{"id":27071,"date":"2021-08-02T16:37:16","date_gmt":"2021-08-02T16:37:16","guid":{"rendered":"http:\/\/historiografija.hr\/?p=27071"},"modified":"2021-08-02T18:54:04","modified_gmt":"2021-08-02T18:54:04","slug":"intervju-s-lucijom-baksic-magdalenom-blazic-martinom-galovic-i-marijom-skopljak-dnevnik-marije-vinski-cini-hrvatsku-povijest-manje-izoliranom","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/historiografija.hr\/?p=27071","title":{"rendered":"Intervju s Lucijom Bak\u0161i\u0107, Magdalenom Bla\u017ei\u0107, Martinom Galovi\u0107 i Marijom Skopljak: Dnevnik Marije Vinski \u010dini hrvatsku povijest manje izoliranom"},"content":{"rendered":"\n

U razgovoru za portal Historiografija.hr<\/strong> povjesni\u010darke Lucija Bak\u0161i\u0107<\/strong> i Magdalena Bla\u017ei\u0107 <\/strong>te germanistice Martina Galovi\u0107<\/strong> i Marija Skopljak<\/strong> govore o upravo objavljenoj knjizi Marije Vinski Velik je misterij \u017eivota. Dnevnik 1917-1934.<\/a> (Zagreb: Disput, 2021, priredile Lucija Bak\u0161i\u0107 i Magdalena Bla\u017ei\u0107, prevele s njema\u010dkog Magdalena Bla\u017ei\u0107, Martina Galovi\u0107, Marija Skopljak).<\/p>\n\n\n\n

\n\n\n\n

Lucija Bak\u0161i\u0107<\/strong> diplomirala je na Filozofskom fakultetu Sveu\u010dili\u0161ta u Zagrebu povijest 2018. i komparativnu knji\u017eevnost 2020. godine. Sada je doktorandica na Graduate School Global Intellectual History<\/em> u Berlinu.<\/p>\n\n\n\n

Magdalena Bla\u017ei\u0107<\/strong> diplomirala je na Filozofskom fakultetu Sveu\u010dili\u0161ta u Zagrebu povijest 2021. godine, a na istom fakultetu zavr\u0161ava diplomski studij arhivistike. Trenutno sura\u0111uje s Institutom za povijest umjetnosti u Zagrebu.<\/p>\n\n\n\n

Martina Galovi\u0107<\/strong> na zavr\u0161noj je godini nastavni\u010dkog smjera diplomskog studija germanistike i povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu Sveu\u010dili\u0161ta u Zagrebu. Bavi se istra\u017eivanjem sadr\u017eajno i jezi\u010dno integriranog u\u010denja (CLIL metoda) u nastavi njema\u010dkog jezika i likovne umjetnosti u srednjo\u0161kolskoj nastavi.<\/p>\n\n\n\n

Marija Skopljak<\/strong> diplomirala je na Filozofskom fakultetu Sveu\u010dili\u0161ta u Zagrebu prevoditeljski smjer na germanistici 2020. i nederlandistiku 2021. godine. Svoj interes za nizozemski jezik unapre\u0111uje u sklopu rada u ljudskim potencijalima za internacionalnu farmaceutsku tvrtku.<\/p>\n\n\n\n

\n\n\n\n

Historiografija.hr:<\/em><\/strong> Knjigu Marije Vinski Velik je misterij \u017eivota. Dnevnik 1917-1934.<\/em> mogli bismo najaviti gotovo senzacionalisti\u010dki: Prona\u0111en nepoznati dnevnik Marije Vinski, zagonetne ljubavi Augusta Cesarca, koju su \u2013 zajedno s njime \u2013 ubili usta\u0161e 1941., a njezina sina Mirona \u010detnici 1945. godine. Iako bi to odgovaralo onome kako mediji i \u0161ira javnost dominantno pristupaju ovim temama, za vas kao prire\u0111iva\u010dice Dnevnik<\/em> Marije Vinski nije mogu\u0107e svesti samo na to?<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Lucija Bak\u0161i\u0107 i Magdalena Bla\u017ei\u0107:<\/strong> Ili, bolje re\u010deno, Dnevnik<\/em> Marije Vinski nije mogu\u0107e svesti isklju\u010divo na to. Zapravo, nema ba\u0161 ni\u0161ta senzacionalisti\u010dki u dvoje, odnosno troje ljudi koje su politike biolo\u0161ke, vjerske i politi\u010dke netrpeljivosti stajale \u017eivota. \u010cak ni pronalazak dnevnika ne mo\u017ee biti najavljen senzacionalisti\u010dki ako znamo da se iza njega krije pri\u010da o \u017didovki i ljevi\u010darki, \u017ertvi usta\u0161kog re\u017eima. Skiciramo li \u017eivost autori\u010dinog \u017eivota u dnevniku i nevjerojatnu lako\u0107u kojom je usta\u0161ki re\u017eim, u potpunosti svjestan legalne pogubnosti vlastitih metoda, fizi\u010dki, ucjenom, a zatim i strijeljanjem, dokinuo i samu mogu\u0107nost daljnjega stvaranja teksta, senzacionalizam bi zapravo zauvijek trebalo izbrisati iz vokabulara o Mariji Vinski. Pisanje dnevnika i kontekst u kojem se ono odvijalo u tom slu\u010daju dolaze u sukob te umjesto senzacije nastupa stalo\u017eena analiza njihova me\u0111uodnosa i u\u010denje o nama samima. Pronalazak dnevnika va\u017ean je i vrijedan utoliko \u0161to nam omogu\u0107ava da analiti\u010dki prihvatimo vlastitu pro\u0161lost. Me\u0111utim, \u010ditateljski je i medijski zadatak donositi prosudbe koje odgovaraju na\u0161em stanju emocija i odnosa kakve poznajemo danas. Naravno, bourdieovski re\u010deno, dolazi do \u201eprisvajanja\u201c teksta, neprestanog \u201eprevo\u0111enja\u201c kategorija, formiranja tr\u017ei\u0161ta i \u010ditateljske publike, u igri je imaginacija pri\u010de s, u ovom slu\u010daju, ljubavnim i tragi\u010dnim zapletom, \u0161to je nadasve razumljiv proces i, uostalom, sastavni dio gotovo svakog \u010ditanja. No svesti dnevnik tek na privjesak na\u0161ih naoko stabilnih konstrukcija i strategija ne bi imalo nikakvog smisla jer on o takvom senzacionalizmu ni\u0161ta ne govori, ve\u0107 upravo suprotno, stalno nam pru\u017ea alate za njegovu (de)konstrukciju. Odnosno, mi za njima moramo posegnuti. Iako smo i same \u010ditateljice dnevnika i zasigurno se mo\u017eemo prona\u0107i u navedenom opisu aproprijacije i razli\u010ditih utjecaja pri\u010de, nastojale smo kreirati vlastitu \u010ditateljsku praksu koju definira upravo traganje za mjestima (de)konstrukcije u Dnevniku<\/em> Marije Vinski. Stoga je na\u0161e \u010ditateljsko iskustvo odmaknuto od unaprijed definiranih kategorija \u201esenzacije\u201c, ali mu se isto tako mo\u017ee prona\u0107i neka \u201emana\u201c iz neke druge perspektive. Uostalom, \u010ditateljskih je iskustava nebrojeno mnogo.<\/p>\n\n\n\n

Ipak, op\u010dinjenost predmetom (u ovom slu\u010daju dnevnikom) i kontekstom koji taj predmet okru\u017euje zapravo predstavlja fascinaciju knji\u017eevno-teorijskim potencijalom implicitne, \u201etekstualne\u201c Marije Vinski i one empirijske, izvantekstualne, \u010diji \u017eivot, a napose smrt, grani\u010di s nepojmljivo\u0161\u0107u. Paradoks je to brutalnosti usta\u0161kog re\u017eima koji je danas tako \u010desto proizvoljno okarakteriziran i sve \u010de\u0161\u0107e rehabilitiran u okviru, na\u017ealost sve dominantnijih, \u201edomoljubnih\u201c narativa, ali i paradoks same historiografije koja ne mo\u017ee nikada u potpunosti \u201eobjektivno\u201c objelodaniti tijek povijesti, iliti rankeovski objasniti \u201ekako se ne\u0161to zaista dogodilo\u201c [wie es eigentlich gewesen<\/em>]. A opet, gotovo je nevjerojatna potreba, \u010dak i fenomen,  da se sazna \u0161to je vi\u0161e mogu\u0107e o onima koji su od, tobo\u017ee benignog, usta\u0161kog re\u017eima nastradali, izbrisani ili zaboravljeni s ciljem da zauvijek ostanu kolektivno pre\u0161u\u0107eni. Potreba, mo\u017eda i fenomen, ali i signal da su ovakva istra\u017eivanja potrebna kako bismo ih inkorporirali u (ne)objektivnu historiografiju i dubinski razumjeli historijske procese koji su do fenomena doveli, kao i zbog kojih smo danas ponekad skloni proglasiti ovakva otkri\u0107a \u201esenzacionalisti\u010dkima\u201c. Taj nas je me\u0111uodnos preokupirao svo ovo vrijeme i u njemu le\u017ei istra\u017eiva\u010dko bogatstvo Dnevnika<\/em> Marije Vinski. On ne predstavlja samo narativ o \u017ertvi, niti smatramo da je to njegova intencija, ve\u0107 narativ o \u017eivotu koji se neprestano prepli\u0107e s narativom o \u017ertvi, upu\u0107uje na njega, daje mu ime i prezime, identitet, \u010dini ga va\u017enim. Odraz je to i individualnog i kolektivnog, fragmentarnog i cjelovitog, tekstualnog i kontekstualnog, pro\u0161losti i sada\u0161njosti itd.<\/p>\n\n\n\n

Historiografija.hr:<\/em><\/strong> U \u010demu je specifi\u010dnost Dnevnika<\/em> Marije Vinski u \u0161irem dnevni\u010dkom kontekstu i koje je njegovo zna\u010denje u odnosu na druge dnevnike? \u0160to Dnevnik<\/em> mo\u017ee ponuditi onima koji se bave dnevnicima kao \u017eanrom?  <\/strong><\/p>\n\n\n\n

Lucija Bak\u0161i\u0107, Magdalena Bla\u017ei\u0107, Martina Galovi\u0107, Marija Skopljak:<\/strong> Dnevnik<\/em> Marije Vinski vrlo je opse\u017ean i obuhva\u0107a 17 godina pomno vo\u0111enih zapisa. Danas su sa\u010duvane bilje\u017enice dnevni\u010dkih zapisa od 1917. pa sve do 1934. godine, no Marija Vinski je vjerojatno po\u010dela pisati svoj dnevnik i ranije, jo\u0161 kao djevoj\u010dica, a pretpostavljamo da ga je nastavila pisati i nakon 1934. godine. Dug je to period bilje\u017eenja i gotovo izniman ako uzmemo u obzir \u010dinjenicu da je me\u0111uratnih dnevnika kojima su autorice \u017eene na hrvatskom prostoru vrlo malo. U Predgovoru<\/em> knjizi spominjemo rije\u010d rijetkost<\/em>, ali ta se rijetkost<\/em> zapravo mjeri njihovom anonimno\u0161\u0107u, neprepoznato\u0161\u0107u i neobjavljivanjem jer se nalaze negdje u arhivskim kutijama ili (privatnim) bibliotekama pa zapravo ni ne znamo njihov kvantitativni podatak. Predstaviti \u010ditateljima jedan takav dnevnik, u ovom slu\u010daju Dnevnik<\/em> Marije Vinski, ujedno zna\u010di pridonijeti raspravi o dnevnicima kao \u017eanru. Dnevnik<\/em> Marije Vinski te\u0161ko je kategorizirati i jedini zaklju\u010dak na tragu definicije koja to nije bio bi da se radi o dnevniku koji je vo\u0111en iz navike i \u017eelje za bilje\u017eenjem, odnosno potrebe za pisanjem. Nerijetko se o dnevnicima misli kao o prostoru istine, slobode i subverzije, ali oni su isto tako prostor manipulacije, struktura mo\u0107i, a ponekad i jezi\u010dno-stilske vje\u017ebe jer se implicitni autor obra\u0107a implicitnom \u010ditatelju. Tako\u0111er, radi se o \u017eanru koji je dio rutine pa prelazi iz ruke u ruku, prijateljima (Marija, na primjer, \u010dita i tuma\u010di dnevnik izvjesne kolegice L.P.), u njega se unose tu\u0111a pisma, pisanje nadziru i\/ili poti\u010du, mogu\u0107e, roditelji ili neki drugi autoritet, nosi ga se na put, ponekad skriva, predah je u slobodno vrijeme, a ponekad i obaveza itd. Dnevnik<\/em> Marije Vinski upravo je takav dnevnik i njegova se materijalnost tretira kao neka vrsta testne stanice za analizu \u017eivota. Kada je pak rije\u010d o bilje\u017eenju, dnevnik jasno ocrtava tenziju izme\u0111u konteksta i imanentnosti teksta i posebno ju nagla\u0161ava. Marija se, na primjer, vra\u0107a svojim ranijim zapisima, ne prepoznaju\u0107i vi\u0161e tekstualnu sebe i komentiraju\u0107i vlastitu promjenu. Rje\u010dnikom izdava\u010dke djelatnosti, ona ure\u0111uje i prire\u0111uje dnevnik za svoje potencijalne \u010ditatelje, za sebe. Rije\u010di koje precrtava, crte\u017ee koje unosi, pisma i (svoje) pjesme koje upisuje, sve je to znak osobne investicije, svjesne i nesvjesne, u bilje\u017enice koje reflektiraju i uzrokuju promjenu same autorice. Kada uzmemo u obzir sve parametre, do sada nepoznat Dnevnik<\/em> Marije Vinski pisan u dugom vremenskom razdoblju, ba\u0161 kao i svaki drugi tekst, mo\u017ee ponuditi mnogo, ali njegova specifi\u010dnost zapravo le\u017ei u pitanjima koja u njemu tra\u017eimo i odgovorima koje u njemu pronalazimo.<\/p>\n\n\n\n

Historiografija.hr:<\/em><\/strong> Osim onih koji se bave dnevnicima, Dnevnik <\/em>Marije Vinski sigurno \u0107e izazvati zanimanje i svih onih s interesom za povijest \u017eena. \u0160to su njezine sredi\u0161nje preokupacije u Dnevniku<\/em>?<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Lucija Bak\u0161i\u0107 i Magdalena Bla\u017ei\u0107:<\/strong> Povijest \u017eena i feministi\u010dka teorija zasigurno su grane za koje se nadamo da \u0107e iskoristiti potencijal ovoga Dnevnika<\/em>, ali to ne zna\u010di da unaprijed postavljamo bilo kakva ograni\u010denja ili unaprijed definiramo jedini na\u010din na koji bi dnevnik trebalo prou\u010davati jer bismo time istra\u017eivanja, pa \u010dak i ona u domeni spomenutih teorija, stjerali u kut. \u017delimo re\u0107i da spomenuti pristupi veliku teorijsku pa\u017enju posve\u0107uju diskurzivnoj analizi konstrukcije roda i spola u razli\u010ditim kontekstima i kontinuirano razvijaju razli\u010dite metodolo\u0161ke pristupe u pronala\u017eenju alternativnih propitivanja ionako \u010dvrsto definiranih binarnih pojmova maskuliniteta i feminiteta. Va\u017eno je ovdje tako\u0111er uklju\u010diti i povijest djevoja\u0161tva i adolescencije kao zasebnu ni\u0161u jer Marija Vinski u trenutku pisanja dnevnika tek ulazi u studentski \u017eivot Medicinskog fakulteta u Be\u010du, a pisanje zavr\u0161ava kao simpatizerka lijevih revolucionarnih ideja, aktivna u dru\u0161tvenom \u017eivotu i udovica s malodobnim djetetom. Proces emancipacije koji se za Mariju Vinski odvijao na polju autopercepcije, odgoja, rada, (ne)podno\u0161ljivog bra\u010dnog \u017eivota, prekida studija medicine, biologije maj\u010dinstva i dru\u0161tvenog djelovanja, ali i religije kojom je definira cijela njezina obitelj mo\u017ee biti potencijalni izvor promatranja njezine diskurzivne konstrukcije udaljene od stereotipa maskuliniteta i feminiteta. Tome  svakako doprinosi i Marijina kriti\u010dka analiza va\u017enih djela poput, recimo, Spola i karaktera <\/em>Otta Weiningera kojeg u dnevniku opovrgava u nekoliko to\u010daka. Sve su to va\u017eni elementi koje svakako treba uzeti u obzir pri prou\u010davanju Dnevnika<\/em> i o kojima \u0107e, vjerujemo, biti jo\u0161 rije\u010di u ovom razgovoru.<\/p>\n\n\n\n

Historiografija.hr:<\/em><\/strong> Mo\u017eete li navesti neke primjere onoga o \u010demu je i kako pisala i razmi\u0161ljala Marija Vinski u svom Dnevniku<\/em> kako bismo je mogli jo\u0161 ilustrativnije vidjeti kao intelektualku, \u017eenu, osobu\u2026<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Magdalena Bla\u017ei\u0107, Martina Galovi\u0107, Marija Skopljak:<\/strong> Prije nego \u0161to navedemo konkretne primjere, svakako bismo se osvrnule na prijevod i izgled rukopisa jer pomo\u0107u njega bolje razumijemo pojedine situacije. Marijin je vokabular iznimno bogat i op\u0161iran. Radi se o tekstu koji je sve samo ne jednoli\u010dan i koji rije\u010dima, pa \u010dak i fizi\u010dkim izgledom rukopisa, nastoji simulirati i kreirati, a ne samo reflektirati stanje duha i tijela. Ponegdje je zbog toga njezin jezik gotovo ekstreman, odnosno odlazi u ekstreme \u010diste stru\u010dnosti i znanstvene egzaktnosti (medicina, pedagogija), da bi se ve\u0107 na idu\u0107oj stranici preto\u010dio u dramati\u010dnu ispovijest nabijenu emocijama (stil koji Marija istra\u017euje zahvaljuju\u0107i knji\u017eevnosti). Jo\u0161 kad tome pridodamo brojne zastarjelice i ne\u010ditkost precrtanih rije\u010di i naknadno upisanih komentara u kojima negira samu sebe, Dnevnik<\/em> Marije Vinski natjerao nas je da promi\u0161ljamo o jeziku na druga\u010diji na\u010din i preispitamo na\u0161e sveukupno jezi\u010dno znanje. Imaju\u0107i sve to na umu, izdvojile bismo nekoliko prevoditeljski zanimljivih primjera koji ba\u0161 na temelju rukopisa otkrivaju pone\u0161to o samoj autorici.<\/p>\n\n\n\n

Godina je 1917. (11. rujna) i Marija upisuje svoja razmi\u0161ljanja nakon ispita iz matematike. Uz podcrtanu re\u010denicu kako je \u201ete\u017eak [njezin] put\u201c, a jo\u0161 joj \u201ete\u017ee pada zaustavljanje\u201c, misle\u0107i pritom na sve \u017eivotne prepreke, u zagradi upisuje \u201ePuko pretjerivanje!\u201c, dodaje datum i 1919. godinu kako bi naglasila snagu vlastite promjene i opomenula osobu prije nje koja je tako ne\u0161to napisala. Drugi je primjer iz 1920. godine (24. svibnja) kada Marija opisuje bliski tjelesni susret za vrijeme prvomajske proslave i u zagradi dopisuje, a zatim samoprijekorno precrtava re\u010denicu koja se odnosi na njezino vlastito uzbu\u0111enje \u017eenske seksualnosti<\/em>, uspore\u0111uju\u0107i ga s tuma\u010denjem spomenutog Otta Weiningera. Rukopis nam ovdje signalizira analiti\u010dki i stru\u010dni pristup, ali on zapravo prikriva autori\u010dinu nelagodu zbog osjetljivosti do sada nepoznate situacije fizi\u010dkog kontakta (kolegino primanje za struk okru\u017eeno s puno ljudi). Ipak, taj trag \u010ditljivosti prekri\u017eenog ipak govori o njezinoj odlu\u010dnosti da u tekstu zadr\u017ei poku\u0161aj kriti\u010dkog promatranja cjelokupnog doga\u0111aja. Posljednji zanimljiv primjer koji \u0107emo navesti se\u017ee u 1926. godinu (9. velja\u010de) u kojem Marija opisuje dru\u017eenje s poznanicom za vrijeme \u0161etnje s djetetom. Poznanica primje\u0107uje dvoje djece, srda\u010dno pozdravi jednu od majki i zatim iza le\u0111a djecu podrugljivo opisuje \u017eidovskima. Na Marijino pitanje kako mo\u017ee znati da se radi o \u017eidovskom djetetu, odgovara da se to vidi \u201eizdaleka\u201c (podcrtano u Dnevniku<\/em>). Marija odlazi, ali poznanici, uz sarkasti\u010dnu primjedbu da nju nije prepoznala, ne otkriva da je i ona sama \u017didovka, osje\u0107aju\u0107i stid zbog tog \u010dina, kao i zbog toga \u0161to je svoju \u017eidovsku kulturu potisnula duboko u sebi, a jezik zamijenila njema\u010dkim iako se svog \u017eidovstva, kako ka\u017ee, ne srami. Zanimljivo, \u017didove ovdje uspore\u0111uje s kr\u0161\u0107anima, izbjegava generalizaciju i navodi da svugdje postoje \u201eiznimke\u201c, bez ikakve superiornosti. Jo\u0161 jednom, kao i u ostala dva primjera, ulazimo duboko u analizu situacije neovisno o trenutku kada se ona dogodila i podcrtana nam rije\u010d pokazuje Marijin ironijski odmak kojim je uo\u010dila poznani\u010dino licemjerje, ali i izvukla osobnu pouku iz ove situacije daljnjom ra\u0161\u010dlambom \u0161ireg dru\u0161tvenog problema. To su samo neki od zanimljivih primjera propitivanja dnevni\u010dkog sadr\u017eaja koje smo primijetile za vrijeme prevo\u0111enja.  <\/p>\n\n\n\n

Historiografija.hr:<\/em><\/strong> \u0160to sve Dnevnik<\/em> Marije Vinski, prema va\u0161em mi\u0161ljenju, mo\u017ee pak ponuditi historiografiji i za razli\u010dita druga istra\u017eivanja?<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Lucija Bak\u0161i\u0107 i Magdalena Bla\u017ei\u0107:<\/strong> Dnevnik<\/em> Marije Vinski tekst je koji se mo\u017ee prou\u010davati na razli\u010dite na\u010dine i historiografija bi ovaj Dnevnik<\/em> prvenstveno trebala iskoristiti za vlastito metodolo\u0161ko preispitivanje i unaprje\u0111ivanje. Velik je njegov doprinos povijesti svakodnevice i kulturnoj povijesti, ali i antropolo\u0161koj povijesti, intelektualnoj historiji, historiji ideja, povijesti medicine itd. Posebno je zanimljiv prostor povijesti \u010ditanja i pisanja koji dijele komparativna knji\u017eevnost i historiografija, ali i ve\u0107 spomenuti prostor imanentnog pristupa prou\u010davanju teksta svojstven prvenstveno komparativnoj knji\u017eevnosti. Impresivna je, tako\u0111er, koli\u010dina detalja do kojih Marija minuciozno opisuje pripreme za polaganje zavr\u0161nih ispita prije upisa na fakultet. Velik potencijal ima i prou\u010davanje geografije nekada\u0161nje Monarhije s obzirom na to da autorica putuju\u0107i svladava velike prostorne udaljenosti izme\u0111u Zagreba i Czernowitza i ponekad zapisuje stanice i gradove. Osim toga, kao \u017didovka koja dolazi iz dana\u0161nje Ukrajine, odnosno nekada\u0161njeg isto\u010dnog dijela Austro-Ugarske Monarhije, zanimljiva je njezina povezanost s centrom Monarhije \u2013 Be\u010dom, ali i s predrasudama s kojima se susre\u0107e. Nadalje, u kontekstu politi\u010dke povijesti vrlo je va\u017ean opis Prvog svjetskog rata i prekrajanje granica, \u0161to je neposredno imalo utjecaja na njezino dr\u017eavljanstvo, zabrinutost za obitelj, promatranje stanja na ulicama i pra\u0107enje vijesti itd. Sve se to mo\u017ee povezati na najrazli\u010ditije na\u010dine i ukomponirati u brojna druga istra\u017eivanja.<\/p>\n\n\n\n

Historiografija.hr:<\/em><\/strong> \u010citaju\u0107i va\u0161 uvod u Dnevnik<\/em>, kao i zahvalu prire\u0111iva\u010dica i prevoditeljica, primjetno je da posebnu vrijednost rada na objavi Dnevnika<\/em> vidite u interdisciplinarnosti i timskom radu.<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Lucija Bak\u0161i\u0107, Magdalena Bla\u017ei\u0107, Martina Galovi\u0107, Marija Skopljak:<\/strong> Kao povjesni\u010darke, komparatistice, arhivistice, germanistice itd. znale smo da vlastite discipline razumijemo dovoljno dobro da bismo prepoznale njihova ograni\u010denja. Kad je Lucija u ljeto 2017. godine pregledavala arhivske kutije i nai\u0161la na dnevnik Marije Vinski, mogla je pro\u010ditati tek poneke rije\u010di i eventualno potra\u017eiti u literaturi osobu Marije Vinski \u010dije je ime pisalo u obavijesnom pomagalu, ali njezino znanje njema\u010dkog jezika i paleografije nije bilo dovoljno dobro za toliki opseg posla. Dnevnik je ostavila po strani, ali mu se nekoliko mjeseci kasnije znati\u017eeljno ipak vratila, predlo\u017eiv\u0161i Magdaleni da ga u slobodno vrijeme zajedno transkribiraju (i danas negdje \u010duvamo tu poruku u kojoj otprilike pi\u0161e da se u arhivu nalaze dnevnici, da je malo istra\u017eiva\u010da koji znaju povijest, paleografiju i njema\u010dki i da bismo ih zato polako mogle po\u010deti prepisivati pa dokle stignemo). Trebala je to biti i svojevrsna vje\u017eba \u010ditanja rukopisnih dokumenata koje su zajedno nau\u010dile na kolegiju Uvod u njema\u010dku paleografiju<\/em>. Magdalena je pak izvrsno poznavala transkripciju i mogla je pro\u010ditati ba\u0161 svaku rije\u010d i razrije\u0161iti gotovo svaki rukopisni problem, ali unato\u010d tome \u0161to je izvorna govornica njema\u010dkog jezika, njezino znanje germanistike bilo je nedostatno. U tom trenutku pridru\u017eile su im se isprva Marija, a zatim i Martina koje se do tada nisu poznavale i svojim su stru\u010dnim razumijevanjem njema\u010dke gramatike zapo\u010dele ogroman posao prevo\u0111enja dnevnika Marije Vinski. Iako je za njih to prvenstveno bio osobni prevoditeljski izazov jer se radilo o nesuvremenom i jezi\u010dno izazovnom tekstu, projekt ih je privukao i zbog \u0161to su se s autoricom dnevnika mogle (emocionalno) poistovjetiti na vrlo prakti\u010dnoj razini (adolescentica, studentski problemi, u\u010denje, pripremanje ispita itd.). Oformljena je neformalna interdisciplinarna studentska grupa kolegica s jasnom podjelom posla: Lucija i Magdalena bi transkribirale, Martina i Marija prevodile i zajedni\u010dki bismo zatim komentirale, provjeravale i pronalazile najprikladnija jezi\u010dna rje\u0161enja za rukopis koji je zaista bio zahtjevan, ponegdje i nemogu\u0107. Posao se uslo\u017enjavao i na\u0161e su se razli\u010dite profesije izvrsno nadopunjavale. Magdalena i Lucija zapo\u010dele su historiografsko istra\u017eivanje kako je prijevod tekao, dijele\u0107i informacije s Marijom i Martinom koje bi ih zatim primjenjivale na prijevod, ali usprkos naoko savr\u0161enom lancu, neki su nam pojmovi, npr. medicinski termini, i dalje ostajali nepoznati upravo zbog ograni\u010denja vlastitih disciplina (pa \u010dak i ako smo pripadale dvjema studijskim grupama). Tome je pridonijela i \u010dinjenica da historiografska znanost (ali i ne samo ona) uvelike ovisi i o akademskom sustavu obrazovanja koji zbog svoje opse\u017ene standardizacije i posljedi\u010dne tromosti ne pronalazi dovoljno brzo historiografske mehanizme ravnopravne integracije s drugim znanostima kako bi se proizvedena i prepoznata ograni\u010denja kreativno razrije\u0161ila. Naravno, mnogo smo toga pro\u010ditale, ali mnogo toga nismo razumjele s obzirom na to da svaka druga disciplina, ba\u0161 kao i ona historiografska, ima neke svoje specifi\u010dnosti koje tra\u017ee specijaliziranost i dugogodi\u0161nju istra\u017eiva\u010dku posve\u0107enost. Posegnule smo stoga za vlastitim prijateljstvima s fakulteta i iz srednje \u0161kole i na\u0161i su kolege razli\u010ditih profesija rado isprepleli svoje znanje s na\u0161im. Svima im jo\u0161 jednom zahvaljujemo! Spomenuto ispreplitanje znanja ostavilo je traga na na\u0161emu radu pa sada historiografske probleme u Dnevniku<\/em>, ako ih ve\u0107 nismo u stanju rije\u0161iti, barem pronalazimo i sagledavamo iz druga\u010dijih sociolo\u0161kih, filozofskih, psiholo\u0161kih, medicinskih i ostalih uglova. Dakle, stavilo nas je u poziciju u kojoj same mo\u017eemo mijenjati i ubrzavati usporenu strukturu, a do koje smo zapravo do\u0161le pre\u010dicom. Paradoksalno, na\u0161e nam je (ne)znanje i socijalna dinamika studentskog \u017eivota (ostanimo pri Bourdieu i dalje) otvorilo brojne perspektive i omogu\u0107ilo toliko spominjanu interdisciplinarnost. Od toga da shva\u0107amo tjelesne procese i va\u017enost biologije u \u017eivotu Marije Vinski pa sve do toga da preispitamo vlastite tvrdnje o rukopisu donesene na temelju vlastitog historiografskog znanja (npr. cijelo smo vrijeme mislile da su \u0161ifrirani dijelovi rukopisa zahvaljuju\u0107i Marijinom porijeklu pisani na jidi\u0161u da bi se na kraju ispostavilo kako je rije\u010d o stenografskom alfabetu).<\/p>\n\n\n\n

Interdisciplinarnost za nas ne zna\u010di odre\u0107i se jedne discipline u korist druge ili tek nakratko zagrepsti u nepoznato podru\u010dje druge discipline da bismo olako i nominalno prisvojili pokoji koncept ili teoriju (makar to \u010desto iz razli\u010ditih \u017eivotnih razloga \u010dinimo). Ne radi se tek o trendu nejasne inkluzivnosti na papiru, kako se to ve\u0107 \u010desto i sasvim neopravdano spo\u010ditava postmodernisti\u010dkim i poststrukturalisti\u010dkim strujanjima, ve\u0107 o opipljivoj (ne)dostatnosti i (ne)a\u017eurnosti vlastite discipline u svijetu i timskome radu koji takve manjkavosti mo\u017ee popraviti. Interdisciplinarnost podrazumijeva pro\u017eivljeno iskustvo, heteroglosiju autoriteta \u010dime se gubi primat jednodimenzionalnosti i stvara zalihost informacija o na\u010dinima kako \u0161to bolje rije\u0161iti postoje\u0107i problem i pripremiti se za onaj nadolaze\u0107i (sada ve\u0107 mo\u017eda grabimo prema nekoj derridaovskoj logici). Rije\u010d je o su\u017eivotu znanosti i njihovoj me\u0111usobnoj  suradnji koja nije uvijek jednako raspore\u0111ena, ali je konstantna. Prigovoriti nam se u tom smislu mo\u017ee \u0161to\u0161ta, od probiranja podru\u010dja interdisciplinarnosti do mo\u017eda \u010dak negiranja posebnosti historiografije (iako ta posebnost sama po sebi ne postoji, ve\u0107 se radi upravo o na\u0161em konstruktu), ali svi ti prigovori ipak ne nude odgovore na postavljena pitanja s kojima smo se u Dnevniku <\/em>susrele. Za nas je, upravo historiografije radi, va\u017eno bilo \u010dim prije rastvoriti ustaljene opreke i paziti da u njih opet ne upadnemo. Interdisciplinarnost se \u010dinila kao dobar put.<\/p>\n\n\n\n

Historiografija.hr<\/em>: O\u010dito je da Mariju Vinski ne mo\u017eemo svesti isklju\u010divo na ime Augusta Cesarca. Dobro nam je poznata tendencija doma\u0107e humanistike da \u017eene spominje samo u horizontu njihovih mu\u0161kih kolega. Kao u slu\u010daju Zdenke Markovi\u0107<\/a> \u010dija je korespondencija s Ivom Andri\u0107em progla\u0161avana vrijednom jer govori o \u2013 Ivi Andri\u0107u. Zbog toga za mnoge \u017eenske autorice ni ne znamo, a mnogi \u017eenski dnevnici i pisma ostaju i dalje neotkriveni. No pored asimetri\u010dnosti u vrednovanju, odnos izme\u0111u Marije Vinski i Augusta Cesarca vrlo je zanimljiv. Rije\u010d je o dojmljivom intelektualnom i revolucionarnom paru<\/a> \u2013 usporedivim s mnogim sli\u010dnim poput primjerice Mitre<\/a> Mitrovi\u0107 <\/a>i Milovana \u0110ilasa \u2013 o dijeljenju knjiga i ideja, aktivizma i \u017eivota uop\u0107e, a na kraju i iste sudbine.<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Lucija Bak\u0161i\u0107 i Magdalena Bla\u017ei\u0107:<\/strong> U slu\u010daju Marije Vinski ne treba primjenjivati kategorije binarnih odnosa ili odnosa u kojima ime Marije Vinski tek upu\u0107uje na ono Augusta Cesarca kako je to \u010dinila dosada\u0161nja historiografija. Ne radi se, naime, samo a priori<\/em> o upisivanju i perpetuiranju patrijarhalne strukture iz istra\u017eiva\u010dke pozicije, ve\u0107 se samo istra\u017eivanje znatno reducira odmah na samom po\u010detku. Naravno, prija\u0161nji su radovi to vjerojatno \u010dinili i zbog nedovoljne koli\u010dine informacija, a upravo su ih unaprijed definirani zakoni binarnih odnosa u kojima se reflektirala \u017eenska sporednost nagnali da \u0161ture informacije o Mariji crpe isklju\u010divo iz njezina odnosa s Augustom umjesto da joj se posvete na druga\u010diji na\u010din ili, bolje re\u010deno, da joj se uop\u0107e posvete. \u010cak je i Mitri Mitrovi\u0107 ne\u0161to zna\u010dajnija uloga pridana zbog njezine revolucionarne djelatnosti i politi\u010dkih funkcija, ali i dalje na osnovi neprikosnovenog autoriteta binarnih odnosa jer je primarno legitimirana kao partnerica Milovana \u0110ilasa. Tek danas zapravo otkrivamo puni potencijal njezina djelovanja u kontekstu feministi\u010dkog pokreta i NOB-a. Svaku bismo kategoriju u tom kontekstu mogli jednostavno obrnuti i binarna bi pravda vjerojatno bila zadovoljena, ali nas u tome sprje\u010dava sam Dnevnik<\/em> u kojem odnos s Augustom Cesarcem predstavlja tek jedan od nebrojenih odnosa i ni u kom slu\u010daju ne definira u potpunosti identitet Marije Vinski. Pa \u010dak ni tragi\u010dnost njihove sudbine promatrana, opet, u kategorijama ljubavne pri\u010de i na\u0161e razumljive empatije ne mo\u017ee naknadno \u201ekorigirati\u201c tu individualnu konstrukciju Marije Vinski koja se zbiva na sjeci\u0161tima razli\u010ditih interakcija. \u0160tovi\u0161e, njezina povezanost s Augustom Cesarcem zna\u010dajna je i zanimljiva upravo zbog toga \u0161to ju sagledavamo u \u0161irem kontekstu razli\u010ditih konstelacija i autori\u010dine promjene kroz vrijeme (Iako iste, Marija Vinski iz 1918. godine u potpunosti se razlikuje od Marije Vinski iz, na primjer, 1932. godine).<\/p>\n\n\n\n

Da pojasnimo. Koncepcija Marijina svijeta prvenstveno proizlazi iz njezina kompleksnog odnosa prema literaturi, odnosno prema samom procesu \u010ditanja, pisanja i usvajanja informacija, prema \u017eidovskom podrijetlu, a zatim i prema majci koja je bolovala od te\u0161kih bolesti. Rub smrti i biolo\u0161ka \u201ekazna\u201c zahtijevao je transcendenciju (dojmljivi su Marijini utisci o, na primjer, \u017eidovskim blagdanima), a samostalno tuma\u010denje pro\u010ditanog pru\u017ealo je odgojne smjernice na temelju kojih je Marija upoznavala svijet. Sve se mijenja dolaskom na studij medicine u Be\u010d, ali ne samo zbog naravi studija, kvalitetnog obrazovanja ili raznolikosti studentskog \u017eivota, ve\u0107 i zbog raspada Austro-Ugarske Monarhije i Prvog svjetskog rata. Stvaranje \u201eCrvenog Be\u010da\u201c zbivalo se pred Marijinim o\u010dima i u formativnim je godinama zbunjenost politi\u010dko-socijalnim \u201ekrajem svijeta\u201c plela mre\u017eu novih mogu\u0107nosti. Njezina naklonost socijalizmu be\u010dkih ulica rodila se iz univerzalnog humanizma proiza\u0161log iz ratnih posljedica, dostupne literature i osje\u0107aja vlastite (\u017eidovske) marginalnosti, a u sebi je istovremeno emancipirala izmicanje tradicionalnim binarnim kategorijama i strah od onoga \u0161to bi ih moglo zamijeniti. Njezin se \u017eivot tako zbivao na samom rubu \u017eivota. Odustajanje od bijega u Argentinu sa Stanislavom Tomi\u0107em, op\u010dinjenost lije\u010dnikom Demantijem, prijateljske zavisti ili pak ambivalentnost prema bra\u010dnom \u017eivotu i maj\u010dinstvu (uloga koju nije imala od koga nau\u010diti) \u2013 sve su to reakcije na slojeve razli\u010ditih ideja koje su se s godinama natalo\u017eile kao kakav palimpsest, atomiziraju\u0107i, nekad vi\u0161e ili manje, ipak dominantnu u\u010dmalost Marijine tradicionalne svakodnevice i \u010dine\u0107i ju tako podno\u0161ljivijom. Marijino otkrivanje Augusta Cesarca u takvoj svakodnevici obilje\u017eenoj intelektualnim poznanstvima u tom je kontekstu zapravo bilo presudno za preustroj \u010detverokuta koji su \u010dinili njezin tada ve\u0107 pokojni suprug Rudolf Vinski, August Cesarec, sin Miron i ona. Drugim rije\u010dima, do\u0161lo je do modifikacije i preraspodjele idejnih slojeva jer je Cesar\u010dev mnogostruki knji\u017eevni i revolucionarni identitet prepoznat kao istovjetan njezinom, dok je njegova fizi\u010dka blizina materijalizirala op\u0107eljudske ideale koje je nekada susretala u su\u017eivotu s Rudolfom, a koji bi svaki put propali pod te\u017einom biologije, bolesti, umora i bezli\u010dne ekonomije ku\u0107anstva. S Augustom Cesarcem, iako u obrisima rodnih uloga jo\u0161 uvijek prisutne, sve su binarne opreke blijedile i uskoro im vi\u0161e nije trebalo izmicati. \u010citaju\u0107i Engelsa, Zolu, u\u010de\u0107i o Lenjinu, \u017eive\u0107i na nekoliko adresa te rade\u0107i s Cesarcem na njegovim knjigama, Marija Vinski je tako\u0111er ulagala u vlastitu kompetenciju, ispunjavaju\u0107i sasvim sebi\u010dnu \u017eelju da oduvijek studira filozofiju i knji\u017eevnost. Mo\u017eemo se stoga i zapitati koliko je njezina rukopisa sadr\u017eano u onom Augusta Cesarca i \u0161to nam to govori o knji\u017eevnoj proizvodnji, odnosima mo\u0107i i revolucionarnom djelovanju. Sada je ona bila ta koja je izgra\u0111ivala ideju marksizma (ne nu\u017eno i komunizma), retrospektivno daju\u0107i smisao svom dotada\u0161njem dru\u0161tvenom radu i povezuju\u0107i marksizam s Cesarcem, \u0161to je bio logi\u010dan slijed takvog intelektualnog i revolucionarnog pregovaranja i razmjene informacija. No, nije nam poznato koliko je Marija Vinski bila uklju\u010dena u djelatnost Komunisti\u010dke partije. Tragovi su svakako postojali (sporno pomaganje Crvene pomo\u0107i<\/em>), a dodirnu to\u010dku \u010dini i policijski dosje u kojem je optu\u017eena za sumnju na komunisti\u010dku djelatnost. Me\u0111utim, \u010dak je i takav krnji dosje izrazio samo sumnju bez dokaza. S obzirom na to da nama poznate stranice dnevnika zavr\u0161avaju netom prije njihova puta u Moskvu, a tu je i problem mogu\u0107e autocenzure, za sad ne znamo je li i na koji na\u010din Partija privukla njezinu pa\u017enju, ba\u0161 kao ni \u0161to ne mo\u017eemo do kraja proniknuti u to je li isklju\u010divo povezanost s Cesarcem pod znakom komunizma ko\u0161tala Mariju Vinski \u017eivota. Zapravo, od nje je Cesar\u010devu komunisti\u010dku dru\u017eicu u\u010dinila poslijeratna historiografija, li\u0161iv\u0161i ju (ali i njega) tako svakog kompleksnijeg sagledavanja ljevi\u010darskog identiteta i pridru\u017eiv\u0161i ju jo\u0161 jednom u tabor binarnih identiteta parova bez stvarnoga sadr\u017eaja njihova odnosa. Ne \u017eelimo u\u010diniti istu pogre\u0161ku pa spomenuto prepoznavanje identiteta koje se dogodilo izme\u0111u Marije Vinski i Augusta Cesarca definirati neodre\u0111enim ili pre(d)odre\u0111enim kategorijama kao \u0161to je ljubav jer bi to mo\u017eda osna\u017eilo senzacionalisti\u010dki pristup i nekako zasjenilo ostale tipove odnosa kojima je odnos Cesarec-Vinski definiran. O ljubavi koju ste spomenuli u va\u0161em prvom pitanju mo\u017eemo govoriti u okviru, na primjer, historije emocija, ali suditi ovla\u0161, konkretno, o jednome odnosu nije historiografski produktivno. Ne da bi se protagoniste \u201eza\u0161titilo\u201c od znati\u017eeljnih \u010ditateljskih pogleda ili odnos tabuizirao, ve\u0107 da bi se bogatstvo njegova sukusa zadr\u017ealo izvan domene \u0161turoga jezika i na\u0161e mogu\u0107nosti da adekvatno prenesemo informaciju. Ukratko, trenutno je neke aspekte dnevnika najbolje ne izre\u0107i pa se stoga odri\u010demo prava da o njima govorimo.<\/p>\n\n\n\n

Historiografija.hr:<\/em><\/strong> To otvara pitanje i kako danas pristupati intelektualcima-revolucionarima. Osim \u0161to nisu vi\u0161e u modi, nerijetko ih se vrlo reduktivno shva\u0107a. Pretpostavlja se naime da su pristajanjem uz komunisti\u010dku ideju napustili svaku kriti\u010dnost i mogu\u0107nost individualnog djelovanja. Tako se dr\u017ei da je Miroslav Krle\u017ea zadr\u017eao odre\u0111eni kriti\u010dki odmak \u2013 pokazuju\u0107i to u \u201csukobu na ljevici\u201d \u2013 za razliku od navodno Augusta Cesarca. Za o\u010dekivati je da bi to jednim dijelom mogao biti recepcijski okvir i za \u010ditanje Marije Vinski. Kakav je va\u0161 pogled na to s obzirom na detaljno i\u0161\u010ditavanje onoga \u0161to su pisali i kako su djelovali ne samo Marija Vinski nego i August Cesarec?<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Lucija Bak\u0161i\u0107 i Magdalena Bla\u017ei\u0107:<\/strong> Da, ovim nas pitanjem podsje\u0107ate ba\u0161 na te zamke kategorizacija i opet nas, zapravo, vra\u0107ate na Cesarca. 😊 Probajmo se iz njih zajedno izvu\u0107i. Taksonomijom Komunisti\u010dke partije, da se poslu\u017eimo izrazom iz biologije budu\u0107i da se zaista radi o svojevrsnoj sistematizaciji djelatnosti pobornika i\/ili \u010dlanova, ne bismo nikada u potpunosti mogli objasniti motivaciju Marije Vinski i Augusta Cesarca, ali bismo ju itekako mogli ograni\u010diti. Partija, naime, nije monolitna struktura vje\u010dno izolirana u vremenu i prostoru i njezini krakovi ne zahva\u0107aju istim opsegom i snagom. Valja isto tako napomenuti da Marijino i\u0161\u010ditavanje literature tako\u0111er pridonosi snazi ili slabosti kraka kojim je zahva\u0107ena jednako kao \u0161to ga Cesarec stvara svojim tekstovima. Na neki na\u010din oboje donekle odlu\u010duju koliko i kako \u017eele biti zahva\u0107eni, \u0161to pak ima utjecaj na organizaciju s kojom su u doticaju. Zaklju\u010dujemo stoga da je i sama struktura Komunisti\u010dke partije ne\u010diji konstrukt i taj me\u0111uodnos nastojimo prou\u010diti.<\/p>\n\n\n\n

Iz mnogih perspektiva, a posebno iz perspektive intelektualne historije, jasni rezovi izme\u0111u trenutaka u kojima pojedinac mehani\u010dki postaje akter \u201ejedne\u201c i zauzima \u201edrugu\u201c stranu nikada ne postoje (ili barem ne bi trebali postojati). Odnosno, mi ih naj\u010de\u0161\u0107e konstruiramo zbog jednostavnije kategorizacije i orijentacije, ali ta kategorizacija ne bi trebala sama sebi biti svrhom, ve\u0107 jedan od stadija istra\u017eivanja. Pozicija intelektualca-revolucionara vrlo je slojevita i upravo nam primjer vi\u0161edesetljetnog (!) \u201esukoba na ljevici\u201c pokazuje da pristajati uz odre\u0111eni program ne zna\u010di nu\u017eno u potpunosti se odre\u0107i vlastite individualnosti pa \u010dak i kad su oni koje prou\u010davamo sami skloni proglasiti se sljedbenicima ili simpatizerima odre\u0111ene struje. U tom razdoblju \u201esukoba\u201c, odnosno diskusije, nastao je, na primjer, Cesar\u010dev roman Bjegunci<\/em> koji na najbolji na\u010din svjedo\u010di o Cesar\u010devoj intelektualnoj rastrganosti i identitetskom \u201esu\u017eivotu\u201c knji\u017eevnika i revolucionara, koriste\u0107i brojne literarne modele i tra\u017ee\u0107i na\u010din kako da ostane socijalan i pridonese stvaranju radni\u010dke klase, a opet ostane literarno relevantan. Naknadne historiografske projekcije su, referiraju\u0107i se \u010desto isklju\u010divo na 1952. i Krle\u017ein govor, od diskusije u\u010dinile jednozna\u010dni \u201esukob\u201c i retroaktivno okamenili Cesarca i Krle\u017eu u suprotstavljenim politi\u010dko-knji\u017eevnim \u201etaborima\u201c, bez da se pristupilo pomnijoj analizi samoga procesa i \u0161irih struktura u kojima su obojica djelovala. Pitanje \u201esukoba na ljevici\u201c zapravo je pitanje identiteta intelektualca-revolucionara i njihova djelovanja. Za Mariju Vinski u tom smislu vrijedi isto pitanje, ali ne i isti problemski okvir jer je njezin rad uglavnom vezan uz prosvjetnu djelatnost. Ono \u0161to nju na razini funkcije opisuje kao intelektualku bila je izuzetna pragmati\u010dnost na tragu ljevi\u010darske ideje o Utopiji <\/em>koja se temeljila na poluinstitucionalnom odgoju i u tom se aspektu recepcijski okviri \u010ditanja razlikuju izme\u0111u nje i Cesarca unato\u010d tome \u0161to je njihovo lijevo intelektualno podneblje bilo sli\u010dno, a djelatnosti se u pojedinim situacijama \u010dak i preklapale. Me\u0111utim, sve to u ovom trenutku postavlja cijeli niz pitanja na koja odgovori le\u017ee u iznala\u017eenju novih pristupa u prou\u010davanju me\u0111uratnih jugoslavenskih intelektualaca.<\/p>\n\n\n\n

Historiografija.hr:<\/em><\/strong> Spomenuli ste nove pristupe i perspektive. Kako vidite \u2013 u tom smislu \u2013 ulogu Marije Vinski u intelektualnom i dru\u0161tvenom \u017eivotu u me\u0111uratnoj Jugoslaviji. Koji su bili njezini modeli dru\u0161tvenog, pa i revolucionarnog djelovanja? Mo\u017eete li re\u0107i ne\u0161to vi\u0161e o tome?<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Lucija Bak\u0161i\u0107, Magdalena Bla\u017ei\u0107, Martina Galovi\u0107 i Marija Skopljak:<\/strong> Mo\u017eda jedan od najzna\u010dajnijih trenutaka diskurzivnog revolucionarnog djelovanja zabilje\u017een u Dnevniku<\/em> je Marijin povratak u Zagreb iliti povratak \u201eku\u0107i\u201c, kako ga ona naziva, jer je to posljednji zabilje\u017eeni trenutak pripreme prije njezina odlaska u Moskvu. U Zagreb se Marija vra\u0107a iz Be\u010da nakon \u0161to je privela kraju vi\u0161egodi\u0161nji zahtjevni studij medicine i sada se \u201eneizrecivo sretna\u201c i okru\u017eena njoj va\u017enim poznanicima okre\u0107e \u201eprema ozbiljnim putevima\u201c. Iz same te slike proizlazi nekoliko va\u017enih interpretacija njezine dru\u0161tvene djelatnosti. Na relaciji Be\u010d-Zagreb doga\u0111a se transnacionalni transfer znanja i poznanstava jo\u0161 iz doba Austro-Ugarske Monarhije, pri \u010demu je veliku ulogu u grupiranju ideja, izme\u0111u ostalog, igrala i pripadnost \u017eidovskoj zajednici. \u0160tovi\u0161e, vi\u0161e no religijska, Marijino se \u017eidovstvo nametalo kao popratna socijalna komponenta koja je oko sebe okupljala individualce sli\u010dnoga naslje\u0111a koji bi, zahvaljuju\u0107i dijeljenom identitetu, ubrzo postajali va\u017eni poznanici. Mo\u017eda su dometi perspektiva uzrokovanih cirkulacijom i aproprijacijom znanja na tom prostoru i neprestanim migracijama razli\u010ditih (lijevih) intelektualaca poput, na primjer, Man\u00e8sa Sperbera nadilazili mjesto i vrijeme Kraljevine Jugoslavije, ali je njihova pluralnost itekako utjecala na dinamiku jugoslavenske sredine. Slojevitost znanja i vi\u0161estruka naslje\u0111a razli\u010ditih kultura formirali su \u0161aroliki intelektualni milje i paralelno intelektualno breme koje je neprestano tra\u017eilo razli\u010dite mehanizme prilagodbe kako bi pribli\u017eilo svoje ekstenzivno djelovanje razli\u010ditim dru\u0161tvenim skupinama. Marija Vinski svojim je dobrim poznavanjem intelektualnog podneblja nekada\u0161nje Monarhije zabilje\u017eenim u tom posljednjem dnevni\u010dkom zapisu doprinosila stvaranju i mijenjanju upravo takve, neinstitucionalne, intelektualne zajednice koja je svoju dru\u0161tvenu djelatnost prakticirala kroz modele funkcionalnog djelovanja i fokusirala se na otvaranje razli\u010ditih tema iz psihologije, filozofije, sociologije itd. Tim vi\u0161e \u0161to je njezino poistovje\u0107ivanje Zagreba, a ne vi\u0161e Be\u010da ili Czernowitza, s domom bila naznaka da su neki zna\u010dajni putevi ve\u0107 ranije utabani i\u0161\u010ditavanjem stru\u010dne literature, pripremom razli\u010ditih predavanja, socijalizacijom (kazali\u0161te, kavane), poduzetni\u010dkom djelatno\u0161\u0107u, vo\u0111enju odgojne grupe itd. Sama \u010dinjenica da se radilo o Marijinom aktivnom dru\u0161tvenom djelovanju utemeljenom na razli\u010ditim \u2013 transnacionalnim \u2013 kulturnim i intelektualnim utjecajima i istovremeno lokaliziranom unutar zagreba\u010dke zajednice pokazuje revolucionarni potencijal koji postaje generator i mogu\u0107eg implicitnog politi\u010dkog djelovanja.<\/p>\n\n\n\n

Historiografija.hr:<\/em><\/strong> Uzimaju\u0107i u obzir veze s Be\u010dom i drugim gradovima, intelektualcima \u017eidovskog i stranog porijekla, kao i samu Mariju Vinski, sve nam to svakako govori o pluralizmu hrvatske kulture koju \u2013 kao uostalom ni druge kulture \u2013 nije mogu\u0107e svesti samo na jednonacionalnu dimenziju.<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Lucija Bak\u0161i\u0107 i Magdalena Bla\u017ei\u0107:<\/strong>  Svaka se kultura neminovno kontinuirano uslo\u017enjava i u sebi neprestano akumulira nove tradicije, poznanstva, politike, identitete itd. Sve je to dio onoga o \u010demu smo govorile ranije. Marija Vinski izvrstan je primjer historiografije u pokretu jer smo primorani inventivno tuma\u010diti i povezivati razli\u010dite, \u010desto asimetri\u010dne fenomene i pojmove. Vi\u0161e no opcija, pluralnost se tu nadaje kao zate\u010deno stanje koje isklju\u010duje primjenu nacionalnog pristupa. Op\u0107enito, kada je u pitanju usporedba s Drugim<\/em>, ne radi se vi\u0161e ni o komparativnoj historiji s jasnim parametrima usporedbe, recimo, dviju nacija, ve\u0107 su na snagu stupile transnacionalna i globalna historija koje za svoja mjerila vi\u0161e ne uzimaju (samo) naciju. Posljedica je to svijeta u kojemu \u017eivimo, povijesnog trenutka u kojem se nalazimo i na\u0161e vlastite transformacije pod razli\u010ditim utjecajima. Hrvatska je historiografija nakon 1990-ih godina gradila pojam vlastite nacije kao to\u010dke ka kojoj je sva povijest vodila, ustoli\u010duju\u0107i paralelno taj samoprogla\u0161eni nacionalni optimizam kao dominantni na\u010din prou\u010davanja kojem je sve podre\u0111eno i za koji je toliko toga iz povijesti nekriti\u010dki probrano. Kada se historija, gle \u010duda, \u0161utke nastavila i kontinuitetom kriti\u010dkog mi\u0161ljenja i nezaustavljive kulturne razmjene (!) opovrgnula teleolo\u0161ko poimanje historije, a histori\u010dari na temelju prou\u010davanja osvijestili da i sami \u017eive u konstruktu koji ni na koji na\u010din u potpunosti ne definira one koji mu pripadaju, a kamoli samu povijest (antika, na primjer, ne poznaje koncept nacije), nacionalni se narativ, suprotno brojnim o\u010dekivanjima, iz dominantnog prometnuo u jo\u0161 dominantniji i izoliraniji. Da bi metodolo\u0161ki \u201epre\u017eivio\u201c, postao je sna\u017eniji i zatvoreniji, isklju\u010duju\u0107i na svaki na\u010din upravo to bogatstvo kontakata i sveukupnog \u017eivota koje pronalazimo i u Dnevniku<\/em> Marije Vinski.<\/p>\n\n\n\n

Pojednostavljujemo, svakako, ali ta nam je nepovratna snaga dekonstrukcije, sumnje i propitivanja omogu\u0107ila da prou\u010davamo svaki fenomen neovisno o njegovoj \u201ekorisnosti\u201c ili vezi s nacijom, ujedno ju rastvaraju\u0107i i \u010dine\u0107i ju manje izoliranom. Naravno, to ne zna\u010di da smo odjednom postali objektivni, istiniti, slobodni i neovisni promatra\u010di, ve\u0107 upravo suprotno \u2013 postali smo ovisniji o ideologijama i odnosima mo\u0107i vi\u0161e no ikada, udaljeni od nepostoje\u0107eg ideala idealnog istra\u017eiva\u010da\/istra\u017eiva\u010dice vi\u0161e no ikada, ali su zato na\u0161e analiti\u010dke mogu\u0107nosti znatno prikladnije i sadr\u017eajnije. Dokle god ne prihvatimo da kultura (i historija) nikada nije i ne mo\u017ee biti samo jedna i nikada nije i ne mo\u017ee biti samo na\u0161a, do tada \u0107emo \u017eivjeti u jednodimenzionalnom svijetu, tro\u0161iti vrijeme na potpuno besciljne rasprave o tome koliki su komunisti bili Marija Vinski i August Cesarec i stvarati osiroma\u0161enu historiografiju. Bila bi to velika \u0161teta jer je vremena uvijek premalo, a va\u017enih i jo\u0161 nepostavljenih pitanja uvijek previ\u0161e.<\/p>\n\n\n\n

Historiografija.hr:<\/em><\/strong> U va\u0161em uvodu primjetno je obuhvatno arhivsko istra\u017eivanje koje ste proveli za potrebe rada na prire\u0111ivanju Dnevnika<\/em> Marije Vinski. Jeste li tom prilikom nai\u0161li na jo\u0161 neke autobiografske i dnevni\u010dke zapise \u017eena za koje mo\u017eemo o\u010dekivati da \u0107ete nam ih otkriti kao u slu\u010daju Marije Vinski?<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Lucija Bak\u0161i\u0107, Magdalena Bla\u017ei\u0107, Marija Skopljak i Martina Galovi\u0107:<\/strong> Odgovor na ovo pitanje vrlo je kratak i jasan: jesmo! Ne mo\u017eemo re\u0107i da smo i\u0161ta zapravo otkrile jer su dnevnici cijelo vrijeme bili ovdje, u arhivu, i dostupni, ali smo ih svakako prepoznale kao va\u017ene, a zatim i podijelile tu va\u017enost s \u010ditateljima. Cijeli proces, dakako, obuhva\u0107a i \u0161ire historiografsko istra\u017eivanje tijekom kojeg djelomi\u010dno i na temelju dnevni\u010dkih informacija, posebno numeri\u010dkih kao \u0161to su godine ro\u0111enja i smrti, prona\u0111emo nove izvore i smjernice u arhivskom istra\u017eivanju. Ponekad nas one znaju i zbuniti i navesti na krivi trag kao \u0161to je bio slu\u010daj s datumom ro\u0111endana Marije Vinski u dnevniku pa uvijek valja biti na kriti\u010dkom oprezu. Od ostalih dnevnika Lucija je svojedobno transkribirala i dnevnik Vladimire Jelov\u0161ek koji je bio tema njezinog diplomskog rada na Odsjeku za komparativnu knji\u017eevnost. Rije\u010d je o jednoj od k\u0107eri spisateljice Zofke Kveder i lije\u010dnika i pjesnika Vladimira Jelov\u0161eka koja se kretala u revolucionarnim krugovima, ali je u dnevniku, ako ga usporedimo s onim Marije Vinski, odnosno u godinama koje se preklapaju (1917-1919), zanimaju potpuno druga\u010dije teme, \u0161to samo potvr\u0111uje raznolikost i bogatstvo dnevni\u010dkih zapisa koje stoga zaista vrijedi neumorno tra\u017eiti. Na tom tragu zajedni\u010dki planiramo jo\u0161 jedan projekt koji tako\u0111er uklju\u010duje izvo\u0111enje jo\u0161 jednog \u017eenskog dnevnika iz anonimnosti zatvorenih prostorija, no za njegovu \u0107e realizaciju ipak trebati prote\u0107i jo\u0161 neko vrijeme (ve\u0107 zbijamo lo\u0161e \u0161ale na vlastiti ra\u010dun o na\u0161em starenju uz dnevnike). Me\u0111utim, ta nas dijakronija nimalo ne brine jer smo tijekom svih ovih godina, rade\u0107i na dnevniku Marije Vinski, nau\u010dile biti strpljive iz jednostavnog razloga \u0161to na dobre stvari vrijedi \u010dekati i, \u0161to je najva\u017enije, vrijedi ih \u010dekati i do\u010dekati zajedno.<\/p>\n\n\n\n

\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"","protected":false},"author":2,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_acf_changed":false,"jetpack_post_was_ever_published":false,"_jetpack_newsletter_access":"","_jetpack_dont_email_post_to_subs":false,"_jetpack_newsletter_tier_id":0,"_jetpack_memberships_contains_paywalled_content":false,"_jetpack_memberships_contains_paid_content":false,"footnotes":"","jetpack_publicize_message":"","jetpack_publicize_feature_enabled":true,"jetpack_social_post_already_shared":true,"jetpack_social_options":{"image_generator_settings":{"template":"highway","default_image_id":0,"font":"","enabled":false},"version":2}},"categories":[14,4],"tags":[],"class_list":["post-27071","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-intervjui","category-osvrti"],"acf":{"facebook_opis":""},"jetpack_publicize_connections":[],"jetpack_featured_media_url":"","jetpack_sharing_enabled":true,"jetpack-related-posts":[{"id":52669,"url":"https:\/\/historiografija.hr\/?p=52669","url_meta":{"origin":27071,"position":0},"title":"Predavanje Igora Dude “Odmor kao \u017eivotna potreba: o slobodnom vremenu u socijalisti\u010dkoj Jugoslaviji”","author":"Branimir Jankovi\u0107","date":"27. travnja 2026.","format":false,"excerpt":"U sklopu proljetnog ciklusa programa\u00a0Kriti\u010dka dramaturgija: pauza, u\u00a0subotu, 25. travnja 2026. u 19 sati\u00a0u prostoru Udru\u017eenja hrvatskih arhitekata povjesni\u010dar Igor Duda\u00a0odr\u017eao je predavanje naslovljeno\u00a0Odmor kao \u017eivotna potreba: o slobodnom vremenu u socijalisti\u010dkoj Jugoslaviji. Industrijalizacija i urbanizacija dru\u0161tava u povijesti su zna\u010dile i prelazak s predindustrijskog na industrijsko shva\u0107anje vremena. Ono\u2026","rel":"","context":"U "Novosti"","block_context":{"text":"Novosti","link":"https:\/\/historiografija.hr\/?cat=3"},"img":{"alt_text":"","src":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Duda.png?fit=1200%2C628&ssl=1&resize=350%2C200","width":350,"height":200,"srcset":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Duda.png?fit=1200%2C628&ssl=1&resize=350%2C200 1x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Duda.png?fit=1200%2C628&ssl=1&resize=525%2C300 1.5x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Duda.png?fit=1200%2C628&ssl=1&resize=700%2C400 2x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Duda.png?fit=1200%2C628&ssl=1&resize=1050%2C600 3x"},"classes":[]},{"id":52666,"url":"https:\/\/historiografija.hr\/?p=52666","url_meta":{"origin":27071,"position":1},"title":"Najava programa Festivala povijesti Kliofest (5-8. V. 2026)","author":"Branimir Jankovi\u0107","date":"24. travnja 2026.","format":false,"excerpt":"Po trinaesti put odr\u017eava se Festival povijesti Kliofest! Do petka \u0107emo odr\u017eati osam okruglih stolova i dva kolokvija te niz predstavljanja knjiga i projekata razli\u010dite tematike, od antike do suvremenosti. Bit \u0107e predstavljeno i nekoliko izlo\u017ebi te odr\u017ean jedan povijesni kviz. Prikazat \u0107emo i jedan film \u2013 o generalu Boroevi\u0107u.\u2026","rel":"","context":"U "Novosti"","block_context":{"text":"Novosti","link":"https:\/\/historiografija.hr\/?cat=3"},"img":{"alt_text":"","src":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Kliofest-2026.jpg?fit=526%2C526&ssl=1&resize=350%2C200","width":350,"height":200,"srcset":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Kliofest-2026.jpg?fit=526%2C526&ssl=1&resize=350%2C200 1x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Kliofest-2026.jpg?fit=526%2C526&ssl=1&resize=525%2C300 1.5x"},"classes":[]},{"id":52439,"url":"https:\/\/historiografija.hr\/?p=52439","url_meta":{"origin":27071,"position":2},"title":"Tribina “Ahmi\u0107i 33 godine kasnije: Ne u na\u0161e ime”","author":"Branimir Jankovi\u0107","date":"16. travnja 2026.","format":false,"excerpt":"U \u010detvrtak, 16. travnja 2026. u 17 sati u Knji\u017enici i \u010ditaonici Bogdana Ogrizovi\u0107a u Zagrebu odr\u017eat \u0107e se tribina pod nazivom Ahmi\u0107i 33 godine kasnije: Ne u na\u0161e ime. Na tribini \u0107e govoriti Ivica \u0110iki\u0107, novinar, Mubera Masli\u0107 \u2013 \u017ddralovi\u0107, aktivistikinja, prevoditeljica za arapski, Domagoj Fuk, student politologije, \u010dlan\u2026","rel":"","context":"U "Novosti"","block_context":{"text":"Novosti","link":"https:\/\/historiografija.hr\/?cat=3"},"img":{"alt_text":"","src":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Zagreb_2026.jpeg?fit=1200%2C900&ssl=1&resize=350%2C200","width":350,"height":200,"srcset":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Zagreb_2026.jpeg?fit=1200%2C900&ssl=1&resize=350%2C200 1x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Zagreb_2026.jpeg?fit=1200%2C900&ssl=1&resize=525%2C300 1.5x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Zagreb_2026.jpeg?fit=1200%2C900&ssl=1&resize=700%2C400 2x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Zagreb_2026.jpeg?fit=1200%2C900&ssl=1&resize=1050%2C600 3x"},"classes":[]},{"id":52559,"url":"https:\/\/historiografija.hr\/?p=52559","url_meta":{"origin":27071,"position":3},"title":"Dobitnici dr\u017eavne nagrade za znanost za 2024. godinu","author":"Branimir Jankovi\u0107","date":"20. travnja 2026.","format":false,"excerpt":"Na sjednici Odbora za podjelu dr\u017eavnih nagrada za znanost odr\u017eanoj 16. travnja 2026. godine donesena je Odluka o dodjeli dr\u017eavnih nagrada za znanost za 2024. godinu. Godi\u0161njom nagradom za popularizaciju i promid\u017ebu znanosti nagra\u0111eni su u podru\u010dju humanisti\u010dkih znanosti znanstveni suradnici dr. sc. Josip Mihaljevi\u0107 i dr. sc. Gordan Ravan\u010di\u0107,\u2026","rel":"","context":"U "Novosti"","block_context":{"text":"Novosti","link":"https:\/\/historiografija.hr\/?cat=3"},"img":{"alt_text":"","src":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2021\/12\/povijesne-kontroverze.jpg?fit=1200%2C675&ssl=1&resize=350%2C200","width":350,"height":200,"srcset":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2021\/12\/povijesne-kontroverze.jpg?fit=1200%2C675&ssl=1&resize=350%2C200 1x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2021\/12\/povijesne-kontroverze.jpg?fit=1200%2C675&ssl=1&resize=525%2C300 1.5x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2021\/12\/povijesne-kontroverze.jpg?fit=1200%2C675&ssl=1&resize=700%2C400 2x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2021\/12\/povijesne-kontroverze.jpg?fit=1200%2C675&ssl=1&resize=1050%2C600 3x"},"classes":[]},{"id":52563,"url":"https:\/\/historiografija.hr\/?p=52563","url_meta":{"origin":27071,"position":4},"title":"Predavanje Nenada Fabijani\u0107a o stadionu Poljud u Splitu","author":"Branimir Jankovi\u0107","date":"21. travnja 2026.","format":false,"excerpt":"Znanstveno vije\u0107e za arhitekturu, urbanizam i ure\u0111enje prostora Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti organizira predavanje \u201cPo Poljudu\u201d koje \u0107e u srijedu 22. travnja 2026. s po\u010detkom u 14 sati u Knji\u017enici HAZU, Strossmayerov trg 14 u Zagrebu, odr\u017eati\u00a0prof. emerit. dr. art. Nenad Fabijani\u0107,\u00a0\u010dlan suradnik HAZU. Predavanje \u201ePo Poljudu\u201c (Projekt obnove)\u2026","rel":"","context":"U "Novosti"","block_context":{"text":"Novosti","link":"https:\/\/historiografija.hr\/?cat=3"},"img":{"alt_text":"","src":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Poljud-scaled.jpeg?fit=1200%2C800&ssl=1&resize=350%2C200","width":350,"height":200,"srcset":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Poljud-scaled.jpeg?fit=1200%2C800&ssl=1&resize=350%2C200 1x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Poljud-scaled.jpeg?fit=1200%2C800&ssl=1&resize=525%2C300 1.5x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Poljud-scaled.jpeg?fit=1200%2C800&ssl=1&resize=700%2C400 2x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Poljud-scaled.jpeg?fit=1200%2C800&ssl=1&resize=1050%2C600 3x"},"classes":[]},{"id":52573,"url":"https:\/\/historiografija.hr\/?p=52573","url_meta":{"origin":27071,"position":5},"title":"Znanstvena konferencija “Filozofija odgoja: povijest, praksa, perspektive”","author":"Branimir Jankovi\u0107","date":"21. travnja 2026.","format":false,"excerpt":"Znanstvena konferencija \"Filozofija odgoja: povijest, praksa, perspektive\" odr\u017eat \u0107e se 23. i 24. travnja 2026. u Konferencijskoj dvorani Knji\u017enice Filozofskog fakulteta u Zagrebu (2. kat).\u00a0Konferencija je organizirana u okviru projekta\u00a0SUMKOS (voditeljica prof. dr. sc. Ivana Zagorac, financiran\u00a0sredstvima NextGenerationEU), uz potporu Odsjeka za filozofiju.\u00a0 Uz izlaga\u010dki dio, konferencija obuhva\u0107a i izlo\u017ebu\u2026","rel":"","context":"U "Novosti"","block_context":{"text":"Novosti","link":"https:\/\/historiografija.hr\/?cat=3"},"img":{"alt_text":"","src":"","width":0,"height":0},"classes":[]}],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/27071","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/2"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=27071"}],"version-history":[{"count":7,"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/27071\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":27086,"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/27071\/revisions\/27086"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=27071"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=27071"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=27071"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}