{"id":50564,"date":"2025-12-29T21:24:42","date_gmt":"2025-12-29T21:24:42","guid":{"rendered":"https:\/\/historiografija.hr\/?p=50564"},"modified":"2026-01-23T10:15:43","modified_gmt":"2026-01-23T10:15:43","slug":"branimir-jankovic-problem-diskontinuiteta-predstavlja-li-1918-zaista-kraj-hrvatskog-kraljevstva","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/historiografija.hr\/?p=50564","title":{"rendered":"Branimir Jankovi\u0107: Problem (dis)kontinuiteta. Predstavlja li 1918. zaista kraj Hrvatskog Kraljevstva?"},"content":{"rendered":"\n

Problem (dis)kontinuiteta. Predstavlja li 1918. zaista kraj Hrvatskog Kraljevstva?<\/strong><\/p>\n\n\n\n

\n\n\n\n

Na izlo\u017ebi \u201eU po\u010detku bija\u0161e Kraljevstvo \u2013 1100 godina Hrvatskoga Kraljevstva\u201d, koja se krajem 2025. i po\u010detkom 2026. odr\u017eava u Galeriji Klovi\u0107evi dvori u Zagrebu, polazi se od pretpostavke da je \u201e1918. kraj Hrvatskoga Kraljevstva\u201c. To mi je privuklo pa\u017enju zbog mog interesa za prijeporno pitanje diskontinuiteta i kontinuiteta izme\u0111u Jugoslavije i Republike Hrvatske. I dok se u prete\u017enom dijelu stru\u010dne i \u0161ire javnosti u Hrvatskoj isti\u010de sna\u017eni diskontinuitet kada je rije\u010d o tim politi\u010dkim zajednicama (Republika Hrvatska ne ba\u0161tini ni\u0161ta od Jugoslavije!), osobno bih uveo u raspravu i mnoge elemente kontinuiteta, primjerice teritorijalne, institucionalne, personalne i druge.<\/p>\n\n\n\n

Isto tako, smatram da postoji i jako mnogo kontinuiteta kada je rije\u010d o prijelazu iz Habsbur\u0161ke Monarhije u Jugoslaviju, usprkos o\u010ditim diskontinuitetima. U tom smislu, primjer Hrvatskog Kraljevstva omogu\u0107uje pomicanje rasprave sa spomenutog pitanja suvremenog (dis)kontinuiteta Jugoslavije i Republike Hrvatske 1918-1990\/1991. na probleme predmodernog i modernog (dis)kontinuiteta koji prethode 1918. godini i ulaze u nju. K tome, primjer Kraljevstva osobito otvara mogu\u0107nost rasprave o strukturama dugog trajanja.<\/p>\n\n\n\n

Na izlo\u017ebi se navodi sljede\u0107e: \u201eUsprkos tome, u Beogradu je 1. prosinca 1918. progla\u0161eno jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Godina 1918. ozna\u010dava kraj jedne povijesne epohe i po\u010detak nove. Hrvatsko Kraljevstvo, sa svojim dugim politi\u010dkim i pravnim kontinuitetom, nestaje, a zamjenjuje ga jugoslavenska dr\u017eava, \u010dije temelje obilje\u017eavaju nejasni dogovori, razli\u010dite vizije dr\u017eavnog ure\u0111enja te izrazita politi\u010dka neravnote\u017ea. Umjesto jednakopravnog polo\u017eaja, Hrvatska je do\u017eivjela gubitak dr\u017eavnog kontinuiteta, ozbiljno naru\u0161avanje nacionalnog identiteta te izlo\u017eenost represiji i politi\u010dkom nasilju.\u201c<\/p>\n\n\n\n

Polazi se dakle od toga da je Hrvatsko Kraljevstvo \u2013 koje se poima kao kontinuitet u rasponu od srednjovjekovne dr\u017eavnosti do Trojedne kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije napose u sklopu Habsbur\u0161ke Monarhije \u2013 ulaskom u jugoslavensku dr\u017eavu 1918. prestalo postojati. No \u201ejugoslavenska dr\u017eava\u201c, kako smo ju navikli jednostavnije zvati jer je mijenjala imena, isprva se nazivala (kako se u citiranom odlomku i spominje) Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. U njezinom nazivu sadr\u017eani su dakle i kraljevstvo (budu\u0107i da je rije\u010d o monarhiji), ali i izravno hrvatsko ime. Regent, odnosno kralj Aleksandar bio je kralj Srba, Hrvata i Slovenaca.<\/p>\n\n\n\n

Na osnovu toga mogli bismo re\u0107i da Hrvatsko Kraljevstvo ipak nije prestalo postojati 1918. ve\u0107 da je samo jo\u0161 jednom pre\u0161lo u drugi politi\u010dki okvir, nakon kratkotrajnog jednomjese\u010dnog perioda Dr\u017eave Slovenaca, Hrvata i Srba. Gledaju\u0107i apostrofirano dugo trajanje, sli\u010dno je u\u010dinilo 1102. ulaskom u ugarsku zajednicu, 1527. ulaskom u habsbur\u0161ku zajednicu, a 1918. ulaskom u jugoslavensku zajednicu. Nakon dinastija Arpadovi\u0107a i Habsburgovaca (i tolikih drugih koji su se kratko izmjenjivali na vlasti u odre\u0111enim periodima i na odre\u0111enim prostorima), sada je dio samo jo\u0161 jedne nove dinastije, ovoga puta dinastije Kara\u0111or\u0111evi\u0107a.<\/p>\n\n\n\n

Iako naizgled historiografski plauzibilne, ove napomene djeluju u prete\u017enom dijelu hrvatske javnosti unaprijed problemati\u010dne jer se na ta pitanja gleda pod sna\u017enim dojmom izlaska Hrvatske iz Jugoslavije 1991. pra\u0107enog hrvatsko-srpskim sukobom i ratom za nezavisnost 1991-1995. Iz te se perspektive razdoblje 1918-1990\/1991. prvenstveno poima kao ne\u017eeljena pro\u0161lost, personificirana u Jugoslaviji kao prepreci \u017eelje za nezavisno\u0161\u0107u Hrvatske. To je istovremeno postalo politi\u010dko pitanje koje ima svoju normativnu i vrijednosnu dimenziju (danas prete\u017eno izrazito negativnog, a kod nekih jo\u0161 uvijek razmjerno pozitivnog predznaka, uz razne varijacije).<\/p>\n\n\n\n

Strukture dugog trajanja<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Premda ti prijepori nimalo ne gube na intenzitetu ni nakon vi\u0161e od trideset godina (\u0161tovi\u0161e!), mislim da je ipak vrijeme da poku\u0161amo otvoriti razli\u010dite historiografske dimenzije tog pitanja, koje, izme\u0111u ostalog, uzimaju u obzir dugotrajne povijesne procese i strukture dugog trajanja. Sli\u010dno vrijedi i za pitanje regija hrvatske povijesti, koje usprkos prevladavaju\u0107em javnom diskursu ne uklju\u010duju samo srednjoeuropski i mediteranski nego i jugoisto\u010dnoeuropski prostor s kojim se tako\u0111er kontinuirano odvijaju intenzivne razmjene i pro\u017eimanja, bez obzira kako se na to gleda iz dana\u0161nje perspektive. U njoj pojam Balkana nosi sli\u010dan politi\u010dki teret kao i Jugoslavija, \u0161to neminovno utje\u010de i na historiografsku produkciju.<\/p>\n\n\n\n

Po\u0111emo li me\u0111utim u raspravu o tim pitanjima neoptere\u0107eni politi\u010dkim ocjenama, mo\u017eemo uvidjeti da upravo oni argumenti koji se koriste za isticanje kontinuiteta Hrvatskog Kraljevstva tijekom predmoderne i moderne povijesti mogu istovjetno poslu\u017eiti i za argumentiranje kontinuiteta u suvremenoj povijesti. Tako se primjerice na izlo\u017ebi za ugarskog kralja Kolomana koji 1102. postaje kralj Dalmacije i Hrvatske navodi sljede\u0107e: \u201eKontinuitet s dr\u017eavom Trpimirovi\u0107a Koloman je iskazao ve\u0107 i svojim vladarskim naslovom. Ugarskom kraljevskom naslovu (rex Ungarie<\/em>) pridru\u017eio je Kre\u0161imirov i Zvonimirov naslov (rex Chroatie Dalmatieque<\/em>). Kolomanov intitulacijski kontinuitet poklapao se i s prostornim kontinuitetom hrvatskoga kraljevstva.\u201c<\/p>\n\n\n\n

Sve se to dobrim dijelom mo\u017ee primijeniti i na 1918. ako ju promotrimo iz perspektive dugog trajanja. I Aleksandar je u svojoj tituli i nazivu kraljevstva kojem vlada srpskom imenu pridodao hrvatsko politi\u010dko ime, te potonje u novom kraljevstvu zadr\u017eava svoj prostorni kontinuitet, kao u slu\u010daju Kolomana. Ne treba izgubiti iz vida da neki drugi narodi u novoosnovanom Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca nisu imali pravo na politi\u010dko ime u nazivu dr\u017eave i vladarskoj tituli. Izme\u0111u ostalog, funkcija bana postoji do Vidovdanskog ustava 1921, a vra\u0107a se podjelom Kraljevine Jugoslavije na banovine 1929, odnosno uspostavom Banovine Hrvatske 1939. godine.<\/p>\n\n\n\n

Na tom tragu, i neke druge napomene s izlo\u017ebe o Kolomanu mogu se primijeniti na suvremenu povijest: \u201eKraj dinastije Trpimirovi\u0107a i izbor ugarskoga kralja Kolomana iz dinastije Arpadovi\u0107a za kralja Hrvatske i Dalmacije uvodi nas u novu fazu Kraljevstva\u201c. Na\u010delno isto mo\u017eemo re\u0107i i za 1918. godinu kao samo jo\u0161 jednu novu fazu Hrvatskog Kraljevstva i njegovu transformaciju (u vidu projiciranog \u201edr\u017eavnog kontinuiteta\u201c), bez obzira kako ju ocjenjivali i koliko god ona iz naknadne perspektive mnogima bila ne\u017eeljena.<\/p>\n\n\n\n

No ukoliko bismo taj suvremeni kontinuitet dovodili u pitanje (primjerice isti\u010du\u0107i gubitak odre\u0111enih prerogativa, asimetri\u010dne odnose mo\u0107i i sl.), prema istim tim kriterijima mo\u017eemo dovesti u pitanje i kontinuitet navo\u0111en za predmodernu i modernu povijest. To dakako ne zna\u010di zanemarivanje diskontinuiteta, kao i specifi\u010dnosti svakih od tih razdoblja u dugom trajanju od srednjovjekovnog do suvremenog doba. U 20. stolje\u0107u zasigurno je prisutna jo\u0161 ve\u0107a aspiracija za politi\u010dkom participacijom, autonomijom i nezavisno\u0161\u0107u, zbog \u010dega su Aleksandrovi autokratski potezi, kasnije i uspostava diktature, dodatno poticali opoziciju i otpor, iako je dakako bilo i niz poku\u0161aja dogovora i sporazuma, od kojih su neki i postignuti.<\/p>\n\n\n\n

Jedan od tih dogovora je uspostava Banovine Hrvatske 1939. \u2013 dakle u okviru Kraljevine Jugoslavije \u2013 koja je, neovisno kako ju ocjenjivali, ponovno na politi\u010dku scenu vratila instituciju Sabora, uz oja\u010danu funkciju bana. Za Banovinu Hrvatsku mo\u017eemo povu\u0107i djelomi\u010dnu analogiju s Hrvatsko-ugarskom nagodbom 1868., kao sporazumom dogovorenom nakon tako\u0111er desetlje\u0107a sukoba ma\u0111arskog i hrvatskog nacionalizma. Isti\u010dem Sabor i bana jer i na njih mo\u017eemo primijeniti ono \u0161to se na izlo\u017ebi spominje za 18. stolje\u0107e: \u201eKraljevina Hrvatska, iako u personalnoj uniji s Ugarskom i pod krunom Habsburgovaca, zadr\u017eala je vlastiti Sabor i bana \u2013 klju\u010dne simbole politi\u010dke samostalnosti.\u201c Kriterije kontinuiteta iz predmodernog i modernog razdoblja mo\u017eemo svakako zamijetiti i u suvremenoj povijesti, u najmanju ruku na strukturnoj razini, ako je ve\u0107 prakti\u010dna razina bila ograni\u010davaju\u0107a.<\/p>\n\n\n\n

Podjednako tako su i apsolutisti\u010dke i centralisti\u010dke tendencije nove jugoslavenske dr\u017eave i njezinih vladara itekako karakteristi\u010dne i za habsbur\u0161ku dr\u017eavu i njezine vladare, kao i one prije njih. O tome se opravdano govori i na izlo\u017ebi kada je rije\u010d o ranonovovjekovnim posljedicama ulaska u habsbur\u0161ku zajednicu: \u201eHrvatske su institucije podvrgnute sna\u017enom, centraliziranom dr\u017eavnom aparatu koji po prirodi imperiuma<\/em> te\u017ei apsolutisti\u010dkom obliku vlasti\u201c. Sli\u010dno tome, u novoosnovanoj jugoslavenskoj dr\u017eavi nema Hrvatskog sabora, iako je kasnije predvi\u0111en uspostavom Banovine Hrvatske, dakle u sklopu Kraljevine Jugoslavije.<\/p>\n\n\n\n

No Hrvatski sabor nije ni u mnogim periodima Habsbur\u0161ke Monarhije bio sazivan ili je pak bio oslabljivan, instrumentaliziran ili \u010dak raspu\u0161tan. Sli\u010dne amplitude je prolazila i funkcija bana. Prva Jugoslavija nam je vremenski bli\u017ea, pa su nam pred o\u010dima zbivanja u njoj gotovo na godi\u0161njoj razini, ali trajala je svega dvadesetak godina. Periodi ugarske i habsbur\u0161ke zajednice bili su puno du\u017ei, a ako ih se gleda kroz pitanje stoljetnog kontinuiteta gubi se katkad iz vida koliko je bilo primjerice zaista dugih perioda bez odr\u017eavanja Hrvatskog sabora i s minoriziranom pozicijom bana i sl. Isto tako se primjerice diskontinuitet francuske uprave u vidu Napoleonovih Ilirskih provincija (1809-1813) ne smatra prekidom politi\u010dkog kontinuiteta, \u0161to se zacijelo mo\u017ee primijeniti i na suvremenu povijest.<\/p>\n\n\n\n

Stoga se pojave kao \u0161to su \u201eizlo\u017eenost represiji i politi\u010dkom nasilju\u201c i \u201eizrazita politi\u010dka neravnote\u017ea\u201c, koje se u citiranom odlomku s izlo\u017ebe navode za jugoslavensku, mogu svakako prona\u0107i i u habsbur\u0161koj (od pogubljenja i konfiskacije svih posjeda Zrinskih i Frankopana 1671. do nezadovoljstva mnogim (neo)apsolutisti\u010dkim periodima), odnosno austrougarskoj zajednici (od Rakovi\u010dke bune i stalnih zahtjeva za revizijom Hrvatsko-ugarske nagodbe do nemira 1883. i 1903. te poku\u0161aja atentata na banove i komesare Cuvaja i Skerlecza). U kona\u010dnici to su nezadovoljstvo i \u201eizrazita politi\u010dka neravnote\u017ea\u201c, izme\u0111u ostalog, usmjeravali tada\u0161nje hrvatske politi\u010dare i politi\u010dke stranke prema jugoslavenskom ujedinjenju. Ono \u0161to se dakle smatra \u2013 \u010desto opravdanom \u2013 politi\u010dkom uskra\u0107eno\u0161\u0107u u jugoslavenskoj zajednici, nije bilo ni\u0161ta manje takvo i u prethodnim politi\u010dkim zajednicama, iako ih se razli\u010dito vrednuje s gledi\u0161ta politi\u010dkog kontinuiteta.<\/p>\n\n\n\n

No kao \u0161to nova historiografija ne gleda na Habsbur\u0161ko Carstvo kao na ono koje je samo uskra\u0107ivalo prostor razvoju nacionalnih pokreta, sli\u010dne uvide mo\u017eemo u odre\u0111enoj mjeri primijeniti i na jugoslavenski okvir, o \u010demu \u0107e jo\u0161 biti rije\u010di. Bez obzira kako ju ocjenjivali, i jugoslavenska dr\u017eava zna\u010dila je formalno postojanje institucionalnog okvira za hrvatsku politi\u010dku zajednicu, na sli\u010dnim osnovama kao \u0161to je to bilo u sklopu habsbur\u0161ke i jo\u0161 starije ugarske zajednice.<\/p>\n\n\n\n

Naknadni \u017eivoti kralja Tomislava<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Uzmemo li u obzir kralja Tomislava koji se percipira kao sredi\u0161nji simbol Hrvatskog Kraljevstva, vrijedi spomenuti da je kralj Aleksandar jednom od svojih sinova dao upravo ime Tomislav. To je teoretski otvaralo mogu\u0107nost da se u nekom trenutku jo\u0161 jednom kralj Tomislav pojavi na politi\u010dkom prijestolju. Kao \u0161to je kralj Tomislav time politi\u010dki \u201e\u017eiv\u201c i nakon 1918. u Jugoslaviji, bio je to jo\u0161 vi\u0161e i nakon 1941. u Nezavisnoj Dr\u017eavi Hrvatskoj, kada se zaista pojavio na prijestolju jer je talijanski princ i vojvoda iz dinastije Savoja \u2013 dodu\u0161e samo formalno \u2013 progla\u0161en za Tomislava II. kao \u201ekralj Hrvatske, princ Bosne i Hercegovine, vojvoda Dalmacije, Tuzle i Knina\u201c (1941-1943). Dakle, kada je rije\u010d o Tomislavu kao politi\u010dkom subjektu, stvari nipo\u0161to ne staju s 1918. godinom.<\/p>\n\n\n\n

U tom smislu, tek je 1945. godina bitno korjenitija prijelomnica, kada ni Tomislav, a ni kraljevstvo nisu vi\u0161e politi\u010dki subjekt. No i tu bi se mogli zamijetiti neki kontinuiteti, primjerice ve\u0107 spomenuti teritorijalni (prostorni) i institucionalni (poput zadr\u017eavanja temeljito izmijenjenog i derogiranog Sabora NR Hrvatske) ili pak funkcija Tita kao do\u017eivotnog vladara (kao kasnog odjeka monarha koji su do\u017eivotno vladali). Za razliku od tada uklonjenog Jela\u010di\u0107evog spomenika, komunisti\u010dke vlasti ipak su u Zagrebu 1947. postavile dva desetlje\u0107a pripremani spomenik kralju Tomislavu, s obzirom da su ga reinterpretirali u duhu \u201ebratstva i jedinstva\u201c.<\/p>\n\n\n\n

Iako nije vi\u0161e politi\u010dki subjekt, kralj Tomislav je i u socijalisti\u010dkoj Jugoslaviji bio dakle objekt politi\u010dke imaginacije. Sli\u010dno je i kasnije u Republici Hrvatskoj, kada hrvatski srednjovjekovni vladari (tako\u0111er ne vi\u0161e kao politi\u010dki subjekti) dolaze gotovo u prvi plan politi\u010dke imaginacije hrvatske nacionalne ideologije. To pokazuje da su se gotovo svi politi\u010dki poreci \u2013 do dana dana\u0161njeg \u2013 pozivali ne samo na simboli\u010dki kapital Tomislava nego i na sebi svojstvene kontinuitete i politike povijesti kako bi nastojali dodatno u\u010dvrstiti vlastitu poziciju i legitimitet ili ispuniti neke specifi\u010dne politi\u010dke ciljeve i identifikacije.<\/p>\n\n\n\n

Imperiji i nacionalni pokreti<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Kao \u0161to je spomenik kralju Tomislavu postavljen 1947. u socijalisti\u010dkoj Jugoslaviji, tako je i opse\u017ena proslava tisu\u0107godi\u0161njice Hrvatskog Kraljevstva 1925. odr\u017eana upravo u monarhisti\u010dkoj Jugoslaviji, odnosno Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Preduvjet za to bilo je njezino ve\u0107e ili manje postavljanje u jugoslavenski okvir. U pravilu se naime toleriraju, omogu\u0107avaju ili \u010dak poti\u010du oni nacionalni projekti koji ne dovode u pitanje politi\u010dki sistem ili vi\u0161enacionalnu zajednicu, a onemogu\u0107avaju se ili izravno potiru oni koji ih dovode u pitanje ili se do\u017eivljavaju kao separatisti\u010dki, odnosno secesionisti\u010dki. Zbog toga, iako je kralj Aleksandar nakon  atentata na Stjepana Radi\u0107a 1928. propagirao projekt izgradnje jugoslavenske nacije, njegovi su dosezi bili ograni\u010deni te navo\u0111eno \u201eozbiljno naru\u0161avanje nacionalnog identiteta\u201c (u citiranom odlomku s izlo\u017ebe) onemogu\u0107uje razumijevanje da su na djelu bile razli\u010dite strategije i taktike prema drugim nacijama i nacionalnim pokretima. U jednu od njih ulazi i Aleksandrovo davanje imena Tomislav jednome od svojih sinova.<\/p>\n\n\n\n

I u tome se zrcale prakse dugog trajanja na koje upozoravaju novi studiji imperija\/carstava. Skra\u0107eno re\u010deno, nije se radilo o krutoj opreci izme\u0111u imperija i nacija, niti ih odre\u0111uje samo politika batine nego i mrkve i batine. Uzmemo li dosjetku A. J. P. Taylora o strukturama dugog trajanja iz knjige Habsbur\u0161ka monarhija 1809-1918<\/em> da je Tito bio \u201eposljednji Habsburgovac\u201c \u2013 misle\u0107i na upravljanje vi\u0161enacionalnom politi\u010dkom zajednicom \u2013 neke od uvida o odnosu imperij-nacije moglo bi se primijeniti i na odnos jugoslavenstva i hrvatstva. Oni nisu bili nu\u017eno samo suprotstavljeni (kako se to kod nas ve\u0107inom tvrdi) nego je bilo i mnogo supostojanja, dakako pod uvjetom da nije rije\u010d o spomenutom ekskluzivnom hrvatstvu.<\/p>\n\n\n\n

Kao \u0161to Habsbur\u0161ku Monarhiju danas historiografski gledamo bitno slojevitije od dugo dominiraju\u0107e popularne oznake \u201etamnice naroda\u201c \u2013 prvenstveno kada je rije\u010d o odnosu prema nacijama \u2013 sli\u010dno bi na\u010delno vrijedilo i za obje Jugoslavije. Dakako, pravi je izazov kako u historiografsko obja\u0161njenje inkorporirati i evidentne represivne mjere i mo\u017eda ne uvijek lako primjetne suptilnije strate\u0161ko-takti\u010dke poteze. Stoga bi se pojam \u201eimperijalnih nadstruktura\u201c \u2013 za koje se to\u010dno navodi u izlo\u017ebi da su oblikovali hrvatsku povijest u rasponu od Rimskog Carstva do Austro-Ugarske Monarhije \u2013 potencijalno mogao primijeniti i na prvu i drugu Jugoslaviju, ali i na Tre\u0107i Reich i Kraljevinu Italiju (\u201eTalijansko Carstvo\u201c) te SSSR, kada je rije\u010d o hrvatskoj povijesti 20. stolje\u0107a. Njima \u0107e se u 21. stolje\u0107u pridru\u017eiti Europska unija. Uz pitanje strate\u0161ko-takti\u010dkih amplituda u odnosu prema nacionalnim pokretima, tu je i pitanje strukturnog odnosa centra i periferije, kao sredi\u0161njeg za punokrvne imperije ili uvjetne \u201eimperije\u201c, neovisno dakle bili manjeg ili ve\u0107eg dosega i aspiracija.<\/p>\n\n\n\n

Iako se ove moje napomene mogu \u010diniti neuobi\u010dajenim otklonom od onoga \u0161to se smatra uvrije\u017eenim, mislim da je pravo vrijeme za otvorenu historiografsku raspravu o njima. Bez obzira na na\u0161e vrijednosne sudove o tim pitanjima i tome kako \u0107emo tuma\u010diti pojedine moje tvrdnje (neizbje\u017eno otvorene za kritiku, nadopune i ispravke), smatram da se u ovakvoj koncepciji otvara historiografski prostor za razmatranje dugotrajnih povijesnih procesa i struktura dugog trajanja te problematike kontinuiteta i diskontinuiteta na na\u010din koji omogu\u0107uju uklju\u010divanje tranzicija i transformacija te uop\u0107e slo\u017eenosti i proturje\u010dja. Tu posebno mislim da modernu i osobito suvremenu povijest (povijest 20. stolje\u0107a), koja uglavnom jo\u0161 \u010deka na odre\u0111ene metodolo\u0161ke iskorake u hrvatskoj historiografiji, ve\u0107inom primjetne kada je rije\u010d o predmodernoj povijesti. Osim toga, takav pristup otvara prostor za elaboraciju niza intrigantnih povijesnih situacija koje se \u010desto preska\u010du (pa tako i na ovoj izlo\u017ebi), iako mogu otvoriti mnoga relevantna historiografska pitanja.<\/p>\n\n\n\n

Naime, to da prema srednjovjekovnom kralju Tomislavu dvadesetostoljetni kralj Aleksandar daje svome sinu ime Tomislav, poglavnik Paveli\u0107 imenuje kralja Tomislava II, mar\u0161al Tito postavlja spomenik kralju Tomislavu, a predsjednik Tu\u0111man \u201eKraljevstvo Hrvata\u201c upisuje u Ustav Republike Hrvatske, potvr\u0111uje kako se umjesto strogo odijeljenih krajeva nekih pojava i razdoblja \u010de\u0161\u0107e doga\u0111aju njihove nove transformacije u neprestanom isprepletanju kontinuiteta i diskontinuiteta. Stoga Paul Connerton u knjizi Kako se dru\u0161tva sje\u0107aju<\/em> napominje da \u201esvi po\u010detci sadr\u017eavaju element sje\u0107anja\u201c, budu\u0107i da \u201eapsolutno novo jest nepojmljivo\u201c i da je \u201evrlo te\u0161ko krenuti od posve novoga po\u010detka\u201c, zbog \u010dega \u201ena\u0161e posebne do\u017eivljaje uvijek gradimo na prija\u0161njem kontekstu kako bi oni uop\u0107e postali razumljivi\u201c.<\/p>\n\n\n\n

Branimir Jankovi\u0107<\/em><\/p>\n\n\n\n

\n\n\n\n

Uredni\u0161tvo portala Historiografija.hr ne odgovara za tvrdnje izre\u010dene u osvrtima, raspravama i polemikama. Svoje kriti\u010dke osvrte, reagiranja i polemi\u010dke priloge mo\u017eete slati na e-mail adresu urednika portala bjankovi@m.ffzg.hr<\/em><\/p>\n\n\n\n

\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"","protected":false},"author":2,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_acf_changed":false,"jetpack_post_was_ever_published":false,"_jetpack_newsletter_access":"","_jetpack_dont_email_post_to_subs":false,"_jetpack_newsletter_tier_id":0,"_jetpack_memberships_contains_paywalled_content":false,"_jetpack_memberships_contains_paid_content":false,"footnotes":"","jetpack_publicize_message":"","jetpack_publicize_feature_enabled":true,"jetpack_social_post_already_shared":true,"jetpack_social_options":{"image_generator_settings":{"template":"highway","default_image_id":0,"font":"","enabled":false},"version":2}},"categories":[4,17],"tags":[],"class_list":["post-50564","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-osvrti","category-rasprave"],"acf":{"facebook_opis":""},"jetpack_publicize_connections":[],"jetpack_featured_media_url":"","jetpack_sharing_enabled":true,"jetpack-related-posts":[{"id":52502,"url":"https:\/\/historiografija.hr\/?p=52502","url_meta":{"origin":50564,"position":0},"title":"Novi znanstveni projekt Hrvatskog instituta za povijest: \u201c\u017drtve ratova i dr\u017eavnog\/politi\u010dkog nasilja u hrvatskoj povijesti 20. stolje\u0107a\u201d","author":"Branimir Jankovi\u0107","date":"17. travnja 2026.","format":false,"excerpt":"Na redovitoj sjednici Vlade RH, 16. travnja 2026., donijet je Zaklju\u010dak kojim se pokre\u0107e znanstveni projekt \u201c\u017drtve ratova i dr\u017eavnog\/politi\u010dkog nasilja u hrvatskoj povijesti 20. stolje\u0107a\u201d. Projekt \u0107e provoditi i koordinirati Hrvatski institut za povijest u razdoblju trajanja projekta od pet godina. Zakljucak Vlade RH Iz teksta projektnog prijedloga: Problematika\u2026","rel":"","context":"U "Novosti"","block_context":{"text":"Novosti","link":"https:\/\/historiografija.hr\/?cat=3"},"img":{"alt_text":"","src":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Vlada-RH.jpg?fit=1200%2C557&ssl=1&resize=350%2C200","width":350,"height":200,"srcset":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Vlada-RH.jpg?fit=1200%2C557&ssl=1&resize=350%2C200 1x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Vlada-RH.jpg?fit=1200%2C557&ssl=1&resize=525%2C300 1.5x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Vlada-RH.jpg?fit=1200%2C557&ssl=1&resize=700%2C400 2x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Vlada-RH.jpg?fit=1200%2C557&ssl=1&resize=1050%2C600 3x"},"classes":[]},{"id":52569,"url":"https:\/\/historiografija.hr\/?p=52569","url_meta":{"origin":50564,"position":1},"title":"[Predavanje] Ne \u010dekaju\u0107i inspiraciju \u2013 anga\u017eovane intelektualne, kulturalne i umetni\u010dke prakse u me\u0111uratnom periodu: teorija i praksa kriti\u010dke levice u jugoslovenskoj kulturi (YugoLab)","author":"Branimir Jankovi\u0107","date":"21. travnja 2026.","format":false,"excerpt":"U vreme agresivnog ja\u010danja globalne desnice, (pro)fa\u0161isti\u010dkih, rasisti\u010dkih i imperijalisti\u010dkih politika, dok je istovremeno globalna levica izrazito slaba, a progresivni pokreti atomizirani i fragmentisani, va\u017eno je iz savremene perspektive vratiti se revolucionarnim i emancipatorskim zbivanjima u jugoslovenskom (ali i s njima u vezi internacionalnim de\u0161avanjima), kao i dru\u0161tvenoj ulozi kulturalnih\u2026","rel":"","context":"U "Novosti"","block_context":{"text":"Novosti","link":"https:\/\/historiografija.hr\/?cat=3"},"img":{"alt_text":"","src":"","width":0,"height":0},"classes":[]},{"id":52563,"url":"https:\/\/historiografija.hr\/?p=52563","url_meta":{"origin":50564,"position":2},"title":"Predavanje Nenada Fabijani\u0107a o stadionu Poljud u Splitu","author":"Branimir Jankovi\u0107","date":"21. travnja 2026.","format":false,"excerpt":"Znanstveno vije\u0107e za arhitekturu, urbanizam i ure\u0111enje prostora Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti organizira predavanje \u201cPo Poljudu\u201d koje \u0107e u srijedu 22. travnja 2026. s po\u010detkom u 14 sati u Knji\u017enici HAZU, Strossmayerov trg 14 u Zagrebu, odr\u017eati\u00a0prof. emerit. dr. art. Nenad Fabijani\u0107,\u00a0\u010dlan suradnik HAZU. Predavanje \u201ePo Poljudu\u201c (Projekt obnove)\u2026","rel":"","context":"U "Novosti"","block_context":{"text":"Novosti","link":"https:\/\/historiografija.hr\/?cat=3"},"img":{"alt_text":"","src":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Poljud-scaled.jpeg?fit=1200%2C800&ssl=1&resize=350%2C200","width":350,"height":200,"srcset":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Poljud-scaled.jpeg?fit=1200%2C800&ssl=1&resize=350%2C200 1x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Poljud-scaled.jpeg?fit=1200%2C800&ssl=1&resize=525%2C300 1.5x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Poljud-scaled.jpeg?fit=1200%2C800&ssl=1&resize=700%2C400 2x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Poljud-scaled.jpeg?fit=1200%2C800&ssl=1&resize=1050%2C600 3x"},"classes":[]},{"id":52508,"url":"https:\/\/historiografija.hr\/?p=52508","url_meta":{"origin":50564,"position":3},"title":"Glazbena radionica \u201eDUGMETARA REVISITED\u201c","author":"Branimir Jankovi\u0107","date":"17. travnja 2026.","format":false,"excerpt":"DUGMETARA REVISITED glazbena radionica vodi: Ana Horvat 13., 20. i 27. travnja, od 18 do 20 sati Radiona, Nova cesta 186 Na tri radioni\u010dka susreta uranjamo u naslje\u0111e Dugmetare, biv\u0161e tvornice dugmadi na Savskoj cesti koja je po\u010detkom 2000-ih igrom slu\u010daja postala \u017eivo, jedinstveno mjesto glazbene proizvodnje. Svoje su probe\u2026","rel":"","context":"U "Novosti"","block_context":{"text":"Novosti","link":"https:\/\/historiografija.hr\/?cat=3"},"img":{"alt_text":"","src":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/TRESNJA_TRESTI.jpg?fit=380%2C475&ssl=1&resize=350%2C200","width":350,"height":200},"classes":[]},{"id":52496,"url":"https:\/\/historiografija.hr\/?p=52496","url_meta":{"origin":50564,"position":4},"title":"30 godina Podru\u017enice \u2013 Javno predavanje Matea \u010calu\u0161i\u0107a \u201eSlavonski Brod u Domovinskom ratu\u201c","author":"Branimir Jankovi\u0107","date":"17. travnja 2026.","format":false,"excerpt":"U 2026. navr\u0161ava se trideset godina od osnutka Podru\u017enice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Hrvatskoga instituta za povijest. Obilje\u017eavanje ove zna\u010dajne obljetnice zapo\u010dinje ciklusom javnih povijesnih predavanja znanstvenika Instituta. Tre\u0107e po redu je predavanje Matea \u010calu\u0161i\u0107a \u2013 \u201eSLAVONSKI BROD U DOMOVINSKOM RATU\u201c. Predavanje \u0107e se odr\u017eati 21. travnja 2026.\u2026","rel":"","context":"U "Novosti"","block_context":{"text":"Novosti","link":"https:\/\/historiografija.hr\/?cat=3"},"img":{"alt_text":"","src":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Predavanje-Calusic.png?fit=860%2C1200&ssl=1&resize=350%2C200","width":350,"height":200,"srcset":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Predavanje-Calusic.png?fit=860%2C1200&ssl=1&resize=350%2C200 1x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Predavanje-Calusic.png?fit=860%2C1200&ssl=1&resize=525%2C300 1.5x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Predavanje-Calusic.png?fit=860%2C1200&ssl=1&resize=700%2C400 2x"},"classes":[]},{"id":52536,"url":"https:\/\/historiografija.hr\/?p=52536","url_meta":{"origin":50564,"position":5},"title":"Kader Abdolah, \u201ePrije nego \u0161to bude kasno\u201c","author":"Branimir Jankovi\u0107","date":"20. travnja 2026.","format":false,"excerpt":"Kader Abdolah \u017eeli se vratiti ku\u0107i. Ali povratak je nemogu\u0107: u Iranu bi bio uhap\u0161en. Pod la\u017enim imenom i s krivotvorenim paso\u0161em ipak uspijeva u\u0107i u domovinu i sti\u017ee do roditeljske ku\u0107e, visoko u planinama. Majka ga ne prepoznaje, otac je mrtav, a sve \u0161to je tra\u017eio izmi\u010de mu pred\u2026","rel":"","context":"U "Novosti"","block_context":{"text":"Novosti","link":"https:\/\/historiografija.hr\/?cat=3"},"img":{"alt_text":"","src":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Prije-nego-sto-bude-kasno.webp?fit=566%2C872&ssl=1&resize=350%2C200","width":350,"height":200,"srcset":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Prije-nego-sto-bude-kasno.webp?fit=566%2C872&ssl=1&resize=350%2C200 1x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Prije-nego-sto-bude-kasno.webp?fit=566%2C872&ssl=1&resize=525%2C300 1.5x"},"classes":[]}],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/50564","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/2"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=50564"}],"version-history":[{"count":11,"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/50564\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":51101,"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/50564\/revisions\/51101"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=50564"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=50564"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=50564"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}