{"id":2068,"date":"2014-12-07T23:00:05","date_gmt":"2014-12-07T23:00:05","guid":{"rendered":"http:\/\/historiografija.hr\/?p=2068"},"modified":"2014-12-07T23:00:05","modified_gmt":"2014-12-07T23:00:05","slug":"stjepko-barac-prikaz-knjige-carlo-ginzburg-threads-and-traces-true-false-fictive-university-of-california-press-2012-328-str","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/historiografija.hr\/?p=2068","title":{"rendered":"Stjepko Barac – Prikaz knjige – Carlo Ginzburg, “Threads and Traces: True, False, Fictive”, University of California Press, 2012, 328 str."},"content":{"rendered":"
Carlo Ginzburg, Threads and Traces: True, False, Fictive<\/i>, University of California Press, 2012, 328 str.<\/b><\/p>\n

Ljudi vole pri\u010de. Ima ne\u0161to u pri\u010dama, u uzbudljivosti naracije i i\u0161\u010dekivanju trenutka kada se po\u010detak, sredina i kraj spoje u razumljivu cjelinu iz \u010dega proizlazi osobita mo\u0107 preno\u0161enja znanja i iskustva. Jo\u0161 je 1979. godine engleski povjesni\u010dar Lawrence Stone napisao: \u201ePovjesni\u010dari su oduvijek pri\u010dali pri\u010de.\u201c (\u201cThe Revival of Narrative: Reflections on a New Old History\u201d, u: Past and Present<\/i>, br. 85, 1979). Zbog te spoznaje, uz onu da povjesni\u010dari pi\u0161u, otvorila su se pitanja o fiktivnosti odnosno histori\u010dnosti reprezentacija pro\u0161losti, a s time i mogu\u0107nost razlu\u010divanja istina od la\u017ei i fikcija. Teorija historije ima za cilj objasniti \u0161to je to \u0161to povjesni\u010dari ustvari rade. Pritom je tra\u017eenje univerzalne teorijske istine poststrukturalisti\u010dkim obratom do\u0161lo do ponora iz kojeg se ni on sam ne mo\u017ee izvu\u0107i. Iako je poststrukturalisti\u010dka paradigma pozitivno utjecala na neke aspekte historijskog istra\u017eivanja (posebno autorefleksivnost), njezine relativisti\u010dke i skepti\u010dke pretpostavke, koje u kona\u010dnici pobijaju same sebe, dovele su diskusiju o mogu\u0107nosti spoznaje pro\u0161losti do granice koja se kona\u010dno morala zaustaviti na eti\u010dkim aspektima. Ta je problematika, pored ostalog, sadr\u017eana i u radu va\u017enog talijanskog povjesni\u010dara Carla Ginzburga kojeg naj\u010de\u0161\u0107e vezujemo uz pojam mikrohistorije. No uzmemo li u ruke primjerice jedinu njegovu knjigu prevedenu na hrvatski \u2013 Sir i crvi: kozmos jednog mlinara iz 16. stolje\u0107a<\/i> (Zagreb 1989) \u2013 uvjerit \u0107emo se da je kod Ginzburga ipak rije\u010d o mnogo vi\u0161e toga.<\/p>\n

      Mikrohistoriju mo\u017eemo definirati kao iscrpno istra\u017eivanje jednog manjeg fenomena pro\u0161losti. Ograni\u010davaju\u0107i se samo na jednu osobu, jedan doga\u0111aj, predmet ili ideju, rezultati obi\u010dno otkrivaju mikro svijet sa svim kompleksnostima ljudskog postojanja u kontekstu sveobuhvatnih prirodnih i dru\u0161tvenih fenomena, a ujedno omogu\u0107avaju spoznavanje dubljih slojeva struktura pro\u0161losti, ina\u010de sakrivenih generalizacijama. Ginzburg je to obuhvatio u jednom svojem \u010dlanku citiraju\u0107i Prousta: \u201cLjudi glupavo zami\u0161ljaju da im \u0161iroke generalizacije socijalnih fenomena pru\u017eaju izvrsnu priliku da prodru dublje u ljudsku du\u0161u; oni bi, naprotiv, trebali shvatiti da samo pretra\u017eivanjem dubine pojedina\u010dne osobnosti mo\u017eda imaju \u0161ansu razumjeti te fenomene.\u201d (\u201eLatitude, Slaves, and the Bible: An Experiment in Microhistory\u201c, u: Critical Inquiry<\/i>, br. 3, 2005). <\/p>\n

      Mikrohistori\u010dar se bavi posebnim u kontekstu tipi\u010dnoga i time razdire \u201ecrno-bijeli\u201d veo generalizacija. No proces je i recipro\u010dan. Naime, koriste\u0107i se onime \u0161to se smatra tipi\u010dnim<\/i> (predod\u017ebama koje \u010dine svjetonazor na psiholo\u0161koj, te ekonomsko-tehnolo\u0161kim uvjetima na materijalnoj razini nekog trenutka u vremenu), posebnost jednog fenomena mo\u017ee se bolje razumjeti. S obzirom da niti jedan fenomen ne postoji izvan konteksta, niti je imun na njega, fokus ne ostaje samo na pojedina\u010dnome, ve\u0107 se izo\u0161trava izme\u0111u generalnog i specifi\u010dnog. <\/p>\n

      Nadalje, mikrohistorijska istra\u017eivanja odlikuje mikroskopski iscrpna kritika izvora, multiperspektivnost, rekonstrukcije vi\u0161estrukih varijacija povijesne istine, upozoravanje na razli\u010dite narativne mogu\u0107nosti, te iznimna autorefleksivnost. Posljednju vrlinu treba posebno istaknuti, jer nam autori omogu\u0107avaju da kontinuirano pratimo njihove istra\u017eiva\u010dke procese zaklju\u010divanja i dola\u017eenja do rje\u0161enja. Time nam ostavljaju priliku da iz iste pozicije kao i oni poku\u0161avamo do\u0107i do tra\u017eene istine, a istovremeno upoznajemo istra\u017eiva\u010dki put samog povjesni\u010dara sa svim svojim nejasno\u0107ama, preprekama i nedoumicama.<\/p>\n

      No, nakon \u0161to su ove formalne etikete iznesene, uvijek je va\u017eno imati na pameti da je rije\u010d \u201emikrohistorija\u201c, kako ka\u017ee i sam Ginzburg u spomenutom \u010dlanku, samo oznaka. A oznake postoje da se lak\u0161e sporazumijevamo. Nasuprot tome, epistemolo\u0161ki procesi su puno kompleksniji od definicija i metoda. Mislim da niti jedan povjesni\u010dar ne mo\u017ee zadovoljiti formalno definirane okvire koji ga opisuju, ali istovremeno ih svaki prelazi i \u010dini puno vi\u0161e. Na to bih dodao i rije\u010di sinologa Marcela Graneta na koje nas je uputio Ginzburg: \u201ela m\u00e9thode, c\u2019est le chemin apr\u00e8s qu\u2019on l\u2019a parcouru\u201c: metoda postaje put nakon \u0161to je ve\u0107 netko njime po\u0161ao (Threads and Traces<\/i>, str. 215).<\/p>\n

      Ginzburg je u jednom od eseja opisao svoj put koji zapravo nije: \u201eja znam \u0161to radim, idemo!\u201c, ve\u0107 je svaki korak iznova nepredvidljiv i izazovan, uvjetovan unutarnjim i vanjskim osobnim \u017eivotnim kontekstom. Nema prethodno formuliranog recepta po kojem se pro\u0161lost mo\u017ee istra\u017eivati. Tako \u010ditaju\u0107i \u201emikrohistorije\u201c ne moramo uvijek uo\u010davati ili \u010dak razmi\u0161ljati o postoje\u0107im metodama, ve\u0107 je mogu\u0107e uvidjeti ne\u0161to mnogo zanimljivije i uzbudljivije. Naime, umjesto uobi\u010dajenih nizanja faktografskih \u010dinjenica, historije vi\u0161e izgledaju kao detektivske pri\u010de, a do rje\u0161enja se dolazi na kreativne na\u010dine koji nadilaze uske okvire disciplinarnosti.<\/p>\n

      Nova Ginzburgova knjiga Threads and Traces: True, False, Fictive<\/i> (prevedena s talijanskog) ustvari je zbirka eseja i \u010dlanaka koje sve ve\u017ee \u2013 kako upu\u0107uje naslov \u2013 odnos izme\u0111u \u201eniti <\/i>\u2013 niti naracije, koja nam poma\u017ee da se orijentiramo u labirintu realnosti \u2013 i tragova<\/i>\u201d (str. 1). Uvodni odlomak knjige dovoljno je interesantan sam po sebi za ovu problematiku: \u201eGrci nam ka\u017eu da je Tezej dobio nit kao poklon od Arijadne. S tom niti se sna\u0161ao u labirintu, prona\u0161ao Minotaura i ubio ga. Mit ne ka\u017ee ni\u0161ta o tragovima koje je Tezej ostavio dok je hodao kroz labirint.\u201d (Ibid.) Knjiga stoga ima dva glavna motiva: nit<\/i>, naraciju kojom obja\u0161njavamo realnosti i tragove <\/i>koji nam slu\u017ee kao dokazi i impliciraju na stvarno postojanje pro\u0161lih doga\u0111aja. <\/p>\n

      U su\u0161tini se promatra odnos izme\u0111u tragova pro\u0161losti i povjesni\u010dareve interpretacije, preko, kako ih je Ginzburg definirao, \u201eslu\u010dajeva\u201d, koji nam mogu do\u010darati na koje sve na\u010dine mo\u017eemo spoznavati pro\u0161lost te gdje nas sve njezini tragovi mogu odvesti. Sadr\u017eaj knjige sam po sebi je dovoljan poticaj da razmislimo o temama koje obra\u0111ujemo u vlastitoj historiografiji i da uvidimo na koje jo\u0161 sve kreativne na\u010dine mo\u017eemo istra\u017eivati povijest, pripovijedati pri\u010de, i produbiti sliku pro\u0161losti. Svaki Ginzburgov \u010dlanak u knjizi je poziv na razmi\u0161ljanje, kako je dobro uo\u010dio Perry Anderson u opse\u017enoj recenziji knjige (\u201eThe Force of the Anomaly\u201d, u: London Review of Books<\/i>, br. 8, 26. travnja 2012, str. 3-13). Svi su prou\u010davani \u201eslu\u010dajevi\u201d ujedno istrage i eksperimenti, kroz koje otkrivamo kompleksnost realnosti i poziciju na\u0161eg poziva kao povjesni\u010dara naspram pro\u0161losti.<\/p>\n

      Pri\u010da kao \u0161to je mit nema tragove, ona je po definiciji fikcija, dok historija uglavnom temelji svoj kredibilitet istinitosti na dokazima. No dio historije ipak je neizbje\u017eno fikcija. Osim \u0161to rekreacija pro\u0161losti nikada ne mo\u017ee biti totalna, kao \u0161to rekreacija bilo kojeg trenutka u \u017eivotu nije mogu\u0107a, dio rekonstrukcije pro\u0161losti stvara se u glavi povjesni\u010dara te njegova subjektivna perspektiva i imaginacija svakako utje\u010du na oblikovanje ukupne pripovijesti. Zbog toga su mnogi autori ponukani idejom relativizma u duhu skepticizma i\u0161li jo\u0161 i dalje te ocijenili svu historiju fikcijom. Ginzburg to problematizira kroz poglavlja ukazuju\u0107i na isprepletenost i neodvojivost istine, la\u017ei i fikcije, \u0161to ne mora uvijek biti negativno, ve\u0107 potpuno suprotno. Primjerima pokazuje koliko su i la\u017ei i fikcije ponekad korisne povjesni\u010daru, jer otkrivaju istine na mjestima na kojima ih ne bismo o\u010dekivali. Kako sam navodi: \u201eProtiv tendencija postmodernog skepticizma da obri\u0161e granice izme\u0111u fiktivnih i histori\u010dnih naracija, u ime konstruktivnih elemenata koji oni dijele, predla\u017eem pogled na njihov odnos kao na nadmetanje za reprezentaciju stvarnosti. Ali umjesto rovovskog ratovanja, pretpostavljam sukob baziran na izazovima i recipro\u010dnim, hibridnim posudbama.\u201c (Threads and Traces<\/i>, str. 2). Tako iz fikcija mogu proiza\u0107i istine, iz la\u017ei fikcije ili iz fikcija la\u017ei. Tragovi u dugom trajanju se ipak ne mogu u potpunosti isprati.<\/p>\n

      Ginzburgovi obra\u0111ivani \u201eslu\u010dajevi\u201c su zabilje\u017eeni trenuci iz pro\u0161losti, koji se u svakom poglavlju razlikuju sadr\u017eajem i putem istrage. Opseg im se\u017ee od jednog doga\u0111aja kao \u0161to je sukob kr\u0161\u0107ana i \u017eidova na Minorci (417-418. godine), pa do samo jednog razgovora izme\u0111u dvoje ljudi, kao u slu\u010daju Jeana Chapelaina i njegovog sugovornika Gillesa M\u00e9nagea u 17. stolje\u0107u. Takvi trenuci otkrivaju o pro\u0161lim problemima, ali i ukazuju na sada\u0161nje, pri \u010demu se uvi\u0111a kontinuitet problematika. Tako drugi spomenuti primjer dobro ilustrira koliko je problematika i isprepletenost izme\u0111u istine i fikcije bila prisutna i prije, samo u drugom kontekstu. Oni su eksperimenti kroz koje mo\u017eemo promi\u0161ljati o valjanosti dana\u0161njih pretpostavljenih koncepata.<\/p>\n

      Koriste\u0107i znanja ne samo iz historijske znanosti, ve\u0107 i iz antropologije, lingvistike, psihologije i knji\u017eevnosti, Ginzburg je u mogu\u0107nosti razmatrati pro\u0161la iskustva mnogo dublje. To potvr\u0111uje da bi multi-, inter- i transdisciplinarnosti trebale biti nu\u017enosti. Ginzburg otvara pitanja uvi\u0111aju\u0107i rupe ili pogre\u0161ke u interpretacijama nekih izvora, knji\u017eevnih djela i osoba ili jednostavno poku\u0161ava ponuditi druga\u010dije. Tako\u0111er prati kakve posljedice mogu imati razli\u010dite interpretacije ne\u010dijih ideja te koliko su one uvjetovane materijalnim, socijalnim i psiholo\u0161kim kontekstima. Prate\u0107i povijest neke ideje mo\u017eemo vidjeti na koje se sve na\u010dine ona upotrebljava ili zloupotrebljava. <\/p>\n

      Njegove nove interpretacije i nova \u010ditanja ne zna\u010de da su stara bila isklju\u010divo \u201ekriva\u201c zbog nemara, pogre\u0161aka ili lo\u0161ih namjera (iako je pokazao i takve primjere), nego nerijetko i zbog druga\u010dijeg pogleda na problematiku te zbog potrage za drugim informacijama u istim izvorima. Ono \u0161to mo\u017eemo iz toga nau\u010diti jest da svatko \u010dita ne\u0161to drugo u izvorima te da se time u njima \u010desto mogu \u010duti neo\u010dekivani glasovi<\/i>: tragovi koje su ljudi u pro\u0161losti ostavili nesvjesno. Ili da preformuliram, na\u0161 sluh, koji je druga\u010diji od nekoga prije nas, \u010dut \u0107e ne\u0161to \u0161to je prethodno bilo nezamije\u0107eno ili jednostavno nije postojala perspektiva da se to zamijetiti. Nitko stoga ne mo\u017ee pretpostaviti kako \u0107e se na\u0161a ostav\u0161tina koristiti jednoga dana. Mo\u017eda \u0107e se isticati upravo oni aspekti koji se u danom trenutku ne \u010dine va\u017enima, ili su \u010dak protivni onome \u0161to je bila prvotna uloga pojedine ekspresije. <\/p>\n

     Povjesni\u010dar u tom smislu ponekad mo\u017ee znati bolje (ili ne\u0161to drugo) o pro\u0161losti nego suvremenici tog doba. Ono zbog \u010dega \u0107e netko vidjeti ne\u0161to novo ili ne\u0161to druga\u010dije u izvoru odnosi se na iskustvo i perspektivu \u010ditatelja, odnosno povjesni\u010dara. I sam Ginzburg navodi da mu bez interesa za progone vje\u0161tica ne bi zapeo za oko slu\u010daj Domenica Scandelle koji je pretvorio u knjigu Sir i crvi: kozmos jednog mlinara iz 16. stolje\u0107a<\/i>. Nekome drugome bi to mo\u017eda promaklo. Jedino kroz ono \u0161to u ovom trenutku jesmo mo\u017eemo spoznavati ne\u0161to novo: \u201eZnati, kao \u0161to je pisao Platon, je uvijek \u010din prepoznavanja<\/i>. Samo ono \u0161to ve\u0107 znamo, ono \u0161to je ve\u0107 dio na\u0161ih bezbrojnih iskustava, je to \u0161to nam dozvoljava shvatiti \u0161to je novo, odvajaju\u0107i ga iz mase razli\u010ditih i slu\u010dajnih dijelova informacija koje neprestano plju\u0161te po nama.\u201d (Threads and Traces<\/i>, str. 222-223). Kako djelujemo mo\u017ee ukazati na to od kuda dolazimo.<\/p>\n

      Ginzburg nije zagovornik potpune relativizacije i nemogu\u0107nosti spoznaje pro\u0161losti. Smatra da postoje tragovi pro\u0161losti, da postojimo mi sa svojim subjektivnim iskustvima i imaginacijama koji pripovijedamo pri\u010de temeljene na tim tragovima, ali tako\u0111er da istina nije startna pozicija, ve\u0107 cilj. \u201ePovjesni\u010dari, kako nam ka\u017ee Aristotel, govore o onome \u0161to je bilo (o istini, stvarnom svijetu); a pjesnici, o onome \u0161to je moglo biti (o mogu\u0107em). Ali, naravno, istina je odredi\u0161te, a ne polazi\u0161te. Povjesni\u010darski zanat (i, na druga\u010diji na\u010din, pjesnikov) uklju\u010duje ne\u0161to \u0161to je dio sva\u010dijeg \u017eivota: otpetljavanje niti istine, la\u017ei i fikcije koje su su\u0161tina na\u0161eg postojanja na svijetu.\u201d (Threads and Traces<\/i>, str. 6). Povjesni\u010dar nudi rje\u0161enja. Kriva je pretpostavka da povjesni\u010dar nudi istinu. Bolja je slika povjesni\u010dara kao detektiva, koji \u0107e pratiti tragove i naposljetku do\u0107i do \u201ekrivca\u201d kojem \u0107emo mi sami (kao istra\u017eiva\u010dka zajednica i \u0161ire) suditi kroz razgovore, komparacije, analize, izazove, propitivanja i promi\u0161ljanja (\u0161to \u010dini znanstveni objektivizam). Mislim da nam je ba\u0161 zbog toga \u0161to je historija u jednom smislu diskurs, kako ju je definirao Keith Jenkins (Promi\u0161ljanje historije<\/i>, Zagreb 2008), ona toliko zanimljiva te nam i danas nudi toliko mnogo. <\/p>\n

      Peter Burke u svojoj knjizi Cultural Hybridity <\/i>(2009) ka\u017ee da hibridnost nije samo stanje, ve\u0107 i proces. Ako na neki na\u010din moramo gledati na istra\u017eivanje pro\u0161losti, mo\u017eda je bolje da ga vidimo kao proces, a ne uvijek kao krajnje interpretacije. Mije\u0161anje razli\u010ditih vi\u0111enja o nekom problemu je razlog za\u0161to postoji evolucija u znanosti i razumijevanju. Kao \u0161to je mije\u0161anje kultura neprekidan proces, tako je i s na\u0161im me\u0111usobnim \u201eprevo\u0111enjem\u201c (translacijom) i interpretiranjem jedni drugih, bilo tu i sada, bilo s tragovima nekoga iz pro\u0161losti. Iako je gotovo nemogu\u0107e nekoga u potpunosti spoznati, \u010dak niti sebe sama, mislim da je krivo nagla\u0161avati nemogu\u0107nost spoznaje pro\u0161losti. Naglasak bi trebao biti na potpuno<\/i>. To \u0161to je s tim u vezi postmodernisti\u010dka debata navela sudionike da postave koncept morala kao granicu koja se ne\u0107e prelaziti ipak ne govori o kraju postmodernizma ve\u0107 ukazuje na dosege apstraktnog i simboli\u010dkog. <\/p>\n

      Va\u017enosti postmodernisti\u010dkog obrata su ve\u0107 hibridizirane u druge paradigme, ali o\u010dito je da postmodernisti\u010dka tendencija isklju\u010divanja dotada\u0161njih paradigmi ne mo\u017ee uspjeti, jer ju nitko ne\u0107e prihvatiti. Povijest nikada ne\u0107e nestati, jer kao neodvojivi dio stvarnosti ima nu\u017ene prakti\u010dne i egzistencijalne uporabe koje nadilaze apstraktne zaklju\u010dke, samo je pitanje \u0161to \u0107e sve postajati. Ginzburg upravo zbog tog pitanja ne skriva svoju zabrinutost o tome kako ljudi u\u010de i percipiraju pro\u0161lost. Na primjer, trendovi izjedna\u010davanja valjanosti teza Robert Faurissona (koje negiraju holokaust) s ostalim mi\u0161ljenjima, bez obzira na tragove, dokaze i iskaze, nam zorno ukazuju na taj veliki problem.<\/p>\n

      Ljudi vole pri\u010de. \u017dele spoznati sebe i druge, pa \u010dak iako to ne mogu u potpunosti. Iz tih pri\u010da se u\u010di. Mo\u017eda ne uvijek o istini, ali o ljudima. Ljudima iz pro\u0161losti i povjesni\u010darima koji pi\u0161u o tim ljudima. To je na kraju krajeva i sam cilj: interakcija, bilo tu i sada, bilo s naslje\u0111em ljudi koji su se poku\u0161avali na razli\u010dite na\u010dine izraziti. Kod Ginzburga se mo\u017ee pro\u010ditati izme\u0111u redaka, a mo\u017eda je to i samo da\u0161ak nadahnu\u0107a jednog subjektivnog dojma, da je put spoznaje skoro pa i va\u017eniji od samih rezultata. Ono \u0161to pritom mo\u017eemo je nastojati biti vi\u0161e poput porotnika br. 8 iz filma: 12 gnjevnih ljudi<\/i> i poku\u0161ati \u0161to bolje raspetljati niti stvarnosti.<\/p>\n

Stjepko Barac<\/i><\/div>\n

<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_acf_changed":false,"jetpack_post_was_ever_published":false,"_jetpack_newsletter_access":"","_jetpack_dont_email_post_to_subs":false,"_jetpack_newsletter_tier_id":0,"_jetpack_memberships_contains_paywalled_content":false,"_jetpack_memberships_contains_paid_content":false,"footnotes":"","jetpack_publicize_message":"","jetpack_publicize_feature_enabled":true,"jetpack_social_post_already_shared":false,"jetpack_social_options":{"image_generator_settings":{"template":"highway","default_image_id":0,"font":"","enabled":false},"version":2}},"categories":[4],"tags":[],"class_list":["post-2068","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-osvrti"],"acf":{"facebook_opis":""},"jetpack_publicize_connections":[],"jetpack_featured_media_url":"","jetpack_sharing_enabled":true,"jetpack-related-posts":[{"id":52628,"url":"https:\/\/historiografija.hr\/?p=52628","url_meta":{"origin":2068,"position":0},"title":"Predavanje dopisnog \u010dlana HAZU Alaina Finkielkrauta Izrael, Europa, antisemitizam","author":"Branimir Jankovi\u0107","date":"23. travnja 2026.","format":false,"excerpt":"Francuski filozof Alain Finkielkraut, redoviti \u010dlan Francuske akademije i dopisni \u010dlan HAZU, odr\u017eat \u0107e predavanje\u00a0Izrael, Europa, antisemitizam u utorak 28. travnja 2026. u 13 sati u Knji\u017enici HAZU,\u00a0Strossmayerov trg 14 u Zagrebu. Uvodne rije\u010di odr\u017eat \u0107e\u00a0akademkinja \u017deljka \u010corak i\u00a0akademik Dra\u017een Katunari\u0107. Predavanje \u0107e se odr\u017eati na francuskom jeziku uz konsekutivno\u2026","rel":"","context":"U "Novosti"","block_context":{"text":"Novosti","link":"https:\/\/historiografija.hr\/?cat=3"},"img":{"alt_text":"","src":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Alain_Finkielkraut.jpg?fit=350%2C407&ssl=1&resize=350%2C200","width":350,"height":200},"classes":[]},{"id":52505,"url":"https:\/\/historiografija.hr\/?p=52505","url_meta":{"origin":2068,"position":1},"title":"Izlo\u017eba “Eschenstock \/ Jasenov prut”","author":"Branimir Jankovi\u0107","date":"17. travnja 2026.","format":false,"excerpt":"Srpsko narodno vije\u0107e (SNV) i Vizura aperta postavljaju izlo\u017ebu \u0161vicarskog slikara Velimira Ili\u0161evi\u0107a: Eschenstock \/ Jasenov prut. Izlo\u017eba se uz prisustvo autora otvara povodom 81. godi\u0161njice proboja logora\u0161a iz usta\u0161kog logora smrti Jasenovac 22. aprila 2026. u 19 sati u Srpskom kulturnom centru (SKC) u Preradovi\u0107evoj ulici 21 u Zagrebu.\u2026","rel":"","context":"U "Izlo\u017ebe"","block_context":{"text":"Izlo\u017ebe","link":"https:\/\/historiografija.hr\/?cat=10"},"img":{"alt_text":"","src":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Jasenov_prut.jpg?fit=1024%2C640&ssl=1&resize=350%2C200","width":350,"height":200,"srcset":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Jasenov_prut.jpg?fit=1024%2C640&ssl=1&resize=350%2C200 1x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Jasenov_prut.jpg?fit=1024%2C640&ssl=1&resize=525%2C300 1.5x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Jasenov_prut.jpg?fit=1024%2C640&ssl=1&resize=700%2C400 2x"},"classes":[]},{"id":52692,"url":"https:\/\/historiografija.hr\/?p=52692","url_meta":{"origin":2068,"position":2},"title":"Florian Bieber \u201eHvar in the Modern Age: Identity and Change in Southeast Europe\u201c","author":"Filip \u0160imunjak","date":"28. travnja 2026.","format":false,"excerpt":"Description\u00a0 In this open-access book, Florian Bieber traces the history of the Adriatic island of Hvar over half a millennium, from the advent of Venetian rule in the 15th century to the end of Yugoslavia in the late 20th century. The history of Hvar tells a larger story about modernity,\u2026","rel":"","context":"U "Knjige"","block_context":{"text":"Knjige","link":"https:\/\/historiografija.hr\/?cat=8"},"img":{"alt_text":"","src":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Florian-Bieber-Hvar-in-the-Modern-Age-Identity-and-Change-in-Southeast-Europe.webp?fit=540%2C810&ssl=1&resize=350%2C200","width":350,"height":200,"srcset":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Florian-Bieber-Hvar-in-the-Modern-Age-Identity-and-Change-in-Southeast-Europe.webp?fit=540%2C810&ssl=1&resize=350%2C200 1x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Florian-Bieber-Hvar-in-the-Modern-Age-Identity-and-Change-in-Southeast-Europe.webp?fit=540%2C810&ssl=1&resize=525%2C300 1.5x"},"classes":[]},{"id":52625,"url":"https:\/\/historiografija.hr\/?p=52625","url_meta":{"origin":2068,"position":3},"title":"Omer Bartov, \u201eIsrael: What Went Wrong?\u201c","author":"Branimir Jankovi\u0107","date":"23. travnja 2026.","format":false,"excerpt":"Professor Omer Bartov was born on a kibbutz, grew up in Tel Aviv and served in the Israel Defence Forces during the Yom Kippur War. He went on to become an expert on the German army and the Holocaust, before turning his attention to his native country.In Israel: What Went\u2026","rel":"","context":"U "Knjige"","block_context":{"text":"Knjige","link":"https:\/\/historiografija.hr\/?cat=8"},"img":{"alt_text":"","src":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Bartov.jpeg?fit=320%2C500&ssl=1&resize=350%2C200","width":350,"height":200},"classes":[]},{"id":52511,"url":"https:\/\/historiografija.hr\/?p=52511","url_meta":{"origin":2068,"position":4},"title":"Izlo\u017eba “Lica Sljemena”","author":"Branimir Jankovi\u0107","date":"17. travnja 2026.","format":false,"excerpt":"Srda\u010dno vas pozivamo na otvorenje izlo\u017ebe Lica Sljemena koje \u0107e se odr\u017eati u srijedu 22. travnja 2026. u 18 h ispred Muzeja Prigorja (Trg Dragutina Domjani\u0107a 5, Sesvete). Izlo\u017eba proizlazi iz istra\u017eivanja Nevene \u0160krbi\u0107 Alempijevi\u0107, Petre Kelemen i Sanje Potkonjak te intervjua sa Sljemena\u0161icama i Sljemena\u0161ima, koji su provedeni u\u2026","rel":"","context":"U "Izlo\u017ebe"","block_context":{"text":"Izlo\u017ebe","link":"https:\/\/historiografija.hr\/?cat=10"},"img":{"alt_text":"","src":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Izlozba-Lica-Sljemena.png?fit=1080%2C686&ssl=1&resize=350%2C200","width":350,"height":200,"srcset":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Izlozba-Lica-Sljemena.png?fit=1080%2C686&ssl=1&resize=350%2C200 1x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Izlozba-Lica-Sljemena.png?fit=1080%2C686&ssl=1&resize=525%2C300 1.5x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Izlozba-Lica-Sljemena.png?fit=1080%2C686&ssl=1&resize=700%2C400 2x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Izlozba-Lica-Sljemena.png?fit=1080%2C686&ssl=1&resize=1050%2C600 3x"},"classes":[]},{"id":52563,"url":"https:\/\/historiografija.hr\/?p=52563","url_meta":{"origin":2068,"position":5},"title":"Predavanje Nenada Fabijani\u0107a o stadionu Poljud u Splitu","author":"Branimir Jankovi\u0107","date":"21. travnja 2026.","format":false,"excerpt":"Znanstveno vije\u0107e za arhitekturu, urbanizam i ure\u0111enje prostora Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti organizira predavanje \u201cPo Poljudu\u201d koje \u0107e u srijedu 22. travnja 2026. s po\u010detkom u 14 sati u Knji\u017enici HAZU, Strossmayerov trg 14 u Zagrebu, odr\u017eati\u00a0prof. emerit. dr. art. Nenad Fabijani\u0107,\u00a0\u010dlan suradnik HAZU. Predavanje \u201ePo Poljudu\u201c (Projekt obnove)\u2026","rel":"","context":"U "Novosti"","block_context":{"text":"Novosti","link":"https:\/\/historiografija.hr\/?cat=3"},"img":{"alt_text":"","src":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Poljud-scaled.jpeg?fit=1200%2C800&ssl=1&resize=350%2C200","width":350,"height":200,"srcset":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Poljud-scaled.jpeg?fit=1200%2C800&ssl=1&resize=350%2C200 1x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Poljud-scaled.jpeg?fit=1200%2C800&ssl=1&resize=525%2C300 1.5x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Poljud-scaled.jpeg?fit=1200%2C800&ssl=1&resize=700%2C400 2x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Poljud-scaled.jpeg?fit=1200%2C800&ssl=1&resize=1050%2C600 3x"},"classes":[]}],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/2068","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=2068"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/2068\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=2068"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=2068"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=2068"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}