\u201cOd ‘usta\u0161a i partizana’ ne treba bje\u017eati, dapa\u010de, tu predstoji sna\u017ena borba za afirmaciju na\u0161e antifa\u0161isti\u010dke pro\u0161losti \/ Me\u0111utim, postoji cijelo jedno podru\u010dje mikrohistorija, povijesti svakodnevice, obiteljskih i osobnih povijesti, kao i dru\u0161tvene i ekonomske povijesti koje se sustavno pre\u0161u\u0107uju i ignoriraju jer ne podlije\u017eu lako manipulacijama ni desnice ni liberala\u201d.<\/p>\n
<\/p>\n
—<\/p>\n
<\/p>\n
MAZ<\/strong><\/p>\n <\/p>\n 16.06.2017.<\/p>\n <\/p>\n Nikola Toma\u0161egovi\u0107<\/p>\n <\/p>\n Revizionizmom protiv revizionizma ili o aporijama liberalne kritike revizionizma<\/strong><\/p>\n <\/p>\n <\/p>\n Polemike o revizionizmu \u010desto obilje\u017eava jedna konceptualna zbrka. Upravo je zato mogu\u0107e da s jedne strane kriti\u010dar revizionizma upozorava na opasnosti revizionisti\u010dke prakse, dok s druge strane njegov zagovaratelj isti\u010de nu\u017enost konstantne revizije za historijsku znanost te da obojica budu u odre\u0111enom smislu u pravu. To je zato \u0161to oni, svjesno ili nesvjesno, vje\u0161to ili nevje\u0161to govore o razli\u010ditim stvarima.<\/em><\/p>\n <\/p>\n <\/p>\n Ako bismo \u017eeljeli biti doista terminolo\u0161ki pedantni, trebali bismo govoriti o dva tipa revizionizma. Onaj na koji se obi\u010dno misli kada se govori o revizionizmu odnosi se na revizionizam \u010dinjenica, a mo\u017ee ga se u njegovom ekstremnom obliku zvati i negacionizmom. Autori koji se bave takvom rabotom napadaju konsenzusom me\u0111u strukom i u dru\u0161tvu ustanovljene \u201c\u010dinjenice\u201d o pro\u0161losti, kao \u0161to su npr. poku\u0161aji da se umanje ili negiraju \u017ertve odre\u0111enih logora smrti za vrijeme okupacije i kolaboracije na ovim prostorima. S druge strane, onaj po\u017eeljni revizionizam je revizionizam interpretacija koji se smatra nu\u017enim i neophodnim sastavnim dijelom historijske znanosti.<\/p>\n <\/p>\n <\/p>\n Iako se ova distinkcija mo\u017ee \u010diniti korisna u odre\u0111enim, posebice akademskim raspravama, moramo se zapitati glede njene odr\u017eivosti. Naime, svatko tko je barem malo zavirio u historiju znanosti svjestan je toga da su i same \u201c\u010dinjenice\u201d uvelike dru\u0161tveno uvjetovane te da \u010desto ne ovise niti se zasnivaju na njihovoj korespondenciji sa \u201cstvarno\u0161\u0107u\u201d. \u010cak i kad se ne bi prihvatilo ovo konstruktivisti\u010dko gledanje na \u010dinjenice, ostaje nepobitna historiografska praksa koja naprosto negira mogu\u0107nost cjelovitog sagledavanja svih \u201c\u010dinjenica\u201d pro\u0161losti. Ona je prekompleksna za potpunu rekonstrukciju te od istra\u017eiva\u010da zahtijeva selekciju \u201c\u010dinjenica\u201d na kojima \u0107e graditi svoju pri\u010du. Uostalom, zar se ne bi moglo re\u0107i da je i revizija \u201c\u010dinjenica\u201d nu\u017ean aspekt jedne znanstvene discipline?<\/p>\n <\/p>\n <\/p>\n \u010cini se dakle da nam nikakva terminolo\u0161ka pedanterija niti metodolo\u0161ka diskusija ne mo\u017ee pru\u017eiti klju\u010d za razumijevanje fenomena revizionizma. Upravo je ovaj strukovni, gotovo cehovski na\u010din promi\u0161ljanja revizionizma karakteristi\u010dan za njegove liberalno-gra\u0111anske kriti\u010dare. Tu se, me\u0111utim, skriva jedan mo\u017eda nehoti\u010dni refleks vladaju\u0107e ideologije koja sebe uvijek \u017eeli prikazati kao prirodno i zdravorazumsko mi\u0161ljenje. U tom gnu\u0161aju\u0107em otklonu od revizionizma obi\u010dno se sadr\u017eajno nalazi ponovno jedna odre\u0111ena politika povijesti, jedna njena interpretacija i jedan ideolo\u0161ki zahtjev za mjesto hegemonijskog povijesnog narativa, naime onog liberalnog.<\/p>\n <\/p>\n Cijeli tekst dostupan je na poveznici:<\/strong><\/em><\/p>\n <\/p>\n