{"id":31756,"date":"2022-06-17T21:37:05","date_gmt":"2022-06-17T21:37:05","guid":{"rendered":"http:\/\/historiografija.hr\/?p=31756"},"modified":"2022-06-17T22:38:46","modified_gmt":"2022-06-17T22:38:46","slug":"branimir-jankovic-kolumna-javna-povijest-kojim-putem-do-buducnosti-u-ratom-podijeljenim-drustvima-pomirenjem-suocavanjem-s-prosloscu-ili-ravnopravnim-sjecanjem","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/historiografija.hr\/?p=31756","title":{"rendered":"Branimir Jankovi\u0107 \u2013 kolumna \u201eJavna povijest\u201c \u2013 Kojim putem do budu\u0107nosti u ratom podijeljenim dru\u0161tvima? Pomirenjem, suo\u010davanjem s pro\u0161lo\u0161\u0107u ili ravnopravnim sje\u0107anjem?"},"content":{"rendered":"\n

Rije\u010di iz naslova polaze od knjige R. W. Fogela i G. R. Eltona Kojim putem do pro\u0161losti<\/em>? Dva pogleda na povijest<\/em> (Zagreb 2002) u kojoj se polemizira o tome kojim pristupom do\u0107i do pro\u0161losti. Na tom se tragu mo\u017eemo pitati kojim putem do budu\u0107nosti u regionalnim okolnostima o\u0161trih antagonizama koji ne prestaju ni trideset godina nakon jugoslavenskih ratova. Brojni komentatori isti\u010du ne samo da se pomirenje vi\u0161e ne postavlja kao kakav-takav cilj, nego da je napu\u0161teno i suo\u010davanje s pro\u0161lo\u0161\u0107u, a da sje\u0107anje na ratove 1990-ih slu\u017ei prvenstveno kao pogonsko gorivo za sukobe u sada\u0161njosti. Stoga i naslov XIV. Foruma za tranzicionu pravdu u postjugoslovenskim zemljama koji je odr\u017ean u prosincu 2021. u Beogradu glasi \u201ePrekinuto pomirenje \u2013 kojim putem nastaviti?\u201c. Kao razloge tome navodi se slabljenje politi\u010dke podr\u0161ke Koaliciji za REKOM kao mre\u017ei pomirenja i umjesto toga podr\u017eavanje politika koje odbijaju govoriti o vlastitim odgovornostima za ratne zlo\u010dine.<\/p>\n\n\n\n

Imaju\u0107i sve to u vidu, postavlja se pitanje jesu li koncepti pomirenja, suo\u010davanja s pro\u0161lo\u0161\u0107u, uklju\u010divog sje\u0107anja i dalje va\u017eni? Spominjati danas pomirenje izgleda kao govoriti izvan vremena i prostora jer u mnogim slu\u010dajevima koji nas okru\u017euju nije poduzet ni prvi korak priznavanja zlo\u010dina i izricanja \u017ealjenja zbog njih. Zbog toga govoriti o pomirenju ostaje u pravilu bez u\u010dinka ili \u010dak djeluje kontraproduktivno u ratom podijeljenim zajednicama koje se nisu simboli\u010dki pomakle od isklju\u010divo vlastite istine, vlastitih sje\u0107anja i vlastitih \u017ertava koje su ih \u2013 posve razumljivo \u2013 duboko obilje\u017eile. Tom prilikom naj\u010de\u0161\u0107e nisu poduzeti ni nu\u017eni pripremni koraci za kakve va\u017ene iskorake. Naravno, to ne zna\u010di da nema lokalnih sredina u kojima su brojni pojedinci u\u010dinili mnogo na normalizaciji, izgradnji su\u017eivota i uvjeta za pomirenje uime bolje budu\u0107nosti, kako svoje tako i svoje djece. Potrebno im je dakako odati priznanje i pru\u017eiti svu podr\u0161ku.<\/p>\n\n\n\n

No problem pomirenja kao \u0161ireg cilja treba kriti\u010dki sagledati iz svih mogu\u0107ih kuteva, posebno s obzirom na realnu situaciju na terenu i promijenjene politi\u010dke okolnosti. O pomirenju i drugim pitanjima pisala je primjerice Jacqueline Nie\u00dfer upravo u slu\u010daju Inicijative za REKOM u knjizi Die Wahrheit der Anderen. Transnationale Vergangenheitsaufarbeitung in Post-Jugoslawien am Beispiel der REKOM Initiative<\/em> (2019). S tim u vezi treba naglasiti: ne otvara jedan te isti klju\u010d sva vrata. Posebice jer je o\u010dito da se nalazimo u trenutku kada se moramo vratiti prvim i osnovnim koracima.<\/p>\n\n\n\n

Naime, govoriti o pomirenju \u2013 napose kada u pozadini stoje povijesno traumati\u010dni doga\u0111aji \u2013 zna\u010di govoriti i o suo\u010davanju s pro\u0161lo\u0161\u0107u. Dok se pojam pomirenja potpuno izbjegava ili ga se pak tek stidljivo spominje, termin suo\u010davanja s pro\u0161lo\u0161\u0107u mnogo je \u010de\u0161\u0107e prisutan u javnosti. Me\u0111utim o uspjehu ili neuspjehu suo\u010davanja s pro\u0161lo\u0161\u0107u vladaju podijeljena mi\u0161ljenja. Dok Dragan Markovina isti\u010de \u201eprojekt suo\u010davanja s pro\u0161lo\u0161\u0107u do\u017eivio je poraz\u201c (\u201eOskar i nerealna o\u010dekivanja\u201c, Pe\u0161\u010danik<\/em>, 27.IV.2021), Jasna Dragovi\u0107-Soso navodi da \u201ebitka za suo\u010davanje s pro\u0161lo\u0161\u0107u nije zauvek izgubljena\u201c (istoimeni intervju, Novosti<\/em>, 29.X.2021). U svakom slu\u010daju, primjetan je sna\u017ean trend koji ne ide prema suo\u010davanju s pro\u0161lo\u0161\u0107u, ni na lokalnoj niti na globalnoj razini, kako to s pravom isti\u010de Christian Axboe Nielsen (\u201eRepublika Srpska bi oja\u010dala ako prizna genocid\u201c, Radio Slobodna Evropa<\/em>, 13.VIII.2021).<\/p>\n\n\n\n

Trendovi su se dakle iznimno obrnuli. Kako je to komentirao Boris De\u017eulovi\u0107, nekad su politi\u010dari kle\u010dali pred Var\u0161avskim getom, a danas hrvatski predsjednik Zoran Milanovi\u0107, osvr\u0107u\u0107i se na odnos dr\u017eave prema obitelji ubijene Aleksandre Zec, bezosje\u0107ajno izjavljuje \u201e\u0161to jo\u0161 treba?\u201c, nagla\u0161avaju\u0107i da su dobili od\u0161tetu. Da karikiramo, u takvom bi promijenjenom politi\u010dkom kontekstu naprimjer Documenta \u2013 centar za suo\u010davanje s pro\u0161lo\u0161\u0107u<\/em> o\u010dito trebala promijeniti naziv u \u201eDocumenta \u2013 centar za za\u0161to je ipak va\u017eno suo\u010davanje sa pro\u0161lo\u0161\u0107u\u201c, jer je upravo to ono \u0161to se danas izgubilo iz vida. Naglasci javnosti su se izmijenili i potrebno je opet raditi na tome za\u0161to je va\u017eno konfrontirati se sa svojom tamnom pro\u0161losti, a ne ju ignorirati ili pak upotrebljavati za daljnju konfrontaciju s drugim nacionalnim zajednicama.<\/p>\n\n\n\n

Me\u0111utim budu\u0107i da i suo\u010davanje s pro\u0161lo\u0161\u0107u izaziva opre\u010dne reakcije i da mnogi zaziru od njega ili ga unaprijed odbijaju ili pak vrlo selektivno primjenjuju, o\u010dito treba voditi ra\u010duna o preprekama na koje nailazi zagovaranje suo\u010davanja s pro\u0161lo\u0161\u0107u, kao i taktikama i strategijama kako ga u\u010dinkovito provoditi. Kao \u0161to sam ve\u0107 spomenuo, ne otvara isti klju\u010d sva vrata. Primjerice, neke od uvrije\u017eenih reakcija \u0161ire javnosti na pozivanje na suo\u010davanje s tamnim stranama vlastite nacionalne povijesti uklju\u010duju inzistiranje na uobi\u010dajenom protupitanju \u2013 a \u0161to je s na\u0161im \u017ertvama. \u00a0<\/p>\n\n\n\n

Zbog toga bi se proces suo\u010davanja s pro\u0161lo\u0161\u0107u trebao odvijati kroz rad na uspostavljanju uklju\u010divog i ravnopravnog sje\u0107anja u kojem se nitko ne bi osje\u0107ao zapostavljenim ili u\u0161utkanim. Nismo dakako samo mi ti koji smo suo\u010deni s tim osjetljivim pitanjima i dijelimo ih sa svima koji su imali iskustvo rata. Sve je jo\u0161 slo\u017eenije kada su prisutni i elementi gra\u0111anskog rata i to susjeda protiv susjeda koji su se ne samo poznavali nego i dalje \u010desto \u017eive nedaleko jedni od drugih. Zbog te\u017eine traumati\u010dnog naslje\u0111a gra\u0111anskog rata uop\u0107e nije va\u017eno je li od ratova 1990-ih i Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji \u2013 koji imaju obilje\u017eja i vanjske agresije i unutarnjeg gra\u0111anskog rata \u2013 pro\u0161lo trideset, osamdeset ili vi\u0161e godina. Vidljivo je to u svim dru\u0161tvima koja su diljem svijeta pro\u0161la kroz gra\u0111anske ratove \u2013 od \u0160panjolske i Gr\u010dke u 20. stolje\u0107u do SAD-a u 19. stolje\u0107u \u2013 u kojima ideolo\u0161ke podjele i obiteljske traume i dan-danas proizvode sna\u017ene dru\u0161tvene polarizacije.<\/p>\n\n\n\n

Jedan od konceptualnih izlaza iz takvih naizgled nemogu\u0107ih situacija ponudila je Aleida Assmann u knjizi Duga senka pro\u0161losti. Kultura se\u0107anja i politika povesti <\/em>(Beograd 2011). Ona je na primjeru naslje\u0111a \u0160panjolskog gra\u0111anskog rata istaknula kako dok god jedna strana mora \u017eivjeti pod dominacijom pobjedni\u010dkog pam\u0107enja, dok god se nastavlja asimetrija sje\u0107anja, da zapravo traje i rat, o \u010demu sam pisao u jednoj od prethodnih kolumni<\/a>. Iz toga proizlazi da se gra\u0111anski rat mo\u017ee nadvladati tek kad se otvori prostor za odre\u0111enu simetriju sje\u0107anja, kada i pora\u017eena strana ima pravo na ravnopravno sje\u0107anje. Ne me\u0111utim u smislu izjedna\u010davanja krivice, ve\u0107 s obzirom da postoje razli\u010dita iskustva \u2013 nerijetko podjednako traumati\u010dna \u2013 koja trebaju dobiti mogu\u0107nost biti javno izgovorena. Jedna je istina o onome \u0161to se dogodilo, no postoje razli\u010dita sje\u0107anja na to \u0161to se dogodilo. Nitko nema pravo samo na svoju istinu, ali ima pravo na svoje sje\u0107anje. Stoga ravnopravno i uklju\u010divo sje\u0107anje ne zna\u010di izjedna\u010davanje odgovornosti i krivice ili pak progla\u0161avanje svih politika i ideologija jednakima.<\/p>\n\n\n\n

Na primjeru Drugog svjetskog rata to bi zna\u010dilo da svi imaju pravo na sje\u0107anje na svoje ubijene \u2013 na svim ratnim stranama \u2013 ali to ne zna\u010di izjedna\u010davati fa\u0161isti\u010dku ideologiju, genocidni rasizam i kolaboraciju s antifa\u0161isti\u010dkom borbom nevisno u kojoj mjeri bila u slu\u017ebi socijalisti\u010dke revolucije ili komunisti\u010dke ideologije. Sve zara\u0107ene strane po\u010dinile su masovne zlo\u010dine s kojima se trebaju suo\u010diti, no karakter i opseg tih zlo\u010dina, kao i ideologije i okolnosti koje stoje iza njih nije mogu\u0107e poistovjetiti, bez obzira \u0161to se s pravom isti\u010de kako je zlo\u010din zlo\u010din. Nadalje, na primjeru 1990-ih, promoviranje ravnopravnog sje\u0107anja ne zna\u010di umanjivanje Milo\u0161evi\u0107eve odgovornosti za pokretanje ratnog stroja u raspadaju\u0107oj Jugoslaviji, ve\u0107 da hrvatska, bo\u0161nja\u010dka i albanska zajednica koje su u bitno ve\u0107oj mjeri pretrpjele zlo\u010dine kao rezultat te politike trebaju itekako pamtiti i nikako zanemarivati mnoge svoje zlo\u010dine nad Srbima. Iskoraci u tom smjeru u\u010dinjeni su u Hrvatskoj 2020. prilikom znatno inkluzivnijeg obilje\u017eavanja \u201eOluje\u201c u smjeru gra\u0111enja postupnog razumijevanja \u2013 s obje strane \u2013 da je za Hrvate ona zna\u010dila povratak iz progonstva i vra\u0107anje okupiranog teritorija 1991, a za Srbe pak njihovo progonstvo 1995. godine.<\/p>\n\n\n\n

I u drugim su nacionalnim zajednicama pogo\u0111enim me\u0111usobnim sukobima, poput iznimno podijeljene Sjeverne Irske, dru\u0161tveno odgovorni povjesni\u010dari otvarali prostore za ukazivanje na perspektivu druge \u2013 suprotstavljene \u2013 strane. (Usp. u prethodnim kolumnama<\/a> ve\u0107 spominjani \u010dlanak Thomasa Cauvina \u201ePublic Historians and Conflicting Memories in Northern Ireland\u201c, u: A Companion to Public History<\/em>, ur. David Dean, 2018, str. 419-430.) Uz to, potrebno je razgra\u0111ivati antagonisti\u010dki naboj sje\u0107anja (kakav dominira kod nas) i pokazati da postoji \u010dak i tamo gdje mislimo da ga nema. Naprimjer, mnogi kada sudjeluju u komemoriranju \u017ertava svoje nacionalnosti misle da im samo odaju po\u0161tovanje, ali na\u010dini na koje se to \u010dini \u2013 kao i poruke koje se tom prilikom \u0161alju ili propu\u0161taju poslati \u2013 \u010desto ih radikaliziraju i pune gorivom za neke nove konflikte. Kao \u0161to navodi Jelena Markovi\u0107: \u201eIndividua koja je dio zajednice koja je u jednom \u010dasu bila \u017ertva dehumanizacije, zbog empatije prema vlastitoj grupi i nepravdi koja je pojedincima unutar grupe nanesena, u drugom \u010dasu mo\u017ee biti ona koja dehumanizira Drugoga.\u201c (\u201eUbojite \u0161utnje? Mr\u017enja, strah i njihove \u0161utnje\u201c, Naracije straha<\/em>, Zagreb 2019, str. 109). O tome sam tako\u0111er pisao u jednoj od prethodnih kolumni<\/a>.<\/p>\n\n\n\n

Ne moram spominjati koji je u\u010dinak kada, u srpskom slu\u010daju, gledate film Dara iz Jasenovca<\/em> (za razliku od filma Dnevnik Diane Budisavljevi\u0107<\/em> o \u010dinovima pomaganja neovisno o nacionalnosti ili vjeri) ili, u hrvatskom slu\u010daju, kada sudjelujete u slu\u017ebenom komemoriranju pada Vukovara koji je odnedavno dr\u017eavni praznik. Naime, s jedne strane, svi smatraju da su tada ujedinjeni s Vukovarom u suosje\u0107anju i tugi, me\u0111utim, s druge strane, istog tog dana 2021. ispisuju se po Zagrebu grafiti Ubij Srbina<\/em>, kao potvrda da sje\u0107anje na vlastite \u017ertve itekako mo\u017ee imati iznimno militantni u\u010dinak. Ta bliskost ili isprepletenost komemorativnog sje\u0107anja i antagonizacije u poslijeratnim dru\u0161tvima ne\u0161to je \u010dega mnogi uop\u0107e nisu svjesni i zbog \u010dega je potrebno poduzeti preispitivanje dominantnih politika sje\u0107anja i politika povijesti te razgradnju njihova konfliktnog potencijala. \u00a0<\/p>\n\n\n\n

Umjesto isticanja jednog koncepta kao najva\u017enijeg \u2013 jer va\u017eni su i inkluzivno sje\u0107anje, i suo\u010davanje s pro\u0161lo\u0161\u0107u, i pomirenje \u2013 treba postupno razvijati ih sve zajedno. I to u koracima, budu\u0107i da je za njih potrebno dugo vrijeme, po\u010dev\u0161i od gra\u0111enja ravnopravnog sje\u0107anja preko osmi\u0161ljenog suo\u010davanja s pro\u0161lo\u0161\u0107u do u kona\u010dnici \u2013 na osnovu postignutih predradnji \u2013 poticanja pomirenja kao dr\u017eavnih politika. Postavlja se pritom pitanje koja je uloga pro\u0161losti u probijanju puta ka pomirenju. Postoje naime mi\u0161ljenja da se nikad ne\u0107emo mo\u0107i pomiriti na osnovu pro\u0161losti, s obzirom na razmjere po\u010dinjenih zlo\u010dina i potpuno suprotstavljene poglede na pro\u0161lost. Izgleda da \u2013 koliko god \u010dinili sve na uspostavljanju ravnopravnog sje\u0107anja i suo\u010davanja s pro\u0161lo\u0161\u0107u \u2013 nema te pro\u0161losti koja \u0107e nas pomiriti. Kako je to formulirano u naslovu recentne knjige Lee David:\u201epro\u0161lost nas ne mo\u017ee izlije\u010diti\u201c (The Past Can\u2019t Heal Us: The Dangers of Mandating Memory in the Name of Human Rights<\/em>, 2020).  <\/p>\n\n\n\n

Stoga je Aleida Assmann, ukazuju\u0107i na va\u017enost ravnopravnog sje\u0107anja, istaknula da se to \u010dini uime zajedni\u010dke budu\u0107nosti. Ako nas dakle ne mo\u017ee pomiriti antagoniziraju\u0107e sje\u0107anje, ako nas ne mo\u017ee pomiriti konfliktna pro\u0161lost, mo\u017ee li nas mo\u017eda s vremenom pomiriti ravnopravno sje\u0107anje s ciljem zajedni\u010dke budu\u0107nosti. Problem je naravno koje budu\u0107nosti s obzirom da budu\u0107nost vi\u0161e nije politi\u010dka, dru\u0161tvena i socioekonomska tema, o njoj se gotovo uop\u0107e ne govori. Svima nam je zato lak\u0161e analizirati u kakvim se okolnostima nalazimo nego nuditi rje\u0161enja jer je o\u010dito najte\u017ee misliti budu\u0107nost, posebno zajedni\u010dku budu\u0107nost na temelju koje bismo mogli nadvladati pro\u0161lost koja nas dijeli. To otvara pitanje koliko stavljati naglasak na pro\u0161lost, a koliko na budu\u0107nost te kako posti\u0107i njihovu uravnote\u017eenost.<\/p>\n\n\n\n

U pitanju su s tim u vezi i na\u0161e komemoracije ratnih doga\u0111anja, od njihove brojnosti i forme do njihova sadr\u017eaja. Treba li osim prevladavaju\u0107eg fokusa na \u2013 posve razumljivo \u2013 komemoriranje \u017ertava uklju\u010diti i obilje\u017eavanje slu\u010dajeva me\u0111usobne pomo\u0107i koji su prelazili zadane nacionalne granice. Bilo bi va\u017eno govoriti i o povezuju\u0107im zajedni\u010dkim iskustvima iz povijesti svakodnevice ljudi koji su do ratova \u017eivjeli jedni do drugih i radili u istim tvornicama, poput \u201eBorova\u201c i mnogih drugih diljem Jugoslavije. Promjene u na\u010dinu na koji govorimo o pro\u0161losti potvr\u0111uju naizgled paradoksalnu napomenu \u201epro\u0161lost je jedina stvar koju se mo\u017ee promijeniti\u201c iz romana \u00c9douarda Louisa Povijest nasilja<\/em> (Zagreb 2019, str. 48-49).<\/p>\n\n\n\n

Nije pro\u0161lost naravno jedino pitanje o kojem treba voditi ra\u010duna jer su tu i brojna politi\u010dka pitanja vezana uz demokraciju i korupciju, dru\u0161tvenu nejednakost i siroma\u0161tvo, a sve vi\u0161e i ekolo\u0161ki izazovi, no ne treba zanemarivati pro\u0161lost prilikom davanja prednosti budu\u0107nosti. Pro\u0161lost ne\u0107e nestati, stoga ako prestane biti predmetom na\u0161e brige samo \u0107e nam se vra\u0107ati u ne\u017eeljenim oblicima, preko neprimjerenih javnih izjava i murala do razli\u010ditih uznemiruju\u0107ih incidenata i antagonisti\u010dkih politika. Slu\u010daj kada je nogometa\u0161 Josip \u0160imuni\u0107 2013. godine sportski uspjeh i plasman hrvatske nogometne reprezentacije na Svjetsko prvenstvo u Brazilu \u2013 idu\u0107i dakle ususret budu\u0107nosti \u2013 proslavio usta\u0161kim uzvicima \u201eZa dom spremni\u201c, samo je jedan primjer toga kako nije mogu\u0107e misliti bolju budu\u0107nost bez prera\u0111ene pro\u0161losti. Zbog toga je u spomenutom Louisovom romanu navedeno kako je \u201eautizam onih koji \u017eele zaboraviti pro\u0161lost jednako stra\u0161an kao autizam onih koji su opsjednuti tom pro\u0161lo\u0161\u0107u\u201c (str. 132).<\/p>\n\n\n\n

No za spomenuti izazov uskla\u0111ivanja pro\u0161losti i budu\u0107nosti \u2013 kao i pitanja ravnopravnog sje\u0107anja, suo\u010davanja s pro\u0161lo\u0161\u0107u i pomirenja \u2013 nemogu\u0107e je zanemariti ulogu sljede\u0107ih faktora: 1) politike; 2) intelektualaca i akademske zajednice; 3) nevladinih organizacija i rada na terenu.<\/p>\n\n\n\n

O\u010dito nam trebaju politi\u010dke opcije koje \u0107e provesti pri\u017eeljkivane dru\u0161tvene promjene. Politi\u010dka sfera je klju\u010dna jer diktira ritam u odnosu prema pro\u0161losti i promoviranju odre\u0111enih politika sje\u0107anja i politika povijesti. S jedne strane, politi\u010dari mogu svojim izjavama i politikama pokvariti u kratkom roku mnogo toga \u0161to je dotad mukotrpno izgra\u0111ivano, bilo Tomislav Karamarko 2012-2016, bilo Zoran Milanovi\u0107 ili Milorad Dodik 2021. i 2022. godine. S druge pak strane, kada se hrvatska politika 2020. godine okrenula inkluzivnijem obilje\u017eavanju \u201eOluje\u201c, novi smjer brzo su prihvatili i novinari, intelektualci i povjesni\u010dari koji su se prije toga protivili takvim inicijativama.<\/p>\n\n\n\n

Na tom tragu i uloga intelektualaca i akademske zajednice nije zanemariva jer na\u017ealost jedan dio njih itekako sudjeluje u oblikovanju i provo\u0111enju antagoniziraju\u0107ih politika sje\u0107anja i politika povijesti. Nasuprot tome, nije me\u0111utim dovoljno da im se drugi dio njih protivi ili sudjeluje u inkluzivnijim inicijativama, ve\u0107 treba ponuditi analize i obja\u0161njenja, ukazati na dublje probleme i postaviti prava pitanja te raditi na konceptualnim alternativama. Osobno to poku\u0161avam \u010diniti uz pomo\u0107 fakultetskih kolegija \u201eJavna povijest\u201c i \u201eHistoriografija i nacionalizam\u201c, koji uklju\u010duju problematiku kulture sje\u0107anja i suo\u010davanja s pro\u0161lo\u0161\u0107u te uloge intelektualaca i akademske zajednice u tome, kao i dalje dominantnog pitanja nacionalizma i ra\u0161irenog postavljanja obrazovanja i znanosti u slu\u017ebi ja\u010danja nacionalnog identiteta. Ne treba zanemariti i da ono \u0161to naprimjer Ivan \u010colovi\u0107 kriti\u010dki pi\u0161e o odnosu intelektualaca i nacionalizma poticajno utje\u010de na druge \u2013 izme\u0111u ostalog i mene \u2013 tako da rad intelektualaca i akademske zajednice u na\u0161im okolnostima ne samo potencijalno negativno nego i pozitivno suoblikuje dio novih generacija studenata i stru\u010dnjaka razli\u010ditih profila.  <\/p>\n\n\n\n

Osim toga, mnogi intelektualci, novinari i nevladine organizacije, kao i ljudi s terena, pamtili su zlo\u010dine i cijelo vrijeme govorili o njima zbog \u010dega ih se nije moglo pre\u0161u\u0107ivati u javnosti. Tako je inkluzivnije obilje\u017eavanje \u201eOluje\u201c u Hrvatskoj rezultat ne samo presudne politi\u010dke inicijative nego i svega onoga \u0161to su godinama radili nevladine organizacije, novinari i intelektualci, \u010dije je doprinose politika na koncu ipak odlu\u010dila u odre\u0111enoj mjeri prihvatiti. Rezultat je to i djelovanja mnogih \u2013 na\u017ealost jo\u0161 uvijek manje poznatih \u2013 ljudi na terenu koji su se u znatnoj mjeri pokazali pripravnima biti pomirljivi i graditi mostove zbog zajedni\u010dke budu\u0107nosti.<\/p>\n\n\n\n

Zaklju\u010dno re\u010deno, kao \u0161to je jednako bitno i ravnopravno sje\u0107anje, i suo\u010davanje s pro\u0161lo\u0161\u0107u, i pomirenje, tako su uz klju\u010dnu ulogu politi\u010dke sfere va\u017eni i intelektualci, i akademska zajednica, kao i nevladine organizacije, i rad na terenu. Svi trebaju sudjelovati u dugotrajnom nadvladavanju traumati\u010dne pro\u0161losti uime bolje zajedni\u010dke budu\u0107nosti. I dok je i dalje otvoreno pitanje koji to konceptualni klju\u010d odnosa prema pro\u0161losti poma\u017ee otvoriti vrata zajedni\u010dke budu\u0107nosti \u2013 posebno u uglavnom nesklonim politi\u010dkim i dru\u0161tvenim okolnostima \u2013 o\u010dito je da nas \u0161to vi\u0161e mora po\u010deti kucati na njih.<\/p>\n\n\n\n

\n\n\n\n

Po\u010detna verzija teksta kolumne napisana je povodom XIV. Foruma za tranzicionu pravdu u postjugoslovenskim zemljama \u201ePrekinuto pomirenje \u2013 kojim putem nastaviti?\u201c odr\u017eanog 17. i 18. prosinca 2021. u Beogradu, prije u\u017easavaju\u0107eg rata u Ukrajini.<\/em><\/p>\n\n\n\n

\n\n\n\n

Prethodna kolumna:<\/strong><\/p>\n\n\n\n

\n
Branimir Jankovi\u0107 \u2013 kolumna \u201eJavna povijest\u201c \u2013 Treba li historija slu\u017eiti miru, a povjesni\u010dari pomirenju? Pogled iz perspektive javne povijesti<\/a><\/blockquote>