{"id":29354,"date":"2022-01-24T11:52:24","date_gmt":"2022-01-24T11:52:24","guid":{"rendered":"http:\/\/historiografija.hr\/?p=29354"},"modified":"2022-01-24T11:55:30","modified_gmt":"2022-01-24T11:55:30","slug":"filip-simunjak-prikaz-knjige-klara-hegyi-the-ottoman-military-organization-in-hungary-fortresses-fortress-garrisons-and-finances-2018","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/historiografija.hr\/?p=29354","title":{"rendered":"Filip \u0160imunjak – prikaz knjige – Kl\u00e1ra Hegyi, “The Ottoman Military Organization in Hungary: Fortresses, Fortress Garrisons and Finances”, 2018."},"content":{"rendered":"\n

Kl\u00e1ra Hegyi, The Ottoman Military Organization in Hungary: Fortresses, Fortress Garrisons and Finances<\/em>, Klaus Schwarz Verlag, Berlin 2018, 614 str.<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Knjiga The Ottoman Military Organization in Hungary<\/em> ma\u0111arske osmanistice i povjesni\u010darke Kl\u00e1re Hegyi prvi je sustavni i na arhivskoj gra\u0111i temeljen znanstveni pregled osmanske strane habsbur\u0161ko-osmanskog grani\u010dnog prostora. Knjiga je podijeljena na dvije velike cjeline \u2013 prvu \u010dini povijesna studija podijeljena u \u0161est tematskih cjelina (ne ra\u010dunaju\u0107i uvod), a drugu op\u0161irna baza podataka koja sistematizira niz osmanskih izvora. Rije\u010d je o engleskoj verziji ma\u0111arskog djela A t\u00f6r\u00f6k h\u00f3dolts\u00e1g v\u00e1rai \u00e9s v\u00e1rkatonas\u00e1ga <\/em>iz 2007. godine. Iako je studija identi\u010dna u obje verzije, baza osmanskih izvora na\u017ealost je zna\u010dajno skra\u0107ena \u2013 u ma\u0111arskoj verziji ona broji ukupno 1215 stranica,[1]<\/a> dok u engleskoj svega 244. Me\u0111utim, autorica se potrudila da se zadr\u017ee svi bitni podatci<\/em> u obliku konciznih tablica koje sumiraju ina\u010de op\u0161irne podatke ma\u0111arske verzije.<\/p>\n\n\n\n

            Prije samog prikaza knjige moramo, na\u017ealost, istaknuti kako se djelo ne bavi prostorom savsko-dravskog me\u0111urije\u010dja, iako je ono u ve\u0107ini slu\u010dajeva \u2013 kako navodi i autorica \u2013 bilo sastavni dio Budimskog (i drugih ugarskih) pa\u0161aluka u promatranom razdoblju.[2]<\/a> Naime, na\u017ealost sve \u0161to je pre\u017eivjelo jest jedan popis iz 1541. godine za nekoliko utvrda iz Me\u0111urije\u010dja, a za kasnija razdoblja prona\u0111eni su tek fragmenti podataka<\/em> (str. 19). Stoga je istra\u017eivanje ograni\u010deno na prostor sjeverno od Drave, no izgleda da su \u2013 barem prema navodima autorice \u2013 Osmanlije, neovisno o dana\u0161njem nedostatku izvora, pri provo\u0111enju vojnih popisa Budimskog i Temi\u0161varskog pa\u0161aluka zastajali na Dravi (str. 239). U prilo\u017eenoj bazi podataka nema spomena navedenih slavonskih izvora \u2013 u nekoliko dostupnih radova Kl\u00e1re Hegyi sli\u010dne tematike nisam uspio prona\u0107i te podatke pa su vjerojatno ostali neobjavljeni, iako bi \u2013 \u010dak i takvi \u201esitni\u201c \u2013 bili vrijedan prilog za hrvatsku historiografiju.<\/p>\n\n\n\n

            Prvo poglavlje knjige bavi se Izvorima<\/em> \u2013 kakve su sve liste (defteri<\/em>) postojale, koje su nam sa\u010duvane, kako su se vodile i \u0161to nam mogu, tj. ne mogu, re\u0107i o pro\u0161losti. Uo\u010dljiv je trend propadanja osmanske administracije prema kraju 16. stolje\u0107a te ve\u0107ina sa\u010duvanih izvora dolazi iz perioda izme\u0111u 1540-ih i 1570-ih godina. Krajem stolje\u0107a, a naro\u010dito u 17. stolje\u0107u, liste postaju rijetko vo\u0111ene i to s puno manje detalja \u2013 iz tog razloga analiza u knjizi primarno se vrti oko sredine 16. stolje\u0107a, odnosno vremena najkvalitetnijih izvora. Pomalo neo\u010dekivano, oni su ve\u0107inom sa\u010duvani u Be\u010du zahvaljuju\u0107i Luigiju Ferdinandu Marsigliju koji je iz oslobo\u0111enog i goru\u0107eg Budima 1686. godine spasio nebrojene ugarske manuskripte i osmanske izvore koji su potom, kao ratni plijen, uglavnom zavr\u0161ili u Be\u010du i nekim drugim europskim metropolama. U popisima se javljaju mnoga imena koja nose zna\u010denja koja se mogu razli\u010dito interpretirati \u2013 primjerice Divine<\/em> ili Branik <\/em>\u2013 a ovom knjigom daje se prilog njihovom tuma\u010denju. Prilikom analiza va\u017eno je voditi ra\u010duna da je broj vojnika koji su zapisani u slu\u017ebi uvijek za par posto ni\u017ei od stvarnog broja <\/em>(str. 57) te da u njih ne ulaze vojnici koji su pla\u0107u dobivali od timara \u2013 sli\u010dnu situaciju mo\u017eemo vidjeti i u habsbur\u0161kim kraji\u0161kim popisima 16. stolje\u0107a.<\/p>\n\n\n\n

            Uspostava sustava utvrda i elementi obrane<\/em> naslov je drugoga poglavlja koje se bavi zada\u0107ama, uspostavom i strukturom osmanskoga grani\u010dnog sustava. Osmansko grani\u010dno podru\u010dje primarno se oslanjalo na utvrde zauzete izme\u0111u 1521. i 1566. godine, dok se nove utvrde grade dosta rijetko, a uglavnom je rije\u010d o drvenim upori\u0161tima (palanka<\/em>). Uspostavu prve koherentnije linije utvrda vidimo ve\u0107 nakon pohoda 1543. godine, no tada jo\u0161 uvijek svaka utvrda manje-vi\u0161e djeluje samostalno i bez pomo\u0107i spahija jer se proces uspostave ugarskoga timarskog sustava tek odvija. Nakon klju\u010dnih osvajanja 1551\/1552. godine mo\u017ee se vidjeti formiranje sustava obrane, tj. koherentnog teritorija opasanog manje-vi\u0161e konstantnim nizom utvrda, kojim se mo\u017ee upravljati i braniti ga kao cjelina, a \u010dije utvrde ne \u0161tite samo sebe, nego i jedna drugu <\/em>(str. 84). Donose\u0107i sustavno i kronolo\u0161ki u dva potpoglavlja pregled razvoja obrambenog pojasa Budimskog i Temi\u0161varskog pa\u0161aluka, autorica se posebno osvr\u0107e na pojas utvrda<\/em> oko Budima koji je kao prsten<\/em> okru\u017eivao centar, te sli\u010dan sustav oko Temi\u0161vara. Kao tri glavna cilja gradnji novih, odnosno poja\u010davanja starih, utvrda apostrofira se: 1. okru\u017eiti granice osmanske Ugarske s nekoliko linija utvrda; 2. osigurati centre pa\u0161aluka, posebno Budim i Temi\u0161var; 3. osigurati sigurnost rijeka i prometnih puteva \u2013 u \u010demu se vidi sli\u010dnost s habsbur\u0161kim sustavom. Pitanjem rijeka bave se potpoglavlja Obrana vodotoka i cesta<\/em> te Rije\u010dne flote i njihovi zapovjednici<\/em>, a kao poseban dio rasprave treba istaknuti pitanje rije\u010dne flote Drave i Mure. Naime, iako Mura nikada nije bila dio osmanskog teritorija, njen smjer toka, koji je dolazio iz \u0160tajerske, smatran je strate\u0161ki va\u017enim te se zasebna flota rijeke spominje ve\u0107 1568. godine. Odre\u0111ene promjene u osmanskom obrambenom sustavu vidljive su nakon Dugoga turskog rata kada se, temeljem iskustva koje je pokazalo da je nemogu\u0107e potpuno sprije\u010diti neprijateljske provale, djelomi\u010dno napu\u0161ta ideja potpune zatvorenosti sustava prema neprijatelju. Daljnje promjene vidljive su u postepenom pove\u0107anju broja Portinih trupa u Ugarskoj \u2013 tako se, primjerice, 1630-ih u Budimu i Pe\u0161ti me\u0111u 4000 vojnika nalazi \u010dak 1943 janji\u010dara. Tako\u0111er, tako velik broj vojnika na jednom mjestu dio je trenda vidljivog jo\u0161 od 1600-ih u kojem broj osmanskih utvrda pomalo pada, a obrana se koncentrira na velika mjesta \u2013 posebice na Budim i Pe\u0161tu. Za razliku od habsbur\u0161kog sustava, s osmanske strane nema tragova slu\u017ebene podjele na obrambene okruge<\/em>, tj. kapetanije, ali Hegyi konstatira kako se ve\u0107 nakon 1568. godine jasno vidi da dolazi do formiranja odre\u0111enih zona obrane<\/em> koje se, ovisno o tome koliko se smatraju rizi\u010dnima, bolje opremaju i fortificiraju. Te, kako ih naziva, great defensive zones guarding borders <\/em>uspore\u0111uje s kapetanijama habsbur\u0161ke strane. Popisi jasno otkrivaju da je broj vojnika stacioniranih u Ugarskoj bio velik \u2013 iz 1617\/1618. sa\u010duvana je lista koja otkriva da je cijeli prostor osmanske Europe imao 31.934 garnizonskih trupa, od toga u Ugarskoj 17.404, a u Bosni 10.302. \u010cak i kada se oduzme vojnike Temi\u0161varskog pa\u0161aluka (3679), orijentiranog prema Transilvaniji, ostaje jasno da je ve\u0107ina jedinica bila orijentirana prema habsbur\u0161kim posjedima. Hegyi takvu praksu obja\u0161njava Portinom percepcijom Habsburgovaca kao glavnih neprijatelja te nikad napu\u0161tenom ambicijom<\/em> daljnjih osvajanja europskih posjeda (str. 109).<\/p>\n\n\n\n

            Poglavlje Garnizonske trupe <\/em>najprije donosi pregled strukture osmanskih utvrdnih jedinica. Moramo napomenuti da je ovaj kratki pregled na 40-ak stranica tek zagrebao povr\u0161inu slo\u017eenosti i \u010deste kontradiktornosti osmanskih termina. Naime, nije bila rijetkost da se u razli\u010ditim izvorima koriste razli\u010diti termini za iste jedinice, a neke od njih \u2013 primjerice martolozi \u2013 javljaju se i s razli\u010ditim zada\u0107ama na razli\u010ditim prostorima. Klju\u010dne problematizirane grupe su: mustahfizi (m\u00fcstahfize<\/em>), topnici (top\u00e7u<\/em>, topi<\/em>), konjanici (faris<\/em>, ulufeciyan-i s\u00fcvari<\/em>, be\u015fli<\/em> te posebna kategorija g\u00f6n\u00fcll\u00fc<\/em>), azapi (r\u00fcesa ve azeban<\/em>), martolozi (martolos<\/em>), janji\u010dari (yeni\u00e7eri<\/em>; autorica se posebno bavi pitanjem pojave lokalnih janji\u010dara<\/em> koje ne \u0161alje i ne regrutira Porta) te razne pomo\u0107ne jedinice (izra\u0111iva\u010di bombi, glazbenici, oru\u017eari, kova\u010di\u2026). Uvid u osmanske vojne izvore pokazuje isto \u0161to i habsbur\u0161ki izvje\u0161taji onoga vremena \u2013 generalno gledano, arsenal vatrenog oru\u017eja du\u017e granice s habsbur\u0161kim domenama bio je slab i trebao je poja\u010danje, kao \u0161to je to demonstrirao Dugi turski rat.[3]<\/a> Posebno treba pohvaliti sistematizirane tabli\u010dne priloge koji na jednostavan na\u010din sumiraju brojke pojedinih rodova koje su detaljnije obja\u0161njene u tekstu. Ve\u0107 od sredine 16. stolje\u0107a na ugarskom prostoru javljaju se utvrdni vojnici koji umjesto pla\u0107e dobivaju kolektive timare, a njihov \u0107e broj prema kraju stolje\u0107a rasti. Kasnije \u0107e se, od prvih desetlje\u0107a 17. stolje\u0107a, grani\u010dni prostor dodatno nastaviti dekonstruirati u odnosu na ostatak carstva uvo\u0111enjem ocaklik <\/em>sustava kojim je vojnicima umjesto pla\u0107e dano pravo na prikupljanje odre\u0111enih dr\u017eavnih poreza. Kao i kod svih istra\u017eivanja grani\u010dnih sustava nu\u017eno se postavlja i pitanje broja osmanskih vojnika u Ugarskoj. Imaju\u0107i na umu ranije navedene limitacije izvora mogu\u0107e je odrediti ukupan broj vojnika u Budimskom pa\u0161aluku za \u010detiri razdoblja \u2013 oko 1545., oko 1570., oko 1590. te oko 1630 godine. Za Temi\u0161var, na\u017ealost, nema dovoljno kvalitetnih podataka za ovakve rekonstrukcije. Vidljiv je porast broja vojnika od oko 13.000 vojnika, preko 15.000 i 20.000 do kona\u010dno 20.000\/21.000 \u2013 pri tome treba naglasiti da je rije\u010d isklju\u010divo o pla\u0107enim utvrdnim trupama (u to ne ulaze vojnici koji se pla\u0107aju kolektivnim timarima) i janji\u010darima. Uzev\u0161i u obzir sve navedene specifi\u010dnosti osmanske vojne organizacije, Hegyi zaklju\u010duje kako habsbur\u0161ki \u0161pijunski izvje\u0161taji, primarno oni nastali 1577. godine za potrebe Be\u010dkog savjetovanja koji govore o 35.043 vojnika u Budimskom pa\u0161aluku, vjerojatno nisu bili daleko od istine. S jedne strane sigurno je bilo preuveli\u010davanja brojki habsbur\u0161kih vojnih du\u017enosnika kako bi se potaknule reforme Krajine, no s druge strane mora se voditi ra\u010duna da u popise ne ulaze \u201etimarski\u201c vojnici, vojnici \u201ena \u010dekanju\u201c, spahije i njihovi pratitelji (cebeli<\/em>) itd., usred \u010dega se otprilike dvostruko ve\u0107i broj vojnika \u201ena terenu\u201c ne \u010dini toliko nevjerojatnim.<\/p>\n\n\n\n

            \u010cetvrto poglavlje bavi se pitanjem prihoda i op\u0107enito financija ugarskih pa\u0161aluka te \u017eivotnim standardom vojnika. Ne ulaze\u0107i previ\u0161e u detaljne analize koje ova knjiga prezentira, a koje su popra\u0107ene odli\u010dnim tabli\u010dnim prikazima, dovoljno je re\u0107i kako Budimski pa\u0161aluk nije bio sposoban samostalno financirati tro\u0161kove obrane granice \u2013 u \u010demu se ponovno vide paralele u odnosu na habsbur\u0161ki grani\u010dni prostor. Primjerice, 1600. godine Budimski vilajet uspijevao je pokriti svega 21.3% tro\u0161kova (tj. samo oko dva i pol od gotovo 12 milijuna ak\u010di), dok je preostalih 78.7% dolazilo iz centra dr\u017eave. \u010cak i u godinama nakon zavr\u0161etka Dugoga rata, primjerice 1631., pa\u0161aluk je pokrivao samo 27.6% tro\u0161kova, dok je ostatak dolazio od prihoda balkanskih podru\u010dja koje je Porta \u2013 shvativ\u0161i da je jednostavnije sredstva slati izravno u Budim, umjesto u centar pa natrag \u2013 dala pa\u0161aluku. Ukupno gledano, vidljivo je da zapadni pa\u0161aluci (Budim, Kani\u017ea, Ujvar), za razliku od isto\u010dnih (Temi\u0161var, Varad, Eger) \u010dak ni u godinama mira ne uspijevaju pokriti niti polovinu svojih tro\u0161kova. Hegyi navodi nekoliko obja\u0161njenja za ovaj fenomen od kojih je klju\u010dna \u010dinjenica da je rije\u010d o grani\u010dnom prostoru permanentnog sukoba dvaju najve\u0107ih europskih rivala, no posebno se intrigantnim \u010dini autori\u010dina interpretacija \u2013 za koju i sama ka\u017ee da nema \u010dvrstih dokaza, ali joj se \u010dini izvjesno \u2013 da je naseljavanje Slavena i Rumunja, populacija poznatih po odr\u017eavanju sustava sela i bavljenju sto\u010darstvom, na prostor isto\u010dnih pa\u0161aluka imalo va\u017enu ulogu. S jedne strane dolazak tih populacija pove\u0107ava porezne prihode pa\u0161aluka, a s druge oni \u010desto odr\u017eavaju bliske veze, pa tako i one trgova\u010dke, sa svojim mati\u010dnim prostorima. Po pitanju \u017eivotnih standarda vojnika uo\u010dljiv je trend da su pla\u0107e na sjevernim podru\u010djima grani\u010dja bile ve\u0107e nego na ju\u017enim. Popisi 16. stolje\u0107a ujedno otkrivaju mno\u0161tvo privatnih informacija o vojnicima \u2013 njihov bra\u010dni status, rodbinske veze te stupanj islamizacije.<\/p>\n\n\n\n

            Iako obujmom najkra\u0107e, sadr\u017eajem je sigurno najzanimljivije poglavlje Podrijetlo i religija vojnika <\/em>koje se ponovno bavi isklju\u010divo Budimskim pa\u0161alukom budu\u0107i da za ostale nema izvora. Na temelju nekoliko popisa iz sredine 16. stolje\u0107a vidljivo je da velika ve\u0107ina (prosje\u010dno oko 90%) osmanskih vojnika ima korijene s balkanskih podru\u010dja. Ovdje ipak trebamo skrenuti pa\u017enju na jedan propust koji Hegyi \u010dini. Naime, autorica prostor Me\u0111urije\u010dja (prostor izme\u0111u Drave i Save) ubraja pod srpsku populaciju<\/em> navode\u0107i kako je rije\u010d o srpskom jezi\u010dnom teritoriju<\/em>, \u010dime o\u010dito upada u zamku preno\u0161enja modernih koncepata u pro\u0161lost \u2013 najto\u010dnije bi bilo govoriti o slavenskim populacijama s prostora Me\u0111urije\u010dja, Srbije, Bosne itd. No, na sre\u0107u, u detaljnijim analizama mjesta podrijetla autorica uglavnom uvijek iz ukupnoj broja Srba<\/em> izdvaja kao posebnu kategoriju broj onih izme\u0111u Save i Drave<\/em>, \u0161to predstavlja vrijedan resurs za prou\u010davanje slavonske povijesti i migracija. Natrag na izvore \u2013 oni nam osim samih prostora doseobe vojnika u prekodravske utvrde (a glavni su bili Bosna, Hercegovina, Me\u0111urije\u010dje i Srbija, dok, zanimljivo, Ma\u0111ara gotovo da nema) mogu poslu\u017eiti i kao izvor za prou\u010davanje stupnja islamizacije. Tako je vidljivo da je postotak muslimana me\u0111u populacijom koja dolazi s prostora Bosne i Hercegovine zna\u010dajno ve\u0107i nego kod do\u0161ljaka s ostalih podru\u010dja naseljenih ju\u017enim Slavenima. Primjerice, na jednom popisu 1558. godine s prostora Srbije i Me\u0111urije\u010dja bilo je 47.4% ro\u0111enih muslimana<\/em>, 17.6% novih muslimana<\/em> te 36.9% kr\u0161\u0107ana; istovremeno s prostora Bosne bilo je 75.5% ro\u0111enih muslimana<\/em>, 21.1% novih muslimana<\/em> te svega 3.4% kr\u0161\u0107ana (sli\u010dna je situacija i u Hercegovini gdje je jo\u0161 manje kr\u0161\u0107ana, samo 1.9%). Popisi tako\u0111er otkrivaju niz obiteljskih ili osobnih pri\u010da \u2013 mogu\u0107e je rekonstruirati koliko se bra\u0107e skupa konvertiralo na islam, spominju se slu\u010dajevi poput onog Jovana Nikole koji je tra\u017eio premje\u0161taj u drugu jedinicu kako bi mogao slu\u017eiti na granici sa sinom ili pak nesretne pri\u010de zarobljenih kr\u0161\u0107ana koji se izbavljaju iz zarobljeni\u0161tva prelaskom na islam i ulaskom u osmansku slu\u017ebu (azade<\/em>\/azadli<\/em> u izvorima). Za kraj autorica isti\u010de kako se kod konvertiranih pravoslavaca nikada (osim u tri od vi\u0161e od 2000 slu\u010dajeva) ne navodi i etni\u010dko podrijetlo vojnika, dok se za zapadne kr\u0161\u0107ane navodi, \u0161to pripisuje nedostatku terminologije koja sve kr\u0161\u0107ane naziva kafir<\/em> \u2013 zbog \u010dega se uz zapadne kr\u0161\u0107ane navodi da su, primjerice, Hrvati \u2013 te vi\u0161estoljetnom iskustvu konverzije pravoslavaca. Dok takva praksa za prostor Bugarske, Srbije i Gr\u010dke ne predstavlja problem, otvara se pitanje za\u0161to se u izvorima za ljude s prostora Bosne nikada ne navodi etni\u010dko niti religijsko podrijetlo? Hegyi tek isti\u010de kako ovaj podatak otvara zanimljivu, ali moramo dodati veoma spekulativnu, mogu\u0107nost da mo\u017eda me\u0111u stanovnicima Bosne nema puno rimokatolika ili pak da postoji neki drugi specifikum, mo\u017eemo pretpostaviti vezan uz tzv. Crkvu bosansku, koji dovodi do ovakve prakse \u2013 svakako je rije\u010d o podatku koji zahtijeva daljnja istra\u017eivanja te stoga ovdje na njega skre\u0107emo pa\u017enju (str. 260-263).<\/p>\n\n\n\n

            Posljednje poglavlje studije bavi se pitanjem Balkanskih populacija i privilegirane raje u vojnoj slu\u017ebi u ju\u017enim dijelovima Ugarske<\/em>. Rije\u010d je o sloju koji je funkcionirao na isti na\u010din kao \u0161to je bio slu\u010daj s pravnim statusom Vlaha na habsbur\u0161koj strani \u2013 obi\u010dni ljudi, uglavnom seljaci, koji imaju zada\u0107u slu\u017eiti na granici, a zauzvrat imaju odre\u0111ene privilegije i oslobo\u0111enja od poreza. Ne\u0107emo previ\u0161e ulaziti u njihovo obja\u0161njavanje, ve\u0107 samo ukazujemo da je rije\u010d o pregledu koji je tek zagrebao povr\u0161inu problematike, posebno s obzirom na to da je rije\u010d o kategorijama koje se preklapaju daleko vi\u0161e nego kategorije redovnih utvrdnih vojnika. Tako se na prostoru Budimskog pa\u0161aluka javljaju kategorije voynuk<\/em>, martolos<\/em> te eflek <\/em>(tj. Vlasi). Pitanje Vlaha posebno je problemati\u010dno s obzirom da je rije\u010d o pojmu koji se ugrubo mo\u017ee sumirati u tri kategorije: 1. izvorno zna\u010denje koje se odnosi na etni\u010dku grupu, romanizirane skupine koje se bave sto\u010darstvom i \u017eive ra\u0161trkane po cijelom Balkanu; 2. zna\u010denje koje djelomi\u010dno proizlazi iz karakteristike prvog zna\u010denja, a odnosi se na transhumantno-pastoralne grupacije Balkanskog poluotoka; 3. zna\u010denje koje se odnosi na pravni status Vlaha kao skupine s posebnim pravima\/regulacijama, a koji zauzvrat imaju razne obveze (ne samo vojne) prema dr\u017eavi. Hegyi analiziraju\u0107i nekoliko primjera (ponajvi\u0161e poku\u0161aj uspostave m\u00fcsellem <\/em>sustava u Baranji) zaklju\u010duje kako uspostava takvih organizacija nije uspijevala me\u0111u ma\u0111arskom populacijom te da je uspjeh takvih sustava me\u0111u balkanskim populacijama, uz potrebu naseljavanja napu\u0161tenih sela, bio jedan od razloga valova migracija s balkanskog prostora u ju\u017ene krajeve srednjovjekovnoga Ugarskog Kraljevstva.<\/p>\n\n\n\n

            Drugi dio knjige, tj. sedmo poglavlje, sadr\u017ei ranije spomenutu bazu podataka. Izvori su poslo\u017eeni u tablice prema pa\u0161alucima po redu njihova osnivanja (Budim, Temi\u0161var, Papa, Eger, Kani\u017ea, Varad i Ujvar), nadalje prema nahijama te kona\u010dno prema utvrdama. Na po\u010detku svakog pa\u0161aluka nalazi se kratki pregled njegove pro\u0161losti i organizacije. Od izvora za hrvatski povijesni prostor posebno su vrijedni oni za utvrde na grani\u010dnom podru\u010dju neposredno uz Dravu \u2013 primjerice za prostor oko Sigeta, dok za sam Siget podatke imamo ve\u0107 od 1569. godine, tj. svega tri godine nakon njegova pada.<\/p>\n\n\n\n

            Budu\u0107i da je knjiga prepuna osmanskih termina iz izvora ponekad je te\u0161ko sna\u0107i se tekstu i pratiti terminologiju \u2013 sre\u0107om, knjiga je popra\u0107ena kvalitetno sastavljenim glosarom koji je od velike pomo\u0107i tijekom \u010ditanja. Iako je knjiga s unutarnje strane korica opremljena detaljnim kartografskim prikazom Ugarske na koji su ucrtane sve spomenute utvrde, ipak nedostaje jedna karta koja bi na isti na\u010din prikaza i teritorijalni opseg nahija i pa\u0161aluka kako bi se mogao dobiti bolji osje\u0107aj za teritorijalnu organizaciju grani\u010dnog prostora. Napokon, knjiga sadr\u017ei detaljan popis kori\u0161tenih izvora i literature koji \u0107e svakom \u010ditatelju pomo\u0107i prilikom detektiranja klju\u010dnih studija za daljnje istra\u017eivanje problematike.<\/p>\n\n\n\n

\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0 Mo\u017eemo zaklju\u010diti da je knjiga The Ottoman Military Organization in Hungary <\/em>vrijedan doprinos prou\u010davanju osmanske strane kraji\u0161kog prostora. Djelo je primarno temeljeno na demografskim istra\u017eivanjima arhivske gra\u0111e \u0161to se osjeti i u njegovom sadr\u017eaju \u2013 naime, knjiga se bavi fenomenima mnogo \u0161irim od isklju\u010divo onih vojnih te putem raznih popisa zahva\u0107a i pitanje islamizacije, migracije, mentaliteta ljudi, ali i dr\u017eavnih financija te uspona\/propadanja osmanskog sustava. Rije\u010d je o knjizi koja je pisana stilom \u201estare historiografske \u0161kole\u201c te je stoga mjestimice te\u0161ka za \u010ditati, \u0161to je dodatno poja\u010dano demografskim karakterom istra\u017eivanja. Kao \u0161to smo ve\u0107 istaknuli, ovo djelo ima odre\u0111enih mana, a sigurno ga se ne treba vidjeti kao ultimativnu sintezu znanja (\u0161to se posebice vidi na pregledu rodova vojske i dru\u0161tvenih slojeva koji svaki sam za sebe zaslu\u017euje monografiju), ve\u0107 poticaj za daljnja istra\u017eivanja. Knjiga svakako zavrje\u0111uje da ju u ruke uzme svatko od obi\u010dnog entuzijasta preko studenta do osmanista, jer \u010dak i ako ne pru\u017ea mnogo informacija za hrvatski povijesni prostor ipak govori o na\u010dinu funkcioniranja osmanske granice \u201epreko rijeke\u201c u neposrednom susjedstvu te je za o\u010dekivati da su sli\u010dni trendovi vidljivi i na na\u0161em prostoru. Mo\u017eemo se samo nadati da \u0107e u budu\u0107nosti \u201eiskrsnuti\u201c izvori sli\u010dne kvalitete i za prostor Slavonije i Hrvatske te da \u0107e se i na\u0161a historiografija, trenutno limitirana njihovim nedostatkom, obogatiti jednom sli\u010dnom studijom.[4]<\/a>\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0<\/p>\n\n\n\n

Filip \u0160imunjak<\/em><\/p>\n\n\n\n

\n\n\n\n

[1]<\/a> Svezak II i III koji sadr\u017ee navedene podatke dostupni su za besplatno preuzimanje na stranicama Ma\u0111arske akademije znanosti: https:\/\/tti.btk.mta.hu\/kiadvanyok\/kiadvanytar\/hegyi-klara-a-torok-hodoltsag-varai-es-varkatonasaga-ii-kotet.html<\/em>.<\/p>\n\n\n\n

[2]<\/a> Iznimku \u010dini kratko razdoblje izme\u0111u 1580. i 1600. godine kada je Po\u017ee\u0161ki sand\u017eak bio dio Bosanskog pa\u0161aluka, te Pakra\u010dki\/Cerni\u010dki sand\u017eak nakon 1580 godine.<\/p>\n\n\n\n

[3]<\/a> Pismo Lale Mehmed-pa\u0161e, vrhovnog zapovjednika osmanske vojske u Ugarskoj 1603. godine, upu\u0107eno velikom veziru mo\u017eda najbolje do\u010darava ovu sliku: Budu\u0107i da je ve\u0107ina neprijatelja pje\u0161adija i pu\u0161kari, dok je ve\u0107ina islamskih vojnika konjica s malo pje\u0161adije, i budu\u0107i da je vrlo malo stru\u010dnjaka za vatreno oru\u017eje, za vrijeme bitaka i opsada utvrda moramo se suo\u010davati s nizom te\u0161kih izazova<\/em> (str. 129).<\/p>\n\n\n\n

[4]<\/a> Za po\u010detak bilo bi neizmjerno vrijedno locirati, obraditi i objaviti fragmente izvora koje Hegyi spominje. Osim toga ovim putem skre\u0107emo pa\u017enju na nekoliko poznatih izvora koji su vrijedan prilog istra\u017eivanju osmanske strane Vojne krajine. Jedan osmanski popis iz 1586. godine objavio je Adem Hand\u017ei\u0107 1962. godine (Adem Hand\u017ei\u0107, \u201ePrilog istoriji starih gradova u Bosanskoj i Slavonskoj krajini pred kraj XVI vijeka\u201c, Godi\u0161njak Dru\u0161tva istori\u010dara Bosne i Hercegovine<\/em>, 13, 1962, str. 321-339). Sa\u010duvana su nam i dva habsbur\u0161ka \u0161pijunska izvje\u0161taja iz 1577. godine. Za Hrvatsku krajinu izvor je obradila i objavila Nata\u0161a \u0160tefanec (Nata\u0161a \u0160tefanec, \u201eOsmanski zapovjednici i struktura osmanske i habsbur\u0161ke vojske na hrvatskom d\u0133elu kraji\u0161ta (prema \u0161p\u0133unskim izvje\u0161tajima iz 1570-ih)\u201d, u Ascendere historiam. Zbornik u \u010dast Milana Kruheka<\/em>, ur. Marija Karbi\u0107 et al., Hrvatski institut za povijest, Zagreb 2014, str. 209-227), a za Slavonsku krajinu Radoslav Lopa\u0161i\u0107 (Radoslav Lopa\u0161i\u0107, ur., Spomenici hrvatske Krajine<\/em>, sv. 1, Od godine 1479 do 1610<\/em>, Academia scientarum et artium Slavorum meridionalium, Zagreb 1884, str. 44-45, no, Lopa\u0161i\u0107 je napravio nekoliko pogre\u0161aka pri prepisivanju i izostavio neka mjesta \u2013 ispravljena verzija dostupna je online na: https:\/\/vojnakrajina.ffzg.unizg.hr\/osmanski-krajiski-popisi\/<\/em>).<\/p>\n\n\n\n

\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"","protected":false},"author":2,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_acf_changed":false,"jetpack_post_was_ever_published":false,"_jetpack_newsletter_access":"","_jetpack_dont_email_post_to_subs":false,"_jetpack_newsletter_tier_id":0,"_jetpack_memberships_contains_paywalled_content":false,"_jetpack_memberships_contains_paid_content":false,"footnotes":"","jetpack_publicize_message":"","jetpack_publicize_feature_enabled":true,"jetpack_social_post_already_shared":true,"jetpack_social_options":{"image_generator_settings":{"template":"highway","default_image_id":0,"font":"","enabled":false},"version":2}},"categories":[4],"tags":[],"class_list":["post-29354","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-osvrti"],"acf":{"facebook_opis":""},"jetpack_publicize_connections":[],"jetpack_featured_media_url":"","jetpack_sharing_enabled":true,"jetpack-related-posts":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/29354","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/2"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=29354"}],"version-history":[{"count":2,"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/29354\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":29356,"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/29354\/revisions\/29356"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=29354"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=29354"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=29354"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}