{"id":50884,"date":"2026-01-12T18:42:33","date_gmt":"2026-01-12T18:42:33","guid":{"rendered":"https:\/\/historiografija.hr\/?p=50884"},"modified":"2026-01-12T18:49:43","modified_gmt":"2026-01-12T18:49:43","slug":"filip-hamersak-desnica-ljevica-ognjica-desetominutni-osvrt-o-tom-gdje-smo-i-sto-smo-pocetkom-novoga-ljeta","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/historiografija.hr\/?p=50884","title":{"rendered":"Filip Hamer\u0161ak: Desnica, ljevica, ognjica\u2026? (desetominutni osvrt o tom gdje smo i \u0161to smo po\u010detkom novoga ljeta)"},"content":{"rendered":"\n

Desnica, ljevica, ognjica…?<\/strong> (desetominutni osvrt o tom gdje smo i \u0161to smo po\u010detkom novoga ljeta)<\/strong><\/p>\n\n\n\n

\n\n\n\n

          Baxters over there, Rojos there, me right in the middle…<\/em><\/p>\n\n\n\n

                                    The Man with No Name (A Fistfull of Dollars, 1964)<\/p>\n\n\n\n

\n\n\n\n
\"\"<\/figure>\n\n\n\n

Demokracije i podijeljenost<\/strong><\/p>\n\n\n\n

\u010cini se da je politi\u010dka, ideolo\u0161ka i svjetonazorska podijeljenost hrvatskoga medijskoga krajolika, uklju\u010duju\u0107i dru\u0161tvene mre\u017ee \u2013 ina\u010de ve\u0107 dulje vremena poslovi\u010dna \u2013 proteklih mjeseci dosegnula nove vrhunce. Tko je u toj pri\u010di (vi\u0161e ili manje) kriv, a tko (vi\u0161e ili manje) prav onkraj je dosega ovoga osvrta. Uostalom, sudare li se gnjevno dva ovna na brvnu, past \u0107e jednako u vodu i onaj koji je prvi na nj stupio, i onaj koji je tek poslije utr\u010dao, a ako se dovoljno unesu, povu\u0107i \u0107e sa sobom, to jest sru\u0161iti i brvno.<\/p>\n\n\n\n

Iskustveno gledano na svjetskoj razini, o\u010dekivano je da se u suvremenim demokratskim dru\u0161tvima preferencije bira\u010da opisuju jednostavnim, uop\u0107enim pojmovima poput desnice, ljevice i centra, pri \u010dem ve\u0107ina gra\u0111ana zacijelo te\u017ei centru, a lijevim i desnim krajnostima razmjerno malobrojni \u201eekstremisti\u201c.<\/p>\n\n\n\n

Jednoglasja, odnosno harmonije u pravilu nema, prepucavanja su zapravo stalna, no naj\u010de\u0161\u0107e se nekako rije\u0161e zahvaljuju\u0107i slobodnim izborima. Postoje dakako i podru\u010dja u kojima se ne odlu\u010duje demokratski, nego u nekom u\u017eem krugu, meritokratski ili kakogod, temeljem prosudba koje katkad \u2013 bilo to na \u0161tetu ili korist zajednice \u2013 mogu biti u raskoraku s mi\u0161ljenjem, odnosno osje\u0107ajima ve\u0107ine.<\/p>\n\n\n\n

Kako bilo, zna\u010dajka je uhodanih, stabilnih demokracija da takva razila\u017eenja izme\u0111u razli\u010ditih dijelova politi\u010dko-ideolo\u0161ko-svjetonazorskoga spektra u pravilu ne prerastaju u ozbiljnije, fizi\u010dke sukobe te da stanoviti najmanji zajedni\u010dki nazivnik op\u0107eprihva\u0107enih vrijednosti ve\u0107ina gra\u0111ana nikad ne dovodi u pitanje. \u0160tovi\u0161e, u dobu kojekakvih izvanrednih doga\u0111anja i kriza, osje\u0107aj zajedni\u0161tva, detekcija problema i na\u010dina za njihovo rje\u0161avanje, mogu postati u znatnoj mjeri op\u0107eprihva\u0107eni du\u017e \u0161irega bira\u010dkoga spektra (\u201ebili lijevi ili desni, svi smo mi na istom brodu\u201c).<\/p>\n\n\n\n

Dakle, mogu, ali ne moraju. Danas je sve o\u010ditije da ni najstarije svjetske demokracije, poput Sjedinjenih Ameri\u010dkih Dr\u017eava ili Ujedinjenoga Kraljevstva, nisu imune na mo\u017eebitne poreme\u0107aje \u2013 politi\u010dke, pravne, ali i uli\u010dne ili pak uli\u010darske prirode. Jednostavno re\u010deno, onaj poslovi\u010dni centar kao da nestaje, ljevica i desnica \u0161ire se na njegov ra\u010dun. Po jednom uvrije\u017eenom shva\u0107anju lijevi i desni centar trebali bi me\u0111usobno biti bli\u017ei nego centar i krajnosti, ali \u0161to ako na popri\u0161tu naposljetku ostanu samo krajnosti, odijeljene demarkacijskom crtom bez ikakve \u0161irine, \u010diju trasu sasvim primjereno ozna\u010dava bodljikava \u017eica?<\/p>\n\n\n\n

Prema staroj dosko\u010dici, tajna uzornoga engleskoga travnjaka le\u017ei u tom \u0161to se redovito kosi svako jutro, iz stolje\u0107a u stolje\u0107e, ali ni to nije potpuno jamstvo da se na njemu jednoga dana ne \u0107e razrasti poguban korov.<\/p>\n\n\n\n

Koji su za to razlozi? Nema sumnje \u2013 razni. Istini za volju, to da su ljudi samo ljudi, nesavr\u0161ena bi\u0107a puna predrasuda, podlo\u017ena la\u017enim idolima, konstatacija je koja se javlja u razli\u010ditim oblicima, ne samo u filozofskih pesimista nego i u drevnim vjerskim spisima, me\u0111u utemeljiteljima moderne znanosti, pa i me\u0111u velikim piscima-satiri\u010darima. Osim nekih iznimka, \u010dak ni propovjednici razli\u010ditih ina\u010dica mita o tzv. bezgrani\u010dnom napretku nisu ozbiljno obe\u0107avali brzo i lagodno ostvarenje, prije su ra\u010dunali s dugotrajnim i postupnim pobolj\u0161anjem, usavr\u0161avanjem, moglo bi se nerijetko re\u0107i \u2013 lije\u010denjem.<\/p>\n\n\n\n

\u00a0 Op\u0107e pravo glasa i kolanje informacija<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Jedan od razloga, to\u010dnije re\u010deno uzroka, mogao bi se ipak izdvojiti, iako je nemogu\u0107e odvagnuti u kojoj je to\u010dno mjeri relevantan. \u010citatelje ovoga portala zacijelo ne treba podsje\u0107ati da je neuvjetovano, op\u0107e i jednako pravo glasa prete\u017eno uvedeno tek u 20. stolje\u0107u, negdje bli\u017ee njegovu po\u010detku, negdje pak svr\u0161etku. Ne ulaze\u0107i sad u razli\u010dite njegove pojavnosti povezane s politi\u010dkim, pravnim i gospodarskim sustavima, u kojima takvo pravo glasa mo\u017ee biti i de facto<\/em> obezvrije\u0111eno, pojedina\u010dne dr\u017eavni\u010dke odluke o njegovu uvo\u0111enju znale su biti potaknute i nepatvorenim idealizmom i kratkoro\u010dnom interesnom ra\u010dunicom, uklju\u010duju\u0107i iznu\u0111ene situacije kako bi se sprije\u010dila revolucija ili osna\u017eio borbeni moral, \u0161to je osobito do\u0161lo do izraza povezano sa svjetskim ratovima, a i drugim dru\u0161tvenim sukobima razli\u010ditoga predznaka.<\/p>\n\n\n\n

No, razuman skepticizam prema ljudskoj prirodi znali su zadr\u017eati \u010dak i oni dr\u017eavnici koji su vjerovali da je op\u0107e pravo glasa samo po sebi po\u017eeljan dru\u0161tveni zahvat te da uz raznoliko shva\u0107ena pravila, pa i ograni\u010denja narodnoga ili pu\u010dkoga suvereniteta okupljena pod \u0161irokom egidom konstitucionalizma nije potrebno posezati za izravno usredoto\u010denim upravlja\u010dkim mehanizmima diktatorskoga tipa. Uostalom, jo\u0161 je stari, anti\u010dki pou\u010dak bio da se demokracija znade izroditi u ohlokraciju, vladavinu svjetine. Ljude kao imatelje prava glasa stoga valja pou\u010diti, odgojiti, izobraziti, ne samo s obzirom na u\u017ee shva\u0107ena politi\u010dka pitanja nego i ostala \u017eivotna podru\u010dja, pa i ona koja mo\u017eda tek posredno pridonose \u0161to promi\u0161ljenijoj uporabi toga prava.<\/p>\n\n\n\n

Prema takvom shva\u0107anju pouku mogu dati jedino oni koji znaju vi\u0161e, u\u017eivaju stanovito priznanje ili djeluju u sklopu neke institucije kao dodatnoga jamstva njihova autoriteta. Naime, razmjerno se malo uvrije\u017eenoga znanja dade izravno potkrijepiti, bilo zato \u0161to bi za to trebalo previ\u0161e vremena bilo zato \u0161to nam odgovaraju\u0107a sredstva nisu na raspolaganju, a nekad su i postupak potkrjepe i sam ishod to jest znanje potpuno razumljivi samo iznimnim pojedincima koji su pak prethodno i u vlastitu edukaciju morali ulo\u017eiti vi\u0161egodi\u0161nji trud. Oni koji ne\u0161to ne znaju, dakle, onima koji to znaju moraju jednostavno vjerovati na rije\u010d, uzdaju\u0107i se u to da je njihov autoritet utemeljen, a ne mo\u017eda opsjenarski, nezaslu\u017eeno ste\u010den.<\/p>\n\n\n\n

Svojevrsna podvojenost izme\u0111u boljega i lo\u0161ijega sadr\u017eaja, to\u010dnih i neto\u010dnih informacija, znanja, neznanja i obmane, naravno, uo\u010dljiva je i u usmenoj i u pisanoj kulturi, u cirkulaciji rukopisa, ali i ranih knjiga, u masovnom tisku, ali i u elektroni\u010dkim medijima poput radija i televizije te nadasve na internetu.<\/p>\n\n\n\n

U najve\u0107em dijelu svijeta op\u0107e pravo glasa uvedeno je u doba masovnoga tiska, iako ne uvijek uz prete\u017enu opismenjenost stanovni\u0161tva, te u doba ranoga radija, \u0161to zna\u010di da velik dio ku\u0107anstava jo\u0161 nije posjedovao ure\u0111aj. Znatnu su ulogu stoga imali povremeni javni govori utjecajnika, radijski zvu\u010dnici na javnim mjestima, \u201e\u017eurnali\u201c ili \u201eslikopisi\u201c prikazivani u kinima prije filmova i sli\u010dno, a stanje se nije bitno promijenilo ni za rane televizije. U smislu formalne izobrazbe, prete\u017eni dio pu\u010danstva ostajao je tada na razini osnovne \u0161kole, po\u010desto samo \u010detverogodi\u0161nje, no i tako kratka ona je \u2013 lako mogu\u0107e \u2013 bila utjecajnija nego u dana\u0161njem informacijskom (pre)obilju.<\/p>\n\n\n\n

Premda ni prethodne dru\u0161tvene elite ne treba previ\u0161e uzdizati \u2013 ta, la\u017enim idolima, odnosno raznim vrstama krajnosti nerijetko ni one nisu izmicale \u2013 spomenuti njihov autoritet, vi\u0161e ili manje utemeljeno bdijenje nad kolanjem informacija, a onda i dru\u0161tveno-politi\u010dkim odlukama (tzv. gatekeeping) kao da su nekad bili izra\u017eeniji. Uostalom, osim \u0161to je medije u kojima u na\u010delu svatko mo\u017ee dobiti svojih \u201epet minuta\u201c, ili barem (u)misliti da ih je dobio \u2013 jer ako svi mogu govoriti u isti glas zapravo se nikoga i ne \u010duje \u2013 tek valjalo izmisliti, bilo je i manje slobodnoga vremena. Ipak nogomet i op\u0107a politika (stvari o kojima poslovi\u010dno svi znaju sve) nekako dolaze na red nakon \u0161to se rije\u0161i primarna egzistencija, iako ni to nije ba\u0161 uvijek pravilo…<\/p>\n\n\n\n

Ostavljaju\u0107i zasad po strani pitanje u kojoj su mjeri suvremeni masovni mediji, uklju\u010duju\u0107i internet, prepuni smi\u0161ljeno plasiranih \u201elo\u0161ih\u201c sadr\u017eaja, bilo u smislu dezinformacija bilo u smislu politi\u010dki ili komercijalno motiviranoga, jednostranoga \u201enadra\u017eavanja\u201c kako privla\u010dnim tako i zazornim informacijama, za uo\u010diti je automatizirano \u201eprofiliranje\u201c, odnosno algoritamsku ponudu pojedinim korisnicima ba\u0161 onih sadr\u017eaja koji se po sli\u010dnosti nadovezuju na ono \u0161to su prije vidjeli ili pro\u010ditali. Naravno, istaknuti pojedinci, razli\u010dite dru\u0161tvene skupine, klasi\u010dni tiskani mediji itd. i prije su imali svoje krugove pretplatnika ili sljedbenika, no dojam je da su se ti u ne\u0161to ve\u0107oj mjeri preklapali, to jest da su njihovi pripadnici ipak u ne\u0161to manjoj mjeri \u017eivjeli u svojim idiotskim (posebni\u010dkim to jest privatnim) informacijskim mjehurima od sapunice, koji su opet u premnogo slu\u010dajeva toliko \u017eilavi da ih igla \u2013 osobito ako je druk\u010dijega predznaka \u2013 ne mo\u017ee raspr\u0161iti.<\/p>\n\n\n\n

Drugim rije\u010dima, ve\u0107 samo po sebi riskantan pothvat, diljem svijeta op\u0107e je pravo glasa svojedobno uvedeno u jednom bitno druk\u010dijem medijsko-informacijskom krajoliku, koji se potom stao ubrzano mijenjati te je ve\u0107 unutar nekoliko desetaka godina postao ono \u0161to imamo danas. Na stanovit na\u010din, demokratski se brod svojedobno otisnuo na nemirnu pu\u010dinu unato\u010d tomu \u0161to mu je korito propu\u0161talo, vjerovalo se da to crpke mogu svladati, no s vremenom su nastali novi prodori, digao se vihor, uzburkalo se more, sve vi\u0161e vode utje\u010de s palube te brod gazi sve dublje i dublje, pribli\u017eavaju\u0107i se nepovratnom potonu\u0107u.<\/p>\n\n\n\n

Sjetimo li se engleskoga travnjaka, moglo bi se stoga pokazati da korov raste br\u017ee nego trava, a i da (trenuta\u010dno) ne postoji takav na\u010din iskorjenjivanja korova koji ne bi \u0161tetio i travi.<\/p>\n\n\n\n

Ishodi\u0161ni optimizam, oslonjen na poimanje ljudi kao prete\u017eno racionalnih bi\u0107a te na pretpostavke o tomu da potpuno slobodno, neograni\u010deno kolanje informacija mo\u017ee samo biti od koristi, jer po analogiji s povr\u0161no shva\u0107enim darvinizmom u samoreguliranoj internetskoj areni opstaje samo ono \u0161to je dobro i ispravno, ustupio je ponovo mjesto raznolikim ograni\u010denjima, vi\u0161e ili manje u\u010dinkovitima, a u nekim dijelovima svijeta i protivnima sad ve\u0107 uvrije\u017eenim shva\u0107anjima o ljudskim odnosno gra\u0111anskim pravima.<\/p>\n\n\n\n

Kako odmjeriti ta ograni\u010denja, tko \u0107e ih provoditi, tko \u0107e u kona\u010dnici nadzirati nadziratelje odnosno \u010duvati \u010duvare, dakako, staro je pitanje koje se sada vra\u0107a na nov na\u010din. Kao u standardnom primjeru populacijskoga odnosa izme\u0111u lisica i kuni\u0107a, zacijelo ni ovdje nije ostvariv optimum koji bi se mogao ustaliti, nego se tijekom vremena smjenjuju otkloni na jednu ili drugu stranu.<\/p>\n\n\n\n

Po tom bi na\u010delu dobitno bilo kladiti se na to da nam opet slijedi jedno razdoblje poja\u010danoga nadzora na tragu onoga \u0161to ve\u0107, primjerice s obzirom na internet, postoji u Kini i Rusiji, no te\u0161ko je re\u0107i ho\u0107e li ga provoditi dr\u017eavna, paradr\u017eavna ili navodno neovisna tijela te kakva \u0107e mu predznaka, ako uop\u0107e, biti ideolo\u0161ko-svjetonazorski zastranci, o\u010dekivano ishodi\u0161te neke budu\u0107e informacijske liberalizacije, do koje \u0107e jednom opet predvidivo do\u0107i.<\/p>\n\n\n\n

\u00a0 Postoji li jo\u0161 uvijek centar?<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Misli iznesene u prethodnim odjeljcima, naravno, listom nisu nekakav izvorni uvid, iznijeli su ih ve\u0107 mnogi, u razli\u010ditim ina\u010dicama, na neke se probleme zasigurno mo\u017ee gledati i druk\u010dije. No, ono \u0161to slijedi zapravo je na neki na\u010din pri\u010da upozorenja poput one iz slikovnice o Janku Ra\u0161\u010dupanku, zastra\u0161uju\u0107ega slu\u010daja dje\u010daka koji nije htio jesti juhu (kad je stoga umro, podignuli su mu nadgrobni spomenik u obliku ju\u0161ne zdjele), pa je i kontekstualni uvod primjereno pesimisti\u010dan. Naime, premda mu je potpisnik karijerno povezan s jednom od \u201egatekeeping\u201c ustanova, koja se u 75. godini svojega postojanja bavi i institucionaliziranom provjerom medijskih informacija (tzv. fact-checking), ovaj osvrt ne bavi se nikakvim javnim politikama, strategijama, akcijskim planovima, hodogramima i dijagramima na tom tragu, ve\u0107 jednom druk\u010dijom, u prvom redu osobnom razinom.<\/p>\n\n\n\n

\"\"<\/figure>\n\n\n\n

Medijski je krajolik, dakle, podijeljen na ljevicu i na desnicu, a i mediji koji bi se uvjetno mogli svrstati u idejno-politi\u010dki centar zapravo su prije svojevrstan prosjek, mehani\u010dki zbroj tekstova koje pi\u0161u ljeviji ili desniji komentatori, a takve su umnogome i uredni\u010dke politike u svezi s temama koje valja pokriti ili pak zanemariti. U stanovitoj mjeri to je, donekle, i o\u010dekivano, jer na analiti\u010dkom planu centar se katkad upravo i odre\u0111uje kao prosjek izme\u0111u desnih i lijevih stajali\u0161ta, na na\u010din da ista osoba u nekim pitanjima ima lijeva, a u nekima desna stajali\u0161ta, nasuprot onima koji imaju prete\u017eno lijeva, odnosno prete\u017eno desna stajali\u0161ta. Kompleksnije analize, dakako, uzimaju i druge razlikovne osi, primjerice liberalni pol nasuprot autoritarnomu, ili progresivni nasuprot konzervativnomu, pa empirijski utvr\u0111eni parovi mogu, primjerice, biti i liberalno-konzervativni i autoritarno-progresivni (pojednostavljeno, prvi par mogao bi se do\u017eivjeti kao desni, drugi kao lijevi).<\/p>\n\n\n\n

Kako bilo, ovdje se ne zanimamo produbljenjem priru\u010dnih analiti\u010dkih kategorija, nego odnosom onoga \u0161to nam se medijski nudi prema zbilji. S jedne strane, iako je medijski krajolik, kako se po\u010detno utvrdilo, nesumnjivo podijeljen, donekle je jo\u0161 uvijek otvoreno pitanje u kojoj je mjeri ta podijeljenost svojstvo dru\u0161tva u cjelini. U neku ruku, zanemarimo li uvrede, prozivke i podmetanja, \u010dini se da je broj izravnih fizi\u010dkih sukoba, uni\u0161tavanja imovine i sli\u010dno jo\u0161 uvijek razmjerno nizak, osobito ako ga usporedimo s intenzitetom okr\u0161aja izme\u0111u pojedinih hrvatskih nogometno-navija\u010dkih skupina, koje se me\u0111usobno uglavnom i ne razlikuju po osi lijevo\u2013desno.<\/p>\n\n\n\n

Prije dru\u0161tvenih mre\u017ea mediji su znali posezati za pojmom tzv. \u0161utljive ve\u0107ine, misle\u0107i nekad na gra\u0111ane koji mirno \u017eive svoj dnevni \u017eivot i ne upu\u0161taju se u ekscese, a nekad i tvrde\u0107i da ve\u0107ina gra\u0111ana dijeli bilo lijeva bilo desna stajali\u0161ta o nekom pitanju, npr. nacionalnom identitetu ili poba\u010daju.<\/p>\n\n\n\n

Jedno od glavnih pitanja ovoga osvrta stoga i jest postoji li jo\u0161 uvijek u Hrvatskoj tzv. centar, ali ne toliko u smislu \u0161arenoga, neodlu\u010dnoga prosjeka, \u201eni\u010dije zemlje\u201c izme\u0111u radikalnih krajnosti, nego upravo slijedom umjerenosti i suzdr\u017eanosti shva\u0107enih kao krjeposti za sebe. Podjednako iz izrazitije lijeve i desne perspektive, razumljivo, netko je \u201ecentrist\u201c ili \u201ecentra\u0161\u201c ne zato \u0161to bi to bilo eti\u010dki ili spoznajno opravdano, nego iz konformizma, zato \u0161to se ne \u017eeli zamjeriti ili pak zato \u0161to i nema svoje mi\u0161ljenje, svejedno mu je, ili je \u010dak kukavica. Uostalom, kazati nekomu da ima \u201edomobranski mentalitet\u201c stara je pogrda, i u usta\u0161kom i u komunisti\u010dkom sklopu. No, \u0161to ako se poka\u017ee da je svojevrstan umjerenja\u010dki pristup zapravo evolucijski opravdan ili \u2013 tradicionalnije re\u010deno \u2013 najmudriji, napose u svjetlu toga da bi ina\u010de oba ovna skupa s brvnom mogla pasti u vodu?<\/p>\n\n\n\n

\u00a0\u00a0 Povijesna ognjica i kako se ohladiti<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Za po\u010detak, iznijet \u0107u nekoliko opa\u017eaja zbog kojih se, u svezi s odnosom prema pro\u0161losti, upravo i pitam koliko je taj tzv. centar (koji, dakle, mo\u017ee biti i lijevi i desni, ali unato\u010d pribli\u017eavanjima ostaje razli\u010dit od ljevice i desnice) jo\u0161 uvijek \u0161irok, odnosno postoji li uop\u0107e. U prvom redu, odjeci projekta provjere medijskih informacija CroFacta pokazuju koliko je, \u010dak i me\u0111u stru\u010dnjacima, ra\u0161ireno nerazumijevanje, to jest koliko se pojedinaca, me\u0111u njima i nekoliko stru\u010dnjaka, upustilo u kriti\u010dke komentare, a da prethodno nisu bili u stanju ni cjelovito pro\u010ditati ni razumjeti ono \u0161to je na projektu napisano. Da, nekad treba izdvojiti petnaestak minuta vremena i koncentracije, ali kao \u0161to ne postoji carski put u matematiku, ne postoji ni carski put u povijest.<\/p>\n\n\n\n

U drugom redu, \u010dini se da sve ve\u0107i broj ina\u010de ozbiljnih i dobronamjernih ljudi prihva\u0107a jednostavno servirane povijesne dezinformacije, ako one na neki na\u010din odgovaraju njihovim o\u010dekivanjima. Po jednom se smjeru, primjerice, starohrvatski pozdrav \u201eza dom spremni\u201c nalazi jo\u0161 na Ba\u0161\u0107anskoj plo\u010di, Jasenovac nije bio nikakvo stra\u0161no mjesto, u vojsci Nezavisne Dr\u017eave Hrvatske bilo je tridesetak generala \u017eidovskoga podrijetla, Drugi svjetski rat i pora\u0107e odnijeli su daleko vi\u0161e hrvatskih nego srpskih \u017eivota. Po drugom je smjeru, primjerice, Curzio Malaparte vjerodostojan svjedok, svi koji su zarobljeni na Bleiburgu izbjegli su zbog straha od zaslu\u017eene kazne, ali ih je zaslu\u017eeno sustigla, srpska pobuna u Hrvatskoj 1990-ih izazvana je, me\u0111u ostalim, povratkom tzv. \u0161ahovnice, koja se pak cijelo vrijeme nalazila i u grbu Socijalisti\u010dke Republike Hrvatske, te uvo\u0111enjem kune, koja je zapravo uvedena tek 1994, umjesto hrvatskoga dinara.<\/p>\n\n\n\n

Ako, dakle, \u010dak ni stru\u010dnjaci nisu u stanju shvatiti dulji tekst s kojim se (mo\u017eda, a mo\u017eda i ne!) ne sla\u017eu, s kojim se pravom mo\u017ee o\u010dekivati da ga shvate ostali, tzv. obi\u010dni \u010ditatelji? S kojim se tek pravom mo\u017ee o\u010dekivati da nepristrano ocijene u tekstu iznesene dokaze te promijene svoje mi\u0161ljenje? Zacijelo s neznatnim, ako je takvo mi\u0161ljenje ve\u0107 formirano. Slijedom takvoga izvoda provjera medijskih informacija uglavnom bi mogla imati odjeka u neopredijeljenih, no treba li ona njima uop\u0107e? Potencijalno, dakle, imamo posla s lijekom koji bolesnima ne poma\u017ee, dapa\u010de iritacijom im povisuje vru\u0107icu (ognjicu), a za zdrave ne mo\u017eemo utvrditi ima li taj ikakvo za\u0161titno djelovanje.<\/p>\n\n\n\n

Kako bilo, u zao\u0161trenom medijskom svo\u0111enju pro\u0161losti na \u201eusta\u0161e\u201c i \u201epartizane\u201c zaboravlja se vi\u0161e temeljnih povijesnih, pa i \u017eivotnih istina. Obje te strane, na neki na\u010din, imale su svoju \u201eavangardu\u201c, zadrte predvodnike, to jest u\u017eu jezgru, ali i mno\u0161tvo manje uvjerenih \u201esljedbenika\u201c pa i \u201epridru\u017eenih\u201c silom prilika. Strana Nezavisne Dr\u017eave Hrvatske u tom je pogledu bila znatno rastresitija od partizana predvo\u0111enih komunistima (mo\u017eemo ih od 1943. zvati i stranom Nacionalnoga komiteta oslobo\u0111enja Jugoslavije), to jest usta\u0161ka jezgra \u010dak ni u oru\u017eanim snagama i javnoj upravi nije uspjela uspostaviti stupanj nadzora i \u201eupravljivosti\u201c kakav je zarana uvela komunisti\u010dka partija. Istodobno, obje su jezgre neke svoje prakti\u010dne postupke i krajnje ciljeve skrivale, uz obe\u0107anja o svijetloj budu\u0107nosti koja bi ve\u0107ini mogla biti barem podno\u0161ljiva, ako ne i po\u017eeljna. U takvim su okolnostima pojedinci mogli dragovoljno pripadati jednomu ili drugomu pokretu, a da njihovih \u201etamnih strana\u201c nisu bili previ\u0161e svjesni, da su ih dr\u017eali prolaznima, nametnutima izvana, ili za manje zlo (eventualna usporedba tih \u201etamnih strana\u201c nije predmet ovoga osvrta). Bilo je i onih koji su se s vremenom u \u201esvoj\u201c ishodi\u0161ni pokret potpuno razo\u010darali. Osim toga, znatan broj ljudi bio je jednostavno mobiliziran ili iz drugih razloga nije mogao odabrati stranu vode\u0107i se samo \u010distim moralnim obzirima. Na kraju krajeva, od Istre preko Dalmacije do Srijema i Hercegovine stanje na terenu znatno se razlikovalo, pa su pogledi na to uz koga pristati uvelike ovisili i o lokalnim prilikama, \u0161to su pojavnosti prili\u010dno zamjetne i u poratnim desetlje\u0107ima, sve do danas.<\/p>\n\n\n\n

Proteklih godina nekako je potisnuta i uloga Hrvatske selja\u010dke stranke, koja se s obzirom na progla\u0161enje NDH te na pojavu partizanskoga pokreta bila, dodu\u0161e, umnogome rascijepila (uvjetno re\u010deno na desni i na lijevi dio, s time da je nekoliko jaja ostalo i u ko\u0161ari jugoslavenske izbjegli\u010dke vlade), ali \u010dije je vodstvo tijekom rata donekle zadr\u017ealo zaseban utjecaj, oku\u0161avaju\u0107i se u razli\u010ditim politi\u010dkim kombinacijama, od kojih je jo\u0161 najvi\u0161e izgleda na uspjeh mogao imati \u201eprevrat\u201c naklonjen zapadnim Saveznicima, koji se 1943\u201344. s osloncem na domobranstvo razmatrao u neuspjelim pregovorima i s usta\u0161kom i s komunisti\u010dkom jezgrom.<\/p>\n\n\n\n

Uz brojne prijeratne prista\u0161e HSS-a, u srazu s tim zadrtim jezgrama na razli\u010dite su na\u010dine nakon 1941, odnosno nakon 1945. pro\u0161li i razmjerno malobrojni, ali dru\u0161tveno, kulturno i gospodarski utjecajni pripadnici manjih politi\u010dkih stranaka razli\u010ditoga predznaka, pa i mnogi politi\u010dki neorganizirani pripadnici vi\u0161ih i visokih gra\u0111anskih slojeva te pre\u017eitci starijih, plemi\u0107kih struktura, gdje, dakle, nerijetko nije bila presudna ni nacionalna ni rasna, ni politi\u010dka pripadnost, nego upravo \u2013 klasna.<\/p>\n\n\n\n

S tim u svezi proteklih su desetlje\u0107a istra\u017eivanja uglavnom bila usmjerena na nacionalno ili vjerski mje\u0161ovite brakove, to jest obitelji, ali prema elementarnom statisti\u010dkom uvidu populacijski udio obitelji s mje\u0161ovitim \u201elijevim\u201c i \u201edesnim\u201c, odnosno razli\u010ditim drugim ishodi\u0161tima (pri \u010dem djeca ne moraju nu\u017eno preuzeti roditeljska stajali\u0161ta) morao bi biti jo\u0161 znatniji. U kojoj se pak mjeri u stvarnom \u017eivotu ta ishodi\u0161ta pomiruju, u kojoj se mjeri o njima jednostavno \u0161uti, a kako \u010desto izbijaju sva\u0111e, nemogu\u0107e je imati potpunu sliku, no ona je po svem sude\u0107i znatno slo\u017eenija od medijske.<\/p>\n\n\n\n

Ukratko re\u010deno, pro\u0161lost u razli\u010ditim krajevima poprima razli\u010dita zna\u010denja, a iskustva se razlikuju i na obiteljskoj i na osobnoj razini. \u010cak i kad se nastoji voditi argumentirana rasprava, sugovornici stoga lako jedan drugoga ne \u010duju, odnosno ne razumiju, mnogo toga \u0161to se ka\u017ee poslovi\u010dna im je crvena (ili pak crna) krpa. No, suzdr\u017eanijim pristupom neke se sva\u0111e mo\u017eda ipak mogu izbje\u0107i. Razlike u stajali\u0161tima po\u010desto i nisu \u010dvrsto ideolo\u0161ki ili svjetonazorski uvjetovane, nego se mogu svesti na svojevrsnu neukost. Prije izno\u0161enja decidirane tvrdnje o pro\u0161losti, a pogotovo prije djelovanja u sada\u0161njosti, dobro je promisliti o temeljima. Odakle znam to \u0161to dr\u017eim da znam, za\u0161to je bitno reagirati, treba li uop\u0107e reagirati? Neukost se suzbija i tako \u0161to \u010dovjek svladava neke porive, osvje\u0161\u0107uje \u0161to zna\u010di imati \u201ekratak fitilj\u201c i \u0161to zna\u010di olako pridavati etikete, ne zapada, dakle, u psova\u010dku ognjicu, nego uvje\u017ebava tolerantnu raspravu s neistomi\u0161ljenicima, naposljetku otklanja zabrane i nasilna sredstva, osim ako nisu zakonski utemeljeni… Na onoj drugoj, uvodnoj razini, dobro je prisjetiti se da su, osobito u hrvatskom kontekstu, desnica i ljevica umnogome priru\u010dne, po\u010desto neodre\u0111ene kategorije, netko tako mo\u017ee biti uvjetni ljevi\u010dar na jednom i uvjetni desni\u010dar na drugom podru\u010dju te s vremenom mijenjati prioritete ili \u010dak temeljna nagnu\u0107a i sli\u010dno. Pojednostavljena, zao\u0161trena polarizacija nerijetko i odgovara razli\u010ditim medijskim, politi\u010dkim i dru\u0161tvenim \u010dimbenicima \u2013 ona privla\u010di \u201eklikove\u201c, odvla\u010di pozornost s manje zahvalnih tema, opravdava ne\u010diju nezamjenjivost itd. Na kraju krajeva, za neke od javno dobro poznatih incidenata proteklih mjeseci uputno je barem pretpostaviti da su potaknuti svjesnim provokacijama, tko zna iz kojih izvora, katkad i po na\u010delu tzv. la\u017ene zastave.<\/p>\n\n\n\n

Jedan kratak primjer<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Prate\u0107i medije, mogla bi se prona\u0107i sva sila primjera u kojima visoko \u0161kolovani pojedinci iznose decidirane, pa i zao\u0161trene tvrdnje o pro\u0161losti i srodnim temama, koje zapravo nemaju dostatnoga temelja. Nekima se to doga\u0111a redovito, nekima rijetko, ali \u2013 slobodnije re\u010deno \u2013 ni kroz tri \u017eivota ne bi se stiglo na sve reagirati. Vode\u0107i se na stanovit na\u010din neo\u010dekivanim razo\u010daranjem, kao primjer stoga izdvajam razgovor sa stru\u010dnjakom \u010dija mi je knjiga Sociologija rata i nasilja<\/em> (Zagreb 2011; izvorno englesko izdanje 2006) svojedobno prili\u010dno pomogla u konceptualnom \u201ebru\u0161enju\u201c doktorske teze o hrvatskim autobiografskim prikazima Prvoga svjetskog rata. Na taj na\u010din svojedobno uspostavljeni \u201eodnos\u201c zapravo mi je bio i glavni poticaj za nastanak ovoga osvrta.<\/p>\n\n\n\n

Rije\u010d je o razgovoru sa sociologom Sini\u0161om Male\u0161evi\u0107em (University College, Dublin), koji je vodio Tihomir Pono\u0161, a koji je objavljen 25. studenoga 2025. na portalu Novosti (https:\/\/www.portalnovosti.com\/sinisa-malesevic-jugoslavija-je-strasilo-najvise-u-hrvatskoj\/<\/a>). Doti\u010du\u0107i se razli\u010ditih tema (nacionalizam, dr\u017eava, Jugoslavija, ratni veterani), na Pono\u0161evo pitanje o tomu da je Jugoslavija u Hrvatskoj postala stra\u0161ilo koje slu\u017ei za diskvalifikaciju protivnika, Male\u0161evi\u0107 je me\u0111u ostalim odgovorio:<\/p>\n\n\n\n

\u201ePozicija veterana je usporediva s pozicijom SUBNOR-a, znam da je za veterane to uvredljivo, ali to je privilegirana grupa. Postoje elementi statusa koji je nastao kao rezultat rata, a kao rezultat rata sve \u0161to je vezano s Jugoslavijom i ljevicom se delegetimizira. Narativ nove Hrvatske je sagra\u0111en na negaciji onog prije. Nije se napravio pozitivan narativ, mi ne znamo koje su ideje, vizije u vezi ove Hrvatske, osim \u0161to se u\u0161lo u EU. Ne postoji projekt republike. Zasniva se isklju\u010divo na negativnom \u2013 protiv Jugoslavije i komunizma. To nakon 30 godina vi\u0161e nema smisla. Najve\u0107i paradoks je \u0161to najbolji umjetnici i znanstvenici u Hrvatskoj pripadaju lijevoj tradiciji. Desna tradicija nije ni\u0161ta stvorila.\u201c<\/p>\n\n\n\n

Premda bi se i o drugim dijelovima moglo raspravljati, u okviru ovoga osvrta zadr\u017eat \u0107u se na zadnje dvije re\u010denice, nakon kojih Pono\u0161 dome\u0107e: \u201eI onda se te lijeve nastoji diskvalificirati kao Jugoslavene ili postjugoslavene\u201c, na \u0161to Male\u0161evi\u0107 poja\u0161njava:<\/p>\n\n\n\n

\u201eIstina, ali kada pogledate desnu tradiciju, ona nema nikakvu vidljivost u svijetu i Europi. Ni kao znanstvenici, ni kao knji\u017eevnici, ni kao umjetnici nisu ni\u0161ta stvorili. Ono \u0161to je u Hrvatskoj najvrednije je delegitimizirano kao jugoslavensko i komunisti\u010dko.\u201c<\/p>\n\n\n\n

Kad ih \u010dujemo od sociologa koji je uvodno predstavljen kao jedan od \u201enajcjenjenijih teoreti\u010dara nacije i nacionalizma\u201c, dakle kao svjetski ugledan autoritet, citiranih pet re\u010denica ima stanovitu te\u017einu, ili barem to s nekim pravom o\u010dekujemo. Me\u0111utim, te\u0161ko je izbje\u0107i zaklju\u010dak da je u njima \u0161irok raster knji\u017eevni\u010dke, umjetni\u010dke i znanstvene zbilje redukcionisti\u010dki sveden na \u201elijevu tradiciju\u201c (najvrjedniju ili \u010dak jedinu vrijednu, vidljivu u svijetu i Europi…) i na \u201edesnu tradiciju\u201c (ni\u0161ta nije stvorila, nema nikakvu vidljivost u svijetu i Europi).<\/p>\n\n\n\n

Na koji su to\u010dno na\u010din te dvije tradicije me\u0111usobno razgrani\u010dene te postoji li ne\u0161to izme\u0111u njih (neki centar, mo\u017eda), ne mo\u017ee se razaznati. \u010cini se da za Male\u0161evi\u0107a jugoslavenstvo i komunizam nisu nekakva inherentna svojstva \u201elijeve tradicije\u201c, nego samo ono \u0161to im protivnici pripisuju. S druge strane, \u201edesna tradicija\u201c, a to bi \u2013 po svem sude\u0107i \u2013 zapravo bio i \u201enarativ nove Hrvatske\u201c, opisuje se u razgovoru isklju\u010divo kao negacija Jugoslavije i komunizma, bez vlastitoga sadr\u017eaja. Slijedom toga, jedine iskonske sidrene to\u010dke ispadaju Jugoslavija i komunizam. U svezi s Hrvatskom, kako ka\u017ee Male\u0161evi\u0107, nema nikakvih vizija, ne postoji \u201eprojekt republike\u201c \u2013 \u201edesna tradicija\u201c je stoga samo jedna prazna negacija onoga \u0161to je prethodilo 1990-ima. No, ako su jugoslavenstvo i komunizam samo ono \u0161to \u201elijevoj tradiciji\u201c pripisuju protivnici, onda u razgovoru nismo ni\u0161ta bitno doznali ni o njezinu sadr\u017eaju. Primjerice, mo\u017ee li ona sebe samu vidjeti i kao nacionalno hrvatsku, ili se time odmah i nu\u017eno zapada u \u201edesnilo\u201c? O\u010dekivalo bi se da mo\u017ee, jer prije u razgovoru re\u010deno je da nacionalizam \u2013 sasvim protejski \u2013 mo\u017ee biti i liberalan i konzervativan, i etni\u010dki i gra\u0111anski, i \u201elijevi\u201c i reakcionaran. Sli\u010dno tomu, ostalo je uvelike otvoreno i mo\u017ee li se ta ljevica vidjeti kao socijalisti\u010dka u demokratskom, nekomunisti\u010dkom smislu? Postavimo li naime stvari sasvim shematski, i socijaldemokratski se narativ, onako kako je proteklih godina u Hrvatskoj znao biti formuliran, u nesklonim mu o\u010dima mo\u017ee svesti na puku \u201enegaciju Jugoslavije i komunizma\u201c.<\/p>\n\n\n\n

Nadalje, ako promatramo razdoblje samo od 1990. do danas, neobi\u010dno je govoriti o \u201etradiciji\u201c. \u010cini se stoga dobrohotno pretpostaviti da je Male\u0161evi\u0107 mislio i na prethodna desetlje\u0107a. No, uzmemo li, za po\u010detak, u obzir razdoblje od 1945. do 1989, op\u0107e je poznata stvar da je umjetni\u010dko i znanstveno stvarala\u0161tvo hipotetske \u201edesne tradicije\u201c bilo pogo\u0111eno ograni\u010denjima koja nemaju veze s njezinom ve\u0107om ili manjom vrijedno\u0161\u0107u. Osim toga, \u010dak i u tom razdoblju bilo je nezaobilaznih djela koja se i u naj\u0161irem smislu te\u0161ko mogu svrstati u \u201elijevu tradiciju\u201c. Na kraju krajeva, nemali dio umjetni\u010dke i pove\u0107i dio znanstvene proizvodnje i ne mo\u017ee se promatrati u kategorijama \u201elijevoga\u201c i \u201edesnoga\u201c, osim mo\u017eda samo kroz \u010dinjenicu strana\u010dko-politi\u010dke pripadnosti njihova autora, a tu su opet do 1989. glavnu ulogu mogli imati egzistencijalni, a ne ideolo\u0161ki razlozi. Protegnemo li uvid na prva desetlje\u0107a 20. stolje\u0107a, odnosno na drugu polovicu 19. stolje\u0107a, izneseno uop\u0107avanje o usporednoj vrijednosti takvih \u201etradicija\u201c djeluje jo\u0161 manje utemeljeno. <\/p>\n\n\n\n

Zbog neodre\u0111enosti promatranoga razdoblja, i Male\u0161evi\u0107evu tvrdnju o (ne)vidljivosti tih dviju tradicija u svijetu i Europi nezahvalno je ocijeniti. Brzinski razmotreno, me\u0111unarodno vidljivi hrvatski autori starijih razdoblja zacijelo bi prije pripadali \u201edesnoj\u201c nego \u201elijevoj\u201c tradiciji, ako bi uop\u0107e imalo smisla tako ih svrstavati, s obzirom da su djelovali prije Francuske revolucije. Za knji\u017eevnike, umjetnike i znanstvenike \u201edugoga\u201c 19. stolje\u0107a uop\u0107e je te\u0161ko re\u0107i tko bi se mogao kvalificirati kao (dovoljno) vidljiv u svijetu i Europi, iako je nesumnjivo bilo pojedinaca \u010dija su djela svojedobno bila prepoznata barem u \u0161irem okviru Habsbur\u0161ke Monarhije te u slavenskim zemljama izvan njezina sastava. No, ve\u0107 tu name\u0107e se pitanje je li to nu\u017eno pokazatelj njihove inherentne vrijednosti ili im je neujedna\u010dena recepcija ovisila o razli\u010ditim \u010dimbenicima. Primjerice, stvarala\u0161tvo Milana Begovi\u0107a imalo je ve\u0107i odjek izvan Hrvatske od onoga Augusta \u0160enoe, ali nitko zato ne omalova\u017eava \u0160enou, dapa\u010de, i dalje se \u2013 s razlogom \u2013 govori o \u0160enoinu dobu. I poku\u0161aj njihova razvrstavanja na osi desno\u2013lijevo mogao bi uroditi samo krajnje upitnim ishodom.<\/p>\n\n\n\n

S druge strane, svjetsku slavu Andrija Mohorovi\u010di\u0107 stekao je djeluju\u0107i isklju\u010divo u nas, ali s ljevicom i desnicom to nema veze, osim ako stajali\u0161te da je Zemlja pribli\u017eno kuglasta oblika na silu ne nazovemo ljevi\u010darskim (budu\u0107i da su, prema ra\u0161irenoj predod\u017ebi, valjda svi \u201eravnozemlja\u0161i\u201c ujedno i desni\u010dari). Protivljenje Einsteinovoj teoriji relativnosti te odr\u017eavanje veza s njema\u010dkim fizi\u010darima njegova sina Stjepana mo\u017eda bi se donekle i moglo ideolo\u0161ki karakterizirati, ali neke druge njegove teze potvr\u0111ene su te je s njima do\u017eivio znatnu me\u0111unarodnu afirmaciju.<\/p>\n\n\n\n

Na podru\u010dju umjetnosti sli\u010dno bi se moglo raspravljati o Vlahi Bukovcu i Ivanu Me\u0161trovi\u0107u, no te\u0161ko da bi se i njih moglo svrstati u \u201elijevu tradiciju\u201c. U slu\u010daju Miroslava Krle\u017ee to bi se, me\u0111utim, moglo opravdati, ali bitno ve\u0107u \u201evidljivost\u201c u svijetu i Europi imao je njegov knji\u017eevni vr\u0161njak Ivo Andri\u0107. Ima li smisla da na tom temelju uspore\u0111ujemo njihovu vrijednost?<\/p>\n\n\n\n

\u0160to se ti\u010de razdoblja nakon 1990, tu je, naravno, tako\u0111er na podru\u010dju knji\u017eevnosti, umjetnosti i znanosti te\u0161ko utvrditi strogu podjelu na \u201elijevu\u201c i na \u201edesnu\u201c tradiciju, bez prijelaznih nijansi koje bi uklju\u010divale \u201ecentar\u201c, a i kad bismo ju utvrdili, valjalo bi tek razmotriti koji su pojedinci vidljiviji i kako se to mjeri. Prije nekoliko godina vodila se \u017eustra rasprava o tom je li \u201enajprevo\u0111eniji hrvatski pisac\u201c Miljenko Jergovi\u0107 ili Miro Gavran, brojali su se jezici na koje su njihova djela prevedena, ali ne i koliko im je djela prevedeno, niti koje su bile naklade, pa ni koliko pismenih govornika ima pojedini jezik. Opet, \u010dak i da se u\u0161lo u sve te pojedinosti, koji bi kriterij trebalo uzeti kao presudan? Danas-sutra netko bi jo\u0161 mogao posegnuti za kvaziegzaktnim ponderiranjem…<\/p>\n\n\n\n

Povjesni\u010dari te drugi humanisti\u010dki i dru\u0161tveni znanstvenici koji objavljuju na engleskom jeziku i u znanstvenim \u010dasopisima uvr\u0161tenima u svjetski poznate baze imaju vi\u0161e izgleda biti citiraniji, dakle, me\u0111unarodno vidljiviji, ali prihva\u0107anje tih radova za objavu ovisi i o tomu koje se teme i na koji na\u010din u njima obra\u0111uju. I sam sam se imao prilike uvjeriti da inozemnim recenzentima (od kojih neki vladaju jezikom i barem temeljnim informacijama, a neki ba\u0161 i ne) neke hrvatske teme jednostavno nisu zanimljive, \u0161to katkad i ne ka\u017eu izravno, nego \u2013 primjerice \u2013 inzistiraju na komparativnom pristupu, iako je takav pristup nemogu\u0107e ostvariti ve\u0107 i zbog ograni\u010denoga prostora. Drugom prigodom, me\u0111unarodni je nakladnik odbio povijesni zbornik o ratu 1990-ih me\u0111u ostalim zato \u0161to se u pojedinim prilozima nije dovoljno citirala politolo\u0161ka literatura na engleskom jeziku, iako se istodobno u toj literaturi potpuno prelazi preko historiografske literature na hrvatskom jeziku. Osim toga, iz perspektive toga nakladnika, zbornik je u cjelini bio jednostrano hrvatski usmjeren, nedostajalo je u njemu priloga iz Srbije i Bosne i Hercegovine, nu\u017enih kako bi se dobila uravnote\u017eenija slika. Metodolo\u0161ki gledano, tomu se, dakako, te\u0161ko mo\u017ee i\u0161ta zamjeriti, ali brojni su slu\u010dajevi sli\u010dnih izdanja uglednih me\u0111unarodnih nakladnika u kojima se takva \u201euravnote\u017eenost\u201c u obradi pojedinih ratnih sukoba ili ideolo\u0161kih prijepora ni pribli\u017eno ne nastoji posti\u0107i, a kamo li da bi se zahtijevala, \u0161to mo\u017ee upu\u0107ivati na to da takvi nakladni\u010dko-uredni\u010dki izbori izme\u0111u ekvidistance, naklonjenosti i anga\u017eiranosti po\u010desto i nisu metodolo\u0161ki utemeljeni, ve\u0107 po\u010divaju na razli\u010ditim preduvjerenjima.<\/p>\n\n\n\n

Drugim rije\u010dima, ni tu famoznu \u201evidljivost u svijetu i Europi\u201c ne treba uzdizati kao neko neprijeporno mjerilo vrijednosti, nerijetko ona mo\u017ee biti plod stjecaja okolnosti, pa i pristupa koji ne moraju imati nikakve veze s vrijedno\u0161\u0107u, ve\u0107 bi prije mogli biti na tragu asimetri\u010dnih, neravnopravnih odnosa koje se znade opisivati s pomo\u0107u pojmova poput centra i periferije, orijentalizma i neokolonijalizma. Premda mu to vjerojatno nije bila krajnja namjera, uostalom novinski razgovor nije isto \u0161to i znanstveni rad, obra\u0111ene su Male\u0161evi\u0107eve tvrdnje stoga upozoravaju\u0107 primjer kako se i u medijskom nastupu stru\u010dnjaka ishitrene podjele na ljevicu i desnicu, na vidljivo i nevidljivo, u kona\u010dnici i na vrijedno i nevrijedno mogu hipostazirati, a da se opet ne postigne ni\u0161ta osim povr\u0161ne stigmatizacije zapravo podrobnije neodre\u0111enih neistomi\u0161ljenika \u2013 onoga Drugoga, mo\u017eda \u010dak i Neprijatelja. Popratili ih pljeskom, zvi\u017edukom ili \u0161utnjom, takvi nastupi jednostavno nisu ono \u0161to \u0107e pomo\u0107i hrvatskomu dru\u0161tvu da zadrti ovnovi jednoga lijepoga dana \u2013 do\u0161ao taj \u0161to kasnije! \u2013 ne sru\u0161e brvno.<\/p>\n\n\n\n

Zavr\u0161nica<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Za kraj, neka mi \u010ditatelji oproste \u0161to sam u podnaslovu nazna\u010dio da bi se ovaj tekst mogao pro\u010ditati za samo deset minuta. No, u suvremenom medijskom krajoliku vjerojatno je ve\u0107 i to mnogima bilo previ\u0161e, a ja se doista nisam mogao odlu\u010diti da ne\u0161to makar pribli\u017enoga sadr\u017eaja poku\u0161am izgovoriti u filmi\u0107u od trideset sekundi. Sli\u010dno tomu, mo\u017eda ni moj odgovor na pitanje gdje smo i \u0161to smo nije dovoljno jasan. Nekima \u0107e zacijelo biti i nedovoljno borben. Tu smo ve\u0107 bli\u017ee njegovu smislu \u2013 po analogiji s desnicom i ljevicom, dosljednosti, a i prepoznatljivosti radi, \u201ecentar\u201c koji se u ovom tekstu poku\u0161ava prona\u0107i makar svije\u0107om, odre\u0111en u prvom redu kroza suzdr\u017eanost i toleranciju, a tek drugotno kao skup stanovitih vrijednosti i stajali\u0161ta izme\u0111u \u201e\u010diste\u201c desnice i \u201e\u010diste\u201c ljevice, dakle, kao svojevrsno mjesto konstruktivnoga susreta, most umjesto brvna, mogao bi se nazvati i srednjicom. Zvukovna sli\u010dnost sa stra\u017enjicom nije bez razloga, jer ako se jo\u0161 neko vrijeme nastavi ovakva ognjica onamo bi \u2013 pu\u010dko-tradicijski re\u010deno \u2013 doista sve moglo oti\u0107i. Dakako, novogodi\u0161nje odluke nije lako odr\u017eati, ali sije\u010danj je pravo vrijeme barem da se o njima malo promisli.<\/p>\n\n\n\n

Filip Hamer\u0161ak<\/em><\/p>\n\n\n\n

\n\n\n\n

Uredni\u0161tvo portala Historiografija.hr ne odgovara za tvrdnje izre\u010dene u osvrtima, raspravama i polemikama. Svoje kriti\u010dke osvrte, reagiranja i polemi\u010dke priloge mo\u017eete slati na e-mail adresu urednika portala bjankovi@m.ffzg.hr<\/em><\/p>\n\n\n\n

\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"","protected":false},"author":2,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_acf_changed":false,"jetpack_post_was_ever_published":false,"_jetpack_newsletter_access":"","_jetpack_dont_email_post_to_subs":false,"_jetpack_newsletter_tier_id":0,"_jetpack_memberships_contains_paywalled_content":false,"_jetpack_memberships_contains_paid_content":false,"footnotes":"","jetpack_publicize_message":"","jetpack_publicize_feature_enabled":true,"jetpack_social_post_already_shared":true,"jetpack_social_options":{"image_generator_settings":{"template":"highway","default_image_id":0,"font":"","enabled":false},"version":2}},"categories":[4,17],"tags":[],"class_list":["post-50884","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-osvrti","category-rasprave"],"acf":{"facebook_opis":""},"jetpack_publicize_connections":[],"jetpack_featured_media_url":"","jetpack_sharing_enabled":true,"jetpack-related-posts":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/50884","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/2"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=50884"}],"version-history":[{"count":7,"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/50884\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":50893,"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/50884\/revisions\/50893"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=50884"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=50884"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=50884"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}