{"id":28242,"date":"2021-11-13T12:59:04","date_gmt":"2021-11-13T12:59:04","guid":{"rendered":"http:\/\/historiografija.hr\/?p=28242"},"modified":"2021-11-13T13:00:37","modified_gmt":"2021-11-13T13:00:37","slug":"federico-tenca-montini-trst-ne-damo-jugoslavija-i-trscansko-pitanje-1945-1954-srednja-europa-zagreb-2021-209-str","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/historiografija.hr\/?p=28242","title":{"rendered":"Marino Badurina – prikaz knjige – Federico Tenca Montini, “Trst ne damo! Jugoslavija i Tr\u0161\u0107ansko pitanje 1945.-1954.”, 2021."},"content":{"rendered":"\n

Federico Tenca Montini, Trst ne damo! Jugoslavija i Tr\u0161\u0107ansko pitanje 1945.-1954.<\/em>, Srednja Europa, Zagreb 2021., 209 str.<\/strong><\/p>\n\n\n\n

<\/p>\n\n\n\n

Italija, taj na\u0161 \u201enajve\u0107i i najmo\u0107niji susjed\u201c (kako je u naslovu svoje knjige svojevremeno podsjetio nekada\u0161nji hrvatski veleposlanik u Rimu Drago Kraljevi\u0107) posljednjih desetlje\u0107a za hrvatsku politiku i kulturu kao da je ostala u sjeni Vatikana i suvremene vatikanologije (Inoslav Be\u0161ker, Silvije Toma\u0161evi\u0107, Ivica Ma\u0161truko itd). U politici sje\u0107anja hrvatsko-talijanski odnosi uglavnom se spominju u kontekstu \u017ertava fa\u0161izma, okupacije i naravno \u2013 fojbi. \u010citava pred- i posthistorija tih odnosa je postala gotovo irelevantna. U Hrvatskoj danas gotovo da vi\u0161e nema pisaca i intelektualaca koji bi mogli ravnopravno komunicirati, pa i su\u017eivjeti se, s talijanskom sredinom kako su to kroz 20. stolje\u0107e mogli primjerice Bogdan Radica, Vladimir Nazor, Frane Barbieri, Enzo Betizza, Predrag Matvejevi\u0107 itd. U javnosti nema vi\u0161e istaknutih pojedinaca koji bi nas \u017eivo obavje\u0161tavali \u0161to se u \u201esvjetovnoj\u201c Italiji misli, radi, govori, pi\u0161e, a \u0161to bi moglo biti zanimljivo nama s ove strane Jadrana, pa i \u0161ire.<\/p>\n\n\n\n

              Sli\u010dno je i u historiografiji. Hrvatsko-talijanske teme svedene su na status lokalnohistorijskih, onih koje te\u0161ko prelaze U\u010dku ili eventualno Banska vrata iznad Rijeke. Tim va\u017enijom postaje nedavna pojava mladog povjesni\u010dara Federica Tence Montinija koji tu vrstu historiografske bilaterale te\u017ei reaktualizirati, osvje\u017eiti i vratiti u centar. Zahvaljuju\u0107i njegovoj probita\u010dnosti, dobrom poznavanju hrvatske sredine, kao i upornom inzistiranju na vlastitoj istra\u017eiva\u010dkoj agendi njegova studija (pisana na temelju obranjenog doktorata) o Jugoslaviji i Tr\u0161\u0107anskom pitanju u ovoj godini izazvala je ve\u0107 podosta pa\u017enje u Hrvatskoj i regiji. U Italiji knjiga se pojavila pod neutralnim naslovom La Jugoslavia e la questione di Trieste, 1945-1954<\/em> uz popratni minimalisti\u010dki dizajn, no za hrvatsko tr\u017ei\u0161te naslov je, marketin\u0161ki mudro, promijenjen u Trst ne damo! Jugoslavija i Tr\u0161\u0107ansko pitanje 1945-1954.<\/em> dok je za naslovnicu odabrano platno Paje Jovanovi\u0107a, odnosno Tita koji je, u pomalo napoleonskoj pozi, svoju zatvorenu \u0161aku odlu\u010dno prislonio na mapu, sugeriraju\u0107i tako nepokolebljivost u teritorijalnim zahtjevima, uklju\u010duju\u0107i i one prema Trstu.<\/p>\n\n\n\n

              Na kraju Drugoga svjetskoga rata situacija je na zapadnim granicama Jugoslavije bila sljede\u0107a: Savezni\u010dkim ugovorom o miru (Pariz) potpisanim 1947. Jugoslaviji je pripao ve\u0107i dio Istre. Ostatak je kao sporno podru\u010dje uklju\u010den u Slobodni Teritorij Trsta koji je obuhva\u0107ao 736 kvadratnih kilometara te bio podijeljen na dva dijela: manju Zonu A (Trst i okolica od Devina do Milja) pod angloameri\u010dkom, i ve\u0107u Zonu B (kotari Buje i Kopar) pod jugoslavenskom vojnom i de facto <\/em>civilnom upravom. Takvo provizorno rje\u0161enje predstavljalo je po\u010detak jugoslavensko-talijanskog spora koji \u0107e trajati godinama. U periodu od 1947. do 1954. diplomatske akcije radi pronala\u017eenja kona\u010dnoga rje\u0161enja nisu prestajale. Me\u0111u prvim klju\u010dnim prijedlozima bila je tzv. Tripartitna deklaracija (20. 3. 1948) u kojoj su vlade SAD-a, Velike Britanije i Francuske predlo\u017eile prepu\u0161tanje cjelokupnog spornog teritorija talijanskoj upravi, \u0161to je za Jugoslaviju bilo neprihvatljivo. No stanje na terenu bilo je takvo da je u danom periodu u zoni A ja\u010dao talijanski utjecaj, a u zoni B jugoslavenski. Ipak, tr\u0161\u0107ansko pitanje dobar je ogledni primjer kako se teritorijalni i politi\u010dki sporovi \u010desto udaljavaju od realnog stanja na terenu, kako se koriste u \u0161irim sukobima i odmjeravanjima snaga, naro\u010dito me\u0111u velikim silama.<\/p>\n\n\n\n

              Naposljetku, i Jugoslavija i Italija tr\u0161\u0107ansko pitanje su koristile za svoje unutarnje potrebe. Jugoslavija je u jednom trenutku smatrala da bi Italiji, u najboljem slu\u010daju, mogao pripasti sam grad Trst, bez zale\u0111a, uz usku obalnu poveznicu s Italijom. Naravno, ta stajali\u0161ta su stalno evoluirala. Tijekom 1952. prijedlog Jugoslavije bio je \u201ekondominij\u201c, zajedni\u010dka jugoslavensko-talijanska uprava STT-a, svojevrsna tampon zona koja bi za Jugoslaviju politi\u010dki bila prihvatljivija zbog straha od Zapada. Tenca Montini u tome primje\u0107uje i prve obrise politike nesvrstanosti. Autor i ina\u010de spretno isprepli\u0107e multikauzalnu prirodu tijeka i rje\u0161avanja tr\u0161\u0107anskog pitanja, mnoge faktore od unutartalijanskih i unutarjugoslavenskih potreba konsolidacije poslijeratnih re\u017eima, kad su i jugoslavenski komunisti i talijanski demokr\u0161\u0107ani morali podjednako dokazivati svoj patriotizam, pa do hladnoratovskih utjecaja, 1948. i jugoslavensko-sovjetskog raskola, kao i Korejskog rata 1951. Dobro je prikazano i trenje tzv. stare diplomacije, tj. prijedloga rje\u0161enja o uspostavi Slobodnog Teritorija Trsta \u0161to je podsje\u0107alo na neka ranija rje\u0161enja nakon Prvog svjetskog rata \u2013 <\/a>Danzig (Gdanjsk) ili Memel (Klaip\u0117da) \u2013 i novih diplomatskih i politi\u010dkih momenata koje je donio hladnoratovski kontekst.<\/p>\n\n\n\n

              Tako autor podsje\u0107a i na pomalo zaboravljeni \u201epartijski\u201c sporazum Tito-Togliatti iz 1946., prema kojem bi Jugoslavija ustupila Italiji Trst u zamjenu za Goriziju, u vrijeme kada su komunisti\u010dke partije bile va\u017eni (para)dr\u017eavni i internacionalni entiteti. Takav dogovor bio je naizgled dobar za Jugoslaviju, no Tenca Montini mo\u017eda i nije dovoljno naglasio koliko je to zapravo, umjesto uspjeha, bio proma\u0161aj i za jugoslavenske i talijanske komuniste. Jugoslaviji je bitno umanjio \u0161anse da bi ikada mogla dobiti Trst, a talijanskim komunistima smanjio podr\u0161ku talijanske javnosti. To je najbolje ilustrirao tada\u0161nji talijanski ministar vanjskih poslova, ujedno i socijalist, Pietro Nenni ironi\u010dno prokomentirav\u0161i da tim sporazumom \u201eTito odustaje od ne\u010dega \u0161to jo\u0161 nema, da bi zauzvrat dobio ne\u0161to \u0161to je ve\u0107 talijansko\u201c. Ipak, sporazum Tito-Togliatti, a paralelno s njim i Tito-Dimitrov (Bledski sporazum, 1947.), zna\u010dili su tim vo\u0111ama, naro\u010dito Titu, impuls njihove neovisnosti, posebno od Moskve, i upra\u017enjenje velikih ambicija, u ovom slu\u010daju Jugoslavije kao potencijalnog hegemona u sklopu neke projicirane Balkanske federacije. Pretenciozno govore\u0107i, Tito i Togliatti tim su sporazumom anticipirali nesvrstanost i eurokomunizam.<\/p>\n\n\n\n

              No veliku ambiciju 1948. \u0107e zamijeniti veliki \u0161ok i ekskomunikacija Jugoslavije iz isto\u010dnog lagera. Ipak, u trenutku najve\u0107e slabosti ra\u0111ao se zametak budu\u0107e snage. Ubrzo, spor Jugoslavije i Italije postao je prakti\u010dki spor dviju \u010dlanica NATO pakta. Jedne punopravne (Italije) i jedne indirektno pripojene (Jugoslavije) preko Mutual Defense Assistance Act programa sa SAD-om 1951., a potom Balkanskim paktom s Gr\u010dkom i Turskom iz 1953. Ipak, suvremeni hladnoratovski kontekst nije mogao poni\u0161titi stare animozitete, problemati\u010dnost odnosa sa susjedima, povijest bolesti koja uvijek nadilazi pitanje hladne politi\u010dke pragmatike, pa i ideologije. Ova knjiga se dodu\u0161e ne bavi \u010ditavim historijatom ju\u017enoslavensko-talijanskih odnosa, ali povremene dijakronijske refleksije ne bi ni\u0161ta posebno oduzele njenoj narativnoj strukturi, no ona je ipak fokusirana na konkretno vrijeme, mjesto i problem.<\/p>\n\n\n\n

              Va\u017ean je njen zaklju\u010dak kako su zapadne sile prolongirale rje\u0161enja tog pitanja, ja\u010daju\u0107i time talijanski nacionalizam (protukomunizam), i ujedno ekvilibriraju\u0107i s Jugoslavijom kako bi koristile njenu \u0161izmu i raskol sa Sovjetima. No i Jugoslavija je razli\u010ditim prijedlozima komplicirala pregovore, iako je cijelo vrijeme ono najjednostavnije rje\u0161enje \u2013 zonalna podjela \u2013 izgledalo i kao najizglednije. No vrag je stalno prebivao u detaljima, korekcijama, trenutnim okolnostima, rokovima itd.<\/p>\n\n\n\n

              Naposljetku, donekle povoljni uvjeti stekli su se dolaskom Eisenhowerove administracije (John Foster Dulles)  i njenog stro\u017eeg pristupa Jugoslaviji, \u0161to je u kombinaciji sa smr\u0107u Staljina zna\u010dilo povratak ravnote\u017ee u me\u0111unarodne odnose. Prema autoru, Jugoslaveni su se jo\u0161 u prolje\u0107e-ljeto 1953. nadali da postoji mogu\u0107nost da zona A ne bude kona\u010dno talijanska, ali i sa dalje maglovitom alternativom o jugoslavensko-talijanskom suupravljanju ili neutralno\u0161\u0107u, no koja bi s vremenom naginjala jugoslavenskom uplivu. Naposljetku, isti\u010de autor, Jugoslavija je u zadnjoj fazi 1953.-1954. Trst koristila kao pitanje o\u010duvanja imid\u017ea vlastite neovisnosti, uz utje\u0161nih nekoliko \u010detvornih kilometara iz Zone A, pored zone B koju je Jugoslavija ionako kontrolirala, te za izvla\u010denje ekonomske pomo\u0107i od Zapada. Nakon jo\u0161 jednog dramati\u010dnog zao\u0161travanja pitanje Trsta kona\u010dno je rije\u0161eno 1954.  Tr\u0161\u0107ansko pitanje bila je velika jugoslavenska diplomatska \u0161kola, ono je ogolilo tenziju koja je stalno postojala i koja je Jugoslaviju i Tita gurala prema nala\u017eenju puta izvan lu\u0111a\u010dke ko\u0161ulje puke neutralnosti, stije\u0161njenosti izme\u0111u Zapada koji dr\u017ei samo do jugoslavenskog antisovjetizma i isto\u010dnog Velikog brata koji trajno nastoji stvari vratiti na staro, a Jugoslaviju ponovno uklju\u010diti u lager. Ne\u0107e pro\u0107i dugo, 1956. na Brijunima \u0107e se susresti Tito, Nehru i Naser. Time je otpo\u010dela nova etapa u povijesti jugoslavenske vanjske politike i Pokreta nesvrstanih.<\/p>\n\n\n\n

              Na kraju, jedini ozbiljniji metodolo\u0161ki prigovor koji se knjizi mo\u017ee uputiti je taj da autor, svjesno ili nesvjesno, preska\u010de dio novije literature o ovom pitanju, primjerice studije Bojana Dimitrijevi\u0107a, Bitka za Trst 1945.-1954. <\/em>(2014.) i Diega Gona, Il problema di Trieste 1945-1954. <\/em>(2004.), opse\u017eni \u010dlanak (tako\u0111er nastao na temelju doktorske disertacije) Budislava Vukasa, \u201eTr\u0161\u0107anska kriza u prijelomnom vremenu prve polovice 50-ih godina XX. stolje\u0107a: Diplomatsko-politi\u010dko i dr\u017eavnopravno razmatranje\u201c (2007.), a s obzirom da je ve\u0107 naslovnica usmjerena na politi\u010dku osobu Josipa Broza trebalo je makar konzultirati Titov tajni imperij<\/em> Williama Klingera i Denisa Kulji\u0161a (2019.), knjigu koja na osebujan na\u010din tematizira upravo Titovu transnacionalnu mre\u017eu \u201eod Olimpa do Pirineja\u201c. Naposljetku, i ovaj sugestivni dvojac je, na svoj nekonvencionalni na\u010din, do\u0161ao do sli\u010dnih zaklju\u010daka kao i Tenca Montini o tome kako je jugoslavenska vanjska, a ne unutarnja, politika bila klju\u010d spora sa Sovjetima, dok je utjecaj na Italiju bio krajnji cilj i doma\u0161aj balkanskog komunisti\u010dkog (inter)nacionalizma. \u010citavom tekstu ne bi \u0161kodilo ni zrno soli koje bi mu osiguralo primjerice referiranje na Claudia Magrisa i Angela Aru (Trst: identitet granice<\/em>, 1987.) za koje je Trst najva\u017eniji kao provodnik preko kojeg je talijanska kultura pro\u017eeta njema\u010dkom, \u017eidovskom i slavenskom, upravo srednjoeuropskom sastavnicom. No ovo je ipak prije svega koncentrirana diplomatska povijest Tr\u0161\u0107anskog pitanja. Ekonomija, kultura, ideje i mentalitet ovdje nisu predmet naro\u010ditog bavljenja. Knjiga je dakle, premda ne preobimna, ipak dovoljno sadr\u017eajna, vi\u0161estruko stru\u010dno relevantna i potrebna.<\/p>\n\n\n\n

              Federico Tenca Montini \u010dini se kao komunikacijski i istra\u017eiva\u010dki talentiran povjesni\u010dar, stoga je za nadati se da \u0107e nastaviti s produbljivanjem vlastitih interesa, slobodnim i hrabrim tuma\u010denjem neuralgi\u010dnih tema, a mo\u017eda i otkrivanjem nekih manje poznatih ili zaboravljenih locusa<\/em> iz na\u0161e zajedni\u010dke hrvatsko-ju\u017enoslavensko-talijanske povjesnice, te da \u0107e kao pojedinac biti trajna i stabilna veza izme\u0111u na\u0161ih dviju (a zapravo vi\u0161e od jedne, manje od dviju) kultura i historiografija.<\/p>\n\n\n\n

Marino Badurina<\/em><\/p>\n\n\n\n

\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"","protected":false},"author":2,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_acf_changed":false,"jetpack_post_was_ever_published":false,"_jetpack_newsletter_access":"","_jetpack_dont_email_post_to_subs":false,"_jetpack_newsletter_tier_id":0,"_jetpack_memberships_contains_paywalled_content":false,"_jetpack_memberships_contains_paid_content":false,"footnotes":"","jetpack_publicize_message":"","jetpack_publicize_feature_enabled":true,"jetpack_social_post_already_shared":true,"jetpack_social_options":{"image_generator_settings":{"template":"highway","default_image_id":0,"font":"","enabled":false},"version":2}},"categories":[4],"tags":[],"class_list":["post-28242","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-osvrti"],"acf":{"facebook_opis":""},"jetpack_publicize_connections":[],"jetpack_featured_media_url":"","jetpack_sharing_enabled":true,"jetpack-related-posts":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/28242","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/2"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=28242"}],"version-history":[{"count":2,"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/28242\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":28244,"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/28242\/revisions\/28244"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=28242"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=28242"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=28242"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}