Izdava\u010d: Sandorf<\/p>\n\n\n\n
Godina izdanja: 2024<\/p>\n\n\n\n
Broj stranica: 216<\/p>\n\n\n\n
G. Lenotre je autor koji je povijest u\u010dinio zanimljivom \u0161irokoj publici<\/em><\/p>\n\n\n\n \u201eKona\u010dno, oko pono\u0107i, prije nego \u0107e le\u0107i u krevet \u2013 \u010dvrsti krevet od veli\u010danstvenog oraha koji je Laval dao izraditi za tu priliku i koji je bio (odnosno koji jest, jer krevet i dalje postoji) oki\u0107en lovorovim girlandama, s kutovima ukra\u0161enim poznatim orlovima \u2013 Napoleon je zatra\u017eio kupku za stopala. \u2013 Brzo, tople vode! Ne pretople!<\/p>\n\n\n\n Ali u kakvoj posudi je donijeti? Vulgarna kupka za stopala za tako velikog \u010dovjeka! Je li to mogu\u0107e? Prona\u0161li su veliku zdjelu od fajanse koju su proglasili najdostojnijom i odnijeli je, punu bistre, mlake vode, u carsku sobu. U istom trenutku Duroc je u\u0161ao kod Cara s pismom kojeg je malo\u010das donio kurir, a za njim su se zatvorila vrata.<\/p>\n\n\n\n No, odmah zatim se za\u010duo bijesni krik, pra\u0107en bukom od koje se upla\u0161eno zatresla cijela ku\u0107a. U svim sobama \u010duo se gromki Carev glas. Jednim bijesnim udarcem noge lansirao je lijepu zdjelu od fajanse na drugi kraj sobe, gdje je pala i razbila se, a voda se prolila po parketu. \u0160to se doga\u0111a? Je li kupka bila pretopla?\u201c<\/p>\n\n\n\n G. Lenotre nikada nije bio zadovoljan samo slu\u017ebenom povije\u0161\u0107u, onom bitaka i ugovora. U spretnoj kombinaciji romanti\u010dnog duha i dokumentarnog materijala, on se u ovoj knjizi bavi temom po izboru: Napoleonovim \u017eivotom, od njegovog internata u Brienneu do odljeva carske glave \u2013 zajedno s kompliciranom interpretacijom la\u017enih Napoleona. Ovdje saznajemo da je car pjevao neuskla\u0111eno, da je imao samo vrlo ograni\u010dene pojmove o pravopisu, da je uvijek brkao Smolensk i Salamanku, ali isto tako ne\u0107emo zaboraviti da je papa Pio VII., 14. frimaira godine XII., primio dvanaest troprstih zlatara za papinsku kuhinju, niti, naravno, da je vjerni mameluk Rustam uvijek spavao pred vratima svoga gospodara.<\/p>\n\n\n\n \u201eFrancuze je od \u010ditanja povijesnih knjiga dugo odvra\u0107ala \u010dinjenica da nisu vjerovali onome \u0161to im pripovijedaju kroni\u010dari. Nisu se prepoznavali u tim dugim opisima, jer su povjesni\u010dari \u2013 koji su smatrali da moraju imitirati starije kolege ako i sami \u017eele postati klasici \u2013 pisali uzvi\u0161enim akademskim tonom, isklju\u010duju\u0107i intimne i slikovite detalje, a ako su akterima davali rije\u010d, pripisivali su im duge besjede u tri dijela, s uvodom i zaklju\u010dkom u maniri Tita Livija. To se u ono doba smatralo dobrim stilom. A \u010ditatelj, koji uop\u0107e nije glup, dobro je shva\u0107ao da se \u201eto nije odvilo ba\u0161 tako\u201c. Pun nepovjerenja, zatvarao bi knjigu i vra\u0107ao se romanima u kojima su se junaci bar uzrujavali poput njega, govorili poput njega, uzimali pauze za jelo i san, a autori ih nisu uvijek uzdizali do neba.\u201c<\/p>\n\n\n\n Louis L\u00e9on Th\u00e9odore Gosselin (1855.-1935.) bio je francuski povjesni\u010dar i dramati\u010dar koji je pisao pod pseudonimom G. Lenotre. Pisao je \u010dlanke u publikacijama kao \u0161to su Le Figaro, Revue des deux mondes, Le Monde illustr\u00e9 i Le Temps. Napisao je i brojna djela koja se bave Francuskom revolucijom, posebno vladavinom terora, koja su nastala na temelju njegovih istra\u017eivanja primarnih izvora tog doba. Suvremenici su iznimno cijenili njegov rad. Gosselin je postao \u010dasnik Legije stranaca i 1932. je izabran u Acad\u00e9mie fran\u00e7aise, ali je umro prije nego \u0161to preuzeo svoju poziciju u Akademiji i nikada nije odr\u017eao govor koji je napisao u \u010dast svom prethodniku, Ren\u00e9u Basinu.<\/p>\n\n\n\n