Taman kad smo prolazili cestom, uz staru i tro\u0161nu drvenu ku\u0107u, \u010dije su daske po\u017eutjele od desetlje\u0107a ki\u0161e i sunca, za\u010duli smo zlokobni fijuk. Iz ratnih sam filmova i partizanskih TV\u2013serija znao da fijuk neizbje\u017eno zavr\u0161ava razornom eksplozijom. Me\u0111utim, umjesto na televizijskom zaslonu, minobaca\u010dka granata je eksplodirala u mojoj neposrednoj blizini, kao da je netko prekinuo granicu izme\u0111u fikcije i stvarnosti. U djeli\u0107u sekunde shvatio sam da je za mene i pred mojim o\u010dima upravo zapo\u010deo pravi rat, s mrtvim i ranjenim ljudima, uni\u0161tenim ku\u0107ama i slomljenim sudbinama.
Nasmrt prepla\u0161en pojurio sam kroz blatnjavo dvori\u0161te prema ku\u0107i i bacio se na istro\u0161eni drveni pod u hodniku. Mislim da sam tih desetak metara od ceste do hodnika pro\u0161ao ili presko\u010dio za nekoliko stotinki \u2013 brzinom koju nijedan olimpijac ne bi mogao nadma\u0161iti \u2013 a Cigo je bio i jo\u0161 malo br\u017ei od mene, kao da ga nose krila straha. Le\u017eali smo obojica, blijedi i \u0161okirani, dah\u0107u\u0107i kao prestra\u0161ene \u017eivotinje, \u010dekaju\u0107i \u0161to \u0107e se sljede\u0107e dogoditi.
Vatreno kr\u0161tenje, prvi izravni neprijateljski nasrtaj na moj \u017eivot, tako sam do\u010dekao le\u017ee\u0107i na pra\u0161njavom podu u napu\u0161tenom banijskom selu. Granata je pala nasred dvori\u0161ta i eksplodirala uz stravi\u010dan i zaglu\u0161uju\u0107i tresak koji je potresao temelje ku\u0107e. Pamtim ga dobro i danas, taj zvuk koji ti prolazi kroz kosti. Iako je drveni ku\u0107erak u koji smo se sklonili pru\u017eao vi\u0161e psiholo\u0161ku nego stvarnu za\u0161titu, da smo ostali na cesti, vjerojatno bismo i Cigo i ja stradali. U tim sam trenucima, naime, vjerovao da pod ku\u0107nim krovom ne mogu stradati od minobaca\u010da. Kakva djetinjasta zabluda!
Tada sam prvi put ozbiljno pomislio da bih mogao poginuti. Kasnije tog dana i do kraja rata vi\u0161e sam puta bio u smrtnoj opasnosti, ali nikad se vi\u0161e nisam tako prestra\u0161io eksplozije. Zanimljiv je to osje\u0107aj, naravno, s dana\u0161njim odmakom, kad srce tu\u010de kao pobje\u0161njeli bubanj, a noge te nose br\u017ee, vi\u0161e i ja\u010de nego ikad prije i kasnije. Ubrzo sam iz vlastitog iskustva nau\u010dio da minobaca\u010dka granata koja fiju\u010de obi\u010dno ne pada u neposrednoj blizini, kao i da karakteristi\u010dan zvuk vode koja klju\u010da, kao kad se pripremaju tvrdo kuhana jaja, zna\u010di da je prekasno za bijeg i da se istog trenutka treba baciti u zaklon, bez razmi\u0161ljanja.<\/p>\n\n\n\n
Nakladnik: Rafinerija ideja<\/p>\n\n\n\n
Godina izdanja: 2025<\/p>\n\n\n\n
Broj stranica: 186<\/p>\n\n\n\n
Izvor:<\/p>\n\n\n\n
https:\/\/shop.skolskaknjiga.hr\/ovako-je-bilo<\/a><\/p>\n\n\n\n Iz medija:<\/p>\n\n\n\n
\n\n\n\n