Povodom 100. godi\u0161njice smrti Franje Josipa 21. studenog 1916. godine portal Historiografija.hr razgovarao je s povjesni\u010darkom Monicom Priante<\/b> koja se bavi kulturnom povijesti smrti. Razgovor o pogrebu Franje Josipa objavljujemo 30. studenog, na dan kada je odr\u017ean.<\/p>\n
\n
Godina velikog jubileja \u2013 100. godi\u0161njica smrti habsbur\u0161kog cara i kralja Franje Josipa I. (1830-1916)<\/b> \u2013 o \u010demu je za portal Historiografija.hr pisao Filip \u0160imetin \u0160egvi\u0107, bila je povod za razgovor s Monicom Priante o pogrebu Franje Josipa iz perspektive kulturne povijesti smrti. Poticaj za razgovor bilo je izlaganje M. Priante na V. kongresu hrvatskih povjesni\u010dara 2016. na kojem je analizirala pogreb J. J. Strossmayera.<\/p>\n
\n
Dr. sc. Monica Priante<\/b> doktorirala je na Strossmayeru o kojem kao vanjska suradnica predaje na Hrvatskom katoli\u010dkom sveu\u010dili\u0161tu u Zagrebu. U zadnje vrijeme intenzivno prou\u010dava razne teme iz povijesti smrti u dugom 19. stolje\u0107u.<\/p>\n
\n
Historiografija.hr:<\/b> \u0160to zna\u010di promatrati smrt iz perspektive kulturne povijesti?<\/p>\n
\n
Monica Priante:<\/b> Rije\u010d je o bavljenju svim aspektima smrti u okviru kulturne povijesti. To zna\u010di analizirati i razumjeti koje zna\u010denje imaju primjerice pogrebni rituali u nekom povijesnom razdoblju, recimo u 19. stolje\u0107u. Preko pogrebnih rituala mogu se analizirati promjene u dru\u0161tvu 19. stolje\u0107a: modernost, laicizacija, oblikovanje gra\u0111anskog dru\u0161tva itd.<\/p>\n
\n
Historiografija.hr:<\/b> Koje se promjene u odnosu prema smrti doga\u0111aju u modernom gra\u0111anskom dru\u0161tvu 19. stolje\u0107a?<\/p>\n
\n
Monica Priante:<\/b> Ve\u0107ina promjena u pogrebnim ritualima dogodila se tijekom 19. stolje\u0107a. U prvom redu se to odnosi na nova groblja gra\u0111ena izvan gradskih zidina. Mirogoj je zagreba\u010dki primjer onoga \u0161to se javlja u cijeloj Zapadnoj Europi. Sve je po\u010delo s Napoleonom u Francuskoj po\u010detkom 19. stolje\u0107a i onda se \u0161irilo u Italiju i dalje. Zatim se osnivaju pogrebna poduze\u0107a (npr. Prvo hrvatsko gra\u0111ansko kaptolsko dru\u0161tvo za sjajne pogrebe u Zagrebu 1835.) te smrt sada nije vi\u0161e ne\u0161to privatno, ograni\u010deno samo na vlastitu obitelj i dom. Pogrebi postaju sve elaboriraniji i imaju sve vi\u0161e elemenata. Mrtva\u010dka kola izgradnjom Mirogoja postaju obavezna. Pojavljuje se mrtva\u010dnica kao jo\u0161 jedan prostor smrti (na Mirogoju krajem 19. stolje\u0107a). Razvijaju se florealne dekoracije \u2013 vijenci postaju sredstvo statusnog pokazivanja, uvodi se umjetno cvije\u0107e, a krajem 19. stolje\u0107a krizantema (koju danas smatramo grobnim cvijetom) istiskuje druge, kao \u0161to je npr. ru\u017ea (koja je bila izvorni cvijet \u017ealosti). Zapo\u010dinje proces komercijalizacije koji nam je danas dobro poznat.<\/p>\n
\n
Historiografija.hr:<\/b> Gdje se sve vidi proces sekularizacije u pogrebnim ritualima 19. stolje\u0107a?<\/p>\n
\n
Monica Priante:<\/b> Sekularizacija se najbolje vidi u izgradnji gradskih groblja kao novog prostora smrti umjesto dotada\u0161njih crkvenih groblja. Gradska groblja otvorena su za pripadnike svih vjeroispovijesti. Sekularizaciju i modernizaciju (razvoj medicine i nova higijenska i sanitarna pravila) posebno ilustrira prisutnost lije\u010dnika na samrti koji zamjenjuje sve\u0107enika. Lije\u010dnik treba prvi do\u0107i prilikom smrti i on jedini ima ovla\u0161tenje proglasiti smrt. Novi prostor smrti uklju\u010duje i mrtva\u010dnicu, koja na po\u010detku nije bila obavezna i nije mnogo kori\u0161tena s obzirom da je tada koristi samo gra\u0111anska elita. Puk je prema njoj imao dosta otpora.<\/p>\n
\n
Historiografija.hr:<\/b> \u0160to se doga\u0111a sa simbolima, smanjuje li se simbolika u 19. stolje\u0107u ili se crkveni simboli u odre\u0111enoj mjeri zamjenjuju novom simbolikom?<\/p>\n
\n
Monica Priante:<\/b> Simboli se zapravo samo jo\u0161 uve\u0107avaju. Gradska groblja nastavljaju i dalje imati religijske simbole poput kri\u017ea i sl., ali sada se po\u010dinje koristiti i niz drugih. U 19. stolje\u0107u to su romanti\u010darski simboli (npr. prikaz \u017eene koja pla\u010de). No i oni imaju religijsko izvori\u0161te, bez obzira \u0161to se neki preoblikuju u romanti\u010darskom duhu. I tu je Mirogoj ilustrativan primjer. Govorimo ovdje dakako o gra\u0111anstvu i op\u0107enito o eliti.<\/p>\n
\n
Historiografija.hr:<\/b> Osim gra\u0111anstva, \u0161to se doga\u0111a s pogrebnim ritualima plemstva, odnosno monarhijskim pogrebnim ritualima u 19. stolje\u0107u? \u0160to je tom prilikom novo, a \u0161to predstavlja kontinuitet?<\/p>\n
\n
Monica Priante:<\/b> U Italiji primjerice pogreb Viktora Emanuela II. 1878. godine pokazuje dakako kontinuitet velikih pogreba kraljevske ku\u0107e Savoja, ali i diskontinuitet jer je on prvi kralj ujedinjene Italije. Zato dobiva novo mjesto ukopa u novoj prijestolnici \u2013 Rimu. Uz to, 19. stolje\u0107e je doba izgradnje nacionalnih identiteta, stoga njegov pogreb obilje\u017eava mnogo ve\u0107a simbolika, s nizom nacionalnih zna\u010denja i s jo\u0161 ve\u0107im odjekom me\u0111u narodom. Naravno, svaki sprovod vladara je specifi\u010dan. Kod Franje Josipa to je zbog konteksta Prvog svjetskog rata i svojevrsnog zavr\u0161etka dugog 19. stolje\u0107a i cijele jedne epohe. Va\u017eno je re\u0107i da su i gra\u0111anski pogrebi htjeli biti \u0161to sli\u010dniji kraljevskim. To je odre\u0111ena elitna demokratizacija s obzirom da su si to samo elite mogle priu\u0161titi. Prije su samo kraljevi i plemi\u0107i imali grobnice u crkvama, dok izgradnjom gradskih groblja i gra\u0111anstvo mo\u017ee imati kapelice i velike spomenike. Na taj su se na\u010din imu\u0107niji gra\u0111ani \u017eeljeli pribli\u017eiti kraljevima. To imitiranje je razumljivo budu\u0107i da su kraljevi i kraljice bili tada dru\u0161tvene i modne ikone kao \u0161to su to danas glumci.<\/p>\n
\n
Historiografija.hr:<\/b> Koje su specifi\u010dnosti pogreba Franje Josipa i kako se on odvijao?<\/p>\n
\n
Monica Priante:<\/b> Najprije svakako veli\u010dina i veli\u010danstvenost tog pogreba. Trebao je prema propisima biti jo\u0161 ve\u0107i, ali trajao je rat i mnogi \u010dasnici i politi\u010dki predstavnici iz drugih zemalja Austro-Ugarske Monarhije nisu mogli do\u0107i. Zanimljivo je da je to, koliko mi je poznato, jedan od prvih monarhijskih pogreba o kojem postoji video-prikaz (na koji upu\u0107ujem u prilogu intervjua). Pogreb se odvijao prema strogo propisanom habsbur\u0161kom ritualu. Prema ceremonijalu pokojnik Franjo Josip \u2013 koji je umro 21. studenog 1916. u 86. godini vladaju\u0107i 68. godina \u2013 le\u017eao je prvo u radnoj sobi u Sch\u00f6nbrunnu. Nakon toga je u sve\u010danoj uniformi s odli\u010djima prenesen u lijesu u rezidenciju Hofburg u kapelicu presvu\u010denu crnim gdje ga je \u010duvala vojska do dana pogreba, 30. studenog. Na dan pogreba lijes je zatvoren i prenesen u bogato ukra\u0161ena mrtva\u010dka kola sva u crnom te je po\u010delo kretanje pogrebne povorke. Vojnici su pucali iz pu\u0161ki i topova, a zvona su zvonila po Be\u010du i cijeloj Monarhiji. U povorci su bili i bubnjari koji su cijelo vrijeme udarali u bubnjeve presvu\u010dene u tkaninu kako bi zvuk bio mra\u010dniji i \u017ealobniji. Povorka je bila jako velika (\u0161to mo\u017eemo vidjeti u spomenutom videu), a \u010dinili su je kraljevska obitelj, predstavnici svih crkvenih redova, javne uprave i habsbur\u0161kih zemalja te mnogi drugi. \u017dene su bile u crnini, a vojnici u sve\u010danim uniformama sa crnim florom oko ruke. Osobna careva garda i gradska garda nosili su oru\u017eje okrenuto prema dolje. Pogrebnu povorku cijelim je putem promatralo jako mnogo ljudi. Povorka je do\u0161la do Katedrale sv. Stjepana po sve\u010dani blagoslov, a zatim su nastavili do kapucinske kripte i crkve Gospe od An\u0111ela, gdje su pokopani svi habsbur\u0161ki carevi, prema strogo propisanoj ceremoniji. Habsbur\u0161ka ku\u0107a oduvijek se predstavljala kao za\u0161titnik kr\u0161\u0107anstva \u0161to je vidljivo i prema ceremoniji. U sklopu prijelaza iz ovog \u017eivota u drugi Franjo Josip jest car i kralj, ali je i gre\u0161nik.<\/p>\n
\n
Historiografija.hr:<\/b> Na koji na\u010din se to vidi u samoj ceremoniji?<\/p>\n
\n
Monica Priante:<\/b> To bismo mogli ilustrirati ritualom za koji se dr\u017ealo da je primijenjen prilikom pogreba Franje Josipa. Taj bi ritual propisivao da se procesija sa lijesom zaustavi pred zatvorenim vratima grobnice u Kapucinskoj crkvi. Herold (voditelj dvorskog ceremonijala) kuca ceremonijalnim \u0161tapom po vratima. Iza vrata prior kapucinske kapele pita: Tko je? Me\u0161tar ceremonije odgovara: Ja sam Franjo Josip I., car Austrije, kralj Ugarske, \u010ce\u0161ke, Hrvatske, Slavonije i Dalmacije (nabrajaju\u0107i svih 47 kraljevskih naslova). Na to prior odgovara: Ne poznajemo te. I ne otvara vrata. Me\u0161tar ponovno kuca na vrata i na kapucinovo pitanje odgovara sada kra\u0107om verzijom: Ja sam Franjo Josip, car i kralj. Prior opet odgovara: Ne poznajemo te. Tre\u0107i put me\u0161tar ponovo kuca i na isto pitanje odgovara: Ja sam Franjo, jadni smrtnik i gre\u0161nik koji moli za tvoje milosr\u0111e pod Bogu. Prior na to odgovara: Poznajem te, u\u0111i. U tom se trenutku otvaraju vrata grobnice i lijes ulazi unutra. Pokojnik je pokopan izme\u0111u supruge carice Elizabete (Sisi) i sina Rudolfa. Me\u0111utim, mogu\u0107e je da se radi i o navodnoj tradiciji. Filip \u0160imetin \u0160egvi\u0107 me je upozorio da je austrijski povjesni\u010dar Georg Markus istra\u017euju\u0107i arhive prije nekoliko godina ustvrdio da ne postoje protokoli koji su predvi\u0111ali takav dio ceremonije. Markus smatra da nije isklju\u010deno da se tijekom pogreba Josipa II. ili Franje I. doista odvijalo ne\u0161to sli\u010dno, ali da to nikako nije slu\u010daj kod pogreba Marije Terezije i Franje Josipa. Tu su \u2013 izgleda legendarnu tradiciju \u2013 Habsburgovci prihvatili tek kasnije te je opisani ritual zaista proveden na sprovodu Zite i nedavno Otta von Habsburga.<\/p>\n
\n
Historiografija.hr:<\/b> Gdje se u tom pogrebnom ritualu mo\u017ee vidjeti prodor moderniteta?<\/p>\n
\n
Monica Priante:<\/b> U modernim tehnikama odnosa prema tijelu. Prilikom balzamiranja carevog tijela (organi se mi\u010du, a srce \u2013 kao sva srca habsbur\u0161kih careva \u2013 \u010duvaju se odvojeno u urni i pokapaju drugdje) kori\u0161tene su nove tehnike iz druge polovice 19. stolje\u0107a. Znanstvenici su se time mnogo bavili i \u0161irile su se razne tehnike, me\u0111utim s razli\u010ditim rezultatima. Mnogi ka\u017eu da balzamiranje Franje Josipa nije uspjelo. To se govori i za Viktora Emanuela, posebno za Mazzinija, ali i Strossmayera. Balzamiranje je potpuno promijenilo njihovo lice. Etabliranje fotografije kao novog medija u drugoj polovici 19. stolje\u0107a koristilo se za posmrtne slike (\u0161to je koristilo i gra\u0111anstvo). Danas nam se \u010dini pomalo morbidnim, no tada je bilo posve uobi\u010dajeno. Njima je trebalo pokazati pokojnikovu smirenost, koji je prikazan kao da spava, kao da nikada nije patio u \u017eivotu\u2026 To je slu\u010daj i s posmrtnim fotografijama Franje Josipa. Ra\u0161irena praksa u 19. stolje\u0107u bile su i posmrtne maske izra\u0111ivane modernim tehnikama.<\/p>\n
\n
Historiografija.hr:<\/b> Spomenuli ste snimku pogreba Franje Josipa, \u0161to se na njoj mo\u017ee vidjeti?<\/p>\n
\n
Monica Priante:<\/b> Osim toga tko sve sudjeluje u pogrebnoj povorci, mo\u017ee se vidjeti i trasa povorke. Pozornost privla\u010di dakako mno\u0161tvo zanimljivih detalja. Jedan od njih su \u017eene u povorci koje su potpuno zamotane u crno. Radi se naime o propisanoj koroti. Odre\u0111eno je da \u017eene ne smiju pokazati dijelove tijela te se zato u potpunosti omataju velom. Za udovice je propisana godina dana pune korote i zatim \u0161est mjeseci polukorote. Za udovce je to bilo \u0161est mjeseci, a razlog je izme\u0111u ostalog bio i to \u0161to su morali raditi izvan ku\u0107e. Starije \u017eene obi\u010dno su dulje nosile crninu. Poznat je slu\u010daj kraljice Viktorije u Velikoj Britaniji, koja nije bila udovica u \u017ealovanju samo godinu i pol nego je crninu nosila zapravo cijeli \u017eivot. To je utjecalo i na pripadnice gra\u0111anskog dru\u0161tva, bilo ideja da se \u0161to du\u017ee \u017ealuje, bilo modni obi\u010daji. Nosile su se haljine s visokom kragnom, crni \u0161e\u0161iri s dugom koprenom, crne rukavice \u2013 sve prema tada\u0161njoj modi. Crnu boju na\u0161e dru\u0161tvo vezuje uz \u017ealost \u2013 tada kao i danas \u2013 iako je u suvremenom svijetu korota prili\u010dno izgubila svoju dru\u0161tvenu ulogu i va\u017enost. Premda je kori\u0161tenje crnine prevladavalo u Europi ve\u0107 od srednjeg vijeka, u 19. stolje\u0107u afirmira se kao primarna boja \u017ealosti. Naime, sve do sredine stolje\u0107a, u Francuskoj ili Velikoj Britaniji zajedno s crnom koristile su se i crvena, siva, ljubi\u010dasta i plava boja. U svakom slu\u010daju, vrijeme i na\u010din \u017ealovanja definira se na poprili\u010dno isti na\u010din u cijeloj Zapadnoj Europi.<\/p>\n
\n
Historiografija.hr:<\/b> Koje je poruke prenosio tako opisani pogreb cara i kralja Franje Josipa i kako je do\u017eivljavan?<\/p>\n
\n
Monica Priante:<\/b> Novine su \u017eeljele prenijeti poruku da je Franjo Josip mnogo patio u svom \u017eivotu (izgubio je \u017eenu i sina) i da je on ustvari \u017ertva (da zapravo nije htio Prvi svjetski rat). To otvara pitanja kako su mnogi obi\u010dni vojnici do\u017eivjeli njegovu smrt. Ako su i\u0161li u rat za cara i domovinu, \u0161to sada kada cara vi\u0161e nema? Tako\u0111er, pretpostavlja se da je moglo biti negodovanja me\u0111u dijelovima stanovni\u0161tva u Monarhiji pogo\u0111enima ratnom oskudicom nasuprot tako rasko\u0161nom pogrebu. Isto tako, Franjo Josip bio je zadnji car i kralj tituliran \u201epo milosti Bo\u017ejoj\u201c. Mo\u017eemo re\u0107i da je po bo\u017ejoj milosti u\u0161ao u kriptu, ali da je s njim u\u0161lo i carstvo jer je nakon dvije godine od njegove smrti umrla i Austro-Ugarska Monarhija. Pogreb cara Franje Josipa bio je dakle ujedno pogreb carstva. Bio je to rekvijem za cara, ali i rekvijem za carstvo (da se poslu\u017eim naslovom knjige Requiem pour un Empire d\u00e9funt <\/i>Fran\u00e7oisa Fejt\u0151a).<\/p>\n
\n
Historiografija.hr:<\/b> Mo\u017eete li na kraju ne\u0161to re\u0107i o drugim velikim pogrebima u Italiji i Hrvatskoj tijekom dugog 19. stolje\u0107a?<\/p>\n
\n
Monica Priante:<\/b> U Italiji bih svakako spomenula veliki Garibaldijev pogreb 1882. godine. Garibaldi nije imao slu\u017ebene funkcije, umro je na otoku Capreri u Sardiniji gdje je bio i pogreb, no pogrebi \u201ein absentia\u201c odr\u017eani su po cijeloj Italiji (\u010desto samo s njegovom slikom). To je bio slu\u010daj i s Viktorom Emanuelom. Garibaldi je ina\u010de podr\u017eavao kremiranje i dugo godina se borio za to. No to bi bio skandal za Crkvu, s kojom je Kraljevina Italija tada bila u osjetljivim odnosima. Stoga vlada nije dopustila kremiranje, a \u017eeljela je i imati mjesto gdje \u0107e biti pokopano tijelo nacionalnog junaka. Garibaldi je ina\u010de svjesno sudjelovao u kreiranju svog kulta te je planirao prostor za kremiranje kako bi osigurao \u0161to vi\u0161e pepela jer je znao da \u0107e njegovi obo\u017eavatelji do\u0107i i \u017eeljeti uzeti dio njegova pepela te ga \u0161tovati kao relikviju. U Hrvatskoj bih istaknula Strossmayerov pogreb koji je bio ne\u0161to kasnije, 1905. godine, dakle ve\u0107 po\u010detkom 20. stolje\u0107a. Rije\u010d je o pogrebu crkvenog velikodostojnika, no pogreb je zanimljiv zbog niza politi\u010dkih, dru\u0161tvenih i kulturnih okolnosti. O pogrebu su objavljene ogromne koli\u010dine informacija, brojni nekrolozi, a novine su dugo i op\u0161irno pisale o Strossmayeru, bez obzira \u0161to ve\u0107 niz godina nije bio politi\u010dki aktivan i na nekoj slu\u017ebenoj funkciji. Osim toga, bio je to zaista veliki pogreb. I Strossmayer je kao i Garibaldi bio svjestan da je pogreb zna\u010dajan dio izgradnje kulta li\u010dnosti. Iako Strossmayer mo\u017eda nije planirao sve pogrebne detalje kao Garibaldi, ipak je osmislio svoju grobnicu u katedrali u \u0110akovu.<\/p>\n
\n
Historiografija.hr:<\/b> Hvala na zanimljivim napomenama. Bilo bi zasigurno interesantno kad biste u sklopu pristupa kulturne povijesti objedinjeno obradili velike pogrebe u hrvatskoj povijesti 19. i 20. stolje\u0107a, npr. Jela\u010di\u0107ev, Strossmayerov, Radi\u0107ev, Stepin\u010dev, Titov i Tu\u0111manov, u komparativnoj perspektivi i u europskom kontekstu. Zasigurno bi se pritom vidjela politi\u010dka, dru\u0161tvena i kulturna obilje\u017eenost tih pogreba.<\/p>\n
\n
Monica Priante:<\/b> Da, takvi pogrebi zapravo uvijek prenose politi\u010dke poruke. Hvala na pozivu i prijedlogu. Sla\u017eem se, zajedni\u010dka obrada tih pogreba bila bi izazovna i svakako poticajna tema.<\/p>\n
\n
\n
PRILOZI:<\/p>\n
\n
\n
Video<\/b><\/p>\n
\u00a0<\/b><\/p>\n
Filmaufnahmen der Sascha-Film \u00fcber die Begr\u00e4bnisfeierlichkeiten von Kaiser Franz Joseph I. am 30.11.1916 mit dem Weg des Trauerzugs<\/p>\n
\n