{"id":53446,"date":"2026-05-18T22:39:20","date_gmt":"2026-05-18T20:39:20","guid":{"rendered":"https:\/\/historiografija.hr\/?p=53446"},"modified":"2026-05-18T22:39:22","modified_gmt":"2026-05-18T20:39:22","slug":"u-hazu-predavanje-akademika-igora-mikecina-znanstvenost-znanja-i-njezino-filozofijsko-porijeklo","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/historiografija.hr\/?p=53446","title":{"rendered":"U HAZU predavanje akademika Igora Mikecina Znanstvenost znanja i njezino filozofijsko porijeklo"},"content":{"rendered":"\n

Razred za dru\u0161tvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti organizira predavanje Znanstvenost znanja i <\/em>njezino filozofijsko porijeklo <\/em>koje \u0107e odr\u017eati akademik Igor Mikecin <\/strong>u Knji\u017enici HAZU, Strossmayerov trg 14 u Zagrebu, u srijedu 20. svibnja 2026. s po\u010detkom u 12 sati. Moderator predavanja je akademik Branko Despot.<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Predavanje polazi od prikaza osnovnih oblika povijesnoga pojavljivanja i mijene filozofije kao znanosti i na njoj uspostavljenog filozofijskoga sustava znanosti od staroga preko srednjega do novoga vijeka. Posebna se pozornost posve\u0107uje prikazu filozofijskih sustava znanosti u Platona, Aristotela, Kanta i Hegela.<\/p>\n\n\n\n

Na razmatranim povijesnim primjerima filozofijske znanosti obja\u0161njava se filozofijsko razumijevanje znanosti, kakvo je filozofijsko porijeklo i utemeljenje znanosti, pod kojim je uvjetima sama filozofija mogu\u0107a kao znanost, a u kojem se smislu filozofija ne da izjedna\u010diti sa znano\u0161\u0107u.<\/p>\n\n\n\n

Nasuprot jedinstvu filozofije i znanosti unutar filozofijskog sustava u novom vijeku dolazi do postupnog osamostaljivanja, a onda i razdvajanja znanosti od filozofijskog sustava, \u0161to je omogu\u0107ilo razvoj novih znanstvenih metoda i ubrzan razvoj empirijske znanosti. Iako je udaljavanje znanosti od filozofijskog sustava primjetno ve\u0107 u gr\u010dkoj znanosti klasi\u010dnoga i helenisti\u010dkoga razdoblja, do osamostaljivanja dolazi u novom vijeku u 16. i 17. stolje\u0107u, kada se na filozofijskim osnovama najprije osamostaljuju matematika i fizika (Newton), a do svojega dovr\u0161enja taj proces dospijeva u 19. stolje\u0107u, kada se pojedina\u010dne moderne znanosti uspostavljaju kao posve zasebne u odnosu na filozofiju, a ostaju povezane s filozofijom kroz svoje teorijske ili op\u0107e znanstvene grane. U to se vrijeme od filozofije osamostaljuju i duhovne znanosti, koje se kasnije razlu\u010duju na humanisti\u010dke i dru\u0161tvene znanosti.<\/p>\n\n\n\n

U predavanju se nadalje prati povijesni razvoj od filozofijskog sustava osamostaljene znanosti. Posebno se izla\u017ee odnos novovjeke znanosti prema filozofiji, naime najprije njezina povezanost i upu\u0107enost na filozofijsko utemeljenje u ranonovjekoj racionalisti\u010dkoj filozofiji u 17. stolje\u0107u (Descartes, Leibniz), zatim u empiristi\u010dkoj filozofiji u 17. i 18. stolje\u0107u (Francis Bacon, Locke, Hume) i u materijalisti\u010dkoj filozofiji u 18. stolje\u0107u (La Mettrie, Holbach, Helv\u00e9tius), a potom i na\u010delno razila\u017eenje s novovjekom idealisti\u010dkom filozofijom i njezinim sustavom znanosti potkraj 18. i u prvoj polovici 19. stolje\u0107a (Kant, Fichte, Schelling, Hegel).<\/p>\n\n\n\n

Posebna se pozornost posve\u0107uje svojstvima novovjeke prirodne znanosti po kojima se ona razlikuje od gr\u010dke znanosti, napose od gr\u010dke filozofijske fizike \u2013 matematizacija, matemati\u010dki empirizam i s time povezana eksperimentalnost, objektivnost i egzaktnost, realizam i mehanisti\u010dki determinizam itd. \u2013 kao i tome kako se ta svojstva dalje modificiraju u modernoj prirodnoj znanosti od 19. stolje\u0107a do danas.<\/p>\n\n\n\n

Oslanjaju\u0107i se na uvide moderne filozofije znanosti, prikazuju se prevladavaju\u0107a ontologijska i gnoseologijska osnova moderne znanosti, a to su kriti\u010dki realizam i kriti\u010dki racionalizam ili hipoteti\u010dki empirizam. Izla\u017ee se i pojam istine koji vlada u njoj, kao i svrhe prema kojima se ona ravna u istra\u017eivanju svojega predmeta.<\/p>\n\n\n\n

Nadalje upozorava se na jedinstvo novovjeke znanosti i tehnike, koje u potpunosti izlazi na vidjelo u modernoj znanosti kada se pokazuje da tehnika nije samo primjena znanosti, nego da ona svojim razvojem zna\u010dajno odre\u0111uje razvoj znanosti.<\/p>\n\n\n\n

Upozorava se na probleme vezane uz proces razdvajanja znanosti od filozofije, s jedne strane na me\u0111usobno razdvajanje pojedina\u010dnih znanosti kao posljedica specijalizacije i poku\u0161aj njihovog povezivanja putem interdisciplinarnosti, a s druge strane na redukcionisti\u010dko objedinjavanje znanosti, koje ne uva\u017eava posebnosti pojedinih znanstvenih podru\u010dja.<\/p>\n\n\n\n

S obzirom na to da se znanstveno znanje uspostavilo kao najvi\u0161i oblik znanja, kao i na to da filozofija, suo\u010dena s pitanjem o vlastitoj znanstvenosti, odustaje od mnogih podru\u010dja istra\u017eivanja prepu\u0161taju\u0107i ih modernoj znanosti, upozorava se s jedne strane na opasnost od scijentizma u znanosti, koji je neposredno povezan s redukcionizmom i pozitivizmom, a s druge strane na opasnost od filozofijskog negiranja vlastite znanstvenosti i povezanosti filozofije sa znano\u0161\u0107u te mogu\u0107nosti filozofijskog utemeljenja znanosti, i op\u0107enito od antiznanstvenih tendencija u modernoj filozofiji.<\/p>\n\n\n\n

Unutar same moderne znanosti isti\u010de se osobitost humanisti\u010dkih i dru\u0161tvenih znanosti, koje primjenjuju metode istra\u017eivanja razli\u010dite od onih u matematici, prirodnim znanostima i tehni\u010dkim znanostima, u kojima je prisutan osobit afinitet za filozofiju, \u0161to se o\u010dituje i u tome da se i filozofija u znanstvenoj podjeli znanosti svrstava me\u0111u humanisti\u010dke znanosti.<\/p>\n\n\n\n

Skre\u0107e se pozornost i na izniman polo\u017eaj matematike, koja je u potpunosti neempirijska znanost i svojom blizinom s logikom, tj. svojim logi\u010dkim dokazivanjem i deduktivnim zaklju\u010divanjem iz aksioma, ukazuje na poseban odnos koji ima s filozofijom, a koji je vidljiv u filozofijskim sustavima znanosti koji se analiziraju u predavanju.<\/p>\n\n\n\n

Znanosti nu\u017eno po\u010divaju na ontologijskim i gnoseologijskim pretpostavkama koje se izri\u010dito propituju i spoznaju u filozofiji. Na osnovi uvida u te pretpostavke prosu\u0111uju se dometi znanstvene spoznaje u modernoj znanosti, a sagledavaju se i oni njezini oblici u kojima se od po\u010detka 20. stolje\u0107a do danas dovodi u pitanje prevladavaju\u0107a novovjeka znanstvena paradigma, ponajprije u matematici i prirodnim znanostima, ali i u ostalim podru\u010djima znanosti, te se propituje koja je uloga filozofije u tome.<\/p>\n\n\n\n

Predavanje utvr\u0111uje posljedice povijesnog procesa razdvajanja filozofije i znanosti kako za filozofiju, tako i za znanost, ukazuje na uzajamnu upu\u0107enost i nu\u017enu povezanost filozofije i znanosti ne samo u pro\u0161losti, nego i danas, te se sagledavaju s jedne strane mogu\u0107nosti odnosa filozofije prema modernim pojedina\u010dnim znanostima i prema vlastitoj znanstvenosti, a s druge strane i mogu\u0107nosti odnosa modernih pojedina\u010dnih znanosti prema filozofiji u nastojanju da i same reflektiraju o svojim vlastitim pretpostavkama u cilju produbljenja i pro\u0161irenja znanstvene spoznaje, kao i unaprje\u0111enja primjene postignutih znanstvenih rezultata.<\/p>\n\n\n\n

Akademik Igor Mikecin (1968.) redoviti je profesor u trajnom zvanju na Katedri za povijest filozofije Odsjeka za filozofiju Filozofskoga fakulteta Sveu\u010dili\u0161ta u Zagrebu i redoviti \u010dlan Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 2024.<\/p>\n\n\n\n

Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je filozofiju i germanistiku. Znanstveno se usavr\u0161avao na Sveu\u010dili\u0161tu u T\u00fcbingenu u okviru doktorskog studija filozofije kao stipendist Njema\u010dke slu\u017ebe za akademsku razmjenu (DAAD), a potom i kao gostuju\u0107i istra\u017eiva\u010d na Sveu\u010dili\u0161tu u T\u00fcbingenu i Sveu\u010dili\u0161tu Sapienza u Rimu. Neprekidno sura\u0111uje s nekoliko europskih sveu\u010dili\u0161ta i filozofskih udru\u017eenja.<\/p>\n\n\n\n

Autor je izvornih znanstvenih radova prete\u017eno iz povijesti filozofije, posebno povijesti gr\u010dke filozofije i povijesti njema\u010dke klasi\u010dne filozofije, a isto tako iz podru\u010dja ontologije i filozofije jezika.<\/p>\n\n\n\n

Svoje filozofijske interpretacije i hermeneuti\u010dko-filologijske analize temelji na izvornoj i cjelovitoj koncepciji povijesti filozofije koju izla\u017ee u svojim znanstvenim radovima. Najznatniji znanstveni doprinos postigao je u istra\u017eivanju povijesti gr\u010dke filozofije, napose povijesti ranogr\u010dke filozofije, \u0161to je potvrdio objavljivanjem i dviju opse\u017enih monografija o Heraklitu i Parmenidu s izvornim i cjelovitim kriti\u010dkim izdanjima gr\u010dkih tekstova te filozofijskim i filologijskim komentarima. Me\u0111u ostalim znanstvenim radovima iz podru\u010dja gr\u010dke filozofije isti\u010du se oni u kojima se bavi temeljnim ontologijskim pojmovima Platonove filozofije. U okviru povijesti klasi\u010dne njema\u010dke filozofije istra\u017euje ponajprije Hegelovu filozofiju, osobito Hegelovu logiku i povijest filozofije.<\/p>\n\n\n\n

U izvornim znanstvenim radovima na podru\u010dju filozofije jezika istra\u017euje filozofijske temelje gramatike u Grka i povijest filozofijske terminologije.<\/p>\n\n\n\n

Autor je vi\u0161e prijevoda filozofijskih djela sa starogr\u010dkoga (Heraklit, Parmenid) i njema\u010dkoga (Hegel, Heidegger, Wittgenstein, Gadamer i dr.) na hrvatski jezik.<\/p>\n\n\n\n

\n\n\n\n

Izvor:<\/p>\n\n\n\n

\n
U HAZU predavanje akademika Igora Mikecina Znanstvenost znanja i njezino filozofijsko porijeklo<\/a><\/blockquote>