Tijek Aleksandrova \u017eivota brutalno je prekinut osobnom tragedijom koja ga ponuka da se vrati u svoj rodni grad, Minsk. Tatjana Aleksejevna, njegova nova susjeda u zgradi, starica je od devedesetak godina koja pati od Alzheimera i svakim joj je danom sve gore. Prije nego \u0161to sve zaboravi, starica svom mladom susjedu \u017eeli ispri\u010dati svoju \u017eivotnu pri\u010du, koja u sebi sadr\u017ei cjelokupnu te\u0161ku, mu\u010dnu rusku povijest dvadesetog stolje\u0107a. Prepoznaju\u0107i vlastite \u017eivotne krahove jedno u drugom, s vremenom se izme\u0111u dvoje ljudi razdvojenih generacijama ra\u0111a prijateljstvo i pakt protiv zaborava.<\/p>\n\n\n\n
\u201c\u017delim vam ispri\u010dati nevjerojatnu pri\u010du. Zapravo, ne pri\u010du, nego biografiju straha. \u017delim vam ispri\u010dati kako strah koji iznenada ovlada \u010dovjekom mo\u017ee promijeniti njegov \u017eivot. Bilo je to trideset i prvog prosinca. Padao je snijeg i zavr\u0161avalo je dvadeseto stolje\u0107e. Zavr\u0161avalo je prirodno, bez hiperbola, preostajalo je jo\u0161 samo nekoliko sati. Zvona su se spremala odzvoniti pono\u0107. U kuhinji je radio televizor, a u pe\u0107nici je, kao i obi\u010dno, ne\u0161to zagaralo. Ukratko, od kraja stolje\u0107a nisam o\u010dekivala apsolutno ni\u0161ta, no ba\u0161 je u tom trenutku netko pozvonio. Vjerojatno susjeda, pomislila sam. Mislila sam da joj treba soli ili tako ne\u0161to, no ne! <\/em>Ispostavilo se da je do\u0161ao po\u0161tar! Mo\u017eete li to zamisliti? Pravi pravcati po\u0161tar! Trideset i prvog prosinca! Donio ga je! Donio mi je pismo koje sam \u010dekala cijelu drugu polovicu \u017eivota\u2026\u201d<\/em><\/p>\n\n\n\n \u201cBog me se boji. Zna da ga \u010deka poprili\u010dno mnogo neugodnih pitanja.\u201d<\/em><\/p>\n\n\n\n