{"id":28742,"date":"2021-12-13T16:09:44","date_gmt":"2021-12-13T16:09:44","guid":{"rendered":"http:\/\/historiografija.hr\/?p=28742"},"modified":"2021-12-13T16:32:11","modified_gmt":"2021-12-13T16:32:11","slug":"apartheid-and-anti-apartheid-in-western-europe","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/historiografija.hr\/?p=28742","title":{"rendered":"Branimir Jankovi\u0107 \u2013 kolumna \u201eJavna povijest\u201c \u2013 Treba li historija slu\u017eiti miru, a povjesni\u010dari pomirenju? Pogled iz perspektive javne povijesti"},"content":{"rendered":"\n

Predbacivanje historiji da je suvi\u0161e \u010desto slu\u017eila ratu i da je bolje da umjesto toga slu\u017ei miru bilo je predmetom razgovora na me\u0111unarodnom projektu \u201cHistoire pour la Libert\u00e9\u201d, \u010dije su aktivnosti zavr\u0161ile 2021. godine nakon niza konferencija odr\u017eanih u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu i Berlinu. Projekt je potaknut inicijativom francuskih povjesni\u010dara Libert\u00e9 pour l’Histoire<\/em> (\u201eSloboda za historiju\u201c), pri \u010demu su premetnute rije\u010di iz tog naslova u novi \u2013 Histoire pour la Libert\u00e9<\/em> (\u201eHistorija za slobodu\u201c).<\/p>\n\n\n\n

Pozivanje na slobodu za historiju, odnosnu autonomiju historijske znanosti \u2013 u kontekstu ne samo stalnih politi\u010dkih pritisaka, nego i zakona i rezolucija koji imaju pretenziju propisivati poglede na povijest \u2013 svakako je razumljivo i zaslu\u017euje podr\u0161ku. Pritom nije rije\u010d samo o me\u0111unarodnom pitanju ve\u0107 ne\u010demu \u0161to je posebno aktualno i kod nas. S jedne strane, na\u010dini na koje se politi\u010dki (zlo)upotrebljavaju rezolucije Europskog parlamenta o \u201edvama totalitarizmima\u201c i Deklaracija o Domovinskom ratu (s \u010dijim se tobo\u017enjim kr\u0161enjem \u010desto barata u javnosti, zadnji put u slu\u010daju kolumne o Vukovaru Borisa De\u017eulovi\u0107a), rezultiraju opravdanim zazivanjem autonomije historije ili slobode kriti\u010dkog govora.<\/p>\n\n\n\n

S druge pak strane, ra\u0161irene prakse opravdavanja pozdrava \u201eZa dom spremni\u201c, umanjivanja ili negiranja Holokausta u NDH ili pak genocida u Srebrenici \u010desto imaju za posljedicu pozivanje na njihovo sankcioniranje ili je ono ve\u0107 u tijeku. Sve je pak pra\u0107eno polemi\u010dkim obja\u0161njavanjima da se tom prilikom ne radi o ograni\u010davanju slobode govora ili povijesnih istra\u017eivanja jer je u nizu europskih zemalja \u2013 uzimaju\u0107i u obzirom osjetljivost tih doga\u0111anja \u2013 to ve\u0107 uspje\u0161no provedeno, i to bez prakti\u010dnih postavljanja granica za historiju. No bez obzira kako se postavili u toj dvojbi sankcionirati ili ne, rije\u010d je o ne\u010demu o \u010demu svakako mo\u017eemo debatirati i polemizirati, kao \u0161to je slu\u010daj i s kriti\u010dkim reakcijama na spomenutu inicijativu Libert\u00e9 pour l’Histoire<\/em> (\u201eSloboda za historiju\u201c) iz 2005. godine.<\/p>\n\n\n\n

Projekt Histoire pour la Libert\u00e9<\/em> (\u201eHistorija za slobodu\u201c) stavlja pred nas me\u0111utim drugu vrstu nedoumice. Nije sada rije\u010d o pitanju eventualnog izvanjskog ograni\u010davanja historije ve\u0107 treba li historija biti u ne\u010dijoj slu\u017ebi ili ne. Tom prilikom je upozoravano na iskustvo (poslije)jugoslavenskih ratova 1990-ih i ulogu dijela zara\u0107enih historiografija u njihovom opravdavanju. To je dakako \u0161ire pitanje uloge historije u ratu kroz povijest. Stoga je primjerice Henry Rousso upozorio na gubitak vjerodostojnosti historijske znanosti zbog uloge koju je imala u odre\u0111ivanju ratnih ciljeva i konstruiranju neprijatelja (\u201cThe loss of credibility of a discipline enlisted to wage war, one that played an important role in defining the war objectives and constructing the enemy for the principal belligerents, was thus universal.\u201d; Henry Rousso, The Latest Catastrophe: History, the Present, the Contemporary<\/em>, 2016, str. 67). U to ulazi i stalna moderna i suvremena isprepletenost povjesni\u010dara s nizom drugih dr\u017eavnonacionalnih politi\u010dkih ciljeva.<\/p>\n\n\n\n

Zbog toga mo\u017eemo razumjeti za\u0161to se nasuprot tome susre\u0107emo sa slu\u010dajevima zagovaranja historije za mir, odnosno historije za slobodu te zazivanjima sudjelovanja povjesni\u010dara u izgradnji tranzicijske pravde i pomirenja poslijeratnih dru\u0161tava i dr\u017eava. No to nu\u017eno uklju\u010duje slo\u017eeno pitanje opravdanosti slu\u017eenja historije. Treba li historija biti izravno u slu\u017ebi ne\u010dega \u010dak i kad je rije\u010d o plemenitim ciljevima? Slabe li time imperativi njezine kriti\u010dnosti prema svemu? Jedan od ve\u0107 spomenutih odgovora na to pitanje glasi da ako je historija slu\u017eila navedenom poticanju rata tijekom 1980-ih i 1990-ih te nacionalnim antagonizacijama sve do danas, onda neka sada barem nastoji slu\u017eiti miru (npr. Husnija Kamberovi\u0107: “Da historija ne slu\u017ei mobilizacijama za rat, nego mobilizacijama za mir\u201c<\/a>). Drugi odgovor na to pitanje izrekao je na projektnim raspravama primjerice Milivoj Be\u0161lin istaknuv\u0161i da historija ne treba slu\u017eiti ni ratu ni miru.<\/p>\n\n\n\n

Doista, sna\u017ena je pretpostavka u historiografskoj zajednici da historija ne treba izravno slu\u017eiti ne\u010demu ili nekome. Pod time se osobito misli na slije\u0111enje neke strana\u010dke politike. Kako je to naprimjer formulirao Marc Ferro, koji me\u0111utim i sam isti\u010de da je bio politi\u010dki anga\u017eiran: \u201eNa mene nisu direktno utjecali doga\u0111aji, a povjesni\u010dar mora biti nezavisan od politi\u010dkih stranaka, bile one lijeve ili desne. Mora biti nezavisan od Crkve i dnevnih obra\u010duna ili ne\u0107e biti objektivan. Naravno, mo\u017eete primijetiti da sam zauzeo gra\u0111anski i politi\u010dki stav kao osamnaestogodi\u0161nji \u010dlan Pokreta otpora (\u2026). Bio sam politi\u010dki aktivan i u Al\u017eiru od 1948. do 1957. godine. Moji prvi tekstovi o Francuskoj i Pokretu otpora iza\u0161li su tek \u010detrdeset godina kasnije (\u2026). Prije toga nisam \u017eelio mije\u0161ati svoje emocije sa subjektivnom analizom doga\u0111aja.\u201c (Dijalog s povodom<\/em> 7, Zagreb 2013, str. 13-14). Naglasak je dakle na odmaku od subjektivno i emocionalno involviranih te ostra\u0161\u0107enih interpretacija koje zanemaruju ono \u0161to im mo\u017eda ne govori u prilog ili \u010diji je ideolo\u0161ki \u017ear ve\u0107i od balansiranog rasu\u0111ivanja. Mo\u017eemo naravno itekako razumjeti takvu poziciju i njezine va\u017ene opomene, ali je me\u0111utim iluzija misliti o tobo\u017enjoj neutralnosti tzv. centra.<\/p>\n\n\n\n

Historiografija je, izme\u0111u ostalog, i interpretativna disciplina, a povjesni\u010dari nisu vrijednosno neutralni. Ve\u0107 je otprije uvjerljivo kritizirana navodna pretpostavka da \u201e\u201buravnote\u017eeni\u02bc povjesni\u010dar koji se nalazi u tom centru mo\u017ee objektivno sagledati i odvagnuti argumente za i protiv suprotstavljenih gledi\u0161ta koja se nalaze lijevo i desno\u201c, kao i da su tobo\u017ee jedine \u201eidelo\u0161ke pozicije tamo negdje lijevo i desno\u201c, dok je u centru mogu\u0107e biti \u201e\u201bliberalan\u02bc (neideologi\u010dan)\u201c te \u201ebezinteresno prosu\u0111ivati\u201c (Keith Jenkins, Promi\u0161ljanje historije<\/em>, Zagreb 2008, str. 59-60). Htjeli ili ne htjeli neminovno imamo neku poziciju, zavisno ve\u0107 od toga jesmo li Europljani ili ne, bijelci ili crnci, mu\u0161karci ili \u017eene, LGBTIQ osobe ili ne, \u0161to se ve\u0107inom odra\u017eava i na na\u0161e historiografske senzibilitete.<\/p>\n\n\n\n

Pozicija tzv. centra nije neutralna i po tome \u0161to o nekim temama ne govori ili \u0161to neke probleme ne kritizira. To primjerice u Hrvatskoj i susjednim zemljama podrazumijeva nerijetko nedovoljan otklon ili pre\u0161utno promatranje prevladavaju\u0107ih praksi historiografskog nacionalizma. Rije\u010d je u pravilu o viktimizacijskom prikazu vlastite nacionalne povijesti i izbjegavanju suo\u010davanja s njezinim tamnim stranama (vlastita nacija je uvijek \u017ertva, nikada krivac!), pra\u0107enim crno-bijelom slikom povijesti i inzistiranju na stalnim me\u0111unacionalnim antagonizmima u okviru mi-oni. Prema takvim nacionalnim pojednostavljivanjima i nerijetko izravnim (zlo)upotrebama povijesti u Hrvatskoj i regiji, tzv. historiografski centar uglavnom ne nastupa kriti\u010dki, izbjegavaju\u0107i mije\u0161ati se u to ili stupaju\u0107i u odre\u0111enim situacijama \u010dak i u me\u0111usobne koalicijske saveze.<\/p>\n\n\n\n

Upravo je odnos prema vlastitoj naciji zapravo dominantni oblik politiziranosti historije kao discipline. Slu\u017eenje izgradnji nacije i legitimitiranju dr\u017eave sredi\u0161nje je obilje\u017eje nacionalne i dr\u017eavotvorne uloge historije tijekom 19., 20. i 21. stolje\u0107a. Stoga je i danas historija prevladavaju\u0107im dijelom u slu\u017ebi vlastite nacije. Pritom su zarobljenici nacionalne paradigme u mnogim slu\u010dajevima i oni koji se ne slu\u017ee prethodno opisanim nacionalnim tropima i stereotipima. I oni svjesno ili nesvjesno, dr\u017ee\u0107i to prirodnim, gledaju na povijest isklju\u010divo iz perspektive vlastite nacije iz koje promatraju povijesne li\u010dnosti i doga\u0111aje.<\/p>\n\n\n\n

Prethodno isticanje kako nema vrijednosno neutralne pozicije povjesni\u010dara \u2013 time i historije (neovisno o pridr\u017eavanju svih pravila struke) \u2013 naizgled otvara prostor tome da se povjesni\u010dari anga\u017eiraju oko nekih od ovdje navedenih problema vlastite profesije. Povjesni\u010dari bi stoga trebali \u2013 a mnogi to i \u010dine \u2013 razvijati metodolo\u0161ke alternative koje bi izbjegavale spomenute zamke historiografskog nacionalizma, metodolo\u0161kog nacionalizma i nacionalne paradigme, odnosno isklju\u010divog fokusa na povijest vlastite nacije. Primjeri za to su alternativni naglasci na regionalnu i nadnacionalnu historiju, komparativnu i transnacionalnu historiju te \u010ditav niz novih historiografskih pristupa. To dakako potvr\u0111uje da je jedan od profesionalnih zadataka povjesni\u010dara da osmi\u0161ljavaju nove pristupe i tra\u017ee konceptualne alternative, a ne samo da se suprotstavljaju dominantnim nacionalnim narativima i razobli\u010davaju (zlo)upotrebe povijesti. Nije dovoljno da povjesni\u010dari samo izri\u010du svoj kriti\u010dki stav nego je potrebno i\u0107i i mnogo dalje.<\/p>\n\n\n\n

No trebaju li povjesni\u010dari osim konceptualnih sudjelovati i u gra\u0111enju prakti\u010dnih alternativa? Postoji ovdje ve\u0107 spomenuto utemeljeno mi\u0161ljenje da historijska znanost ne treba slu\u017eiti nikome, ve\u0107 treba biti kriti\u010dna prema apsolutno svemu i sve preispitivati, kao i da za to mora imati potpunu autonomiju. Je li dakle zagovaranje historije za slobodu ili historije za mir novo podvrgavanje historije nekom politi\u010dkom cilju? Dosad je slu\u017eila naciji, a sada bi slu\u017eila mirovnim ili pomiriteljskim inicijativama. Zna\u010di li to da bi slijedom toga historija isticala isklju\u010divo primjere suradnje me\u0111u zara\u0107enim stranama, a izbjegavala govoriti o sukobima i svemu ostalome \u0161to takvoj slici ne ide u prilog? Je li takva orijentacija bitno problemati\u010dna za historiju kao disciplinu te \u010dini li \u0161tovi\u0161e za nju nepremostivi argumentacijski problem? Kako bismo poku\u0161ali razrije\u0161iti ove dvojbe i pomaknuti raspravu u novom smjeru, vrijedi u nju unijeti perspektivu javne povijesti.<\/p>\n\n\n\n

O svemu navedenom \u2013 posebice o dru\u0161tvenom anga\u017emanu povjesni\u010dara \u2013 mnogo se raspravlja u okviru javne povijesti koja poti\u010de prakti\u010dno javno djelovanje povjesni\u010dara. Tako su primjerice javni povjesni\u010dari u Sjevernoj Irskoj \u2013 jo\u0161 jednom slu\u010daju traumati\u010dne, razdjeljuju\u0107e i konfliktne pro\u0161losti (poput izraelsko-palestinske i tolikih drugih) \u2013 otvarali u muzejima javni prostor za diskusiju izme\u0111u suprotstavljenih perspektiva i iskustava o kojima se nije govorilo. Tom prilikom su se oslanjali upravo na stru\u010dna polazi\u0161ta \u201ezanata povjesni\u010dara\u201c za koji je va\u017eno uzimati u obzir razli\u010dita stajali\u0161ta i argumente raznih strana kako bismo na kraju donijeli svoj sud. Time se profesionalna odgovornost povjesni\u010dara prikladno povezivala s dru\u0161tvenom odgovorno\u0161\u0107u i gra\u0111anskim anga\u017emanom, zadr\u017eavaju\u0107i pritom stru\u010dne pretpostavke, kao i toliko zazivanu kriti\u010dnost i analiti\u010dnost (usp. Thomas Cauvin, \u201ePublic Historians and Conflicting Memories in Northern Ireland\u201c, u: A Companion to Public History<\/em>, ur. David Dean, 2018, str. 419-430).<\/p>\n\n\n\n

Za povjesni\u010dare je tako\u0111er razumljiv stru\u010dni i gra\u0111anski anga\u017eman oko duboko uznemiruju\u0107e povijesti rasizma i ropstva, ali to ne zna\u010di da \u0107e iznositi historiografski pojednostavljena tuma\u010denja ili pre\u0161u\u0107ivati sudjelovanje lokalnih Afrikanaca u lancu atlantske trgovine robljem (Ana Lucia Araujo, \u201eTourism and Heritage Sites of the Atlantic Slave Trade and Slavery\u201c, u: A Companion to Public History<\/em>, ur. David Dean, 2018, str. 279). To me\u0111utim ne zna\u010di nikakvo izjedna\u010davanje odgovornosti jer je jasno da je sistemska odgovornost na Europljanima, ali samo potvr\u0111uje da povjesni\u010dari ne trebaju ni\u0161ta pre\u0161u\u0107ivati niti \u0161tedjeti nikoga, pa dakako ni svoju stranu za koju su anga\u017eirani.  <\/p>\n\n\n\n

Navedeno izazovno pitanje razmatrano je na jo\u0161 jednom primjeru traumati\u010dne pro\u0161losti \u2013 djelovanju (javnih) povjesni\u010dara u Ju\u017enoafri\u010dkoj Republici. S jedne strane primjetno je distanciranje ve\u0107ine tamo\u0161njih akademskih povjesni\u010dara od anga\u017eiranja oko otvorenih dru\u0161tvenih pitanja koja imaju svoje povijesno izvori\u0161te, ponajvi\u0161e zbog oklijevanja ho\u0107e li time potpasti pod izravni politi\u010dki utjecaj. S druge pak strane prisutno je djelovanje jednog dijela povjesni\u010dara u mnogim javnopovijesnim inicijativama vezanim uz iskustvo aparthejda i naporima za njegovo nadila\u017eenje. Stoga se u tekstovima o javnoj povijesti i kolektivnom pam\u0107enju u Ju\u017enoafri\u010dkoj Republici isti\u010de da je sredi\u0161nje pitanje ju\u017enoafri\u010dke historiografije kako razviti praksu koja \u0107e omogu\u0107iti relevantno povezivanje stru\u010dnog rada i pri\u017eeljkivanog politi\u010dkog anga\u017emana. Napose jer postoji velika potreba u lokalnoj zajednici za participativnim dijeljenjem povijesnih iskustava i inkluzivnijoj suradni\u010dkoj proizvodnji znanja (usp. Julia C. Wells, \u201ePublic History in South Africa: A Tool for Recovery\u201c, u: What Is Public History Globally? Working with the Past in the Present<\/em>, ur. Paul Ashton, Alex Trapeznik, 2019, str. 131-144).<\/p>\n\n\n\n

Dakle, u javnoj povijesti kao razmjerno novoj historijskoj poddisciplini i samoj dru\u0161tvenoj praksi sustavno se razmatraju pitanja dru\u0161tvenog anga\u017emana povjesni\u010dara. Ako se sla\u017eemo da historija treba biti kriti\u010dna prema svemu i ne slu\u017eiti slijepo ne\u010demu \u2013 \u010dak i s plemenitim namjerama \u2013 ne treba gubiti iz vida mogu\u0107nost anga\u017eiranja povjesni\u010dara upravo kao intelektualaca i kao gra\u0111ana, o \u010demu sam ve\u0107 pisao u prethodnim kolumnama<\/a>. Ni\u0161ta time povjesni\u010dari ne moraju gubiti na imperativima svoje stru\u010dnosti te mogu i dalje sve kritizirati, ne \u0161tede\u0107i pritom ni svoju stranu. No nije nimalo nespojivo \u2013 kao \u0161to pokazuju primjeri iz javne povijesti \u2013 da povjesni\u010dar\/ka kao stru\u010dnjak, intelektualac i gra\u0111anin javno djeluje protiv me\u0111unacionalno antagoniziraju\u0107ih (zlo)upotreba povijesti, radi na konceptualnim alternativama historiji u slu\u017ebi nacije i nacionalizma te podr\u017ei odre\u0111ene emancipacijske, mirovne ili pomiriteljske inicijative. Iako naravno i dalje mnoga pitanja s tim u vezi ostaju otvorenima i trebaju biti predmetom (samo)kriti\u010dkog preispitivanja. Mo\u017eda bi stoga pravi naslov ovdje spomenute inicijative bio ne \u201eHistorija za slobodu\u201c (\u201cHistoire pour la Libert\u00e9\u201d), ve\u0107 \u201ePovjesni\u010dari za slobodu\u201c (\u201cHistoriens pour la Libert\u00e9\u201d).<\/p>\n\n\n\n

\n\n\n\n

Rana<\/em> <\/em>verzija<\/em> <\/em>teksta<\/em> <\/em>kolumne<\/em> <\/em>napisana<\/em> <\/em>je<\/em> <\/em>povodom<\/em> <\/em>konferencije<\/em> \u201c<\/em>Dru<\/em>\u0161<\/em>tvo<\/em> <\/em>i<\/em> <\/em>historiografija<\/em> <\/em>u<\/em> <\/em>jugoisto<\/em>\u010d<\/em>noj<\/em> <\/em>Evropi<\/em> \u2013 <\/em>Od<\/em> <\/em>zajedni<\/em>\u010d<\/em>ke<\/em> <\/em>pro<\/em>\u0161<\/em>losti<\/em> <\/em>do<\/em> <\/em>podijeljene<\/em> <\/em>historije<\/em>\u201d <\/em>odr<\/em>\u017e<\/em>ane<\/em> <\/em>u<\/em> <\/em>sklopu<\/em> <\/em>projekta<\/em> \u201c<\/em>Histoire<\/em> <\/em>pour<\/em> <\/em>la<\/em> <\/em>Libert<\/em>\u00e9\u201d 9. <\/em>lipnja<\/em> 2021. <\/em>na<\/em> <\/em>History<\/em> <\/em>Festu<\/em> <\/em>u<\/em> <\/em>Sarajevu<\/em>.<\/em><\/em><\/p>\n\n\n\n

\n\n\n\n

Prethodna kolumna:<\/strong><\/p>\n\n\n\n

\n
Branimir Jankovi\u0107 \u2013 kolumna \u201eJavna povijest\u201c – Javni prijepori o povijesnom revizionizmu i reviziji povijesti<\/a><\/blockquote>