{"id":54098,"date":"2026-06-15T18:17:07","date_gmt":"2026-06-15T16:17:07","guid":{"rendered":"https:\/\/historiografija.hr\/?p=54098"},"modified":"2026-06-15T18:17:09","modified_gmt":"2026-06-15T16:17:09","slug":"filip-triska-svjetsko-prvenstvo-u-nogometu-kao-ritual-nacionalnog-identiteta-u-doba-globalizacije","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/historiografija.hr\/?p=54098","title":{"rendered":"Filip Triska: Svjetsko prvenstvo u nogometu kao ritual nacionalnog identiteta u doba globalizacije"},"content":{"rendered":"\n

Svjetsko prvenstvo u nogometu kao ritual nacionalnog identiteta u doba globalizacije<\/strong><\/p>\n\n\n\n

\n\n\n\n

\u201eIgraju\u0107i nogomet ne branimo na\u0161e granice, domovinu ili zastavu. S nacionalnim timom ni\u0161ta patriotski su\u0161tinski ne umire niti se spa\u0161ava.\u201c C\u00e9sar Luis Menotti<\/em>[1]<\/a><\/p>\n\n\n\n

\n\n\n\n

Uvod<\/strong><\/p>\n\n\n\n

U nedjeljno popodne, 12. lipnja 1938. godine, travnjak stadiona Olympique de Colombes<\/em> u predgra\u0111u Pariza postao je popri\u0161te politi\u010dkog trilera uokvirenog u \u010detvrtfinale Svjetskog nogometnog prvenstva. Kada su reprezentativci Italije iza\u0161li na teren pred 58 tisu\u0107a gledatelja, s tribina se prolomio zaglu\u0161uju\u0107i val zvi\u017eduka. Me\u0111u francuskom publikom sjedile su tisu\u0107e talijanskih antifa\u0161isti\u010dkih emigranata koji su u Francuskoj prona\u0161li uto\u010di\u0161te pred re\u017eimom u Rimu. No, pravi je \u0161ok uslijedio kada su Talijani skinuli gornje dijelove trenirki. Umjesto u uobi\u010dajenim gostuju\u0107im bijelim dresovima, Italija je istr\u010dala u provokativnoj, potpuno crnoj opremi, naru\u010denoj izravno iz ureda Benita Mussolinija,\u00ad\u00ad s fa\u0161isti\u010dkim simbolom (fascio littorio<\/em>) ponosno izvezenim na prsima. Da stvar bude gora, jedanaestorica nogometa\u0161a podigla su desnu ruku u fa\u0161isti\u010dki pozdrav prema lo\u017ei. Zvi\u017educi su prerasli u grmljavinu, ali poruka je bila poslana: nogometni teren vi\u0161e nije bio prostor igre, ve\u0107 najisturenija granica dr\u017eavne propagande.[2]<\/a><\/p>\n\n\n\n

Skoro devedeset godina kasnije, u ljeto 2026. godine, planet se priprema za najve\u0107e Svjetsko prvenstvo u povijesti nogometa. Prvi put na zavr\u0161nom turniru sudjelovat \u0107e 48 reprezentacija, a doma\u0107ini prvenstva bit \u0107e tri dr\u017eave: Sjedinjene Ameri\u010dke Dr\u017eave, Kanada i Meksiko. Ve\u0107 sama organizacija prvenstva pokazuje koliko se nogomet promijenio tijekom posljednjih desetlje\u0107a. Svjetsko prvenstvo danas je globalni medijski spektakl, dio industrije zabave vrijedne milijarde dolara, doga\u0111aj koji istodobno oblikuju televizijske ku\u0107e, multinacionalni sponzori, dru\u0161tvene mre\u017ee i politi\u010dki interesi dr\u017eava doma\u0107ina. Po svemu tome mogu mu parirati jedino ljetne olimpijske igre.<\/p>\n\n\n\n

Ipak, unato\u010d globalizaciji nogometa i sve sna\u017enijoj komercijalizaciji sporta, nijedno klupsko natjecanje ne proizvodi emocije usporedive sa Svjetskim prvenstvom. Liga prvaka mo\u017eda predstavlja vrhunac kvalitete suvremenog nogometa, ali ona kupuje lojalnost pretplatama, dok reprezentacija osigurava bitno \u0161iru masovnu mobilizaciju.<\/p>\n\n\n\n

Kada se tijekom Mundijala trgovi svjetskih metropola ispune zastavama, a milijuni ljudi istodobno pro\u017eivljavaju istu sekundu sportske drame, doga\u0111a se emotivni proces koji klasi\u010dna politolo\u0161ka teorija te\u0161ko mo\u017ee u potpunosti eksplicirati. U tim trenucima apstraktna \u201ezami\u0161ljena zajednica\u201c nacije \u2013 \u010diji se pripadnici, kako primje\u0107uje Benedict Anderson, nikada ne\u0107e me\u0111usobno upoznati \u2013 dobiva svoje najekstremnije vizualno i emocionalno utjelovljenje.[3]<\/a> Utakmice reprezentacije djeluju kao sekularni rituali koji omogu\u0107uju simultano kolektivno iskustvo; gledaju\u0107i jedanaest pojedinaca u nacionalnim bojama, navija\u010d u masi dobiva potvrdu da milijuni njegovih sunarodnjaka u tom istom trenutku pro\u017eivljavaju identi\u010dnu katarzu.[4]<\/a> Nogometni spektakl time prestaje biti tek izolirani sportski doga\u0111aj; smje\u0161ten u medijski oblikovan okvir o kojem pi\u0161e Tim Edensor, on postaje dominantna forma popularne kulture kroz koju se svakodnevno, \u010desto nesvjesno, artikuliraju kolektivne emocije i reproducira nacionalni identitet.[5]<\/a><\/p>\n\n\n\n

Upravo iz tog razloga, tvrdnja krovnih sportskih organizacija poput FIFA-e kako nogomet mora ostati strogo odvojen od politike predstavlja jednu od najdugovje\u010dnijih i najlicemjernijih dogmi moderne industrije zabave. Nogometni teren nikada nije bio izolirani otok, ve\u0107 vjerno ogledalo geopoliti\u010dkih potresa i laboratorij za testiranje dr\u017eavne mo\u0107i u kojem politi\u010dke elite redovito nastoje instrumentalizirati sport u slu\u017ebi unutra\u0161nje kohezije ili vanjskopoliti\u010dkog presti\u017ea.[6]<\/a> No, da bi ta zami\u0161ljena zajednica pre\u017eivjela i izvan devedeset minuta igre na terenu, dr\u017eavne elite odavno su shvatile da moraju kreirati i odr\u017eavati ono \u0161to Michael Billig naziva \u201ebanalnim nacionalizmom\u201c. Rije\u010d je o svakodnevnim, rutinskim i \u010desto neprimjetnim podsjetnicima na naciju: specifi\u010dnom dizajnu dresova, ritualnom mahanju zastavama, navija\u010dkim frazama i medijskom diskursu koji neprimjetno, poput zraka koji di\u0161emo, odr\u017eava naciju stalno prisutnom u javnom prostoru.[7]<\/a><\/p>\n\n\n\n

Kada se tome pridodaju Hobsbawmove \u201eizmi\u0161ljene tradicije\u201c \u2013 rituali poput sve\u010danog intoniranja himne ili geste poput stavljanja ruke na srce koji se percipiraju kao pradavni, a zapravo su moderni konstrukti \u2013 nogometni teren postaje vrhunski generator nacionalnog kontinuiteta i duboke ukorijenjenosti nacionalnog identiteta.[8]<\/a> Naposljetku, kroz Smithov etnosimbolizam, ovi moderni sportski rituali postaju pro\u017eeti mitovima i kolektivnom memorijom, povezuju\u0107i suvremene generacije s interpretiranom pro\u0161lo\u0161\u0107u.[9]<\/a> Upravo ta simbioza Andersonove imaginacije, Billigove banalnosti, Hobsbawmove ritualizacije, Smithova etnosimbolizma te Edensorova fokusa na popularnu kulturu obja\u0161njava za\u0161to reprezentativni nogomet i danas u toj masovnoj mobilizaciji uspje\u0161no premo\u0161\u0107uje duboke ekonomske nejednakosti, regionalne otpore i politi\u010dke sukobe unutar suvremenih dru\u0161tava.<\/p>\n\n\n\n

Time dolazimo do temeljnog paradoksa modernog sporta: iako je nogomet danas primarno dio globalne industrije zabave, Svjetsko prvenstvo ostaje jedno od rijetkih mjesta na kojem nacionalni identitet i dalje proizvodi sna\u017ene kolektivne emocije i politi\u010dka zna\u010denja. Kra\u0107e re\u010deno \u2013 \u0161to je nogomet globalniji, to reprezentacije postaju va\u017enije kao simboli nacionalnog identiteta.<\/p>\n\n\n\n

Nogomet u slu\u017ebi re\u017eima: Vittorio Pozzo, oriundi<\/em> i konstrukcija talijanskog fa\u0161isti\u010dkog identiteta<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Funkcioniranje mehanizama \u201ebanalnog nacionalizma\u201c i \u201eizmi\u0161ljenih tradicija\u201c osim u svakodnevnim situacijama osobito je vidljivo u kriznim povijesnim \u017eari\u0161tima u kojima dr\u017eava potpuno apsorbira sportsku sferu. Iako suvremeni teoreti\u010dari fenomen sportswashinga<\/em> prvenstveno analiziraju na recentnim primjerima poput Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., politi\u010dka instrumentalizacija nogometa ima duboke korijene u me\u0111uratnom razdoblju. Dok se u kontekstu totalitarne propagande naj\u010de\u0161\u0107e isti\u010du Olimpijske igre u Berlinu 1936., Svjetsko nogometno prvenstvo globalni je medijski primat po\u010delo preuzimati tek nakon Drugog svjetskog rata \u2013 napose od prvenstva u Engleskoj 1966., kada su tehnolo\u0161ki napredak i televizija omogu\u0107ili proboj do masovne publike.[10]<\/a><\/p>\n\n\n\n

Prva prava povijesna manifestacija tog fenomena odigrala se upravo na Svjetskom prvenstvu 1934. u Italiji, gdje je do izra\u017eaja do\u0161la skromna medijska infrastruktura me\u0111uratnog razdoblja, pa je prvenstvo imalo slabu vidljivost izvan talijanskih granica. Me\u0111utim, za unutra\u0161nju stabilizaciju re\u017eima Benita Mussolinija turnir je imao monumentalno zna\u010denje jer je fa\u0161isti\u010dki poredak sportske trijumfe prezentirao kao izravan dokaz vlastite ideolo\u0161ke superiornosti.[11]<\/a><\/p>\n\n\n\n

Ta se intencija zrcalila u samoj strukturi natjecanja. Karizmati\u010dni, ali i re\u017eimski izbornik Vittorio Pozzo uspje\u0161no je implementirao temeljne postulate fa\u0161izma \u2013 kult mladosti, ljubav prema riziku i \u017ertvovanje za naciju \u2013 podre\u0111uju\u0107i individualizam rigidnom nogometnom kolektivizmu.[12]<\/a> Gledaju\u0107i kroz prizmu teorije Benedicta Andersona o naciji kao \u201ezami\u0161ljenoj zajednici\u201c, turnir je poslu\u017eio kao radikalan alat za homogenizaciju \u201enovih Talijana\u201c. To je najo\u010ditije u strate\u0161kom anga\u017emanu igra\u010da iz dijaspore, ponajvi\u0161e iz Argentine (tzv. oriundi<\/em>), poput Luisa Montija koji je samo \u010detiri godine ranije (1930.) igrao u finalu u Urugvaju za Argentinu, da bi 1934. postao stup talijanske reprezentacije.[13]<\/a><\/p>\n\n\n\n

Ovaj proces konstrukcije identiteta pratio je radikalan privredni i lingvisti\u010dki in\u017eenjering koji zorno utjelovljuje Billigov koncept \u201ebanalnog nacionalizma\u201c \u2013 svakodnevnog, rutinskog i agresivnog podsje\u0107anja na naciju u javnom prostoru. Kako bi se provela privredna samodostatnost i slomio monopol Engleske kao \u201ekolijevke nogometa\u201c, turnir se morao igrati isklju\u010divo talijanskom loptom doma\u0107e proizvodnje nazvanom Federale 102<\/em>.[14]<\/a> Istodobno je dr\u017eavnim dekretom provedena nasilna talijanizacija engleskih sportskih pojmova (korner postaje calcio d’angolo<\/em>, penal calcio di rigore<\/em>), dok su povijesni klubovi morali promijeniti imena \u2013 AC Milan je transformiran u Milano, a kultni Internazionale u Ambrosiana.[15]<\/a><\/p>\n\n\n\n

Usporedno s time, nogometni teren postaje prostor za uvo\u0111enje Hobsbawmovih \u201eizmi\u0161ljenih tradicija\u201c. Ritualizacija mo\u0107i kulminirala je tijekom polufinalne utakmice izme\u0111u \u010cehoslova\u010dke i Njema\u010dke u Rimu, kada je stadionska publika, primiv\u0161i vijest da je Italija u paralelnom susretu u Milanu osigurala finale, ovacijama pozdravila Mussolinija. Osvajanjem naslova, kapetan Giampiero Combi nije podigao samo slu\u017ebeni pehar Julesa Rimeta, ve\u0107 i monumentalni, tri puta ve\u0107i fa\u0161isti\u010dki trofej Coppa del Duce<\/em>, \u010dime je sportska pobjeda definitivno apsorbirana u dr\u017eavni mit.[16]<\/a><\/p>\n\n\n\n

Crne vratnice Buenos Airesa: Trauma i moralna ambivalencija<\/strong><\/p>\n\n\n\n

\u010cetiri desetlje\u0107a kasnije, instrumentalizacija nogometa u svrhu politi\u010dke legitimacije do\u017eivjela je svoj najbrutalniji vrhunac u Ju\u017enoj Americi, otvaraju\u0107i klju\u010dno moralno pitanje: mo\u017ee li netko tko je utamni\u010den i mu\u010den samo zbog kritike re\u017eima, iskreno slaviti uspjeh reprezentacije te iste dr\u017eave? Ovo inherentno proturje\u010dje obilje\u017eilo je Svjetsko prvenstvo 1978. godine u Argentini. Dvije godine ranije, desni\u010darska vojna hunta predvo\u0111ena generalom Jorgeom Rafaelom Videlom sru\u0161ila je vladu Isabel Per\u00f3n i uvela nezapam\u0107eni dr\u017eavni teror. Pod krinkom \u201eobrane kr\u0161\u0107anstva i nacionalnog digniteta\u201c, re\u017eim se brutalno obra\u010dunao s ljevicom, pri \u010demu je do pada hunte 1983. godine ubijeno ili \u201enestalo\u201c oko 30.000 ljudi.[17]<\/a><\/p>\n\n\n\n

Promatrano kroz teorijski koncept Tima Edensora, hunta je turnir tretirala kao prioritet nacionalne sigurnosti kako bi kroz medijski uokvirenu popularnu kulturu stvorila privid stabilnosti. FIFA-ino ustrajno inzistiranje na dogmi da \u201enogomet nije politika i nikada ne\u0107e biti\u201c u ovom se slu\u010daju pokazalo potpuno proma\u0161enim, \u0161to zorno dokazuju i politi\u010dki pritisci tijekom samog \u017edrijeba prvenstva.<\/p>\n\n\n\n

No, povijest mentaliteta i svakodnevice u\u010di nas da poku\u0161aji politi\u010dke kontrole odozgo nikada nisu posve linearni; u pukotinama sportskog rituala uvijek se ra\u0111a prostor za subverziju i narodni prkos. Unutar same argentinske reprezentacije stvoren je tihi otpor. Za izbornika je postavljen C\u00e9sar Luis Menotti, obrazovani intelektualac i \u010dlan Komunisti\u010dke partije, koji je kroz autenti\u010dne korijene argentinskog stila  nogometu vratio narodni identitet. Njegov manifest bio je jasan: \u201eIgraju\u0107i nogomet ne branimo na\u0161e granice, domovinu ili zastavu. S nacionalnim timom ni\u0161ta patriotski su\u0161tinski ne umire niti se spa\u0161ava.\u201c[18]<\/a> Menottijev narativ da reprezentacija ne igra za diktatore u VIP lo\u017eama, ve\u0107 isklju\u010divo za narod, funkcionirao je kao nu\u017ean psiholo\u0161ki \u0161tit za igra\u010de, ali i kao opasan ideolo\u0161ki ventil. On otvara klju\u010dno pitanje: mo\u017ee li se uop\u0107e igrati \u201eza narod\u201c na stadionu udaljenom samo nekoliko stotina metara od zloglasnog mu\u010dili\u0161ta ESMA, a da se nesvjesno ne odradi posao pacifikacije tog istog naroda u korist hunte?<\/p>\n\n\n\n

Ipak, moralna ambivalencija unutar mom\u010dadi bila je prevelika; tako nikad ne\u0107e biti u potpunosti razja\u0161njeno za\u0161to je kapetan Carrascosa odbio igrati finale, iako se to naj\u010de\u0161\u0107e interpretira kao \u010din otpora hunti. Istodobno, u sferu Billigovog \u201ebanalnog nacionalizma\u201c utkana je tiha, vizualna sabota\u017ea: baza svake vratnice bila je diskretno obojana u crno, kao suptilan simbol \u017ealovanja za \u017ertvama koje je re\u017eim u tom trenutku otimao i mu\u010dio. Generali nikada nisu otkrili pravi razlog tog protesta; umjesto toga, Videla, admiral Massera i general Agosti ponosno su slavili prvi argentinski naslov kao vlastiti trijumf.[19]<\/a><\/p>\n\n\n\n

Kada je u osamdesetima hunta pala, igra\u010di su jasno poru\u010dili da su igrali isklju\u010divo za narod, ostavljaju\u0107i povijesti traumati\u010dno pitanje za\u0161to su institucije uop\u0107e dopustile vojni prevrat. Romani pisani desetlje\u0107ima kasnije pokazuju da dru\u0161tvena katarza u Argentini jo\u0161 uvijek nije postignuta,[20]<\/a> dokazuju\u0107i da prvenstvo iz 1978. ostaje trajni spomenik nogometu rastegnutom izme\u0111u dr\u017eavne propagande i narodnog prkosa.<\/p>\n\n\n\n

Izme\u0111u majke i oca: Trauma izbora i kriza lojalnosti u globaliziranom nogometu<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Paradoks suvremenog nogometa le\u017ei u tome \u0161to globalizacija nije oslabila va\u017enost reprezentacija, nego ju je dodatno poja\u010dala. U vremenu multinacionalnih klubova i globalnog tr\u017ei\u0161ta rada, reprezentacije ostaju rijetka mjesta na kojima nacionalni identitet i dalje proizvodi sna\u017ene kolektivne emocije. Kako navode Pierre Lanfranchi i Matthew Taylor, sportske migracije vjerno prate op\u0107e dru\u0161tvene i geopoliti\u010dke trendove. Budu\u0107i da migranti \u010dine oko 2,5 do 3 % svjetske populacije, taj se omjer preslikava i na profesionalni nogomet, gdje je gotovo 12 % igra\u010da na svjetskim prvenstvima imalo pravo nastupa za vi\u0161e dr\u017eava ili posjedovalo dvojno dr\u017eavljanstvo.[21]<\/a><\/p>\n\n\n\n

Ova stvarnost otvara dramati\u010dne unutra\u0161nje konflikte i krizu lojalnosti u popularnoj kulturi. Kada igra\u010d druge ili tre\u0107e generacije migranata mora izabrati izme\u0111u zemlje u kojoj je ro\u0111en i odrastao i domovine svojih predaka, taj izbor prestaje biti puka sportska odluka i postaje duboka trauma identiteta. Marokanski nogometni savez razvio je agresivnu strategiju vrbovanja mladih talenata po Nizozemskoj, Belgiji i Francuskoj, idu\u0107i toliko daleko da su financirali sprovode obitelji svojih potencijalnih igra\u010da kako bi osigurali njihovu emotivnu vezanost uz maticu. Dok je Hakim Ziyech ponosno izabrao Maroko, mladi Sofiane Boufal javno je pro\u017eivljavao torturu medijja i pritiska javnosti, opisav\u0161i trenutak odabira izme\u0111u francuskih Les Bleus<\/em> i marokanskih Lavova Atlasa<\/em> kao bolno, neprirodno \u201ebiranje izme\u0111u majke i oca.\u201c[22]<\/a><\/p>\n\n\n\n

Problematika dobiva dodatnu dubinu kroz postkolonijalnu prizmu, razotkrivaju\u0107i eksploatacijsku narav odnosa metropole i periferije. Tijekom kolonijalne ere, portugalski diktator Salazar integrirao je afri\u010dke talente kako bi projicirao uspjeh \u201ecivilizacijske misije\u201c i osna\u017eio unutra\u0161nju koheziju. Na Mundijalu 1966. u portugalskom su sastavu briljirala \u010detiri igra\u010da iz Mozambika predvo\u0111ena Eus\u00e9biom. Iako progla\u0161en \u201enacionalnim blagom\u201c, Eus\u00e9bio je kasnije svjedo\u010dio da je bio de facto<\/em> diktatorov rob, potpuno ovisan o njegovoj volji za dobivanje putovnice.[23]<\/a><\/p>\n\n\n\n

Nasuprot tome, francuski model slavi \u0161ampionske generacije iz 1998. i 2018. kroz multikulturalni slogan \u201eblack, blanc, beur\u201c <\/em>(\u201ecrni, bijeli, Arapi\u201c<\/em>). No, desni\u010darske politi\u010dke elite neprestano reaktiviraju Smithove koncepte nacije utemeljene na etnosimbolizmu. Jean-Marie i Marine Le Pen kontinuirano su napadali etni\u010dki pluralizam mom\u010dadi, predbacuju\u0107i igra\u010dima \u0161to ne pjevaju himnu. Svjetski prvak Christian Karembeu (ro\u0111en u Novoj Kaledoniji) odbijao je pjevati Marseljezu<\/em> jer mu je pradjed 1931. bio izlo\u017een u pari\u0161kom \u201eljudskom zoolo\u0161kom vrtu\u201c.[24]<\/a> Karembeuov otpor dokazuje kako Billigov \u201ebanalni nacionalizam\u201c \u2013 ovdje utjelovljen u intoniranju himne \u2013 na terenu nailazi na otpore povijesne memorije i kolonijalnih trauma.<\/p>\n\n\n\n

Da je reprezentacija postala polje globalnog spora potvrdio je komi\u010dar Trevor Noah, ironi\u010dno \u010destitav\u0161i Africi na francuskom naslovu 2018. Usprkos optu\u017ebama francuskog veleposlanika G\u00e9rarda Arauda da time igra\u010dima negira francuski identitet, Noah je uzvratio da sastav tima nije slu\u010dajan, ve\u0107 je izravna refleksija kolonijalne pro\u0161losti.[25]<\/a> Nogometni rituali tako ostaju trajno rastegnuti izme\u0111u dr\u017eavne instrumentalizacije i fluidne naravi modernih migracija.<\/p>\n\n\n\n

Zaklju\u010dak<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Znanstvena dekonstrukcija Svjetskog nogometnog prvenstva kroz sociolo\u0161ku i historiografsku prizmu razotkriva duboko ukorijenjeni mit o autonomiji sporta u odnosu na politi\u010dku sferu. Kroz tri analiti\u010dke vertikale \u2013 fa\u0161isti\u010dki totalitarizam 1934., dr\u017eavni teror vojne hunte 1978. te suvremene postkolonijalne i migracijske tokove \u2013 ovaj je rad nastojao demonstrirati relevantnost teorijske upotrebe konceptualnih okvira Benedicta Andersona, Michaela Billiga, Erica Hobsbawma, Anthonyja D. Smitha i Tima Edensora. Dok prvenstva djeluju kao sekularni rituali koji apstraktnu \u201ezami\u0161ljenu zajednicu\u201c materijaliziraju u stvarnom vremenu kroz zajedni\u010dku katarzu, opstanak tog identiteta izvan stadiona osiguravaju mehanizmi \u201ebanalnog nacionalizma\u201c i \u201eizmi\u0161ljenih tradicija\u201c. Od dr\u017eavno sponzorirane homogenizacije do subverzivnih odgovora odozdo, nogometni se stadion potvrdio kao izrazito politizirani laboratorij mo\u0107i i primarni poligon za proizvodnju kolektivne pripadnosti.<\/p>\n\n\n\n

Na kraju, dok su reflektori usmjereni na megaspektakl 2026. godine, Menottijeva tvrdnja s po\u010detka ovog rada dobiva svoje puno, komplicirano zna\u010denje. S \u010disto racionalnog, sportskog stajali\u0161ta, na terenu se doista ni\u0161ta patriotski su\u0161tinski ne spa\u0161ava niti umire; rije\u010d je o igri u kojoj se vrti golem novac globalnog tr\u017ei\u0161ta. No, s historiografskog, sociolo\u0161kog i antropolo\u0161kog stajali\u0161ta, nogometni teren je jedno od posljednjih preostalih mjesta sekularne sakralnosti u suvremenom svijetu. Mussolinijeva autarki\u010dna lopta, crno obojene stative u Buenos Airesu, Karembeuova prkosna ti\u0161ina pred francuskom zastavom i suze mladi\u0107a razapetih izme\u0111u domovine predaka i zemlje ro\u0111enja, dokazuju da nogometni ritual posjeduje emocionalnu teksturu koju kapital ne mo\u017ee potpuno kupiti niti dr\u017eava mo\u017ee do kraja kontrolirati. Svjetsko nogometno prvenstvo ostaje fascinantno polje stalnog pregovaranja o tome tko jesmo, tko ima pravo predstavljati zajednicu i gdje prestaju granice tr\u017ei\u0161ta, a po\u010dinje emotivni teritorij zastave.<\/p>\n\n\n\n

Filip Triska<\/em><\/p>\n\n\n\n

\n\n\n\n

Literatura<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Anderson, Benedict. Nacija: zami\u0161ljena zajednica: Razmatranja o porijeklu i \u0161irenju nacionalizma<\/em>. Prevele Nata \u010cengi\u0107 i Nata\u0161a Pavlovi\u0107. Zagreb: \u0160kolska knjiga, 1990.<\/p>\n\n\n\n

Archetti, P. Eduardo. \u201eArgentina 1978. Military Nationalism, Football Essentialism, and Moral Ambivalence.\u201c U National Identity and Global Sports Events. Culture, Politics, and Spetacle in the Olympics and the Football World Cup<\/em>, ur. Alan Tomlinson i Christopher Young, 133-147.  Albany: State University of New York Press, 2006.<\/p>\n\n\n\n

Billig, Michael. Banalni nacionalizam<\/em>. Preveo Veselin Kosti\u0107, Beograd: Biblioteka xx vek \u2013 Knji\u017eara Krug, 2009.\u200b<\/p>\n\n\n\n

Brainer, Alan i Peizi Han. \u201eSport, Nationalism, and national Identities.\u201c U The Oxford Handbook of Sport and Society<\/em>, ur. Lawrence A. Wenner, 86-104. Oxford: Oxford University Press, 2023.<\/p>\n\n\n\n

Campenhout, Gijs van, Jacco van Sterkenburg i Gijsbert Oonk. \u201eWho Counts as a Migrant Footballer? A Critical Reflection and Alternative Approach to Migrant Football Players on National Teams at the World Cup, 1930\u20132018.\u201c The International Journal of the History of Sport<\/em> 35\/11 (2018): 1071-1090. doi:10.1080\/09523367.2019.1581769.<\/p>\n\n\n\n

Edensor, Tim. National Identity, Popular Culture and Everyday Life<\/em>. Oxford: Berg, 2002.<\/p>\n\n\n\n

Gordon, S. C. Robert i John London. \u201eItaly 1934. Football and Facism.\u201c U National Identity and Global Sports Events. Culture, Politics, and Spetacle in the Olympics and the Football World Cup<\/em>, ur. Alan Tomlinson i Christopher Young, 41-63.  Albany: State University of New York Press, 2006.<\/p>\n\n\n\n

Hobsbawm, Eric. \u201eIntroduction: Inventing Tradition.\u201c U The Invention of Tradition<\/em>. ur. Eric Hobsbawm i Terence Ranger, 1-14. Cambridge: Cambridge University Press, 1983.<\/p>\n\n\n\n

Hobsbawm, Eric. Nacije i nacionalizam. Program, mit, stvarnost<\/em>. Prevela Nata \u010cengi\u0107. Zagreb: Novi liber, 1993.<\/p>\n\n\n\n

Lisi, A. Clemente. The FIFA World Cup: a history of the planet\u2019s biggest sporting event<\/em>. Lanham, MD: Rowman & Littlefield, 2022.<\/p>\n\n\n\n

Oonk, Gijsbert. \u201eWho May Represent the Country? Football, Citizenship, Migration, and National Identity at the FIFA World Cup.\u201c The International Journal of the History of Sport<\/em> 37\/11 (2020.): 1046-1065. doi:10.1080\/09523367.2020.1844188.<\/p>\n\n\n\n

Smith, D. Anthony. The Ethnic Origins of Nations<\/em>. Oxford: Blackwell, 1986.<\/p>\n\n\n\n

Tennent, D. Kevin i Alex G. Gillett.  \u201eOpportunities for All the Team: Entrepreneurship and the 1966 and 1994 Soccer World Cups.<\/em>\u201c The International Journal of the History of Sport<\/em> 35\/7-8 (2018).: 767-788. doi:10.1080\/09523367.2018.1544555.<\/p>\n\n\n\n

\n\n\n\n

[1]<\/a> Preuzeto iz: Eduardo P. Archetti, \u201eArgentina 1978. Military Nationalism, Football Essentialism, and Moral Ambivalence,\u201c u National Identity and Global Sports Events. Culture, Politics, and Spetacle in the Olympics and the Football World Cup<\/em>, ur. Alan Tomlinson i Christopher Young (Albany, State University of New York Press, 2006), 139.<\/p>\n\n\n\n

[2]<\/a> Clemente A. Lisi, The FIFA World Cup: a history of the planet\u2019s biggest sporting event<\/em> (Lanham, MD : Rowman & Littlefield, 2022), 29.<\/p>\n\n\n\n

[3]<\/a> Benedict Anderson, Nacija: zami\u0161ljena zajednica: Razmatranja o porijeklu i \u0161irenju nacionalizma<\/em>, prev. Nata \u010cengi\u0107 i Nata\u0161a Pavlovi\u0107, (Zagreb: \u0160kolska knjiga, 1990), 17-19.<\/p>\n\n\n\n

[4]<\/a> Eric Hobsbawm, Nacije i nacionalizam<\/em>.Program, mit, stvarnost<\/em>, prev. Nata \u010cengi\u0107, (Zagreb: Novi liber, 1993),  156.<\/p>\n\n\n\n

[5]<\/a> Tim Edensor, National Identity, Popular Culture and Everyday Life<\/em>, (Oxford: Berg, 2002), 78.<\/p>\n\n\n\n

[6]<\/a> Alan Brainer i Peizi Han, \u201eSport, Nationalism, and National Identities,\u201c u The Oxford Handbook of Sport and Society<\/em>, ur. Lawrence A. Wenner, (Oxford: Oxford University Press, 2023), 87.<\/p>\n\n\n\n

[7]<\/a> Michael Billig, Banalni nacionalizam<\/em>, prev. Veselin Kosti\u0107, (Beograd: Biblioteka xx vek \u2013 Knji\u017eara Krug, 2009), 25.; 216-224.<\/p>\n\n\n\n

[8]<\/a> Eric Hobsbawm, \u201eIntroduction: Inventing Tradition,\u201c u The Invention of Tradition<\/em>, ur. Eric Hobsbawm i Terence Ranger, (Cambridge: Cambridge University Press, 1983), 1-5<\/p>\n\n\n\n

[9]<\/a> Anthony D. Smith, The Ethnic Origins of Nations<\/em>, (Oxford: Blackwell, 1986), 24; 28; 42.<\/p>\n\n\n\n

[10]<\/a> Kevin D. Tennent i  Alex Gillett, \u201eOpportunities for All the Team: Entrepreneurship and the 1966 and 1994 Soccer World Cups,\u201c The International Journal of the History of Sport<\/em> 7\u20138\/35 (2018): 771.<\/p>\n\n\n\n

[11]<\/a> Robert S. C. Gordon i John London, \u201eItaly 1934. Football and Facism,\u201c u National Identity and Global Sports Events. Culture, Politics, and Spetacle in the Olympics and the Football World Cup<\/em>, ur. Alan Tomlinson i Christopher Young (Albany, State University of New York Press, 2006), 56.<\/p>\n\n\n\n

[12]<\/a> Ibid., 45.<\/p>\n\n\n\n

[13]<\/a> Lisi, The FIFA World Cup<\/em>,\u201c 19.<\/p>\n\n\n\n

[14]<\/a> Ibid., 21.<\/p>\n\n\n\n

[15]<\/a> Gordon i London, \u201eItaly 1934. Football and Facism,\u201c43.<\/p>\n\n\n\n

[16]<\/a> Ibid., 57.<\/p>\n\n\n\n

[17]<\/a> Archetti, \u201eArgentina 1978,\u201c 135.<\/p>\n\n\n\n

[18]<\/a> Ibid., 139.<\/p>\n\n\n\n

[19]<\/a> Lisi, The FIFA World Cup<\/em>,144.<\/p>\n\n\n\n

[20]<\/a> Archetti, \u201eArgentina 1978,\u201c 134.<\/p>\n\n\n\n

[21]<\/a> Gijs van Campenhout, Jacco van Sterkenburg i Gijsbert Oonk, \u201eWho Counts as a Migrant Footballer? A Critical Reflection and Alternative Approach to Migrant Football Players on National Teams at the World Cup, 1930\u20132018.\u201c The International Journal of the History of Sport<\/em> 11\/35 (2018): 1072-1074.<\/p>\n\n\n\n

[22]<\/a> Gijsbert Oonk, \u201eWho May Represent the Country? Football, Citizenship, Migration, and National Identity at the FIFA World Cup,\u201c The International Journal of the History of Sport<\/em> 11\/37 (2020.): 1053.<\/p>\n\n\n\n

[23]<\/a> Ibid., 1057-1058.<\/p>\n\n\n\n

[24]<\/a> Ibid., 1058-1059.<\/p>\n\n\n\n

[25]<\/a> Ibid.,1059.<\/p>\n\n\n\n

\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"","protected":false},"author":2,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_acf_changed":false,"_jetpack_newsletter_access":"","_jetpack_dont_email_post_to_subs":false,"_jetpack_newsletter_tier_id":0,"_jetpack_memberships_contains_paywalled_content":false,"_jetpack_memberships_contains_paid_content":false,"footnotes":"","jetpack_publicize_message":"","jetpack_publicize_feature_enabled":true,"jetpack_social_post_already_shared":false,"jetpack_social_options":{"image_generator_settings":{"template":"highway","default_image_id":0,"font":"","enabled":false},"version":2},"jetpack_post_was_ever_published":false},"categories":[4],"tags":[],"class_list":["post-54098","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-osvrti"],"acf":{"facebook_opis":"\"Mussolinijeva autarki\u010dna lopta, crno obojene stative u Buenos Airesu, Karembeuova prkosna ti\u0161ina pred francuskom zastavom i suze mladi\u0107a razapetih izme\u0111u domovine predaka i zemlje ro\u0111enja, dokazuju da nogometni ritual posjeduje emocionalnu teksturu koju kapital ne mo\u017ee potpuno kupiti niti dr\u017eava mo\u017ee do kraja kontrolirati. Svjetsko nogometno prvenstvo ostaje fascinantno polje stalnog pregovaranja o tome tko jesmo, tko ima pravo predstavljati zajednicu i gdje prestaju granice tr\u017ei\u0161ta, a po\u010dinje emotivni teritorij zastave.\""},"jetpack_publicize_connections":[],"jetpack_featured_media_url":"","jetpack_sharing_enabled":true,"jetpack-related-posts":[{"id":52657,"url":"https:\/\/historiografija.hr\/?p=52657","url_meta":{"origin":54098,"position":0},"title":"[Predavanje] Jezik i drugost u (post)socijalisti\u010dkoj Srbiji: diskurzivne politike identiteta (YugoLab)","author":"Branimir Jankovi\u0107","date":"24. travnja 2026.","format":false,"excerpt":"U sklopu projekta Prizma \/ IMAGINATION (\u201eZami\u0161ljanje nacije: srpski nacionalni narativi u sporu (XX\u2013XXI vek)\u201c), koji se realizuje na Institutu za filozofiju i dru\u0161tvenu teoriju Univerziteta u Beogradu (2024\u20132027) uz finansijsku podr\u0161ku Fonda za nauku Republike Srbije, organizuje se serija predavanja na kojoj istra\u017eiva\u010di i istra\u017eiva\u010dice projekta predstavljaju rezultate svojih\u2026","rel":"","context":"U "Novosti"","block_context":{"text":"Novosti","link":"https:\/\/historiografija.hr\/?cat=3"},"img":{"alt_text":"","src":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/IFDT_28_IV.png?fit=1200%2C675&ssl=1&resize=350%2C200","width":350,"height":200,"srcset":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/IFDT_28_IV.png?fit=1200%2C675&ssl=1&resize=350%2C200 1x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/IFDT_28_IV.png?fit=1200%2C675&ssl=1&resize=525%2C300 1.5x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/IFDT_28_IV.png?fit=1200%2C675&ssl=1&resize=700%2C400 2x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/IFDT_28_IV.png?fit=1200%2C675&ssl=1&resize=1050%2C600 3x"},"classes":[]},{"id":52543,"url":"https:\/\/historiografija.hr\/?p=52543","url_meta":{"origin":54098,"position":1},"title":"Znanstveno-stru\u010dni skup \u201eOto\u010dne pu\u010dke pobo\u017enosti: kontinuiteti i transformacije\u201c","author":"Branimir Jankovi\u0107","date":"20. travnja 2026.","format":false,"excerpt":"Najavljujemo\u00a0znanstveno-stru\u010dni skup \u201eOto\u010dne pu\u010dke pobo\u017enosti: kontinuiteti i transformacije\u201c,\u00a0koji \u0107e se odr\u017eati\u00a0u Rabu od 24. do 26. travnja 2026.,\u00a0u organizaciji i uz potporu\u00a0Instituta za etnologiju i folkloristiku, Zagreb, \u00a0Grada Raba, Pu\u010dkog otvorenog u\u010dili\u0161ta Rab i Centra za istra\u017eivanje srednjovjekovne ba\u0161tine Jadrana RIMAH. Skup okuplja vode\u0107e doma\u0107e stru\u010dnjake koji \u0107e kroz niz\u2026","rel":"","context":"U "Novosti"","block_context":{"text":"Novosti","link":"https:\/\/historiografija.hr\/?cat=3"},"img":{"alt_text":"","src":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Skup_Rab.jpg?fit=848%2C1200&ssl=1&resize=350%2C200","width":350,"height":200,"srcset":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Skup_Rab.jpg?fit=848%2C1200&ssl=1&resize=350%2C200 1x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Skup_Rab.jpg?fit=848%2C1200&ssl=1&resize=525%2C300 1.5x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Skup_Rab.jpg?fit=848%2C1200&ssl=1&resize=700%2C400 2x"},"classes":[]},{"id":54052,"url":"https:\/\/historiografija.hr\/?p=54052","url_meta":{"origin":54098,"position":2},"title":"Tribina: Mark Blok, istori\u010dar u Panteonu","author":"Branimir Jankovi\u0107","date":"12. lipnja 2026.","format":false,"excerpt":"16 Jun 2026 - 18h \/ Francuski institut u Srbiji, Beograd Povodom sve\u010danog polaganja posmrtnih ostataka Marka Bloka u kriptu Panteona, francuskog nacionalnog mauzoleja u kojem po\u010divaju najistaknutije li\u010dnosti francuske istorije, Francuski institut u Srbiji, u saradnji sa uglednim francuskim \u010dasopisom L\u2019Histoire, organizuje tribinu posve\u0107enu \u017eivotu, delu i nasle\u0111u jedne\u2026","rel":"","context":"U "Novosti"","block_context":{"text":"Novosti","link":"https:\/\/historiografija.hr\/?cat=3"},"img":{"alt_text":"","src":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/06\/Bloch-site.jpg?fit=720%2C400&ssl=1&resize=350%2C200","width":350,"height":200,"srcset":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/06\/Bloch-site.jpg?fit=720%2C400&ssl=1&resize=350%2C200 1x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/06\/Bloch-site.jpg?fit=720%2C400&ssl=1&resize=525%2C300 1.5x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/06\/Bloch-site.jpg?fit=720%2C400&ssl=1&resize=700%2C400 2x"},"classes":[]},{"id":53223,"url":"https:\/\/historiografija.hr\/?p=53223","url_meta":{"origin":54098,"position":3},"title":"Radionica \u201cSje\u0107anje i identitet u izgnanstvu \u2013 Pogledi iz knji\u017eevnosti\u201d","author":"Branimir Jankovi\u0107","date":"13. svibnja 2026.","format":false,"excerpt":"\u0160to se doga\u0111a sa sje\u0107anjem kada napustimo svoju domovinu? \u010cini li udaljenost sje\u0107anja jasnijima, nostalgi\u010dnijima ili kriti\u010dnijima? I kako knji\u017eevnost i pripovijedanje \u010duvaju sje\u0107anja te postavljaju pitanja identiteta? Ova interaktivna radionica poziva studente iz Hrvatske i drugih zemalja da kroz raspravu i knji\u017eevne tekstove autora iz biv\u0161e Jugoslavije u izgnanstvu\u2026","rel":"","context":"U "Novosti"","block_context":{"text":"Novosti","link":"https:\/\/historiografija.hr\/?cat=3"},"img":{"alt_text":"","src":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/05\/Poster-Workshop.png?fit=937%2C662&ssl=1&resize=350%2C200","width":350,"height":200,"srcset":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/05\/Poster-Workshop.png?fit=937%2C662&ssl=1&resize=350%2C200 1x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/05\/Poster-Workshop.png?fit=937%2C662&ssl=1&resize=525%2C300 1.5x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/05\/Poster-Workshop.png?fit=937%2C662&ssl=1&resize=700%2C400 2x"},"classes":[]},{"id":53836,"url":"https:\/\/historiografija.hr\/?p=53836","url_meta":{"origin":54098,"position":4},"title":"Stanka Mujo i Filip Triska, “Trideset pet godina hrvatske dr\u017eavnosti: od 30. svibnja do 25. lipnja i natrag. Proslave Dana dr\u017eavnosti u Republici Hrvatskoj od 1990. do 2025. godine”","author":"Branimir Jankovi\u0107","date":"29. svibnja 2026.","format":false,"excerpt":"Trideset pet godina hrvatske dr\u017eavnosti: od 30. svibnja do 25. lipnja i natrag. Proslave Dana dr\u017eavnosti u Republici Hrvatskoj od 1990. do 2025. godine Uvod Dugo se vjerovalo da su rituali stvar jednostavnih dru\u0161tava, no oni postoje i u modernima te bitno utje\u010du na oblikovanje identiteta.[1] Iako su \u010desto uronjeni\u2026","rel":"","context":"U "Prikazi i osvrti"","block_context":{"text":"Prikazi i osvrti","link":"https:\/\/historiografija.hr\/?cat=4"},"img":{"alt_text":"","src":"","width":0,"height":0},"classes":[]},{"id":53113,"url":"https:\/\/historiografija.hr\/?p=53113","url_meta":{"origin":54098,"position":5},"title":"\u201eMonografija grada \u010cakovca: od 1791. godine do najnovijeg doba\u201c","author":"Filip \u0160imunjak","date":"15. svibnja 2026.","format":false,"excerpt":"Objavljena je Monografija grada \u010cakovca: Od 1791. godine do najnovijeg doba, kapitalno djelo me\u0111imurske i hrvatske historiografije. Knjiga je objavljena u izdanju Ogranka Matice hrvatske u \u010cakovcu, Grada \u010cakovca i Muzeja Me\u0111imurja \u010cakovec. Rije\u010d je o prvom objavljenom, no tematski zami\u0161ljeno drugom svesku iz novoga pregleda povijesti \u010cakovca (prvi je\u2026","rel":"","context":"U "Knjige"","block_context":{"text":"Knjige","link":"https:\/\/historiografija.hr\/?cat=8"},"img":{"alt_text":"","src":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/05\/Monografija-grada-Cakovca.webp?fit=1200%2C794&ssl=1&resize=350%2C200","width":350,"height":200,"srcset":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/05\/Monografija-grada-Cakovca.webp?fit=1200%2C794&ssl=1&resize=350%2C200 1x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/05\/Monografija-grada-Cakovca.webp?fit=1200%2C794&ssl=1&resize=525%2C300 1.5x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/05\/Monografija-grada-Cakovca.webp?fit=1200%2C794&ssl=1&resize=700%2C400 2x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/05\/Monografija-grada-Cakovca.webp?fit=1200%2C794&ssl=1&resize=1050%2C600 3x"},"classes":[]}],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/54098","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/2"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=54098"}],"version-history":[{"count":1,"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/54098\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":54099,"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/54098\/revisions\/54099"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=54098"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=54098"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=54098"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}