\/strong><\/h2>\n\n\n\n

Rasprava koja se intenzivno odvija zadnjih godina lako se zamuti budu\u0107i da se u njoj zapravo preple\u0107u (barem) \u010detiri povezana, ali ipak razli\u010dita pitanja. Prvo je kako nazivati dr\u017eavu \u010dije je politi\u010dko sredi\u0161te od 4. stolje\u0107a bio Konstantinopol; drugo, kako nazivati njezine stanovnike; tre\u0107e, kako ozna\u010davati kulturne, umjetni\u010dke i vjerske pojave povezane s tom dr\u017eavom, uklju\u010duju\u0107i one koje su prelazile njezine granice; te \u010detvrto, i najzastupljenije, kako nazvati cjelokupnu disciplinu koju danas poznajemo kao bizantologiju. Pritom je zanimljivo da mnogi autori koji i pozivaju na promjenu zapravo ne inzistiraju na tome da je odgovor na sva gore iznesena pitanja isti. Odnosno, ostavljaju prostora da se, primjerice, dr\u017eava smatra Rimskom<\/em> ili Isto\u010dnorimskom<\/em>, njezini stanovnici zovu Rimljanima<\/em>, pojedine umjetni\u010dke i liturgijske tradicije zadr\u017ee bizantsku<\/em> etiketu i sl. Dakako da je takav mozaik izazvao otpor dijela znanstvenika koji, iako svjesni problemati\u010dnosti bizantskog nazivlja, ipak uvi\u0111aju njegovu pragmati\u010dnost i (barem koliku-toliku) jasno\u0107u. No, prije nego \u0161to se okrenemo tim temama, vrijedi nakratko zastati na pitanju: za\u0161to je termin Bizant<\/em> uop\u0107e problemati\u010dan?[2]<\/a><\/p>\n\n\n\n

Najizravniji razlog njegove problemati\u010dnosti ujedno je i najpoznatiji. Stanovnici dr\u017eave koju danas uobi\u010dajeno nazivamo Bizantskim Carstvom sebe su ponajprije smatrali i nazivali Rimljanima (Rhomaioi<\/em>), svoju politi\u010dku zajednicu Roman\u00edom<\/em>, odnosno dr\u017eavom Rimljana, a svoje vladare rimskim carevima. Naziv Byzantion<\/em> nije im, dodu\u0161e, bio potpuno stran \u2013 mogao je ozna\u010davati Konstantinopol i njegove stanovnike, a poznati su i rijetki primjeri njegove ne\u0161to \u0161ire uporabe.[3]<\/a> Takvi slu\u010dajevi ipak ne mijenjaju osnovnu \u010dinjenicu da Bizantsko Carstvo nikada nije bilo ime njihove politi\u010dke zajednice<\/strong>, niti je naziv Bizantinci<\/em> bio zajedni\u010dko ime njezinih stanovnika. Suvremeno nazivlje stoga nije tek prijevod nekoga povijesnog imena, nego naknadno stvorena klasifikacija kojom su u povijesnim izvorima posvjedo\u010deni rimski naziv i identitet zamijenjeni pojmom \u0161to ga ve\u0107ina ljudi na koje se odnosi vjerojatno ne bi niti prepoznala. Sam taj nesklad, me\u0111utim, ipak jo\u0161 ne bi bio dovoljan da naziv u\u010dini neupotrebljivim. Historiografija se redovito slu\u017ei naknadno oblikovanim pojmovima koje ljudi prou\u010davanoga razdoblja i\/ili prostora nisu poznavali. Ozbiljniji je problem u tome \u0161to Bizant<\/em> nije ostao samo prakti\u010dnom oznakom, nego je istodobno postao i sredstvom periodizacije: njegovim se uvo\u0111enjem jedinstvena rimska povijest razdvaja na dva pola \u2013 anti\u010dki ‘pravi’ Rim te navodno bitno druk\u010diju srednjovjekovnu dr\u017eavu na Istoku.<\/p>\n\n\n\n

Starija tvrdnja prema kojoj je Bizant<\/em> u 16. stolje\u0107u ‘izmislio’ glasoviti Hieronymus Wolf danas je uglavnom napu\u0161tena u korist znatno slo\u017eenije slike. Suvremeni bizantolozi svjesni su da se moderno zna\u010denje pojma oblikovalo postupno \u2013 prepletanjem procesa izdavanja bizantskih izvora u Europi, crkvenih i politi\u010dkih polemika, poku\u0161aja periodizacije rimske povijesti te zapadnoeuropskoga osporavanja rimskoga karaktera Carstva sa sredi\u0161tem u Konstantinopolu. Kao op\u0107i naziv dr\u017eave i zasebne znanstvene discipline Bizant <\/em>se u\u010dvrstio napose tijekom 19. stolje\u0107a. Koliko je granica tako nastaloga Bizanta<\/em> neodre\u0111ena pokazuje ve\u0107 \u010dinjenica da njegov po\u010detak razli\u010diti autori smje\u0161taju u rasponu od kasne antike do 7. stolje\u0107a, ovisno o tome smatraju li presudnim politi\u010dku podjelu Carstva, osnutak Konstantinopola, kristijanizaciju, prevlast gr\u010dkoga jezika ili gubitak dijela provincija. Naziv, prema tome, ne ozna\u010dava samo jedno razdoblje rimske povijesti, nego unaprijed sugerira gdje bi rimska povijest trebala zavr\u0161iti i zapo\u010deti povijest neke druge civilizacije.[4]<\/a><\/p>\n\n\n\n

Napokon, razdvajanje rimske i bizantske povijesti nije nastajalo u vrijednosno neutralnom prostoru. Njegovu daleku podlogu \u010dinilo je ono \u0161to Kaldellis naziva osporavanjem romanstva<\/em> (eng. Roman Denialism<\/em>). Od ranoga srednjeg vijeka, u kontekstu sve izra\u017eenijega politi\u010dkog i crkvenog suparni\u0161tva latinskoga Zapada i Konstantinopola, pape i zapadni carevi stanovnike Carstva sve su \u010de\u0161\u0107e prikazivali kao Grke, a njihove vladare kao gr\u010dke careve. Nije pritom bila rije\u010d samo o opisu njihova jezika ili kulture, nego o osporavanju prava na rimsko ime i carsko naslje\u0111e. Uz tako nametnut ‘gr\u010dki’ identitet lako su se povezivali naslije\u0111eni stereotipi o prevrtljivosti i prijetvornosti, koje su crkvene polemike i \u010cetvrti kri\u017earski rat dodatno isprepleli s predod\u017ebama o vjerskoj zabludi, izdaji i neprijateljstvu prema latinskomu Zapadu. Premda suvremeno bizantsko nazivlje tada jo\u0161 nije bilo oblikovano, postupno se u\u010dvr\u0161\u0107ivala pretpostavka na kojoj \u0107e ono poslije po\u010divati \u2013 grkofono Carstvo sa sredi\u0161tem u Konstantinopolu nije nastavak Rimskoga Carstva, nego neka druga i navodno manje vrijedna povijesna pojava. Nakon 1453. toj je slici pridodana stigma povijesnoga neuspjeha; renesansni su autori u stolje\u0107ima Bizanta<\/em> vidjeli razdoblje kvarenja anti\u010dkoga jezika i kulture, dok su ga prosvjetiteljski pisci pretvorili u pogodan primjer despotizma, vjerskoga fanatizma i pogubnoga saveza ‘prijestolja i oltara’. Gibbon ga je, dodu\u0161e, ponovno uklopio u dugu rimsku povijest, ali ponajprije kao zavr\u0161ni stadij njezinoga vi\u0161estoljetnog propadanja. Kada se tijekom 19. stolje\u0107a naziv Bizantsko Carstvo<\/em> kona\u010dno ustalio, u\u0161ao je stoga u uporabu unutar ve\u0107 oblikovane pripovijesti o naprednom latinskom Zapadu i dekadentnom gr\u010dkom, odnosno orijentalnom Istoku.<\/p>\n\n\n\n

Dakako, sam naziv Bizant<\/em> nije izmi\u0161ljen u jednome specifi\u010dnom trenutku radi takva osporavanja; upravo suprotno, geneza pojma bila je postupna i vi\u0161estruka, a dijelom su je poticale i prakti\u010dne potrebe historiografske klasifikacije. Bilo bi, me\u0111utim, pogre\u0161no njegovo u\u010dvr\u0161\u0107ivanje odvojiti od vi\u0161estoljetne zapadne tradicije poricanja rimskoga karaktera Carstva na istoku. Njezini su tragovi ostali vidljivi i u 20. stolje\u0107u, kada je Bizant zami\u0161ljan \u010das kao primjer orijentalnog despotizma, \u010das kao prethodnik osmanske ili sovjetske tiranije, ali i u suvremenome svakodnevnom jeziku, u kojemu bizantsko<\/em> jo\u0161 uvijek ozna\u010dava ne\u0161to pretjerano zamr\u0161eno, birokratizirano, prijetvorno ili spletkarsko. To, dakako, ne zna\u010di da svaka stru\u010dna uporaba termina automatski reproducira sve navedene predod\u017ebe. Ipak, u njemu se i dalje susre\u0107u nesklad s povijesnim samopoimanjem stanovni\u0161tva, umjetno prekidanje rimske povijesti (ili barem njezino neosnovano cijepanje) i naslije\u0111ena slika Bizanta kao ne\u010dega europskoj povijesti stranoga i inferiornoga.[5]<\/a> Upravo je spoj svih navedenih problema ime discipline pretvorio u predmet rasprave, ali i otvorio pitanje \u2013 \u010dime bi ga trebalo zamijeniti?<\/p>\n\n\n\n

Debizantifikacija<\/em> \u2013 za\u0161to napustiti Bizant?<\/strong><\/h2>\n\n\n\n

Optere\u0107ena pro\u0161lost nekoga termina sama po sebi jo\u0161 ne nala\u017ee njegovo napu\u0161tanje, no za zagovornike promjene presudna je tvrdnja kako nazivi nisu tek bezazlene etikete<\/strong>. Nazivi usmjeravaju pogled, ome\u0111uju predmet istra\u017eivanja i nerijetko sugeriraju odgovore na pitanja koja postavljamo. Kaldellis, kao recentno najgorljiviji zagovornik promjena, posebno upozorava na ‘ontolo\u0161ko isku\u0161enje’ historiografskoga nazivlja \u2013 ondje gdje susretnemo drugo ime skloni smo pretpostaviti da se iza njega nalazi i neka druga povijesna bit. Kada se rimska povijest razdijeli na rimsku<\/em> i bizantsku<\/em>, kristijanizacija Carstva, prevlast gr\u010dkoga jezika, gubitak zapadnih provincija ili arapska osvajanja lako po\u010dinju izgledati kao dokazi nastanka nove dr\u017eave i civilizacije. Naziv tako a priori <\/em>mo\u017ee sugerirati i proizvesti upravo onaj prekid koji bi tek trebalo dokazati analizom kontinuiteta i diskontinuiteta![6]<\/a><\/p>\n\n\n\n

Najizravniji argument za napu\u0161tanje Bizanta stoga je zahtjev za povijesnom to\u010dno\u0161\u0107u i ozbiljnijim uva\u017eavanjem samopoimanja prou\u010davanoga stanovni\u0161tva. Ako izvori govore o Carstvu Rimljana<\/em>, Roman\u00edji<\/em> i rimskim carevima<\/em>, za\u0161to moderna historiografija te kategorije sustavno zamjenjuje imenom koje je ve\u0107ini ljudi na koje se odnosi bilo strano? Naknadno oblikovani znanstveni pojmovi nisu, dakako, ni\u0161ta neobi\u010dno niti povjesni\u010dari moraju nekriti\u010dki preuzimati kategorije iz svojih izvora. U ovom slu\u010daju, me\u0111utim, nije stvorena prakti\u010dna oznaka za zajednicu \u010dije ime ina\u010de ne poznajemo <\/strong>(pa joj ga stoga i dodjeljujemo), nego je dobro posvjedo\u010den naziv potisnut nazivljem koje se u\u010dvr\u0161\u0107ivalo unutar tradicije osporavanja romanstva Carstva. Zbog toga Bizantinac<\/em> nije tek neutralan egzonim, usporediv s hrvatskim nazivima Nijemac<\/em> ili Grk<\/em>,[7]<\/a> nego termin koji povijesnim akterima (ali i dr\u017eavi, civilizaciji i dr.) upravo preimenovanjem \u017eeli osporiti ono \u0161to su sami suvremenici dr\u017eali va\u017enom sastavnicom svoje politi\u010dke pripadnosti. Pritom je dobar dio branitelja nazivlja, odnosno kriti\u010dara promjena, ustrajan u tome da rimski<\/em> identitet nije bio jedini ili svugdje jednak za postojanja Bizantskoga Carstva. Takav je prigovor utemeljen, no iz pozicije zagovaratelja promjena lako odbaciv tvrdnjom kako je rimski identitet, iako ne jedini, ipak bio daleko najzastupljeniji. Uz to, nagla\u0161avaju, isticanjem romanstva carskih podlo\u017enika ne negira se njihova pripadnost drugim skupinama (Armencima, Sirijcima, Slavenima itd). U svakom slu\u010daju evidentno je da se dobar dio stanovnika \u2013 naro\u010dito visoko obrazovan i vladaju\u0107i sloj \u2013 poistovje\u0107ivao s rimskim<\/em> identitetom.<\/p>\n\n\n\n

S time je povezan i jednostavniji, ali nipo\u0161to neva\u017ean argument jasno\u0107e. Naime, jedno od prvih obja\u0161njenja koje studenti i \u0161ira publika \u010duju o Bizantskom Carstvu glasi da je ono zapravo bilo Rimsko Carstvo<\/strong>. Tradicionalni naziv, dakle, ne olak\u0161ava razumijevanje predmeta, nego ve\u0107 na samome po\u010detku upoznavanja uvodi dodatan sloj konfuzije koji odmah treba rastuma\u010diti<\/strong>. I po pitanju kronolo\u0161ke osnovanosti nazivlja mogu\u0107e je ponuditi protuargumente. Ve\u0107 je potkraj 19. stolje\u0107a John Bagnell Bury \u2013 upozoravaju\u0107i da se dr\u017eavi, kao ni \u010dovjeku, ne daje novo ime svaki put kada u\u0111e u novo \u017eivotno razdoblje \u2013 zaklju\u010dio da pridjev bizantski<\/em> odaje dojam preciznosti koja nu\u017eno zavodi.[8]<\/a> Ta je preciznost varljiva i kronolo\u0161ki \u2013 po\u010detak bizantske epohe razli\u010diti autori smje\u0161taju razli\u010dito, u rasponu od vi\u0161e stolje\u0107a, ovisno o promjeni koju dr\u017ee presudnom. Ako termin gotovo uvijek treba popratiti obja\u0161njenjem njegova sadr\u017eaja, opravdano je zapitati se koliko ispunjava svoju komunikacijsku svrhu?<\/p>\n\n\n\n

Va\u017ean je pritom i utjecaj takva razdvajanja na samo istra\u017eivanje. Izdvojeno kao zasebna civilizacija, Carstvo istoka pre\u010desto se gleda u paralelama s drugim srednjovjekovnim dr\u017eavama. Duboki anti\u010dki korijeni isto\u010dnorimske dr\u017eave (kulturni, politi\u010dki i drugi) pre\u010desto su potpuno izvan fokusa! Promjene se prenagla\u0161avaju, a kontinuiteti marginaliziraju ili sasvim previ\u0111aju. Vra\u0107anje rimskoga nazivlja pritom ne pori\u010de preobrazbu dr\u017eave i dru\u0161tva (jer se isto\u010dnorimska dr\u017eava doista jest promijenila), nego \u0161iroko postavljenim okvirom omogu\u0107ava upravo pra\u0107enje tih preobrazbi. Ni kristijanizacija, ni promjena dominantnoga jezika, ni teritorijalno \u0161irenje i sa\u017eimanje (uz niz drugih velikih promjena) nisu izbrisali rimsku politi\u010dku zajednicu, niti u historiografiji potaknuli potrebu da rimsku povijest izme\u0111u 8. st. pr. Kr. i 5. st. podijelimo na manje dijelove kojima bismo dali ‘nerimsko’ ime<\/strong>. Rim je bio Rimom i za kraljeva, republike, kao i carstva \u2013 u svim svojim promjenama i kontinuitetima. Postavlja se stoga otvoreno pitanje: za\u0161to bismo Rimskom Carstvu istoka, koje je po\u017eivjelo do 15. st., dodijelili bitno razli\u010dit naziv? Malo je znanstvenika koji, bili trenutno zagovaratelji opstojnosti nazivlja (usred dr\u017eanja da adekvatne alternative trenuta\u010dno nema) ili pak podr\u017eavatelji promjena, nisu spremni otvoreno priznati kako bi dugi pogled na rimsku povijest otvorio niz istra\u017eiva\u010dkih horizonata i doveo do spoznajnih pomaka<\/strong>.[9]<\/a><\/p>\n\n\n\n

Korist takva pristupa osobito je jasna u prou\u010davanju politi\u010dkih institucija. Promatraju li se mehanizmi carske vlasti od Augusta do posljednjega Konstantina, postaju vidljivije i dugotrajne pravilnosti i stvarne preobrazbe \u2013 stabilnost sustava unato\u010d smjenama dinastija, prihva\u0107anje svrgavanja te otvorenost carskoga polo\u017eaja ljudima razli\u010dita podrijetla (toliko karakteristi\u010dno Carstvu istoka, naro\u010dito u ranim stolje\u0107ima). Ono \u0161to se u uskom srednjovjekovnom okviru doima kao osobitost (ili anomalija) bizantskoga poretka, u duljem se trajanju pokazuje kao preoblikovanje postoje\u0107ih rimskih obrazaca. Sli\u010dno vrijedi za pravo, vojsku, upravu i druge teme koje su ‘odvajanjem’ anti\u010dkoga od bizantskoga Rima zagubljene izme\u0111u dviju specijalizacija. Ne smijemo zanemariti ni kulturnu povijest \u2013 polje koje je mo\u017eda i najplodnije za nove spoznaje! Tradicionalna podjela na antiku, srednji vijek i renesansu pogodovala je pripovijesti prema kojoj je klasi\u010dna kultura na Istoku tek \u017eivotarila sve dok je Zapad nije nanovo otkrio i kreativno o\u017eivio. Isto\u010dnorimsko dru\u0161tvo, me\u0111utim, anti\u010dke autore nije samo pasivno sa\u010duvalo za budu\u0107u civilizaciju; stolje\u0107ima ih je prepisivalo, komentiralo i ugra\u0111ivalo u vlastito obrazovanje, knji\u017eevnost, filozofiju i historiografiju. Bez tog okvira nije mogu\u0107e potpuno razumjeti ni korpus djela koji je pre\u017eivio ni na\u010dine njegova preno\u0161enja. Napu\u0161tanje o\u0161tre granice izme\u0111u Rima i Bizanta zato bi pro\u0161irilo obzor bizantologa prema antici, ali i klasi\u010dara prema tisu\u0107ljetnoj recepciji tekstova kojima se bave, i zasigurno dovelo do novih spoznaja o na\u010dinima cirkulacije, preno\u0161enja i (re)adaptiranja anti\u010dkih znanja u periodu izme\u0111u propasti Carstva na Zapadu i renesanse.<\/p>\n\n\n\n

Tu se argument za promjenu ponovno susre\u0107e s problemati\u010dnom pro\u0161lo\u0161\u0107u pojma. Ve\u0107ina dana\u0161njih istra\u017eiva\u010da zasigurno vi\u0161e Bizant ne smatra dekadentnim carstvom mra\u010dnoga doba niti svjesno gradi pripovijest o prirodnoj nadmo\u0107i Zapada. Ipak, zagovaratelji promjena smatraju da zadr\u017eavanjem Bizanta<\/em> kao zasebne kategorije opstoje strukture takvih tuma\u010denja, \u010dak i nakon \u0161to su njihovi vrijednosni sudovi odba\u010deni. Anti\u010dki Rim u tako poslo\u017eenoj dihotomiji ostaje dijelom povla\u0161tene klasi\u010dne ba\u0161tine, dok se njegov srednjovjekovni nastavak iz nje izdvaja i premje\u0161ta u zasebnu ‘bizantsku ladicu’. Odnosno, naziv vi\u0161e ne prenosi nu\u017eno otvorenu predrasudu, ali nastavlja obavljati dio posla za koji je neko\u0107 bio osobito pogodan. Ako je historiografija mogla napustiti ideju mra\u010dnoga doba (pa u novije vrijeme propitivati i uop\u0107e smisao naziva srednji vijek<\/em>), udaljiti se od jednostavne linearne pripovijesti o propadanju Rima uslijed naleta barbara ili pak propitivanjem smisla naziva feudalizam <\/em>potpuno prodrmati medievistiku,[10]<\/a> nije sasvim jasno za\u0161to bi upravo bizantsko nazivlje ostalo izuzeto od iste kriti\u010dke provjere i potencijalnog odmaka.<\/p>\n\n\n\n

Nijedan od navedenih razloga pritom nije argument da Bizant treba preko no\u0107i prognati iz svih historiografskih, umjetni\u010dkih ili kulturnih konteksta. Me\u0111utim, prethodno navedeni razlozi zbirno ipak tvore ozbiljan kumulativni argument da je vrijeme za promi\u0161ljenu i postupnu promjenu<\/strong>.[11]<\/a> Terminom Bizant<\/em> negira se samopoimanje prou\u010davanoga stanovni\u0161tva, stvara privid prekida ondje gdje su se odvijale postupne promjene, ote\u017eava komunikacija te odr\u017eava na \u017eivotu historiografska podjela koju su nova istra\u017eivanja nadi\u0161la i osporila. Napu\u0161tanje Bizanta<\/em> iz takve perspektive nije tek puki \u010din terminolo\u0161koga purizma, nego poku\u0161aj da nazivlje uskladimo sa suvremenim spoznajama i otvorimo prostor druk\u010dijem pisanju rimske povijesti. No, ako se nakon svega i slo\u017eimo da je vrijeme za promjene, jedno veliko pitanje ostaje neodgovoreno \u2013 \u010dime zamijeniti Bizant<\/strong>?<\/p>\n\n\n\n

Reromanizacija<\/em> \u2013 \u010dime zamijeniti Bizant?<\/strong><\/h2>\n\n\n\n

Broj ponu\u0111enih odgovora na to pitanje ve\u0107 sada pokazuje dvije stvari. Prvo, promjena naziva o\u010dito nije tek jednostavna zamjena jedne rije\u010di alternativnom; drugo, stru\u010dnjaci se sla\u017eu da novo nazivlje treba izgraditi oko ideje reromanizacije<\/em> Carstva. Za potrebe ovoga pregleda nije potrebno, a u kona\u010dnici ni mogu\u0107e, detaljno iznijeti sve argumente za i protiv svakoga pojedinog prijedloga, ve\u0107 nam je cilj ukratko predstaviti najva\u017enije alternative i temelje na kojima po\u010divaju.[12]<\/a><\/p>\n\n\n\n

Tijekom rasprava predlo\u017een je \u010ditav niz mogu\u0107nosti \u2013 od jednostavnoga Rimskog Carstva<\/strong>, preko Isto\u010dnoga<\/strong>, Srednjovjekovnoga<\/strong>, Kasnog<\/strong> (ili Kasnijega<\/strong>), Novoga<\/strong> ili Kr\u0161\u0107anskoga<\/strong> Rima<\/strong>, do naziva izvedenih iz povijesnih naziva Roman\u00eda<\/strong> i Romeji<\/strong>. Dakako, nisu svi prijedlozi podjednako zastupljeni ni jednako ozbiljni kandidati za ime \u010ditave discipline. Novi Rim<\/strong> polazi od povijesnoga naziva Konstantinopola, ali je isticano kako bi bilo doista neobi\u010dno gotovo tisu\u0107u godina povijesti nazivati novom<\/em>. Kasni(ji) Rim<\/strong> na sli\u010dan na\u010din \u010ditavo Carstvo trajno odre\u0111uje u odnosu prema nekoj ranijoj i pre\u0161utno va\u017enijoj fazi, dok Kr\u0161\u0107anski Rim<\/strong> njegovu povijest odve\u0107 svodi na religiju. Roman\u00eda<\/strong> jest povijesni naziv rimske zemlje i politi\u010dke zajednice, odnosno naziv koji su sami stanovnici koristili, ali je u me\u0111unarodnoj uporabi gotovo nerazlu\u010diva od imena dana\u0161nje Rumunjske (naro\u010dito u anglofonoj sferi u kojoj se obje dr\u017eave naziva Romania<\/em> pa bi distinkcija po\u010divala tek na jednoj naglasnoj oznaci). Nazivi Romeji<\/strong> i Romejsko Carstvo<\/strong> tako\u0111er su izvedeni iz izvornoga gr\u010dkog Rhomaioi<\/em>, no njima je pak upu\u0107ena kritika da perpetuiraju privid kako je Carstvo na istoku neka posebna, Rimljanima tek sli\u010dna ili od njih izvedena, no nikako ista zajednica.<\/p>\n\n\n\n

Kada se takvi u\u017ei prijedlozi ostave po strani, rasprava se uglavnom vodi oko triju mogu\u0107nosti. Prva je Rimsko Carstvo<\/strong> \u2013 povijesno mo\u017eda i najdosljednije rje\u0161enje. Prema takvu shva\u0107anju postojala je jedna rimska dr\u017eava od Augusta do Konstantina XI(I)., koja je tijekom svojega dugog trajanja prolazila kroz velike promjene, ali zbog njih nije prestala biti rimskom. Ipak, kao mana isti\u010de se da bi tako zami\u0161ljene rimske studije<\/em> bile pre\u0161iroko postavljene da bi jasno razlikovale sada\u0161nju bizantologiju od svih ostalih podru\u010dja prou\u010davanja rimske povijesti. Tako koncipiran naziv mogao bi, dodu\u0161e, biti itekako odr\u017eiv za eventualno istra\u017eiva\u010dko podru\u010dje koje bi okupilo cjelovitu rimsku povijest od legendarnoga osnutka Rima do pada Carigrada \u2013 sa svim trenuta\u010dno \u017eivu\u0107im kronolo\u0161kim (i drugim) podjelama; no takvo bi rje\u0161enje doista bilo te\u0161ko ostvarivo. Druga je mogu\u0107nost Srednjovjekovni Rim<\/strong>. Njome bi se ista rimska dr\u017eava na kronolo\u0161koj osnovi podijelila na anti\u010dku i srednjovjekovnu fazu, bez osporavanja njihova kontinuiteta. Problem je \u0161to se time preuzima periodizacija oblikovana ponajprije prema obrascu povijesti zapadne Europe, koji u mnogo\u010demu nije primjenjiv za Carstvo koje je poslije 476. opstalo na istoku. Bez jasnoga odgovora pritom ostaje i pitanje kada je rimski srednji vijek zapo\u010deo i pripadaju li mu brojni, primjerice, kasnoanti\u010dki carevi, autori i pojave koji se tradicionalno prou\u010davaju unutar bizantologije.<\/p>\n\n\n\n

Najvi\u0161e je zagovornika ipak okupilo nazivlje oblikovano oko Isto\u010dnoga Rima<\/strong>, \u010diji je najistaknutiji predstavnik Anthony Kaldellis \u2013 ujedno jedini autor koji je osim kritika i kratkih razmi\u0161ljanja ponudio i sustavnu ideju novoga pravca. Glavna je prednost Isto\u010dnoga Rima u tome \u0161to ne uvodi novu kronolo\u0161ku ili civilizacijsku granicu unutar rimske povijesti \u2013 razlikovanje isto\u010dnih i zapadnih dijelova rimskoga svijeta bilo je poznato ve\u0107 samim rimskim autorima, upravi i Crkvi, osobito nakon postupnoga administrativnog dijeljenja Carstva izme\u0111u 3. i 5. stolje\u0107a. Pridjev isto\u010dni<\/em> u tom smislu ne bi trebao ozna\u010davati manje vrijedan ili manje autenti\u010dan Rim, nego geografsku odrednicu unutar \u0161ire rimske cjeline. Za razliku od Srednjovjekovnoga Rima<\/em>, takav naziv mo\u017ee obuhvatiti i anti\u010dka i srednjovjekovna stolje\u0107a, odnosno pratiti dugi razvoj rimske dr\u017eave, dru\u0161tva i identiteta na Istoku onkraj uobi\u010dajenih kronolo\u0161kih razdjelnica.<\/p>\n\n\n\n

Kaldellis predla\u017ee razmjerno prilagodljiv sustav nazivlja. Dr\u017eava bi se, ovisno o kontekstu, mogla nazivati Rimskim ili Isto\u010dnim Rimskim Carstvom, Isto\u010dnim Rimom, Roman\u00edom ili jednostavno rimskom politi\u010dkom zajednicom; njezini stanovnici Rimljanima, a Isto\u010dnim Rimljanima samo ondje gdje ih je potrebno razlikovati od drugih nositelja rimskoga imena i naslje\u0111a. Nova bi se disciplina nazvala isto\u010dnorimskim studijama. Pritom posebno isti\u010de da nije potrebno u svakoj re\u010denici ponavljati pomalo nezgrapne pune nazive \u2013 dovoljno bi bilo, primjerice, Aleksija I. Komnena prvi put predstaviti kao isto\u010dnorimskoga cara, a potom unutar jasno postavljenoga konteksta istra\u017eivanja govoriti jednostavno o rimskome caru, Rimljanima i rimskoj vojsci.<\/p>\n\n\n\n

U svojem najambicioznijem obliku takav prijedlog nadilazi puku zamjenu rije\u010di, odnosno zna\u010dajno pro\u0161iruje istra\u017eiva\u010dki potencijal, ali je ujedno i veliki kamen spoticanja. Naime, Kaldellisove isto\u010dnorimske studije<\/em> ne bi bile tek zamjena za bizantologiju, nego u su\u0161tini potpuno nova istra\u017eiva\u010dka disciplina kojom bi se uklonio rascjep izme\u0111u anti\u010dkoga, kasnoanti\u010dkoga i srednjovjekovnoga Rima na Istoku te omogu\u0107ilo povezivanje istra\u017eiva\u010da \u010dije se teme presijecaju na njegovim rubovima. Da se o Carstvu mo\u017ee napisati opse\u017ena sinteza bez kori\u0161tenja bizantskoga nazivlja nastojao je pokazati recentnom monumentalnom knjigom The New Roman Empire<\/em>. Ako je suditi prema tom primjeru, odbacivanjem Bizanta<\/em> spoznajno se ne gubi ni\u0161ta; naprotiv, druk\u010dije motri\u0161te otvara pitanja i isti\u010de kontinuitete koje tradicionalna podjela nije poticala te tako dovodi do novih spoznaja.<\/p>\n\n\n\n

Ipak, \u010dinjenica da je me\u0111u ponu\u0111enim alternativama Isto\u010dno Rimsko Carstvo<\/em> steklo najvi\u0161e pobornika jo\u0161 ne zna\u010di da je ono op\u0107eprihva\u0107eno ili li\u0161eno vlastitih pote\u0161ko\u0107a. Kriti\u010dari isti\u010du kako je pridjev isto\u010dni<\/em> geografski nezgrapan za razdoblja u kojima je Carstvo obuhva\u0107alo Italiju, sjevernu Afriku ili \u010dak dijelove Pirenejskoga poluotoka. Dio prigovora ide u smjeru nagla\u0161avanja da unato\u010d tobo\u017ee tek geografskoj osnovi, pridjev isto\u010dni<\/em> ipak prolongira upravo onu negativnu i stereotipima optere\u0107enu dihotomiju Istoka i Zapada koju bi novo nazivlje trebalo prevladati. Osim \u0161to vremenskim obuhvatom ulazi u sferu nove discipline, samoj periodizaciji isto\u010dnorimske povijesti, odnosno prijelomnicama koje Kaldellis predla\u017ee, mogu\u0107e je uputiti prigovore \u2013 rano- <\/em>(od Augusta do VII. st.), srednje- <\/em>(od VII. st. do 1204.) i kasnoimperijalni <\/em>(od 1204. do XV. st.) period. Kada se uz takvu imperijalnu<\/em> periodizaciju pridoda sugestija da se jezik naziva romejski<\/em>, kao i autorova nemogu\u0107nost da terminolo\u0161ki rije\u0161i slu\u010dajeve poput, primjerice, bizantskih ikona<\/em>, kona\u010dan je rezultat mozaik naziva kojim se zapravo, paradoksalno, gubi dio (pa makar i prividne) jasno\u0107e koju je bizantska<\/em> jezgra nudila<\/strong>. Tu je i jo\u0161 va\u017enije pitanje mo\u017ee li naziv prikladan za rimsku dr\u017eavu ujedno obuhvatiti mnogo \u0161iri kulturni, umjetni\u010dki, knji\u017eevni i vjerski prostor koji se tijekom vremena okupio pod krovom bizantologije<\/em>. Rasprava se stoga ne lomi samo na pitanju je li Isto\u010dno Rimsko Carstvo povijesno opravdan naziv \u2013 jer ono to nedvojbeno jest \u2013 nego mo\u017ee li isto nazivlje jednako uspje\u0161no ozna\u010davati dr\u017eavu, stanovni\u0161tvo, transdr\u017eavni kulturno-civilizacijski prostor te \u010ditavu interdisciplinarnu istra\u017eiva\u010dku sferu? Upravo se na tom prigovoru temelje najsna\u017eniji argumenti za zadr\u017eavanje sada\u0161njega stanja.<\/p>\n\n\n\n

Perzistencija Bizanta<\/em> \u2013 za\u0161to promjena ipak nije tako jednostavna?<\/strong><\/h2>\n\n\n\n

Ozbiljne prigovore potpunomu preimenovanju ne treba poistovjetiti s poricanjem rimskoga karaktera Carstva niti s tvrdnjom da su se njegovi stanovnici uobi\u010dajeno nazivali Bizantincima. Ve\u0107ina kriti\u010dara Kaldellisova (i drugih) prijedloga prihva\u0107a da su dr\u017eava i njezine politi\u010dke elite tijekom stolje\u0107a njegovale rimski identitet. Me\u0111utim, gledi\u0161te je kriti\u010dara druga\u010dije \u2013 postavljaju pitanje mora li naziv suvremene discipline biti istovjetan nazivu politi\u010dke zajednice koja \u010dini njezin sredi\u0161nji, ali ne i jedini predmet? Razmjerno je lako dokazati da je dr\u017eava bila rimska; mnogo je te\u017ee, smatraju kriti\u010dari, iz toga izvesti zaklju\u010dak da sve ono \u0161to danas prou\u010dava bizantologija<\/em> treba obuhvatiti isto\u010dnorimskim<\/em> imenom.<\/p>\n\n\n\n

Zanimljivo je da pritom ni bizantskog nazivlje nije isklju\u010divo historiografski konstrukt. Naime, naziv Bizantinac<\/em> redovito je ozna\u010davao stanovnike Konstantinopola, odnosno nekada\u0161njega Bizantiona. Panagiotis Theodoropoulos recentno je, me\u0111utim, upozorio na sacru<\/em> Konstantina IV. upu\u0107enu papi Donu 678., u kojoj se odrednica bizantski<\/em> primjenjuje i \u0161ire \u2013 na isto\u010dne mona\u0161ke zajednice u Rimu koje nisu potjecale isklju\u010divo iz Konstantinopola. Odnosno, oznaka bizantski <\/em>iskori\u0161tena je za razlikovanje ‘isto\u010dnih’ od ‘zapadnih’ Rimljana, a da pritom, evidentno, nije zanijekala romanstvo ni jednih ni drugih. Ipak, \u010dak ni zagovornici opstojnosti nazivlja nisu spremni prevelik naglasak staviti na tu spoznaju \u2013 rije\u010d je, naime, o prvome, ali zasad i jedinom sigurno potvr\u0111enom primjeru takve uporabe naziva. Dodu\u0161e taj jedan, izolirani slu\u010daj pokazuje da, barem u jednom trenutku tijekom 7. stolje\u0107a, pridjevak bizantski<\/em> nije bilo potpuno nezamisliv iz perspektive carskoga dvora kao sekundarna (regionalna ili kulturna) odrednica Isto\u010dnih Rimljana naspram drugih nositelja rimskoga naslje\u0111a i\/ili identiteta.[13]<\/a><\/p>\n\n\n\n

Na ne\u0161to druk\u010dijoj osnovi naziv brani Paul Magdalino. Rimski identitet, prema njegovu mi\u0161ljenju, jest bio norma, ali nije isklju\u010divao druge pripadnosti. Bave\u0107i se primarno carskom prijestolnicom (te prikazima nje i njezine povijesti u suvremenika) zaklju\u010duje kako Konstantinopol suvremenici ne slave samo kao Novi Rim, nego i kao grad podignut na temeljima starijeg Bizantiona. Gr\u010dku povijest prijestolnice njezini su u\u010deni stanovnici poznavali i o\u010dito uklju\u010divali u vlastitu sliku grada i zajednice kojoj su pripadali. Model s rimskom <\/em>jezgrom stoga, smatra, ne uspijeva razmatrati u kojoj je mjeri ova Roman\u00eda, uklju\u010duju\u0107i elemente koji su bili klju\u010dni dio njezina nacionalnog identiteta, sebe do\u017eivljavala kao Rim s razlikom \u2013 razlikom koja se najbolje mo\u017ee opisati kao ‘bizantska’<\/em>.[14]<\/a> Moglo se, prema njemu, dakle biti Rimljaninom s gr\u010dkom, bizantskom razlikom<\/em>. Iako takvo vi\u0111enje ne opravdava preno\u0161enje bizantskoga identiteta na cjelokupno stanovni\u0161tvo Carstva, ipak upozorava na ono \u0161to isti\u010du i drugi kriti\u010dari \u2013 rimsko<\/em> ime ne iscrpljuje niti obuhva\u0107a svu slo\u017eenost identiteta carskih podlo\u017enika. Stanovnici su mogli istodobno biti Rimljani, Grci, Armenci, Sirijci, kr\u0161\u0107ani, pripadnici odre\u0111ene Crkve, provincije ili grada, a va\u017enost pojedinih sastavnica mijenjala se ovisno o vremenu i okolnostima.<\/p>\n\n\n\n

Tu stoga dolazimo do klju\u010dne opasnost koju \u2013 na ovaj ili onaj na\u010din \u2013 isti\u010du gotovo svi kriti\u010dari, i koju bismo mogli nazvati reductio ad Romanos<\/em>. Nastoje\u0107i ispraviti vi\u0161estoljetno potiskivanje rimskoga identiteta, nova ga paradigma mo\u017ee pretvoriti u jedini klju\u010d za razumijevanje iznimno raznolike populacije i vi\u0161e od petnaest stolje\u0107a povijesti. Biti Rimljaninom nije zna\u010dilo isto u I., VII., XII. ili XVII. stolje\u0107u, kao \u0161to nije zna\u010dilo isto carigradskom u\u010denjaku, sirijskom kr\u0161\u0107aninu i stanovniku neke udaljene provincije. Dodjela rimskoga gra\u0111anstva gotovo svim slobodnim stanovnicima Carstva 212. godine nije ih preko no\u0107i pretvorila u jedinstven rimski narod. \u0160tovi\u0161e, neki autori dr\u017ee upravo suprotno \u2013 da je naglo \u0161irenje rimskog gra\u0111anskog prava potaknulo stavljanje ve\u0107eg naglaska na druge sastavnice identiteta.[15]<\/a> Obuhva\u0107anje isto\u010dnorimskom etiketom, primjerice, Marka Antonija, grkofonih autora ranoga Carstva, Komnena ili pak Romeja pod osmanskom vla\u0161\u0107u mo\u017ee \u2013 smatraju kriti\u010dari \u2013 pretjerano naglasiti kontinuitet, prikriti promjene i potisnuti kolektivne identitete koji se u taj model slabije uklapaju. Kriti\u010dari zato upozoravaju da zapadno nametnut i doista u mnogo\u010demu problemati\u010dan bizantski <\/em>nazivnik ne treba jednostavno zamijeniti jednako totaliziraju\u0107im rimskim<\/em>. U su\u0161tini je, dakle, rije\u010d o neslaganju izme\u0111u dviju struja po pitanju koliko je rimski identitet doista bio prisutan izvan politi\u010dkog i elitnog diskursa te kao takav pogodan za novi zajedni\u010dki nazivnik.<\/p>\n\n\n\n

Jo\u0161 je va\u017enije \u0161to se suvremena bizantologija odavno ne ograni\u010dava na dr\u017eavu i njezine rimske podlo\u017enike, ve\u0107 prou\u010dava umjetnost, knji\u017eevnost i vjerske tradicije koje su prelazile carske granice, kao i sirijske, koptske, armenske, gruzijske, slavenske, arapske i druge zajednice povezane s Carstvom (\u010dak i nakon \u0161to su do\u0161le pod tu\u0111u politi\u010dku vlast). Ve\u0107 smo ranije spomenuli kako Kaldellisov prijedlog posebnih pote\u0161ko\u0107a ima u redefiniranju pojmova iz navedenih sfera (nadasve povijesti umjetnosti), stoga ne \u010dudi da dio znanstvenika isti\u010de kako je prakti\u010dnost termina bizantski <\/em>upravo u tome \u0161to on nije dr\u017eavocentri\u010dan (rimski<\/em>). Bizantske<\/em> ikone, glazbu ili umjetni\u010dke stilove te\u0161ko bismo \u2013 kako priznaju i zagovaratelji promjena \u2013 mogli ‘prevesti’ pod rimski <\/em>nazivnik. Isto\u010dni Rim mo\u017ee, prema tome, biti povijesno to\u010dniji naziv dr\u017eave, a ipak ostati preuzak kao ime \u010ditave interdisciplinarne sfere.[16]<\/a><\/p>\n\n\n\n

Napokon, postoje i prakti\u010dni razlozi koje nije dovoljno odbaciti kao puku akademsku inertnost. Bizant je ugra\u0111en u nazive \u010dasopisa, instituta, katedri, kongresa, muzejskih zbirki, knji\u017eni\u010dnih kataloga i sustava financiranja. Tijekom gotovo dva stolje\u0107a stekao je prepoznatljivost koju njegove alternative jo\u0161 nemaju. Premda podrijetlo naziva jest problemati\u010dno, neosporno je da Bizant<\/em> \u2013 iako uvelike nejasno definiran \u2013 ipak istovremeno \u0161iroj publici jasnije prenosi zna\u010denje, vremenski i prostorni okvir predmeta istra\u017eivanja (u usporedbi s, recimo, Isto\u010dnim <\/em>ili Srednjovjekovnim Rimom<\/em>). Promjena \u0107e, ako do nje uop\u0107e do\u0111e, stoga svakako potrajati niz godina i iziskivati da nov naziv jedno vrijeme koegzistira uz prepoznatljiv bizantski<\/em>. Najsna\u017eniji argument za perzistenciju Bizanta tako nije tvrdnja da je rije\u010d o povijesno autenti\u010dnom ili ideolo\u0161ki neutralnom nazivu; takav zaklju\u010dak ne\u0107e se na\u0107i u radovima ozbiljnih bizantologa, neovisno kojemu taboru pripadali. Me\u0111utim, on zasad opstaje prije svega kao prepoznatljiva, namjerno odabrana krovna oznaka za predmet istra\u017eivanja koji \u2013 prema mi\u0161ljenju dijela autora \u2013 nadilazi samu rimsku dr\u017eavu i identitet njezinih stanovnika.<\/p>\n\n\n\n

Prije zaklju\u010dnih razmatranja predstoji nam jo\u0161 jedino pitanje \u2013 \u0161to kada op\u0107u terminolo\u0161ku raspravu spustimo na konkretnu nacionalnu razinu? Bizant <\/em>ne nosi u svim historiografskim i politi\u010dkim sredinama isti teret, a upravo je Hrvatska u tom smislu zanimljiv slu\u010daj.<\/p>\n\n\n\n

Hrvatska strana pri\u010de i zaklju\u010dna razmatranja<\/strong><\/h2>\n\n\n\n

I u hrvatskom se slu\u010daju te\u0161ko oteti dojmu da bizantska etiketa dolazi sa znatnim teretom. S jedne strane, tu je ve\u0107 opisana i ra\u0161irena negativna slika Bizanta kao ne\u010dega kompliciranoga, prevrtljivoga, varljivoga ili pak trule\u017ei i spletkama sklonoga pa se u tome zna\u010denju on na\u0161ao i u vokabularnom ‘arsenalu’ predsjednika Milanovi\u0107a[17]<\/a> te usred afere Lex Perkovi\u0107<\/em>.[18]<\/a> No s druge strane, u slu\u010daju Hrvatske imamo i specifi\u010dan (veoma te\u017eak) teret \u2013 Bizant kao sinonim za prijetnje s Istoka (povijesne ili sada\u0161nje, stvarne ili tek imaginarne). Iako bi obrada teme kori\u0161tenja Bizanta u tome smislu sama za sebe zahtijevala jedan opse\u017ean rad, ovdje vrijedi tek kratko skrenuti pa\u017enju na, primjerice, izjave koje su u vrijeme Domovinskoga rata Bizant koristile kao sinonim za srpsku politiku. Tako, izme\u0111u ostaloga: Trebam li vas podsjetiti da se Rimsko Carstvo podijelilo na Istok i Zapad te da se i kr\u0161\u0107anstvo podijelilo du\u017e iste crte? Upravo ta crta dijeli Jugoslaviju. Hrvati su dio zapadne Europe<\/strong>\u2026 Srbi pripadaju Istoku. Njihova Crkva pripada Istoku. Slu\u017ee se \u0107irilicom, koja je isto\u010dno pismo. Oni su isto\u010dni narod, poput Turaka i Albanaca. Pripadaju bizantskoj kulturi<\/strong><\/em>.[19]<\/a> Sli\u010dnog je sentimenta i druga, ne\u0161to ranija Tu\u0111manova izjava, izre\u010dena na predavanju na Sveu\u010dili\u0161tu Yale (rujan 1990): Hrvatska dr\u017eava, u novoj postojbini izme\u0111u Drave, Dunava i Jadrana, stvarala se na razme\u0111u civilizacija.<\/em> Tu se podijelilo (u 4. stolje\u0107u prije dolaska Hrvata) veliko Rimsko carstvo na Isto\u010dno i Zapadno, tu se raspolu\u010dilo, nekoliko stolje\u0107a kasnije, i univerzalno kr\u0161\u0107anstvo na isto\u010dno-pravoslavlje i zapadno-rimsko katoli\u010danstvo. Na toj podjeli razvijala se s jedne strane razdjelnice (koja je i\u0161la rijekom Drinom) isto\u010dno-bizantska<\/strong>, a s druge zapadno-europska civilizacija<\/strong>. Hrvatska je geopoliti\u010dki pripadala zapadnoj civilizaciji, ali je kao rubna zemlja bila izlo\u017eena ne samo idejnim nego i nasilnim presizanjima. A preplitanja tih civilizacija i suprotnosti njihovih sila na hrvatskom tlu imalo je vi\u0161e negativnih nego pozitivnih posljedica<\/em>.[20]<\/a> Ne\u0161to je izra\u017eenije pejorativna predod\u017ebe o Bizantu bila izjava Mire Lasi\u0107a, tada\u0161njega ministra bez resora u Vladi SR Bosne i Hercegovine i istaknutoga politi\u010dkog predstavnika HDZ-a BiH. Na sastanku predsjednika RH s delegacijom HDZ-a BiH u Zagrebu u prosincu 1991., govore\u0107i o mogu\u0107nosti sporazuma sa Srbima, Lasi\u0107 je ustvrdio da \u0107e ga oni jednostavno izigrati<\/em>, zaklju\u010div\u0161i da moramo uvijek imati u vidu da je to Bizant, bizantska politika, bizantski mentalitet<\/em>.[21]<\/a><\/p>\n\n\n\n

Navedeni slu\u010dajevi predstavljaju tek nekoliko ilustrativnih primjera znatno \u0161ire pojave; srodni su iskazi prisutni i drugdje u (onovremenom, ali i kasnijem) hrvatskome javnom prostoru, a njihovo bi sustavno istra\u017eivanje nesumnjivo omogu\u0107ilo potpunije pra\u0107enje temporalnog razvoja i mijena predod\u017ebi. Takve poredbe, iako izre\u010dene u ratnim okolnostima, nisu ro\u0111ene ni iz \u010dega, niti su u otad stvorenim mirnodopskim vremenima potpuno nestale. Na\u010dine i procese povijesnoga oblikovanja takve slike u Hrvatskoj tek treba detaljnije istra\u017eiti \u2013 nekoliko opa\u017eanja koje u tekstu iz 2009. donosi Ivo Goldstein[22]<\/a> po pitanju prisutnosti bizantinizma u hrvatskoj knji\u017eevnosti i javnome diskursu predstavljaju tek oris za budu\u0107a istra\u017eivanja.[23]<\/a><\/p>\n\n\n\n

Iako je hrvatska povijest ranoga srednjeg vijeka duboko utkana u povijest Isto\u010dnorimskog Carstva te iako su s na\u0161ih prostora u pro\u0161losti iznikli pojedini bizantolozi koji su stekli i svjetski glas (posebno vrijedi spomenuti Anselma Bandura (1671\/5\u20131743), jednog od utemeljitelja francuske bizantolo\u0161ke \u0161kole),[24]<\/a> evidentno je istra\u017eiva\u010dki interes za tu nama va\u017enu civilizaciju zamro zadnjih desetlje\u0107a. Godine 1897. Karl Krumbacher utemeljio je u M\u00fcnchenu prvu sveu\u010dili\u0161nu katedru za bizantologiju, a svega pet godina kasnije bizantologiju je na Zagreba\u010dko sveu\u010dili\u0161te uveo Gavro Manojlovi\u0107. Danas, me\u0111utim, na devet studija povijesti koliko ih postoji u Republici Hrvatskoj, postoji svega jedan kolegij cjelovito posve\u0107en Bizantu \u2013 i to, zanimljivo, naslovljen Isto\u010dnorimsko Carstvo do 1204<\/em>.[25]<\/a> Isto tako, od 1992. do danas u Hrvatskoj na odsjecima za povijest nije obranjen nijedan doktorat iz bizantolo\u0161ke sfere, dok ih je u okviru srodnih disciplina bilo nekoliko.[26]<\/a> Va\u017ean pozitivan pomak svakako predstavlja Hrvatsko dru\u0161tvo za bizantske studije, koje od osnutka 2016. okuplja doma\u0107e istra\u017eiva\u010de bizantolo\u0161kih interesa. Djelovanju dru\u0161tva unato\u010d \u0161iri je interes povjesni\u010dara i studenata za bizantolo\u0161ke teme i dalje ostao razmjerno skroman. Koliko je takva situacija doista posljedica prethodno opisanoga spleta negativnih predod\u017ebi, te\u0161ko je re\u0107i \u2013 me\u0111utim, ogroman teret koji Bizant<\/em> nosi pritom zasigurno ne poma\u017ee.<\/p>\n\n\n\n

Udaljavanje od naziva Bizant<\/em> samo po sebi, dakako, ne bi preko no\u0107i stvorilo znanstveni i studentski interes koji danas nedostaje. Moglo bi, me\u0111utim, promijeniti na\u010din na koji se taj predmet predstavlja i razumije, naro\u010dito izvan uskih historiografskih krugova. Refokusiranjem na rimski kontinuitet, kao nosivu sastavnicu te civilizacije, jasnije bi se komunicirala temeljna poruka kriti\u010dara postoje\u0107ega nazivlja \u2013 Carstvo sa sredi\u0161tem u Konstantinopolu nije bilo neka Hrvatskoj strana i od rimske povijesti odvojena isto\u010dna civilizacija, nego nastavak iste rimske dr\u017eave \u010dija se vlast na Zapadu uru\u0161ila tijekom 5. stolje\u0107a. \u010cini se pritom kako je za hrvatsku povijest to i mnogo vi\u0161e od puke terminolo\u0161ke nijanse. Politi\u010dko djelovanje Carigrada na isto\u010dnom Jadranu te niz historiografskih (i drugih) djela isto\u010dnorimskih autora ne predstavljaju tek rubnu ‘bizantsku epizodu’ hrvatske povijesti, ve\u0107 jedan od njezinih temelja! Drugim rije\u010dima, hrvatska povijest ne po\u010dinje ondje gdje bizantska na Jadranu zavr\u0161ava, ve\u0107 su se te dvije povijesti stolje\u0107ima prepletale. Promjena nazivlja nije sveobuhvatno rje\u0161enje, ali bi mogla ukloniti barem jednu konceptualnu prepreku ve\u0107emu zanimanju za podru\u010dje \u010diju je marginaliziranost u hrvatskoj historiografiji te\u0161ko opravdati s obzirom na va\u017enost Isto\u010dnoga Rima za hrvatski povijesni prostor.<\/p>\n\n\n\n

* * *<\/p>\n\n\n\n

Dok pitanje velikoga terminolo\u0161kog ‘obrata’ unutar discipline ostaje otvoreno, evidentno je da istra\u017eiva\u010di sve \u010de\u0161\u0107e pose\u017eu za rimskim<\/em> nazivljem kada je rije\u010d o dr\u017eavi, njezinim vladarima i stanovni\u0161tvu, dok bizantsko<\/em> opstaje kao oznaka discipline te pojedinih kulturnih, umjetni\u010dkih i transdr\u017eavnih pojava. To, me\u0111utim, ne zna\u010di da je postignut konsenzus. Zagovornici dalekose\u017enijih promjena u sve \u0161iroj uporabi rimskoga<\/em> nazivlja vide tek prvi korak, dok zagovornici opstojnosti Bizanta<\/em> upozoravaju da iz opravdanosti rimskoga<\/em> nazivlja za dr\u017eavu i stanovni\u0161tvo ne proizlazi nu\u017eno da njime treba obuhvatiti i \u010ditavo podru\u010dje dana\u0161nje bizantologije.<\/p>\n\n\n\n

Mo\u017eda upravo ta usporedna uporaba upu\u0107uje prema mogu\u0107em kompromisu \u2013 jedno nazivlje ne mo\u017ee, ali i ne mora, jednako dobro obuhvatiti dr\u017eavu, stanovni\u0161tvo, kulturu i suvremenu znanstvenu disciplinu. Ho\u0107e li se takva terminolo\u0161ka podjela ustaliti, ho\u0107e li prevagnuti zahtjevi za sveobuhvatnijom promjenom ili argumenti za o\u010duvanje postoje\u0107ega nazivlja, pitanje je na koje \u0107e odgovor dati tek budu\u0107i razvoj bizantologije<\/em> \u2013 ili, mo\u017eda, isto\u010dnorimskih studija<\/em>.<\/p>\n\n\n\n

Filip \u0160imunjak<\/p>\n\n\n\n

<\/div>\n\n\n\n

Preporuke za \u010ditanje:<\/strong><\/p>\n\n\n\n