{"id":1940,"date":"2010-12-07T23:00:05","date_gmt":"2010-12-07T23:00:05","guid":{"rendered":"http:\/\/historiografija.hr\/?p=1940"},"modified":"2010-12-07T23:00:05","modified_gmt":"2010-12-07T23:00:05","slug":"branimir-jankovic-javna-upotreba-povijesti-povodom-hrvatsko-slovenskog-projekta-i-gostovanja-slovenskih-povjesnicara-na-filozofskom-fakultetu-sveucilista-u-zagrebu-20-listopada-2010","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/historiografija.hr\/?p=1940","title":{"rendered":"Branimir Jankovi\u0107 – Javna upotreba povijesti : povodom hrvatsko-slovenskog projekta i gostovanja slovenskih povjesni\u010dara na Filozofskom fakultetu Sveu\u010dili\u0161ta u Zagrebu 20. listopada 2010."},"content":{"rendered":"

<\/span><\/p>\n

            Dobro je poznato da akademsko bavljenje historijom kao znanstvenom disciplinom nije jedini mogu\u0107i oblik pristupanja pro\u0161losti. Osim uvijek prisutne politi\u010dke upotrebe povijesti, razumljivo je da je povijest na razne na\u010dine prisutna u javnoj sferi. Po\u010dev\u0161i od obrazovnog procesa u \u0161kolama i fakultetima, posebno se isti\u010de njezina prisutnost u javnosti i medijima. Novine, televizija, internet, dokumentarni i igrani filmovi, razni \u010dasopisi koji populariziraju povijest, opse\u017ena publicistika, brojni povijesni romani \u2013 svi oni \u010dine raznolike medije kroz koje ve\u0107ina ljudi ima dodir s povijesti. Nadalje, brojni muzeji i spomenici, zatim povijesni lokaliteti poput starih gradova, dvoraca i ostalih vi\u0161e ili manje autenti\u010dnih mjesta \u010dine povijest jo\u0161 opipljivijom u svakodnevici i suvremenosti, kao \u0161to i sve rasprostranjenije javne manifestacije poku\u0161avaju upravo \u201eo\u017eivjeti\u201c tu udaljenu nam primjerice anti\u010dku, srednjovjekovnu ili ranonovovjekovnu povijest. Tu su, dakako, i brojne prakse \u0161ireg dru\u0161tvenog sje\u0107anja i pam\u0107enja odre\u0111enih aspekata povijesti, kao i vlastito povijesno iskustvo svakog pojedinca i njegovih biv\u0161ih ili sada\u0161njih \u010dlanova obitelji. Iako ovdje navedeni raspon suvremene prisutnosti povijesti pokazuje gdje je sve onkraj akademskog polja mogu\u0107e susresti bavljenje pro\u0161lo\u0161\u0107u, i sama akademska zajednica na razli\u010dite na\u010dine sudjeluje u tom polju javne upotrebe povijesti. Od djelovanja profesionalnih povjesni\u010dara u javnosti kao ideologa ili kriti\u010dara politi\u010dke i ideologizirane upotrebe povijesti te komentatora suvremenih politi\u010dkih, znanstvenih, kulturnih i dru\u0161tvenih zbivanja, povjesni\u010darke i povjesni\u010dari su \u010dlanovi razli\u010ditih javnih tijela, organizacija i sl., autori su ud\u017ebenika povijesti, a sura\u0111uju i u \u010dasopisima koji populariziraju povijest, na dokumentarnim filmovima, oblikovanju muzejskih postava i izlo\u017eba itd. <\/span><\/h2>\n

Pored tih gotovo samorazumljivih aspekata javnog djelovanja akademske zajednice, korak dalje u tom odnosu \u201epovjesni\u010dara i javnosti\u201c je oblikovanje znanstvenog analiziranja navedenih na\u010dina na koje je povijest prisutna u javnosti. Tako je u razvijenim historiografijama bavljenje prisutno\u0161\u0107u \u201epovijesti u javnosti\u201c postalo akademska poddisciplina, koja generira \u010dlanke, knjige, disertacije i znanstvene skupove o tim fenomenima. Uz prou\u010davanje \u201ePublic History\u201c na engleskom govornom podru\u010dju, to je akademsko bavljenje posebno razvijeno i u njema\u010dkoj historiografiji, \u0161to \u0107u sada ukratko prikazati. Tamo se ono odvija uglavnom unutar podru\u010dja didaktike povijesti, koja se bavi i raznim oblicima prisutnosti povijesti u dru\u0161tvu. Pritom je pojam historijske svijesti, koji je i u hrvatskoj historiografiji bio u ra\u0161irenoj upotrebi u razdoblju socijalisti\u010dke Jugoslavije, postupno zamjenjivan pojmom povijesne kulture i pripadaju\u0107im istra\u017eivanjima, \u0161to je povezano s prodorom i \u0161irenjem zna\u010denjskog polja pojma kulture, koji je sve vi\u0161e preuzimao popularnost koju je imao pojam dru\u0161tva. Usponom pak historije sje\u0107anja i pam\u0107enja po\u010dela se obra\u0111ivati i kultura sje\u0107anja i pam\u0107enja unutar pojedinih dru\u0161tava, \u0161to se ne mora odnositi samo na suvremenost ve\u0107 i na kulturu sje\u0107anja i pam\u0107enja, odnosno povijesnu kulturu ili polo\u017eaj povijesti i u civilizacijama\/dru\u0161tvima\/kulturama kroz povijest (usp. Lexikon Geschichtswissenschaft. Hundert Grundbegriffe<\/i>, Stuttgart 2002). U njema\u010dkoj historiografiji postoji niz publikacija poput Geschichte und \u00d6ffentlichkeit. Orte \u2013 Medien \u2013 Institutionen<\/i> [Povijest i javnost. Mjesta \u2013 Mediji \u2013 Institucije], G\u00f6ttingen 2009, u kojoj su analizirani razli\u010diti na\u010dini kroz koje je povijest prisutna u javnosti: diskusije o kontroverznim povijesnim temama u javnosti, obljetnice i jubileji, legende i mitovi, prakse \u201eo\u017eivljavanja\u201c povijesti, spomenici, imena ulica, memorijalna mjesta, muzeji, povijesni turizam, igrani i dokumentarni povijesni filmovi, \u010dasopisi o popularnoj povijesti, povijest u novinama, historijska publicistika, povijesni romani, kompjuterske igre povijesne tematike itd.<\/span><\/h2>\n

Osim detektiranja tih \u201emjesta, medija i institucija\u201c u kojima je prisutna povijest, mogu\u0107e je i po\u017eeljno je analizirati brojna pitanja vezana uz narav te prisutnosti povijesti u njima. Osobno me primjerice zanima kakvo shva\u0107anje povijesti posreduju svi ti mediji (shva\u0107eno u \u0161irem smislu), odnosno u kojoj mjeri prikazuju povijest pojednostavljenom, a koliko ostavljaju mjesta za predstavljanje njezine kompleksnosti itd. Pritom treba napomenuti da je literatura o povijesti i medijima ukazala da odnos medija prema povijesti ne treba do\u017eivljavati isklju\u010divo negativnim \u2013 kao one koji iskrivljavaju povijest i sl. \u2013 ve\u0107 je potrebno uo\u010diti i da je zasluga medija na otvaranju nekih tema, poticanju rasprava itd. (usp. Die Medien der Geschichte<\/i>, Konstanz 2004), kao \u0161to treba prihvatiti i neminovnu \u010dinjenicu da povijest u javnosti ne mo\u017ee biti prisutna samo kroz njezin akademski aspekt. Nadalje, i pored brojnih praksi koje reprezentiraju povijest u javnoj sferi mogu\u0107e je uo\u010diti da ljude povijest (\u0161iroko shva\u0107ena) uvelike zanima, \u0161to, u kona\u010dnici, tr\u017ei\u0161te itekako poku\u0161ava iskoristiti, umna\u017eaju\u0107i mogu\u0107nosti opredme\u0107enja povijesti u svakodnevnom \u017eivotu. U svakom slu\u010daju, istra\u017eivanje tih razli\u010ditih praksi mo\u017ee, izme\u0111u ostalog, premostiti prigovor da se povjesni\u010dari bave samo svojim uskim profesionalnim poljem, nedostupnim \u0161irem \u010ditateljstvu i udaljenim od njegovih interesa.<\/span><\/h2>\n

            Osim djelovanja u javnosti i razli\u010dite stru\u010dne autorske suradnje, hrvatski povjesni\u010dari katkad su i analizirali razne aspekte gore spomenutih fenomena. Navest \u0107u tek nekoliko radova samo nekih povjesni\u010dara Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveu\u010dili\u0161ta u Zagrebu (s obzirom da je slovensko-hrvatski projekt o kojem \u0107e biti rije\u010di rezultat dvaju odsjeka za povijest). Primjerice, Ivo Goldstein pisao je o povijesnim sadr\u017eajima u ustavu Republike Hrvatske (Erasmus<\/i>, br. 13, 1995, str. 37-43), Tvrtko Jakovina o povijesti na radiju (Historijski zbornik<\/i>, god. 53, 2000, str. 185-194), Damir Agi\u010di\u0107 (u suautorstvu s Magdalenom Najbar-Agi\u010di\u0107) o zlouporabama nastave povijesti u Republici Hrvatskoj (Demokratska tranzicija u Hrvatskoj<\/i>, Zagreb 2006, str. 169-191), Borislav Grgin o hrvatskim srednjovjekovnim vladarima u nazivima ulica i trgova hrvatskih gradova (Povijesni prilozi<\/i>, vol. 32, 2007, str. 283-295), Neven Budak o javnoj upotrebi hrvatske srednjovjekovne povijesti u Republici Hrvatskoj (Gebrauch und Missbrauch des Mittelalters<\/i>, 19.-21. Jahrhundert<\/i>, M\u00fcnchen 2009, str. 241-262) itd. Pritom se name\u0107e potreba sastavljanja izabrane bibliografije tekstova o javnoj upotrebi povijesti u Republici Hrvatskoj. S tim u vezi treba re\u0107i da uz povjesni\u010dare koji sudjeluju u popularizaciji povijesti suradnjom u novinama, \u010dasopisima, televizijskim emisijama i dr., kao i uz one povjesni\u010dare koji u javnosti govore o raznim temama, ipak nedostaju poku\u0161aji analiziranja i sintetiziranja tog iskustva kako povjesni\u010dara u javnosti tako i povijesti u javnosti tijekom ovih dvadeset godina Republike Hrvatske. Tako\u0111er, nije naravno dotaknuto ni puno druge problematike vezane uz \u0161iroku temu opse\u017ene prisutnosti povijesti u javnosti i dru\u0161tvu, \u0161to je svakako po\u017eeljno konceptualizirati uz pomo\u0107 teorijske literature inozemnih historiografija koje se tim istra\u017eivanjima bave ve\u0107 neko vrijeme. Pritom je uobi\u010dajeni problem za hrvatsku historiografiju ka\u0161njenje ili izostanak prijevoda teorijske literature. Dakako, budu\u0107i da su dosada\u0161nji napisi uglavnom pojedina\u010dni i povremeni, mogu\u0107e je da se \u2013 uz shva\u0107anje tih istra\u017eivanja kao dijela historijske poddiscipline (\u010dije su mogu\u0107nosti zaista \u0161iroke) \u2013 pristupi i opse\u017enijim i koordiniranijim istra\u017eivanjima u formi projekta, znanstvenog skupa, tematskog priloga u \u010dasopisima ili zasebnim publikacijama. <\/span><\/h2>\n

            U tom je smislu znanstveno-istra\u017eiva\u010dki projekt \u201eJavna upotreba povijesti u Sloveniji i Hrvatskoj \u2013 povijest u hrvatskoj i slovenskoj javnosti\u201c Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Oddelka za zgodovino Filozofskog fakulteta u Ljubljani pri nadle\u017enim dr\u017eavnim Ministarstvima znanosti tijekom 2010. i 2011. dobrodo\u0161la prigoda za ocrtavanje mogu\u0107ih istra\u017eivanja te, ovdje prikazane, historijske poddiscipline. No minimalan novac koji je dodijeljen ne dopu\u0161ta opse\u017eniju realizaciju projekta u vidu znanstvenih skupova i publikacija pa je zasad mogu\u0107e realizirati samo pojedina\u010dna gostovanja sudionika projekta. Prva gostovanja odnose se na prof. dr. Martu Verginellu i prof. dr. Petera \u0160tiha iz Slovenije, koji su 20. listopada 2010. odr\u017eali predavanja na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.<\/span><\/h2>\n

Prof. dr. Marta Verginella, koju je predstavio prof. dr. Damir Agi\u010di\u0107, studirala je u Trstu i doktorirala na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, gdje radi i danas. Predaje europsku i svjetsku povijest u 19. stolje\u0107u i teoriju historije. Bavi se socijalnom i kulturnom slovenskom povije\u0161\u0107u 19. i 20. stolje\u0107a te povije\u0161\u0107u \u017eena.<\/span><\/h2>\n

U predavanju \u201eZgodovinopisna in politi\u010dna raba pri\u010devalcev s posebnim ozirom na Slovenijo\u201c (Historiografska i politi\u010dka uporaba svjedoka s posebnim osvrtom na Sloveniju) usredoto\u010dila se prvenstveno na dva aspekta: politi\u010dka upotreba svjedoka i stanje s usmenom historijom u Sloveniji. Konstatirala je ra\u0161irenu upotrebu svjedoka u medijima u Sloveniji, Hrvatskoj, Italiji, Francuskoj i dr. te govorila o nekim specifi\u010dnostima slovenske upotrebe svjedoka u medijima, u kojima se u posljednjih pet godina broj povijesnih dokumentarnih emisija iznimno pove\u0107ao. S obzirom na status usmene historije u slovenskoj historiografiji, istaknula je da je akademska sredina usmene izvore smatrala manje vrijednima od pisanih izvora pa tako u slovenskim historiografskim \u010dasopisima (Zgodovinski \u010dasopis<\/i>, Prispevki za novej\u0161o zgodovino<\/i>, Kronika<\/i> itd.) nema ra\u0161irenije upotrebe usmenih izvora, kao ni teorijske refleksije o naravi usmenih izvora. Tome su se vi\u0161e posvetile antropolo\u0161ke i sociolo\u0161ke studije, koje su i potaknule njihovu upotrebu. Izostankom historiografske refleksije, izostalo je propitivanje usmenih iskaza kao povijesnog izvora i od strane medija. Dokumentarne emisije, s nizom informacija o suvremenoj europskoj i slovenskoj povijesti, op\u0161irno koriste svjedoke, \u010diji su iskazi u njima dobili status dokaza. Teme dokumentarnih emisija u Sloveniji odnose se prvenstveno na Drugi svjetski rat (pitanje kolaboracionizma, komunisti\u010dke revolucije itd.), neposredna poslijeratna doga\u0111anja i problematiku totalitarizma. U njima svjedoci i njihovi iskazi dobivaju apsolutni status, uz pretpostavku da o\u010devicima treba vjerovati jer su vidjeli ono \u0161to se doga\u0111alo, odnosno to su do\u017eivjeli pa se to smatra i istinitim. Dakle, svjedoci u tim emisijama dobivaju i status \u201eprave\u201c povijesti. Pritom je M. Verginella naglasila da nije provo\u0111ena kritika usmenih izvora niti je problematizirano mo\u017ee li svjedok nadomjestiti povjesni\u010dara i historiografiju.<\/span><\/h2>\n

            Prikazala je zatim tretiranje usmenih izvora tijekom povijesti historiografije i razvoj usmene historije. Govorila je o odnosu Herodota i Tukidida prema upotrebi usmenih izvora. Izdvojila je uspon usmene historije u SAD-u nakon 1945, napose u pisanju diplomatske povijesti, koja \u010desto oskudijeva dostupnim pisanim izvorima. Tijekom 1960-ih i 1970-ih ukazuje se pak na krhkost, fragmentarnost pa i problemati\u010dnost usmenih izvora, koji su obilje\u017eeni subjektivno\u0161\u0107u o\u010devica. Zaklju\u010duje se da usmeni izvor ne daje neprijepornu povijesnu istinu, ali daje drugo i dodatno motri\u0161te na odre\u0111ene doga\u0111aje. Neke probleme u vezi toga M. Verginella oslikala je pomo\u0107u djela nekih istra\u017eiva\u010da usmene historije. Primjerice, talijanski autor Alessandro Portelli radio je intervjue s radnicima industrijskog grada Terni u Italiji. Pokazalo se da je \u010ditava skupina radnika u intervjuima stavila godinu smrti njihovog kolege u krivu godinu, svjedo\u010de\u0107i tako o kolektivnoj gre\u0161ci u sje\u0107anju. Iz toga proizlazi da usmena povijest mo\u017ee biti zanimljiva ne samo u tome da se do\u0111e do istine o nekom doga\u0111aju ve\u0107 da se problematizira upravo te pogre\u0161ke, \u010dime se utvr\u0111uje kako ljudi razumiju, odnosno interioriziraju povijest. S tim u vezi, M. Verginella je upozorila na zapise Marca Blocha (usp. Apologija historije ili zanat povjesni\u010dara<\/i>, Zagreb 2008, poglavlje \u00abKritika\u00bb, str. 91-132), koji, pored tvrdnje o jednakovrijednosti usmenih i pisanih izvora, napominje da u kritici izvora ne treba samo utvrditi da je neki izvor krivotvorina pa posljedi\u010dno tome analizirati samo one koji su istiniti, ve\u0107 da treba analizirati la\u017e, odnosno poku\u0161ati objasniti za\u0161to nastaje krivotvoreni izvor. Uz SAD, u Europi se 1960-ih i 1970-ih kori\u0161tenjem usmene historije isti\u010du u Velikoj Britaniji Paul Thompson (istra\u017eivanjima vezanim uz radnike) i Luisa Passerini (bavljenjem radnicima za vrijeme fa\u0161izma; prijevod njezinih tekstova Ustna zgodovina, spol in utopija : izbrani spisi<\/i>, Ljubljana 2008, predgovorom je popratila M. Verginella). Rije\u010d je dakle u njihovim istra\u017eivanjima o interesu za marginalne skupine. M. Verginella je naglasila da usmena historija ne mo\u017ee zanemariti pisane izvore i da treba integrirati pisane i usmene izvore. Upozorila je i na jo\u0161 jednu knjigu A. Portellija, koja govori o metodolo\u0161kim problemima upotrebe usmenih izvora i sje\u0107anja, kao i manipulacijama s njima. U knjizi je rije\u010d o atentatu u Italiji 1944. u kojem su ubijeni neki Nijemci, koji su se zatim osvetili ubijanjem brojnih civila. Svjedoci su za odmazdu krivili partizane koji su poduzeli taj atentat. Pisani izvori su me\u0111utim pokazali da tu nema direktne veze i da je odmazda povezana s drugim doga\u0111ajima, dok su svjedoci, odnosno usmeni izvori povezivali ta dva doga\u0111aja. Dakle, jo\u0161 je jednom naglasila M. Verginella, historiografija treba suo\u010diti usmene i pisane izvore te provesti njihovu komparaciju, \u0161to mediji me\u0111utim ne \u010dine.<\/span><\/h2>\n

            Govorila je zatim o pitanjima svjedoka u problematici Holokausta na primjeru francuske povjesni\u010darke Annette Wieviorke, stru\u010dnjakinje za Holokaust, koja se bavila politi\u010dkom upotrebom povijesti. A. Wieviorka je prikazala kako je figura svjedoka postajala sve va\u017enija i postupno zamjenjivala povjesni\u010dara i historiografiju. U nirnber\u0161kom procesu su\u0111enja vode\u0107im nacistima 1945-1946. bilo je malo svjedoka i oni nisu imali status dokaza, koji je zadr\u017ean samo za pisani izvor. To je promijenio Eichmannov proces u Jeruzalemu 1961, o \u010dijem je su\u0111enju pisala Hannah Arendt (Eichmann u Jeruzalemu : izvje\u0161taj o banalnosti zla<\/i>, Zagreb 2002). M. Verginella spomenula je i talijanskog povjesni\u010dara Davida Bidussu, koji se tako\u0111er bavio pitanjem Holokausta i usmenih svjedo\u010danstava. Upozorila je da se u pojedinim zemljama \u0161ire spoznaje o Holokaustu, ali da se pritom ne govori o vlastitom antisemitizmu, \u0161to je ilustrirala na primjeru muzeja \u201eKu\u0107a terora\u201c u Budimpe\u0161ti. Uz navode o vezanosti usmenih svjedo\u010danstava za emocije i subjektivnost, M. Verginella je zaklju\u010dila da se slovenska historiografija uglavnom nije suo\u010dila s usmenom povije\u0161\u0107u pa je izostala i njezina refleksija.    <\/span><\/h2>\n

U opse\u017enoj raspravi koja je zatim uslijedila, Neven Budak spomenuo je postupak zapisivanja kojim dotad usmeni izvori postaju pisani, a Peter \u0160tih govorio je o vizualnim izvorima i srednjovjekovnim dru\u0161tvima kao oralnim dru\u0161tvima te problemati\u010dnosti i usmenih i pisanih izvora. Iskra Ivelji\u0107 navela je da je i u Hrvatskoj slabije razvijeno kori\u0161tenje usmene povijesti kod povjesni\u010dara, za razliku od etnologa i antropologa. Upozorila je i da vizualni izvori nisu neproblemati\u010dni jer su se, kao \u0161to je poznato, fotografije namje\u0161tale. S obzirom na vizualne izvore, M. Verginella je istaknula da posljednje tri godine predaje o upotrebi fotografije, te da je i u ovom slu\u010daju, kao i u primjeru usmenih izvora, nu\u017ena refleksija. Istaknula je da je Grafenauerova knjiga Struktura in tehnika zgodovinske vede<\/i> (Ljubljana \u00b91960, \u00b21973, \u00b31980) pod usmenim izvorima obuhva\u0107ala samo autobiografije, ali da i nakon nje nije u slovenskoj historiografiji do\u0161lo do zna\u010dajnijih promjena pa je usmena historija jo\u0161 uvijek nedostatno prisutna. Borislav Grgin slo\u017eio se da ne treba apsolutizirati ni pisane ni usmene izvore. Franko Dota govorio je o nekim aspektima iz vlastitog iskustva kao ispitiva\u010da, kao i o upotrebi povijesti u televizijskim emisijama, u kojima, na primjeru talijanskih diskusija, uglavnom nema sudjelovanja povjesni\u010dara. M. Verginella napomenula je da su primjerice francuski povjesni\u010dari jo\u0161 uvijek zadr\u017eali prisutnost i odre\u0111eni status u njihovim televizijskim emisijama. Ponovila je da povjesni\u010dar treba pokazati kriti\u010dko promi\u0161ljanje i ukazati na probleme vezane uz usmeni izvor. Kristina Milkovi\u0107 govorila je o primjeru iz vlastite istra\u017eiva\u010dke prakse, o memoarima J. Neust\u00e4dtera koji su kori\u0161teni kao glavni izvor za Josipa Jela\u010di\u0107a do uklju\u010duju\u0107i 1848. premda itekako predstavljaju autorovu percepciju Jela\u010di\u0107a, \u0161to upu\u0107uje na ograni\u010denja tog izvora o kojima treba voditi ra\u010duna. <\/span><\/h2>\n

Raspravi bih dodao vlastito mi\u0161ljenje o dva aspekta. Najprije, ne bih ostao samo na ograni\u010denjima usmenih izvora koja su spominjana u diskusiji, za koje se sla\u017eem da je nu\u017ena teorijska refleksija o njima, iako, kao \u0161to su i drugi isticali, nisu ni pisani izvori njih oslobo\u0111eni. Nasuprot tome, mogu\u0107e je naravno govoriti i o \u010ditavom nizu prednosti koje donose usmeni izvori, \u010demu uostalom i duguju svoj uspjeh u istaknutom razvoju usmene historije nakon Drugog svjetskog rata. Nadalje, svo\u0111enje usmenih izvora samo na mogu\u0107u nadopunu pisanih nerijetko mo\u017ee podrazumijevati njihovu reduciraniju upotrebu. Me\u0111utim, kao \u0161to su pokazali autori o kojima je govorila M. Verginella, usmena historija omogu\u0107ava da do\u0111emo do nekih skupina koje tzv. velika povijest ili neki slu\u017ebeni narativi ispu\u0161taju, zatim da \u010dujemo iskustva pojedinaca raznih socijalnih statusa o onome \u0161to su do\u017eivjeli te kona\u010dno da uvidimo kako uop\u0107e pojedinci i grupe do\u017eivljavaju povijesne doga\u0111aje i procese o kojima povjesni\u010dar pi\u0161e nerijetko na temelju \u201ehladnih\u201c dokumenata. \u010citav je niz istra\u017eivanja koja se mogu u tom smjeru konceptualizirati, \u010dime usmena historija ne ostaje samo dodatak, odnosno nadopuna pisanim izvorima ve\u0107 kreira vlastita istra\u017eivanja. Naprimjer knjiga \u017denski biografski leksikon : sje\u0107anje \u017eena na \u017eivot u socijalizmu<\/i> (Zagreb 2004), primjenjuju\u0107i usmenu historiju, iznosi ono \u0161to je uglavnom ispu\u0161teno iz tzv. velike povijesti: povijest \u017eena i iskustvo \u017eivota u socijalizmu, \u0161to daje i druge poglede od onoga ako to razdoblje promatramo samo preko dr\u017eavno-politi\u010dke razine, a posebno od politi\u010dke upotrebe socijalisti\u010dkog\/komunisti\u010dkog razdoblja u Republici Hrvatskoj nakon 1990-e godine. Sli\u010dan je primjer i s povije\u0161\u0107u homoseksualnosti ili nekih drugih marginaliziranih i manjinskih skupina unutar hrvatske povijesti, koje su uglavnom izvan slu\u017ebenih pisanih dokumenata, odnosno ti dokumenti govore vi\u0161e o pretpostavkama njihovih sastavlja\u010da nego \u0161to daju priliku za govor onima o kojima pi\u0161u, stoga je usmena historija gotovo jedini na\u010din da i oni dobiju vlastiti glas i poku\u0161aju izboriti prostor u budu\u0107im velikim povijesnim prikazima. Samosvojna istra\u017eivanja usmene povijesti poticana su i usponom prou\u010davanja dru\u0161tvenog i individualnog sje\u0107anja i pam\u0107enja, odnosno na\u010dinima kako pojedinci i dru\u0161tva oblikuju svoja sje\u0107anja na individualnu i kolektivnu povijest. Premda su navedeni primjeri iz suvremene povijesti, u kojima je mogu\u0107e raditi istra\u017eivanja pomo\u0107u intervjua, ne treba smetnuti s uma da i starija povijesna razdoblja mogu biti predmet usmene historije kroz istra\u017eivanja raznih praksi usmenosti (npr. na\u010dina komuniciranja i preno\u0161enja informacija, problema glasine i dr.), zatim odnosa usmene i pisane kulture itd., jer su to, kao \u0161to je istaknuto, dominantno usmena dru\u0161tva. U svim je istra\u017eiva\u010dkim primjerima naravno nu\u017eno uzeti u obzir opse\u017ena istra\u017eivanja drugih disciplina koje se time ve\u0107 du\u017ee bave, \u0161to mo\u017ee pomo\u0107i povjesni\u010darima u oblikovanju novih istra\u017eiva\u010dkih pitanja, ali i iskori\u0161tavanju dosada\u0161njih dosega teorijske refleksije o usmenim izvorima, na\u010dinu vo\u0111enja intervjua, kao i usmenosti u cjelini, \u0161to neminovno omogu\u0107ava dublje razumijevanje nego kad se o toj temi samo na\u010delno razmi\u0161lja.<\/span><\/h2>\n

Drugi aspekt o kojem bih htio ne\u0161to vi\u0161e re\u0107i je pitanje uloge povjesni\u010dara u dokumentarnim emisijama. M. Verginella je istaknula da oni u Sloveniji uglavnom nisu prisutni u njima, ali meni se \u010dini da problemi nisu izbjegnuti ni kad povjesni\u010dari jesu prisutni. Naime, kada dokumentarne emisije ugo\u0161\u0107avaju povjesni\u010dare ili kada \u010dak omogu\u0107avaju dijalogi\u010dnost pozivanjem povjesni\u010dara suprotstavljenih pogleda, jo\u0161 uvijek sve ovisi o zavr\u0161nom redateljskom kako selekcioniranju materijala (npr. koliko je prostora dano jednom a koliko drugom povjesni\u010daru, koja su im pitanja postavljana itd.) tako i mogu\u0107oj tezi koja pro\u017eima emisiju \u010dak bez obzira i na to kad su prikazani neki povjesni\u010dari koji su mo\u017eda rekli i ne\u0161to \u0161to ne govori u prilog toj tezi. Uostalom, sli\u010dan postupak rabi svaki povjesni\u010dar u svom  tekstu, to\u010dnije, odlu\u010duje koliko prostora dati kojem povijesnom glasu, ima odre\u0111enu tezu koju razvija itd. Svakako da, kao \u0161to je rekla M. Verginella, izostajanje povjesni\u010dara iz dokumentarnih emisija zna\u010di i izostanak teorijske refleksije o naravi usmenih izvora, o obilje\u017ejima svjedo\u010denja o\u010devica i njegovim implikacijama za \u0161iru povijesnu sliku, ali treba imati na umu i da povjesni\u010dari koji sudjeluju u tim emisijama \u2013 osim \u0161to se ina\u010de rijetko referiraju na navedena teorijska pitanja \u2013 mogu uglavnom govoriti prili\u010dno razli\u010dito jedan od drugoga, kao \u0161to ima i povjesni\u010dara koji vi\u0161e ili manje ideologiziraju, odnosno umjesto pozivanja na kriti\u010dnost podr\u017eavaju ono \u0161to dio javnosti \u017eeli \u010duti. Neosporno je \u010dak kad bi u medijima i sudjelovalo vi\u0161e povjesni\u010dara da oni mogu gledati na iste doga\u0111aje, procese i razdoblja naravno potpuno razli\u010dito, pri \u010demu bi se svaki pozivao na odre\u0111ene argumente, tj., shva\u0107eno metafori\u010dki, povijesne \u201esvjedoke\u201c. Nadalje, u predavanju je navo\u0111eno da usmeno svjedo\u010denje nije oslobo\u0111eno emotivnosti, \u010demu svakako treba pridru\u017eiti i \u010dinjenicu da to u nekoj mjeri nije ni povjesni\u010darski iskaz, koji je tako\u0111er uvelike odre\u0111en pro\u017eivljenim povijesnim iskustvom. Uz prisutnost u oblikovanju stava i sl., emotivnost je prisutna i u zanatu povjesni\u010dara kod odabira ili otklanjanja bavljenja primjerice usmenom historijom, povije\u0161\u0107u u javnosti ili nekom drugom historijskom poddisciplinom. O tome nismo stigli razgovarati u diskusiji, no vjerujem da bismo se slo\u017eili da pored usmenih izvora, medija i na\u010dina oblikovanja dokumentarnih emisija treba teorijski reflektirati i sudjelovanje povjesni\u010dara u njima, odnosno prednosti, ali i mogu\u0107a ograni\u010denja povjesni\u010dara. To je pitanje kratko spomenuo u diskusiji i F. Dota navode\u0107i da ni povjesni\u010dara ne treba u takvim emisijama stavljati na nedodirljivi pijedestal.   <\/span><\/h2>\n

            Drugog predava\u010da, prof. dr. Petera \u0160tiha, predstavio je prof. dr. Neven Budak. P. \u0160tih zavr\u0161io je presti\u017eni studij pomo\u0107nih povijesnih znanosti pri Institutu f\u00fcr \u00d6sterreichische Geschichtsforschung u Be\u010du, bavi se srednjim vijekom i predaje pomo\u0107ne povijesne znanosti i srednjovjekovnu povijest. Autor je, izme\u0111u ostalog, knjige o Gori\u010dkim grofovima, radova o Hrvatima u Karantaniji, a u javnosti \u010desto reagira protiv povijesnih mitova (usp. Miti in stereotipi v podobi starej\u0161e slovenske nacionalne zgodovine, u: Mitsko in stereotipno v slovenskem pogledu na zgodovino<\/i>, Ljubljana 2006, str. 25-47). Glavni je urednik Zgodovinskog \u010dasopisa<\/i>.<\/span><\/h2>\n

Predavanje \u201eTri listine in nekaj zgodb iz srednjeve\u0161ke zgodovine\u201c (Tri povelje i nekoliko pri\u010da iz srednjovjekovne povijesti) povezalo je potrebe nastave diplomskog studija srednjovjekovne povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na kojem je odr\u017eano i projekta o javnoj upotrebi povijesti u sklopu kojeg je gostovanje realizirano. P. \u0160tih je u predavanju kroz tri povelje poku\u0161ao otvoriti nekoliko tema i pripadaju\u0107ih pitanja. Prva povelja ti\u010de se Ri\u017eanskog sabora iz 804, zna\u010dajnog za istarsku, hrvatsku i slovensku povijest, \u0161to je u 19. stolje\u0107u zainteresiralo i europske medieviste koji se bave frana\u010dkom povije\u0161\u0107u. Dokument se odnosi na problematiku ulaska u okvir frana\u010dke vlasti i promjena koje se pritom doga\u0111aju. U historiografiji su o tome prisutna razli\u010dita mi\u0161ljenja. Na saboru su se okupili predstavnici Karla Velikog, zatim istarskih gradova, biskupi i dr., a istarski predstavnici iznijeli su pritu\u017ebe na novi poredak u Istri (na dodatno porezno optere\u0107enje, razne nove obveze i podavanja, naseljavanje Slavena itd.). Odlomci iz povelje koji govore o naseljavanju Slavena u Istri izazvali su poseban interes kod hrvatske historiografije. To je bio predmet talijansko-slavenskih nacionalnih sporova u 19. stolje\u0107u izme\u0111u talijanske te slovenske i hrvatske historiografije i javnosti. Potonji su isticali da su Slaveni prisutni u Istri ve\u0107 od 9. stolje\u0107a i da je Istra dakle slavenska, dok su prvi nagla\u0161avali odlomak u kojem se navodi izbacivanje Slavena iz nje. To je prijeporno pitanje do\u0161lo do izra\u017eaja i na slici \u201eIl Placito del Risano\u201c Bruna Croatte (1875-1948) iz 1934\/35, razdoblja fa\u0161isti\u010dke Italije. Na slici koju je P. \u0160tih slu\u0161ateljima predstavio i tuma\u010dio, prikazani su okupljeni sudionici sabora, a politi\u010dka upotreba povijesti na toj slici ogleda se u natpisu \u201eIzbacit \u0107emo ih van\u201c, izvu\u010denom na temelju re\u010denice iz povelje o saboru, te prikazu vojvode Ivana s fa\u0161isti\u010dkim pozdravom.     <\/span><\/h2>\n

Druga tema odnosi se na dvije povelje cara Svetog Rimskog Carstva Njema\u010dke Narodnosti Otona II. iz 973. u kojima daruje posjed freisin\u0161kom biskupu Abrahamu, \u0161to \u0107e zna\u010diti po\u010detak razvoja velikog biskupskog vlastelinstva \u0160kofje Loke, a ujedno predstavlja i prvi spomen imena Kranjske. P. \u0160tih analizirao je i uspore\u0111ivao listine iz 973, kao i listine iz 989. i 996, pri \u010demu je posebno govorio o na\u010dinu sastavljanja dokumenata. Dotaknuo je pitanje privatnog vlasni\u0161tva i upozorio na prisutnost nekih Slavena me\u0111u pripadnicima frana\u010dke elite, \u0161to ga je navelo da upozori da nije uvijek rije\u010d samo o germanizaciji kako se stalno isti\u010de, ve\u0107 da je proces dvosmjeran. Listina Otona III. iz 996. prvi put spominje rije\u010d Austrija pa se 1996. javno slavila tisu\u0107godi\u0161njica Austrije, \u0161to tako\u0111er ulazi u javnu upotrebu povijesti.<\/span><\/h2>\n

            Tre\u0107a tema govori o ispravi cara \u017digmunda iz 1436, kojom su grofovi Celjski, va\u017eni i za hrvatsku povijest, uzdignuti na razinu dr\u017eavnih knezova. Na temelju te isprave, P. \u0160tih govorio je o pitanjima javnog dodjeljivanja prava, hijerarhije u Svetom Rimskom Carstvu Njema\u010dke Narodnosti, zna\u010denju statusa dr\u017eavnih knezova za grofove Celjske i praksi ustoli\u010denja koru\u0161kih vojvoda.<\/span><\/h2>\n

            Nakon predavanja nije bilo vremena za diskusiju. Za potrebe projekta o javnoj upotrebi povijesti mogu\u0107e je istaknuti dijelove predavanja P. \u0160tiha u kojima je analiziran primjer povijesnog slikarstva u 20. stolje\u0107u i spominjana upotreba srednjovjekovne povijesti kroz javne proslave. To upu\u0107uje na potrebu \u0161ire analize vizualnog materijala, napose povijesnog slikarstva u 19. i 20. stolje\u0107u, kao i javnih ceremonija povodom raznih obljetnica na kojima je politi\u010dki upotrebljavana srednjovjekovna povijest. Isto tako, predavanje M. Verginelle, u kojem je upozorila na neke metodolo\u0161ke probleme vezane uz dokumentarne emisije, upu\u0107uje na analizu konkretnih dokumentarnih emisija, koja bi vodila ra\u010duna o navedenim pitanjima.<\/span><\/h2>\n

Predavanja M. Verginelle i P. \u0160tiha dakako poti\u010du na prikaz i usporedbe sli\u010dnih tema iz hrvatske povijesti. Pritom \u0107e uz afirmiranje istra\u017eivanja javne upotrebe povijesti i poticanja na bavljenje temama historijske poddiscipline koja se bavi odnosom \u201epovijesti i javnosti\u201c svakako poseban izazov biti kako takva istra\u017eivanja slovenske i hrvatske povijesti komparativno konceptualizirati i na kraju adekvatno istra\u017eiva\u010dki realizirati.<\/span><\/h2>\n

Branimir<\/span> Jankovi\u0107<\/span><\/span><\/h2>\n


 <\/span><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_acf_changed":false,"jetpack_post_was_ever_published":false,"_jetpack_newsletter_access":"","_jetpack_dont_email_post_to_subs":false,"_jetpack_newsletter_tier_id":0,"_jetpack_memberships_contains_paywalled_content":false,"_jetpack_memberships_contains_paid_content":false,"footnotes":"","jetpack_publicize_message":"","jetpack_publicize_feature_enabled":true,"jetpack_social_post_already_shared":false,"jetpack_social_options":{"image_generator_settings":{"template":"highway","default_image_id":0,"font":"","enabled":false},"version":2}},"categories":[4],"tags":[],"class_list":["post-1940","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-osvrti"],"acf":{"facebook_opis":""},"jetpack_publicize_connections":[],"jetpack_featured_media_url":"","jetpack_sharing_enabled":true,"jetpack-related-posts":[{"id":52666,"url":"https:\/\/historiografija.hr\/?p=52666","url_meta":{"origin":1940,"position":0},"title":"Najava programa Festivala povijesti Kliofest (5-8. V. 2026)","author":"Branimir Jankovi\u0107","date":"24. travnja 2026.","format":false,"excerpt":"Po trinaesti put odr\u017eava se Festival povijesti Kliofest! Do petka \u0107emo odr\u017eati osam okruglih stolova i dva kolokvija te niz predstavljanja knjiga i projekata razli\u010dite tematike, od antike do suvremenosti. Bit \u0107e predstavljeno i nekoliko izlo\u017ebi te odr\u017ean jedan povijesni kviz. Prikazat \u0107emo i jedan film \u2013 o generalu Boroevi\u0107u.\u2026","rel":"","context":"U "Novosti"","block_context":{"text":"Novosti","link":"https:\/\/historiografija.hr\/?cat=3"},"img":{"alt_text":"","src":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Kliofest-2026.jpg?fit=526%2C526&ssl=1&resize=350%2C200","width":350,"height":200,"srcset":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Kliofest-2026.jpg?fit=526%2C526&ssl=1&resize=350%2C200 1x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Kliofest-2026.jpg?fit=526%2C526&ssl=1&resize=525%2C300 1.5x"},"classes":[]},{"id":52669,"url":"https:\/\/historiografija.hr\/?p=52669","url_meta":{"origin":1940,"position":1},"title":"Predavanje Igora Dude “Odmor kao \u017eivotna potreba: o slobodnom vremenu u socijalisti\u010dkoj Jugoslaviji”","author":"Branimir Jankovi\u0107","date":"27. travnja 2026.","format":false,"excerpt":"U sklopu proljetnog ciklusa programa\u00a0Kriti\u010dka dramaturgija: pauza, u\u00a0subotu, 25. travnja 2026. u 19 sati\u00a0u prostoru Udru\u017eenja hrvatskih arhitekata povjesni\u010dar Igor Duda\u00a0odr\u017eao je predavanje naslovljeno\u00a0Odmor kao \u017eivotna potreba: o slobodnom vremenu u socijalisti\u010dkoj Jugoslaviji. Industrijalizacija i urbanizacija dru\u0161tava u povijesti su zna\u010dile i prelazak s predindustrijskog na industrijsko shva\u0107anje vremena. Ono\u2026","rel":"","context":"U "Novosti"","block_context":{"text":"Novosti","link":"https:\/\/historiografija.hr\/?cat=3"},"img":{"alt_text":"","src":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Duda.png?fit=1200%2C628&ssl=1&resize=350%2C200","width":350,"height":200,"srcset":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Duda.png?fit=1200%2C628&ssl=1&resize=350%2C200 1x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Duda.png?fit=1200%2C628&ssl=1&resize=525%2C300 1.5x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Duda.png?fit=1200%2C628&ssl=1&resize=700%2C400 2x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Duda.png?fit=1200%2C628&ssl=1&resize=1050%2C600 3x"},"classes":[]},{"id":52502,"url":"https:\/\/historiografija.hr\/?p=52502","url_meta":{"origin":1940,"position":2},"title":"Novi znanstveni projekt Hrvatskog instituta za povijest: \u201c\u017drtve ratova i dr\u017eavnog\/politi\u010dkog nasilja u hrvatskoj povijesti 20. stolje\u0107a\u201d","author":"Branimir Jankovi\u0107","date":"17. travnja 2026.","format":false,"excerpt":"Na redovitoj sjednici Vlade RH, 16. travnja 2026., donijet je Zaklju\u010dak kojim se pokre\u0107e znanstveni projekt \u201c\u017drtve ratova i dr\u017eavnog\/politi\u010dkog nasilja u hrvatskoj povijesti 20. stolje\u0107a\u201d. Projekt \u0107e provoditi i koordinirati Hrvatski institut za povijest u razdoblju trajanja projekta od pet godina. Zakljucak Vlade RH Iz teksta projektnog prijedloga: Problematika\u2026","rel":"","context":"U "Novosti"","block_context":{"text":"Novosti","link":"https:\/\/historiografija.hr\/?cat=3"},"img":{"alt_text":"","src":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Vlada-RH.jpg?fit=1200%2C557&ssl=1&resize=350%2C200","width":350,"height":200,"srcset":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Vlada-RH.jpg?fit=1200%2C557&ssl=1&resize=350%2C200 1x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Vlada-RH.jpg?fit=1200%2C557&ssl=1&resize=525%2C300 1.5x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Vlada-RH.jpg?fit=1200%2C557&ssl=1&resize=700%2C400 2x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Vlada-RH.jpg?fit=1200%2C557&ssl=1&resize=1050%2C600 3x"},"classes":[]},{"id":52746,"url":"https:\/\/historiografija.hr\/?p=52746","url_meta":{"origin":1940,"position":3},"title":"Predstavljanje djelatnosti povjesni\u010dara: \u201ePisma kao izvor za povijest 18.stolje\u0107a \u2013 iskustva rada na HRZZ projektu LIGHT\u201c","author":"Filip \u0160imunjak","date":"30. travnja 2026.","format":false,"excerpt":"Predstavljanje djelatnosti povjesni\u010dara: \u201ePisma kao izvor za povijest 18. stolje\u0107a \u2013 iskustva rada na HRZZ projektu LIGHT\u201c odr\u017eat \u0107e se u sklopu ovogodi\u0161njega Festivala povijesti Kliofest u Nacionalnoj i sveu\u010dili\u0161noj knji\u017enici u Zagrebu, u utorak 5. svibnja, s po\u010detkom u 16 sati. Sudjeluju: Teodora Shek Brnardi\u0107, Marta Jurkovi\u0107, Matea Maru\u0161i\u0107,\u2026","rel":"","context":"U "Novosti"","block_context":{"text":"Novosti","link":"https:\/\/historiografija.hr\/?cat=3"},"img":{"alt_text":"","src":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Kliofest-01-utorak-I-03-PDP-Pisma-kao-izvor.jpg?fit=1200%2C566&ssl=1&resize=350%2C200","width":350,"height":200,"srcset":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Kliofest-01-utorak-I-03-PDP-Pisma-kao-izvor.jpg?fit=1200%2C566&ssl=1&resize=350%2C200 1x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Kliofest-01-utorak-I-03-PDP-Pisma-kao-izvor.jpg?fit=1200%2C566&ssl=1&resize=525%2C300 1.5x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Kliofest-01-utorak-I-03-PDP-Pisma-kao-izvor.jpg?fit=1200%2C566&ssl=1&resize=700%2C400 2x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Kliofest-01-utorak-I-03-PDP-Pisma-kao-izvor.jpg?fit=1200%2C566&ssl=1&resize=1050%2C600 3x"},"classes":[]},{"id":52592,"url":"https:\/\/historiografija.hr\/?p=52592","url_meta":{"origin":1940,"position":4},"title":"Predstavljanje knjige “Turska ku\u0107a u Rijeci” u Zagrebu","author":"Branimir Jankovi\u0107","date":"22. travnja 2026.","format":false,"excerpt":"U prostorijama Turskog kulturnog centra Yunus Emre u Zagrebu, u utorak 21. travnja 2026. godine, odr\u017eano je sve\u010dano predstavljanje dopunjenog izdanja knjige Turska ku\u0107a u Rijeci, u organizaciji Hrvatsko-turskog dru\u0161tva Rijeka i partnerstvu sa Skupinom prijateljstva Hrvatska-Turska Hrvatskog sabora, Veleposlanstvom Republike Turske u Republici Hrvatskoj te Turskim kulturnim centrom Yunus\u2026","rel":"","context":"U "Novosti"","block_context":{"text":"Novosti","link":"https:\/\/historiografija.hr\/?cat=3"},"img":{"alt_text":"","src":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Turska-kuca-ZG.jpg?fit=1200%2C800&ssl=1&resize=350%2C200","width":350,"height":200,"srcset":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Turska-kuca-ZG.jpg?fit=1200%2C800&ssl=1&resize=350%2C200 1x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Turska-kuca-ZG.jpg?fit=1200%2C800&ssl=1&resize=525%2C300 1.5x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Turska-kuca-ZG.jpg?fit=1200%2C800&ssl=1&resize=700%2C400 2x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Turska-kuca-ZG.jpg?fit=1200%2C800&ssl=1&resize=1050%2C600 3x"},"classes":[]},{"id":52660,"url":"https:\/\/historiografija.hr\/?p=52660","url_meta":{"origin":1940,"position":5},"title":"Medijski odjeci \u010dlanka Steve \u0110ura\u0161kovi\u0107a \u201e\u017dupanovljeva ne\u017eeljena djeca: ideolo\u0161ko pribli\u017eavanje neoliberala i kr\u0161\u0107anske radikalne desnice u Hrvatskoj\u201c","author":"Branimir Jankovi\u0107","date":"24. travnja 2026.","format":false,"excerpt":"U sklopu projekta \u201eIzazovi intelektualne povijesti: recepcije, preobrazbe i upotrebe politi\u010dkih ideja\u201c objavljen je polemi\u010dki \u010dlanak Steve \u0110ura\u0161kovi\u0107a \u201e\u017dupanovljeva ne\u017eeljena djeca: ideolo\u0161ko pribli\u017eavanje neoliberala i kr\u0161\u0107anske radikalne desnice u Hrvatskoj\u201c, koji je izazvao odre\u0111ene medijske reakcije. Stevo \u0110ura\u0161kovi\u0107 \u017dupanovljeva ne\u017eeljena djeca: ideolo\u0161ko pribli\u017eavanje neoliberala i kr\u0161\u0107anske radikalne desnice u Hrvatskoj\u2026","rel":"","context":"U "Novosti"","block_context":{"text":"Novosti","link":"https:\/\/historiografija.hr\/?cat=3"},"img":{"alt_text":"","src":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/SD.png?fit=809%2C821&ssl=1&resize=350%2C200","width":350,"height":200,"srcset":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/SD.png?fit=809%2C821&ssl=1&resize=350%2C200 1x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/SD.png?fit=809%2C821&ssl=1&resize=525%2C300 1.5x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/SD.png?fit=809%2C821&ssl=1&resize=700%2C400 2x"},"classes":[]}],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/1940","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=1940"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/1940\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=1940"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=1940"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=1940"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}