Mihail Aleksandrovi\u010d Bakunjin ruski anarhist ro\u0111en je 1814. u Prjamuhinu, a umro 1876. u Bernu. Na studiju u Moskvi bio je u kru\u017eoku N. V. Stankevi\u010da. Upoznav\u0161i se jo\u0161 u Rusiji s njema\u010dkom idealisti\u010dkom filozofijom, oti\u0161ao je u Njema\u010dku gdje se pod utjecajem lijevih hegelovaca formiraju njegovi politi\u010dki pogledi. Godine 1844. ruski Senat ga je zbog njegovih politi\u010dkih pogleda osudio na robiju u Sibiru. Pred njema\u010dkom policijom Bakunjin se sklanja u \u0160vicarsku, zatim odlazi u Pariz i tamo se upoznaje s Proudhonom i Marxom. Protjeran iz Francuske, vra\u0107a se u Pariz odmah poslije februarske revolucije 1848.; sprijateljiv\u0161i se s poljskim emigrantima te\u017ei za stvaranjem demokratske federacije slavenskih naroda. Dolazi na Sveslavenski kongres otvoren 2. 6. 1848. u Pragu, da bi na njemu izlo\u017eio svoj \u201erevolucionarni panslavizam\u201c. Izabran kao poljski delegat za ju\u017enoslavensku sekciju, \u010desto se sastajao s predstavnicima iz jugoslavenskih zemalja. U pra\u0161kom ustanku koji je izbio za vrijeme odr\u017eavanja kongresa, Bakunjin aktivno sudjeluje. U dva poziva (1848. i 1849.) apelira na slavenske narode da stvore \u0161iroku slavensku federaciju koja \u0107e smijeniti Austrijsko i Rusko carstvo.<\/p>\n\n\n\n
Kao sudionik Drezdenskog ustanka, u maju 1849., uhap\u0161en je, osu\u0111en na smrt pa pomilovan na do\u017eivotnu robiju da bi ga zatim policija izru\u010dila Austriji. Po\u0161to je u olomouckom zatvoru bio petmjeseci prikovan lancima o zid, opet je osu\u0111en na smrt, pomilovan i onda izru\u010den Rusiji (1851.). Gotovo sedam godina le\u017eao je u tamnicama petropavlovske tvr\u0111ave i u \u0160\u0160ljiseljburgu. 1857. bio je deportiran u Sibir, odakle je 1861. pobjegao i preko Japana i SAD do\u0161ao u London.<\/p>\n\n\n\n
U 1860-ima Bakunjin je napustio panslavizam i po\u010deo je razra\u0111ivati anarhisti\u010dku doktrinu. God. 1864. stupio je u I. internacionalu. Osnovao je u \u0160vicarskoj 1868. tajnu anarhisti\u010dku Alijansu socijalisti\u010dke demokracije i sukobio se s K. Marxom, na \u010diji je zahtjev bio isklju\u010den iz Internacionale na Ha\u0161kom kongresu 1872. Sudjelovao je u ustancima u Lyonu 1870., \u0160panjolskoj 1873. i u Italiji (Bologna) 1874. Ostatak \u017eivota proveo je u \u0160vicarskoj, prvo u Luganu, a 1876. pre\u0161ao je u Bern. Bakunjin je vode\u0107i ideolog anarhizma, koji se oblikovao kao antiteza Marxovu komunizmu. Ideju kolektivnog vlasni\u0161tva i solidarnosti povezivao je s anarhisti\u010dkom idejom apsolutne slobode pojedinca, odbijaju\u0107i svaku politi\u010dku kontrolu, centralizaciju i podlo\u017enost autoritetu. Bakunjin negira svaki oblik dr\u017eave, mjesto koje \u017eeli stvoriti slobodnu federaciju autonomnih zajednica. Zauzimao se za nasilno ru\u0161enje postoje\u0107eg poretka i odbacivao marksisti\u010dko nau\u010davanje o posebnoj povijesnoj ulozi isklju\u010divo radni\u010dke klase. Glavna djela: Bog i dr\u017eava<\/em> (Dieu et \u013e\u00e9tat,<\/em> 1870), Knuto-germanski imperij i socijalna revolucija<\/em> (\u013dEmpire knouto-germanique et la r\u00e9volution sociale,<\/em> 1871) i Dr\u017eavnost i anarhija<\/em> (Gosudarstvennost\u2019 i anarhija,<\/em> 1873).<\/p>\n\n\n\n Izvor:<\/p>\n\n\n\n
\n\n\n\n