\u201cLibanonci za sebe ne vole \u010duti da ih se uspore\u0111uje s Balkancima. Kada se Jugoslavija po\u010dela raspadati, najvi\u0161e su se protivili rije\u010di \u201clibanonizacija\u201d u opisima stanja na europskom jugoistoku. Govorili su da je \u201cbalkanizacija\u201d termin koji je stariji od Libanona, a i oni su 1990. zavr\u0161ili gra\u0111anski rat nakon 15 godina (samo)uni\u0161tavanja. Sporazumom iz Taifa donekle je modificirana politi\u010dka arhitektura Libanona. Prema regiji i religiji, ponovno su uspostavljene kvote u jednodomnom parlamentu.<\/p>\n\n\n\n
Gradovi i podru\u010dja ionako su uglavnom jasno podijeljeni po vjerskoj pripadnosti, a podjela glavnih funkcija: predsjednik – kr\u0161\u0107anin, premijer – sunit, predsjednik parlamenta – \u0161iit, ostala je i nadalje. Libanonci, barem neki od njih, inzistiraju na posebnosti: nisu pravi Arapi, ve\u0107 ljudi mora, Levanta, Feni\u010dani, druk\u010diji od ostalih, druk\u010diji od zale\u0111a. Oni sebe vide kao naciju koja ima civiliziraju\u0107u, moderniziraju\u0107u, ulogu na Bliskom istoku. Libanonaca je danas ne\u0161to vi\u0161e no gra\u0111ana Hrvatske, oko 4,5 milijuna. \u010cesto ih se opisuje kao osobito osjetljive na odijevanje, pojavnost, one koji u\u017eivaju u \u017eivotu.\u201d<\/p>\n\n\n\n
Cijeli \u010dlanak dostupan je na poveznici:<\/em><\/strong><\/p>\n\n\n\n