\u201eNo rezultate znanstvenog istra\u017eivanja poznaje i prihva\u0107a malo ljudi, ve\u0107ina je sklonija praznovjerju pa joj spoznajna uloga historijske znanosti ne zna\u010di ni\u0161ta. Mnogi bi htjeli da ona neposredno poka\u017ee put rje\u0161avanju suvremenih problema, da bude neka vrsta terapije, tj. teologije ili filozofije povijesti. Publika \u017eeli propovjednika a histori\u010dar je \u010desto redovnik koji se zatvara u ti\u0161inu svoje radne sobe i njegova djela samo krase pra\u0161njave police knji\u017enica. U svakom slu\u010daju jaz izme\u0111u historije kao znanosti i historije kao sje\u0107anja golem je. Za svakog je histori\u010dara veliko pitanje mo\u017ee li se premostiti. Te\u0161ko\u0107a je i u tome \u0161to se u nas, a \u010dini se i u ve\u0107ini evropskih zemalja, historija u nastavnom sistemu nalazi u povla\u010denju.<\/p>\n\n\n\n
(\u2026)<\/p>\n\n\n\n
No je li tradicionalna historija sposobna da u\u0111e u tu izuzetno te\u0161ku borbu? Nedvosmislen odgovor glasi \u2013 ne! O\u010digledno da se ona mora temeljito promijeniti \u017eeli li ispuniti svoj poziv.\u201d<\/p>\n\n\n\n