\u201cKolovoz je bio pri kraju, po\u010dinjalo je doba godine koje sam najvi\u0161e mrzio: svi drugi ve\u0107 su se bili vratili u grad, samo smo mi ostajali na moru jo\u0161 nekoliko tjedana rujna. Igrao sam se sa svojim brati\u0107em Gianlucom na pijesku. Moja majka i moje tete su, kad god bi bile zajedno, razgovarale povi\u0161enim tonom, odaju\u0107i dojam da su zbog ne\u010dega zabrinute, no ovog puta izgledale su jo\u0161 uzrujanije \u2013 pokazivale su jedna drugoj ne\u0161to u novinama, govore\u0107i: i \u0161to \u0107emo sad.<\/p>\n
(\u2026)<\/p>\n
Moja je teta primijetila da smo se ukipili i obratila nam se: jeste li razumjeli? Morate biti oprezni, ovo je opasno. Zatim su po\u010dele govoriti kako vi\u0161e ne\u0107e jesti dagnje, ali kako smo ih neki dan jeli, pa se bacile na ra\u010dunanje. Zaklju\u010dile su: smrt je na vratima. I nekoliko su puta ponovile, neobi\u010dno nehajno, rije\u010d koja je sijala u\u017eas, no o\u010digledno ne dovoljno da je nastave ponavljati. Kolera, govorile su.<\/p>\n
(…)<\/p>\n
Vibrion. To je bila ta rije\u010d. Dotada nije postojala, mogao sam pro\u017eivjeti \u010ditav \u017eivot i nikad je ne izgovoriti. Vibrion. Patogena bakterija. Vrlo agresivna. Uvu\u010de se u tanko crijevo i potpuno mu uni\u0161ti epitel. Ali nisu mi to tako objasnili. Svi su izgovarali tu rije\u010d, kolera; ali i iz ono malo \u0161to su mi rekli zaklju\u010dio sam da zna\u0161 da ima\u0161 koleru jer te \u017eeludac jako boli, neizdr\u017eivo, i zatim mora\u0161 u toalet i iz tebe izleti ne\u0161to bijelo. Ba\u0161 tako; bijelo. I taj bijeli proljev te spopadne vi\u0161e puta dnevno, \u010dak i deset ili petnaest. Na kraju iz tebe izlazi samo voda, niti to ne mo\u017ee\u0161 zadr\u017eati. I na kraju umre\u0161 jer vi\u0161e nema\u0161 vode u tijelu. Od dehidracije, govorili su. Na televiziji su o tome pri\u010dali bez prestanka, potencijalnih slu\u010dajeva bilo je sve vi\u0161e, strah u ku\u0107i i izvan nje sve je vi\u0161e izmicao kontroli. Nismo se bavili ni\u010dim drugim; svi ostali dijelovi \u017eivota bili su zanemareni, ni\u0161ta vi\u0161e nije bilo va\u017eno \u2013 raditi ili ne raditi, kupiti mlijeko, iza\u0107i u \u0161etnju. (…) Vodu iz slavine, govorili su, ne smijemo piti. Nismo smjeli jesti sirovo vo\u0107e i povr\u0107e. Prestali smo jesti i sve vrste ribe, ne samo morske plodove. Za kuhanje tjestenine ili kave koristili smo mineralnu vodu.<\/p>\n
(\u2026)<\/p>\n
U sebi sam umirao od straha. Taj me bijeli proljev pla\u0161io do kosti, sve nas je pla\u0161io. Mislim da je tako bilo i drugima, iako se nikad nisam usudio pitati, ali mislim da je odlazak na tolatet sada bio druga\u010diji nego prije: sjedao bih zadr\u017eavaju\u0107i dah. Ne bih se previ\u0161e naprezao i spu\u0161tao bih glavu me\u0111u koljena da provjerim. I svakoga bi dana sve bilo u redu: ni\u0161ta bijelo, ni\u0161ta teku\u0107e. Nemam koleru. Zasad. A tada je stiglo ono poslijepodne u kinu. (\u2026) Bilo je mra\u010dno. Sjedio sam, nogu opru\u017eenih na ogradi, i u jednom sam trenu osjetio sna\u017enu bol u \u017eelucu. Jasnu, razornu, kratku. (…) Bio sam prestra\u0161en, ali ne i iznena\u0111en. Djelomi\u010dno sam ovo i o\u010dekivao: ta se pri\u010da o koleri ticala i nas, ticala se i mene.<\/p>\n
(\u2026)<\/p>\n
Dakle, bio sam svjestan jedne jedine stvari: jasne i zapravo jednostavne: umirem. Slu\u010dajeva kolere ionako je bilo sve vi\u0161e, rasla je bojazan da \u0107e prerasti u epidemiju, grad je \u010distio septi\u010dke jame i svaki se kutak dezinficirao; jeli smo tjesteninu kuhanu u mineralnoj vodi, no mo\u017eda je tog puta, mo\u017eda samo taj jedan put moja majka koristila vodu iz slavine, ili je mo\u017eda pogrije\u0161ila \u0161to me nije prala limunom \u2013 gre\u0161ka je sigurno negdje po\u010dinjena i nisam znao ni gdje, ni koja, niti sam znao uklju\u010duje li druge; mo\u017eda umiremo svi, ja u kinu, moj otac u banci, moja majka i njezine sestre i moja bra\u0107a doma.<\/p>\n
(\u2026)<\/p>\n
Od kina do ku\u0107e morao sam prije\u0107i nekoliko stotina metara. Pretr\u010dao sam, jer doista vi\u0161e nisam mogao izdr\u017eati. (\u2026) Tad sam ve\u0107 bio onkraj strpljenja; bio sam pomiren sa sudbinom koja me \u010dekala; morao sam i \u017eelio sjesti na toalet, izbaciti iz sebe ono bijelo \u0161to mi je klju\u010dalo u \u017eelucu i mu\u010dilo mi crijeva. (\u2026) U\u0161ao sam u toalet i zaklju\u010dao se. (\u2026) Spustio sam hla\u010de i sjeo na toalet. (\u2026) Jo\u0161 jedno pra\u017enjenje, duga\u010dko i sna\u017eno, pra\u0107eno ledenim znojem. I naposljetku sam ra\u0161irio noge i pogledao. Nigdje ni\u010deg bijelog.<\/p>\n
(\u2026)<\/p>\n
Kao i svaki put kad bismo se vratili sa praznika, mama nam je dala laksativ. (\u2026) Tako je pro\u0161le godine otkrila mo\u0107an laksativ pod nazivom Guttalax, koji je bio teku\u0107 i ulila nam potajno nekoliko kapi u mlijeko. Bila je \u010dvrsto uvjerena da se po povratku sa praznika crijeva moraju i\u0161\u010distiti za novo godi\u0161nje doba. (\u2026) Kad me \u017eeludac zabolio u kinu, nije mi na pamet palo da mi je majka ulila Guttalax u mlijeko, ali i da jest, bio bih odbacio tu pomisao, jer bih zaklju\u010dio: moja mama ne mo\u017ee biti toliko blesava da nam u trenutku kad svi strepimo od kolere \u010disti crijeva laksativom. Pogotovo a da mi prije toga ne ka\u017ee. A ipak je napravila to\u010dno to. I kad me zagrlila tog poslijepodneva, jednostavno mi je rekla \u2013 nakon smijanja \u2013 da nije niti pomislila na koleru. A ja sam morao priznati da nisam niti pomislio na Guttalax.\u201d<\/p>\n
<\/p>\n
<\/p>\n