{"id":1933,"date":"2010-08-04T22:00:05","date_gmt":"2010-08-04T22:00:05","guid":{"rendered":"http:\/\/historiografija.hr\/?p=1933"},"modified":"2010-08-04T22:00:05","modified_gmt":"2010-08-04T22:00:05","slug":"filip-hamersak-kako-procitati-promisljanje-historije-uz-hrvatski-prijevod-knjige-keitha-jenkinsa-i-okrugli-stol-historijska-znanost-prije-i-poslije-postmoderne","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/historiografija.hr\/?p=1933","title":{"rendered":"Filip Hamer\u0161ak – Kako (pro)\u010ditati Promi\u0161ljanje historije? (uz hrvatski prijevod knjige Keitha Jenkinsa i Okrugli stol \u00abHistorijska znanost prije i poslije postmoderne\u00bb)"},"content":{"rendered":"

Gotovo dvadeset godina od prvotne pojave djela britanskoga toreti\u010dara Keitha Jenkinsa, ro\u0111enoga 1943., <\/font><\/font>Re-thinking History <\/font><\/font><\/i>(Routledge, New York\u2013London 1991., izdanje u nizu Routledge Classics 2003., dotisci 2003, 2005., 2006. i 2007.)<\/font><\/font> <\/font><\/font><\/i>zagreba\u010dki nakladnik Srednja Europa d. o. o. objavio ga je 2008. u prijevodu Snje\u017eane Koren i stru\u010dnoj redakturi Zrinke Bla\u017eevi\u0107, a pod uredni\u0161tvom Damira Agi\u010di\u0107a. Bio je to i jedan od povoda (druga dva bili su prijevod <\/font><\/font>Apologije historije ili Zanata povjesni\u010dara<\/font><\/font><\/i> Marca Blocha i najnoviji \u010dlanak Mirjane Gross <\/font><\/font>Dekonstrukcija historije ili Svijet bez pro\u0161losti<\/font><\/font><\/i>) za okrugli stol odr\u017ean 20. studenoga 2009. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a u organizaciji Zavoda za hrvatsku povijest, \u010dasopisa <\/font><\/font>Historijski zbornik<\/font><\/font><\/i> i nakladnika. Uz moderiranje Damira Agi\u010di\u0107a i Drage Roksandi\u0107a, uvodna su pregledna izlaganja imali Mladen An\u010di\u0107, Zrinka Bla\u017eevi\u0107, Zdenka Janekovi\u0107-R\u00f6mer i sam Roksandi\u0107, nakon kojih su se u raspravu uklju\u010dili Neven Budak, Borislav Grgin, Vi\u0161eslav Aralica i drugi. U sredi\u0161tu pozornosti bila je upravo problematika spomenute Jenkinsove knjige, napose u pogledu \u2013 da ih i ja tako nazovem \u2013 postmodernisti\u010dkih pristupa spoznaji pro\u0161losti. Zanimljivo je da su se, uz poneku nijansu u obrazlo\u017eenju, gotovo svi govornici \u2013 uva\u017eavaju\u0107i neka od razlo\u017eitih postmodernisti\u010dka upozorenja \u2013 naposljetku ipak odredili kao prista\u0161e istra\u017eiva\u010dke potrage za kakvom-takvom istinom, odnosno kao pobornici spoznajne a ne tek knji\u017eevne, politi\u010dke ili socijalne relevantnosti historiografskih tekstova. Potaknut onime \u0161to sam tom prigodom \u010duo a u inima pro\u010ditao (\u0161to zna\u010di da tek neznatnim dijelom iznesenih argumenata mogu polagati pravo na izvornost), smogao sam odlu\u010dnosti za mjestimice namjerno i osoban osvrt na djelo koje je, dakako, puno manje od cjelokupnoga korpusa postmodernisti\u010dkoga promi\u0161ljanja povijesti\/historije, no opet jedan od njegovih uva\u017eenih, makar i pregledno-polemi\u010dkih (u odnosu na starije priru\u010dnike Edwarda Carra, Geoffreyja Eltona i Arthura Marwicka), po\u010detno-uvodnih predstavnika, izrijekom namijenjenih studentima.<\/font><\/font>
<\/font><\/font>
<\/font><\/font>Takvim ga, naime, koliko se mo\u017ee vidjeti, ocjenjuju ne samo sumi\u0161ljenici ili sli\u010dnomi\u0161ljenici (Hayden White, na prvoj unutra\u0161njoj stranici Routledgeova reizdanja 2007.), nego i oni strukovnjaci koji glavninu izlo\u017eenih tvrdnja prihva\u0107aju tek uvjetno (Paul J. Prosser, <\/font><\/font>History<\/font><\/font><\/i>, 2004., br. 293), djelomice (Andrew Hadfield, <\/font><\/font>Textual Practice<\/font><\/font><\/i>, 2004., br. 4) ili nipo\u0161to (Sheridan Gilley, <\/font><\/font>History Today<\/font><\/font><\/i>, 1996., br. 5; Mirjana Gross, <\/font><\/font>Historijski zbornik<\/font><\/font><\/i>, 2009., br. 1). \u0160to se pak ti\u010de osnovne bibliotekarske recepcije, pretra\u017eivanjem metakataloga The European Library (pristup preko http:\/\/www.nsk.hr) mo\u017ee se ustanoviti da je primjerke engleskoga izdanja odlu\u010dila nabaviti ve\u0107ina nacionalnih knji\u017enica na\u0161ega kontinenta, ali i da je na vernakulare \u2013 uz Hrvatsku \u2013 preveden samo u Turskoj (1997.), Gr\u010dkoj (2004.) i \u0160panjolskoj (2009.), \u0161to vjerojatno ponajprije ovisi o tomu kakvo se jezi\u010dno znanje o\u010dekuje od predmnijevanoga \u010ditateljstva.<\/font><\/font>
<\/font><\/font>
<\/font><\/font>Polaze\u0107i od izlo\u017eenoga konsenzusa, dakle, ne\u0107u se upu\u0161tati u to koliko iscrpno ni koliko vjerno Jenkins sa\u017eima i prenosi stajali\u0161ta pojedinih teoreti\u010dara (dio prikaziva\u010da zamjera mu strukturnu zbrkanost!), niti u to koliko je njegov pregled bio <\/font><\/font>novum <\/font><\/font><\/i>po\u010detkom 1990-ih, a koliko bi manje upu\u0107enom hrvatskom \u010ditatelju danas mo\u017eda vi\u0161e koristio neki noviji, uravnote\u017een s obzirom na kasnije rasprave (o njima, i u vezi s Jenkinsovim knjigama, usp. npr. preglede Zdenke Janekovi\u0107-R\u00f6mer u <\/font><\/font>Zborniku Mirjane Gross<\/font><\/font><\/i>, 1999. i <\/font><\/font>Radovima Zavoda za hrvatsku povijest<\/font><\/font><\/i>, 1999.\u20132000., br. 32\u201333). Cilj mi je poglavito odrediti se prema onomu \u0161to se \u2013 u mojem razumijevanju, naravno \u2013 nalazi izme\u0111u korica same knjige.<\/font><\/font>
<\/font><\/font>
<\/font><\/font>Polazna Jenkinsova teza jest kako se historija (ili historiografija, tj. ono \u0161to povjesni\u010dari proizvode) \u2013 za razliku od filozofije i knji\u017eevnosti \u2013 nedovoljno bavi svojim vlastitim postavkama\/pretpostavkama, odnosno kako joj nedostaje autorefleksivnosti, promi\u0161ljanja i propitivanja vlastite prirode (to bi pak bila teorija historije). Jer, dr\u017ei on, historija se ne artikulira, izra\u017eava i raspravlja nedu\u017eno, ve\u0107 uvijek nastaje za nekoga; \u00bb<\/font><\/font>historija je teorija, teorija je ideolo\u0161ka, a ideologija su samo materijalni interesi\u00ab pa strogo uzev\u0161i i ne postoji historija kao takva, ve\u0107 tek brojne, nerijetko me\u0111usobno isklju\u010dive historije. Drugim rije\u010dima, historija je<\/font><\/font><\/span> \u00bbjedan od razli\u010ditih diskursa o fizi\u010dkom svijetu u kojem \u017eivimo\u00ab, onaj kojemu je pro\u0161lost \u00bbnavodni\u00ab predmet istra\u017eivanja. I pojedini diskursi (ugrubo re\u010deno: raspoznatljivi na\u010dini mi\u0161ljenja, govora i sl., uvjetovani odnosima mo\u0107i), odnosno diskurzivne prakse, razlikuju se unutar sebe u vremenu i prostoru te ni \u2013 u ovom slu\u010daju \u2013 historija i njezin predmet, pro\u0161lost, nisu povezani do te mjere da je \u00bbneophodno samo jedno \u010ditanje pro\u0161losti\u00ab. Kao primjer za djelovanje razli\u010ditih diskursa Jenkins zami\u0161lja odre\u0111eni stvarni krajolik, kojega \u0107e pojedini geografi, sociolozi, povjesni\u010dari, umjetnici, ekonomisti i sl. \u00bb\u010ditati\/interpretirati\u00ab svaki na svoj na\u010din. K tomu, dodaje Jenkins, pro\u0161lost se jednom dogodila i vi\u0161e je nema, povjesni\u010dari je mogu o\u017eivjeti samo pomo\u0107u razli\u010ditih medija (knjiga, \u010dlanaka, dokumentarnih filmova…), a ne kao stvarne doga\u0111aje; u stvari, sva je historija rezultat rada povjesni\u010dara ili onih \u0161to djeluju poput povjesni\u010dara \u2013 istra\u017eiva\u010d ne mo\u017ee oti\u0107i u baroknu \u0160panjolsku, ve\u0107 samo u knji\u017enicu ili u arhiv. Historija je, ka\u017ee Jenkins, intertekstualni, lingvisti\u010dki konstrukt \u2013 student ne pola\u017ee ispit o Engleskoj \u0161esnaestoga stolje\u0107a, nego iz poznavanja starijih ili novijih knjiga o toj temi, iz kojih su npr. mnoge grupe, ljudi, narodi, klase i sl. ispu\u0161teni.<\/font><\/font>
<\/font><\/font>
<\/font><\/font>Isto tako, u spomenutom krajoliku nema ni\u010dega \u00bbintrinzi\u010dnoga\u00ab (u njemu sadr\u017eanoga) \u0161to bi upu\u0107ivalo na povla\u0161tenost nekoga diskursa, on je samo kao \u00bbsirov materijal\u00ab podvrgnut razli\u010ditim deskriptivnim kategorijama \u2013 mi \u00bb\u010ditamo svijet kao tekst, a takva su \u010ditanja, logi\u010dno [logi\u010dki? \u2013 F. H.], beskona\u010dna\u00ab; uostalom, nastavlja Jenkins, \u010dak ni geografija kao diskurs ne postoji oduvijek. Drugim rije\u010dima, \u00bbsvijet\/pro\u0161lost dolazi do nas uvijek ve\u0107 u obliku pri\u010da\u00ab (pripovijesti), iz kojih ne mo\u017eemo iza\u0107i i \u00bbprovjeriti odgovaraju li one stvarnom svijetu\/pro\u0161losti\u00ab, pa su \u010dak i povjesni\u010dari, iako se takvima ne do\u017eivljavaju, nehotice mo\u017eda pisci fikcije. Zbog \u00bbepistemolo\u0161ke krhkosti\u00ab historiografskih nastojanja svako je znanje o pro\u0161losti provizorno, nesigurno a ne \u00bbcertisti\u010dko\u00ab, objektivno, stvarno, istinito \u2013 jedna pro\u0161lost povla\u010di sa sobom \u00bbmnogo historija\u00ab (u protivnom, kad bi se jednom zauvijek moglo znati \u0161to se dogodilo, dr\u017ei Jenkins, i\u0161\u010dezla bi potreba da se pi\u0161u \u00bbnove historije\u00ab). Ni jedan povjesni\u010dar ne mo\u017ee obraditi totalitet pro\u0161lih doga\u0111aja, nijedan povjesni\u010darski prikaz ne korespondira u potpunosti s pro\u0161lo\u0161\u0107u \u2013 najve\u0107i dio informacija o pro\u0161losti nikada nije ni zabilje\u017een, a ve\u0107ina ostalih je i\u0161\u010deznula, preostaje samo usporedba s interpretacijama drugih povjesni\u010dara, odnosno nema ispravnoga \u00bbteksta\u00ab, varijacije su sve \u0161to postoji, premre\u017eene \u010ditala\u010dkim navikama i kategorijama raznolikih diskursa… \u00bbBez obzira koliko se neka historija mo\u017ee provjeriti ili koliko je \u0161iroko prihva\u0107ena, ona nu\u017eno ostaje osobni konstrukt, manifestacija povjesni\u010dareve perspektive kao ,pripovjeda\u010da\u2019. Za razliku od neposrednog pam\u0107enja (koje je, kako isti\u010de Jenkins, i samo sumnjivo), historija se uvijek oslanja na zapa\u017eanja i svjedo\u010denja neke druge osobe: promatramo je pomo\u0107u tuma\u010da koji stoji izme\u0111u pro\u0161lih doga\u0111aja i na\u0161ih \u010ditanja tih toga\u0111aja.\u00ab Ukratko, nitko se ne mo\u017ee odre\u0107i vlastitih znanja i pretpostavki: \u00bb,prekasno je za nas da budemo ranosrednjovjekovni Englezi\u2019\u00ab ili \u2013 jo\u0161 drasti\u010dnije \u2013 \u00bb,pogledajte\u2019, re\u010de povjesni\u010dar, ,pro\u0161lost se pokorava mojoj interpretaciji\u2019\u00ab. Na drugoj razini re\u010deno, za Jenkinsa ne postoji vrijednosno neutralna (objektivna) historijska metodologija, niz istra\u017eiva\u010dkih pravila koji bi vodio nekoj \u00bbistinitijoj\u00ab pro\u0161losti \u2013 tzv. empirijski \u00bbcentar\u00ab marksistima i feministima je \u00bbdesnica\u00ab, a iz hegelovske, diltheyevske, weberovske, strukturalisti\u010dke, poststrukturalisti\u010dke ili ine perspektive otvara se \u010ditav niz drugih kombinacija. Ni takozvani temeljni \u00bbhistorijski koncepti\u00ab (pojmovi), nastavlja Jenkins, nisu jasni i bezvremenski \u00bbuniverzalni gradivni blokovi historijske spoznaje\u00ab, ve\u0107 ideolo\u0161ki uvjetovani proizvod pedago\u0161kih i politi\u010dkih nazora prenesenih u \u0161kolske programe… a historija za revolucionara nu\u017eno je druga\u010dija od one koju pri\u017eeljkuje konzervativac, jer \u2013 citira Jenkins Georgea Orwella \u2013 \u00bboni koji kontroliraju pro\u0161lost kontroliraju i budu\u0107nost\u00ab; jednostavno, ljudi (narodi) osje\u0107aju potrebu da se njihovo danas i sutra, njihov identitet, ukorijeni u ju\u010dera\u0161njici, pa sve klase\/grupe zapravo pi\u0161u svoje kolektivne autobiografije. I zato, uop\u0107ava Jenkins, ne postoje neproblemati\u010dne historijske istine kao takve, \u010dak ni me\u0111u profesionalnim povjesni\u010darima, koji nisu podlo\u017eni samo svim navedenim epistemolo\u0161kim, metodolo\u0161kim i ideolo\u0161kim ograni\u010denjima, ve\u0107 i pritiscima na radnom mjestu, zahtjevima obitelji i nakladnika. Ni \u010ditanje njihovih uradaka nije nevina aktivnost \u2013 zbog raznih okolnosti, nema jamstva da \u0107e ponovni pristup tekstu proizvesti isti u\u010dinak, \u0161to, uvjeren je Jenkins, zna\u010di da autor konzumentu ne mo\u017ee \u00bbnametnuti\u00ab svoje namjere\/interpretacije; ako neke podudarnosti i postoje (npr. u pogledu shva\u0107anja \u017eanra), one su samo plod zajedni\u010dke izlo\u017eenosti ideologiji i sustavima mo\u0107i. S obzirom na to, zavr\u0161ava Jenkins prvu polovicu knjige (s osloncem na Michela Foucaulta, Georgea Steinera i Richarda Rortyja), i sam termin \u00bbistina\u00ab tek je lingvisti\u010dki znak, autoreferentna govorna figura nesposobna da omogu\u0107i pristup pojavnom svijetu, puki plod platonisti\u010dke i kr\u0161\u0107anske tradicije na koje se nadovezuju novovjekovni racionalizam te, kako dalje pi\u0161e, \u00bbzagonetan\u00ab uspjeh prirodnih znanosti i tehnologije \u2013 \u00bbrije\u010d i svijet, rije\u010d i predmet, ostaju razdvojenima\u00ab, sve definicije su proizvoljne (poput \u010desto spominjane Borgesove podjele \u017eivotinja u \u00bbodre\u0111enoj kineskoj enciklopediji\u00ab), a koncept istine tek djeluje kao cenzor u sistemima mo\u0107i, \u00bbkorisna fikcija\u00ab radi dru\u0161tvenoga nadzora.<\/font><\/font>
<\/font><\/font>
<\/font><\/font>Zaustavimo se ovdje i razmislimo o utemeljenosti dosad iznesenih Jenkinsovih teza. Prema mojem mi\u0161ljenju, mnoga njegova upozorenja o nerefleksivnosti, ideolo\u0161koj uvjetovanosti i epistemolo\u0161koj krhkosti povjesni\u010darskih pothvata sasvim su razlo\u017eita, no kona\u010dan relativisti\u010dki zaklju\u010dak nije osnovan. Jednostavno re\u010deno, radi se o dovo\u0111enju nekih postavki tzv. lingvisti\u010dkoga obrata do apsurda, bez uva\u017eavanja mnogih protuargumenata domi\u0161ljenih ve\u0107 u drugoj polovici 20. stolje\u0107a \u2013 Jenkins neke zna\u010dajke jezika\/teksta uporno prenagla\u0161ava (arbitrarnost, vi\u0161ezna\u010dnost, autoreferentnost) a druge sustavno pre\u0161u\u0107uje (jezik\/tekst kao ipak u\u010dinkovito sredstvo komunikacije, kao uspje\u0161ni deskriptivni model svijeta itd.); historija jest \u00bblingvisti\u010dki konstrukt\u00ab, ali i vi\u0161e od toga.<\/font><\/font>
<\/font><\/font>
<\/font><\/font>Kao prvo, iz same \u010dinjenice postojanja razli\u010ditih historija ne slijedi nu\u017eno \u010dinjenica da su sve one u spoznajnom smislu jednako (bez)vrijedne. \u0160tovi\u0161e, mnoge od njih nisu \u010dak ni me\u0111usobno isklju\u010dive te nema na\u010delne zapreke da ih se nekoliko objedini u pregled, sintezu vi\u0161ega stupnja \u2013 primjerice, povijest borbe za radni\u010dka, \u017eenska i manjinska prava bez ve\u0107ih se te\u0161ko\u0107a mo\u017ee obraditi i u djelu posve\u0107enom gibanjima na hrvatskoj nacionalnoj razini (drugo je pak pitanje, koje ne treba mije\u0161ati, koliko je sve to bitno i komu, i kako povjesni\u010dari odabiru svoje teme \u2013 tu su Jenkinsovi pogledi svakako primjereniji, i na njima se ne\u0107u zadr\u017eavati). Kao drugo, to da je pro\u0161lost kao totalitet nespoznatljiva i da ju se mo\u017ee o\u017eivjeti samo pomo\u0107u razli\u010ditih medija u osnovi i nije sporno, no ovako napisano stvara dojam kako se po tomu bitno razlikuje od sada\u0161njosti, odnosno od svijeta u kojem \u017eivimo. Totalitet definiran na Jenkinsov na\u010din uvijek \u0107e nam izmicati (ta ljudi smo, ne bogovi!), a dobrim dijelom i ona vrsta sigurnoga znanja koju pripisuje prethodnim historiografskim nastojanjima \u2013 s istih bi se polazi\u0161ta, primjerice, moglo tvrditi da ni o suvremenoj Kini nemamo ba\u0161 nikakvih, kako ih Jenkins zove, certisti\u010dkih spoznaja (mo\u017eda je cijela ta kineska dr\u017eava o kojoj izvje\u0161\u0107uju novine tek bauk kojega su europski kapitalisti, eto, izmislili kako bi radnike lak\u0161e dr\u017eali u pokornosti?). \u0160alu na stranu, nadalje, nipo\u0161to nije tako sigurno da bi Jenkinsov imaginarni istra\u017eiva\u010d \u2013 kako se to turisti\u010dki olako postavlja \u2013 ne\u0161to vi\u0161e doznao kad bi, mjesto u knji\u017enicu, doista i mogao otputovati u baroknu \u0160panjolsku… svakako ne za onih nekoliko sati, koliko mu je dovoljno da pro\u010dita i pove\u0107u knjigu. Akumulacija znanja rijetko je linearna, no da bi ju se poreklo potrebni su domi\u0161ljeniji argumenti od puke konstatacije kako razni povjesni\u010dari razli\u010dito pi\u0161u. <\/font><\/font>
<\/font><\/font>
<\/font><\/font>Zapravo, iz prve polovice knjige nije uop\u0107e jasno ima li, prema Jenkinsu, \u010dovjek certisti\u010dkoga znanja o i\u010demu. \u010cak se ni za znanost, to\u010dnije, po svem sude\u0107i, za prirodne ili egzaktne znanosti (u izvorniku, naime, <\/font><\/font>science<\/font><\/font><\/i>) \u2013 koje samo ovla\u0161 spominje, k tomu bez ikakvih referenca o matematici \u2013 ne mo\u017ee, tvrdi on, objasniti na koji na\u010din, \u00bbkako se \u010dini, djeluju\u00ab. Iako su neki od njegovih na\u010delnih skepti\u010dkih argumenata podjednako (ne)primjenjivi i na historiju i na prirodne znanosti, te\u0161ko je izbje\u0107i zaklju\u010dak da se u pogledu posljednjih Jenkins odlu\u010dio ne izjasniti \u2013 u suprotnom, morao bi priznati da barem u okviru geografije (ili \u00bbgeografskoga diskurza\u00ab) intrinzi\u010dna svojstva spomenutoga imaginarnoga krajolika, primjerice, imaju izravne veze s vjerno\u0161\u0107u (a time i uporabljivo\u0161\u0107u) neke njegove kartografske reprezentacije, od \u010dega ne bi bio predaleko ni zaklju\u010dak da se sadr\u017eaj mno\u0161tva povijesnih izvora analognim mentalnim operacijama mo\u017ee manje ili vi\u0161e prikladno prenijeti u sa\u017eetiji historiografski tekst. Sli\u010dno tomu, navedeni primjer Borgesove podjele \u017eivotinja na a) one koje pripadaju Caru, b) balzamirane, c) pripitomljene itd. itd. zanimljiva je ilustracija priru\u010dnosti znatnoga dijela humanoga kategorijalnoga aparata, no njime se, primjerice, osim na najpovr\u0161nijoj razini, ne ka\u017ee ni\u0161ta o intrinzi\u010dnosti novije biolo\u0161ke taksonomije. Nitko vi\u0161e ne misli, ako se ikada i mislilo, da rovac (kukac) i krtica (sisavac) pripadaju istoj \u017eivotinjskoj porodici jer, eto, oboje \u017eive pod zemljom i prednji su im udovi prilago\u0111eni za kopanje. (U vezi s prete\u017eno neutemeljenim postmodernisti\u010dkim prezirom prema prirodnim znanostima preporu\u010dujem duhovitu apologiju Paula R. Grossa i Normana Levitta <\/font><\/font>Higher Superstition: The Academic Left and Its Quarrels with Science<\/font><\/font><\/i>, Baltimore\u2013London 1994. i 1998.)<\/font><\/font>
<\/font><\/font>
<\/font><\/font>Osim \u0161to isti\u010de na\u010delnu nepouzdanost narativnih izvora, odnosno niza svjedo\u010denja iz kojih \u00bbne mo\u017eemo iza\u0107i\u00ab, Jenkins ne govori ni\u0161ta o tzv. materijalnim ostatcima pro\u0161losti, o paleontologiji, biolo\u0161koj antropologiji i arheologiji, niti o pomo\u0107nim povijesnim znanostima, i o njihovom odnosu spram provjerljivosti narativnih izvora \u2013 ako se stvari po\u010dnu shva\u0107ati onako kako on predla\u017ee, ne\u0107e biti lako oduprijeti se znanstvenosti\/legitimnosti stajali\u0161ta koje bi zastupalo nepatvorenost Konstantinove darovnice ili Protokola sionskih mudraca. To pak \u0161to neistinita ili neutemeljena shva\u0107anja u historiji lak\u0161e i dulje \u00bb\u017eive\u00ab nego u prirodnim znanostima \u2013 koje, me\u0111utim, ni same nisu imune na slu\u010dajeve poput dr\u017eavno promicanoga neolamarkizma (slu\u010daj Trofima Denisovi\u010da Lisenka), u prvi mah tobo\u017ee verificirane tzv. hladne fuzije, ali i Russellove simpati\u010dne bakice (koja \u0107e vas pogledati u \u010dudu ako joj poku\u0161ate dokazati da je Zemlja okrugla) \u2013 ne treba nas navesti da u potpunosti odbacimo svaku mogu\u0107nost znanstvene historije, tek do svijesti kako je zbog niza razloga (neke od njih Jenkins s pravom navodi: interesi, identitet, ideologi\u010dnost i vi\u0161ezna\u010dnost [prirodnoga \u2013 op. F. H.] jezika) \u010dak i same stru\u010dnjake ne\u0161to te\u017ee uvjeriti u one \u00bbhistorijske istine\u00ab do kojih nisu do\u0161li vlastitim istra\u017eivanjem, ina\u010de kontingentnim odgojem, prihva\u0107anjem nekih autoriteta itd. Uostalom, koliko op\u0107enito u popularnoj svijesti i \u00bbhistorijske\u00ab i \u00bbprirodnoznanstvene istine\u00ab podjednako cirkuliraju tek na razini nabubanoga podatka ili funkcionalnoga mita, bez ikakva obrazlo\u017eenja mimo onoga da tako ka\u017ee nastavnik\/nastavnica, ili da mlijeko daje <\/font><\/font>Vindija<\/font><\/font><\/i>, vjerujem da ne treba posebno ilustrirati. Re\u010deno na drugi na\u010din, Jenkinsovi prigovori samo zna\u010de da se historijsko dijete kupa u ne\u0161to vi\u0161e (no dobro: puno!) prljave vode, ne da i vodu i dijete valja izbaciti (konstatacija ve\u0107 jednoga od spomenutih prikaziva\u010da) \u2013 ili, da progovorim o vlastitom iskustvu, malo historiografskih tekstova pro\u010ditao sam bez ikakve zamjerke, no jo\u0161 manje bilo ih je u sadr\u017eajnom pogledu spoznajno potpuno nekorisno.<\/font><\/font>
<\/font><\/font>
<\/font><\/font>Nadalje, lak\u0161e je, kako to Jenkins \u010dini, kritizirati zamisao o potpunoj korespondenciji rije\u010di i stvari, odnosno o apsolutnoj istini \u2013 koju smo prethodno sami postavili kao jedini smisleni cilj \u2013 nego nadovezati se na desetlje\u0107a mukotrpnih rasprava o znanstvenim deskriptivnim modelima, u\u010dinkovitim aproksimacijama i sl. Isto tako, lako je proglasiti da pojam istine ima glavno upori\u0161te u religiji, potom u istu skupinu ubaciti i prirodne znanosti (kao da nije rije\u010d o radikalno druk\u010dijim pristupima), i na kraju kao zavr\u0161ni argument neoni\u010deanski konstatirati da je istina umrla s Bogom… a za znanosti se zapravo i ne zna za\u0161to su tako uspje\u0161ne… To pak da pojam istine \u017eivi i u pravu (negdje kao \u00bbneosporno utvr\u0111eno\u00ab, negdje suzdr\u017eanije kao \u00bbizvan razumne sumnje\u00ab), i da je kao sasvim prakti\u010dna, svagda\u0161nja a ne metafizi\u010dka kategorija neraskidivo povezan s temeljnim ustrojem ve\u0107ine ili \u010dak svih dru\u0161tava, autor nije dotaknuo. Naravno, kao i Jenkins za historiju, i za pravo netko mo\u017ee re\u0107i da je puki \u00bbinstrument vladaju\u0107e klase\u00ab, i ne biti svjestan da se time uz siroma\u0161ne kradljivce poput Jeana Valjeana aboliraju i serijski ubojice te silovatelji te da se dokazni postupak ipak pone\u0161to razvio od bo\u017ejega suda do suvremene forenzike…<\/font><\/font>
<\/font><\/font>
<\/font><\/font>Me\u0111utim, osim \u0161to je nepotpuno i prenagljeno, Jenkinsovo zaklju\u010divanje ne uspijeva izbje\u0107i nekoliko temeljnih proturje\u010dja. Premda uporno isti\u010de kako je svako znanje o pro\u0161losti provizorno, kako svijet dolazi do nas samo u obliku pri\u010da i kako ne postoji ispravni tekst, pa \u010dak i kako \u010ditaju\u0107i ne mo\u017eemo nikada znati \u0161to je autor zbilja htio re\u0107i, favorizirani pisci poput Whitea, Foucaulta, Rortyja i dr. izvan su toga ograni\u010denja, kao i njegove op\u0107enite tvrdnje \u2013 o, primjerice, amoralnosti, skepti\u010dnosti, ironi\u010dnosti i sekularnosti na\u0161e kulture te o ishodi\u0161tima i zna\u010dajkama postmodernizma kao socijalne formacije (s osloncem ponajprije na Jean-Fran\u00e7oisa Lyotarda). Iako s obzirom na protjerivanje toga pojma (priznaje mu uporabu samo u deduktivnoj logici) Jenkins uglavnom izbjegava napisati da je ne\u0161to istina ili nije, s lako\u0107om \u0107e napisati da je ne\u0161to ovakvo ili onakvo, da sada prepoznajemo kako stvari funkcioniraju itd., \u0161to je u stvari isto, tek izre\u010deno na drugi na\u010din.<\/font><\/font>
<\/font><\/font>
<\/font><\/font>Ono, me\u0111utim, \u0161to posebice upada u o\u010di s obzirom na slijed prethodnoga izlaganja jest da nakon svega iznesenoga (\u00bbne postoje neproblemati\u010dne povijesne istine kao takve\u00ab) Jenkins na str. 55 odjednom priznaje da \u00bbu odre\u0111enom smislu\u00ab ipak postoje povijesne \u010dinjenice koje mo\u017eemo definitivno spoznati \u2013 to su datumi pa i neki \u00bbpro\u0161li doga\u0111aji\u00ab (npr. da se Prvi svjetski rat odvijao izme\u0111u 1914. i 1918.), za koje se, kako ka\u017ee, zanima tek dio historijskoga diskursa nazvan kronikom (nota bene, kronologiju, za koju mi nije jasno po \u010dem se razlikuje od ovdje spomenute \u010dinjeni\u010dne kronike, na str. 32 uvrstio je me\u0111u arbitrarne, kvaziuniverzalne pojmove). No te pojedina\u010dne \u010dinjenice, nastavlja Jenkins, iako va\u017ene, zapravo su trivijalne, jer povjesni\u010dari \u00bb\u017eele otkriti ne samo \u0161to se dogodilo ve\u0107 i kako i za\u0161to se dogodilo, \u0161to su ti doga\u0111aji zna\u010dili i \u0161to zna\u010de\u00ab \u2013 nikada se ne radi o \u010dinjenicama <\/font><\/font>per se<\/font><\/font><\/i>, ve\u0107 o njihovoj te\u017eini, poziciji, kombinaciji i zna\u010denju kojima se konstruiraju obja\u0161njenja, \u0161to je sve neizbje\u017eno interpretativna, subjektivna dimenzija. Mnogima bi daljnja rasprava s Jenkinsom ovdje mogla postati suvi\u0161nom \u2013 ta glavnina istra\u017eiva\u010dkih napora i prijepora u mnogim historijskim podru\u010djima (bio to stari Egipat ili hrvatski rani srednji vijek) i odnosi se poglavito na kroniku, odnosno faktografiju, u kojima opet dio \u010dinjenica nije prihva\u0107en kao takav intrinzi\u010dnom \u00bbsnagom izvora\u00ab ve\u0107 prije suglasno\u0161\u0107u onoga \u0161to sam Jenkins naziva interpretacijama, pa i op\u0107om konvencijom (npr. kada se uzima da je Prvi svjetski rat po\u010deo 28. srpnja 1914., iako se na objave rata i\/ili oru\u017eane akcije me\u0111u klju\u010dnim velesilama \u010dekalo do 3. odnosno 5. kolovoza). Tako\u0111er, velik, ako ne i najve\u0107i dio historiografske proizvodnje \u010dine manji znanstveni tekstovi (\u010dlanci), posve\u0107eni upravo nekom faktografski opipljivom pojedina\u010dnom doga\u0111aju u kra\u0107em vremenskom odsje\u010dku; ono \u0161to bi se \u2013 s ja\u010dim razlogom \u2013 moglo nazvati interpretativnim slojem puno je pak prisutnije u ipak manje u\u010destalim sinteznim pregledima cijelih epoha i naroda, i kojih se dobar dio doista i mo\u017ee ozna\u010diti kao neka vrsta primijenjene filozofije povijesti.<\/font><\/font>
<\/font><\/font>
<\/font><\/font>U stvari, Jenkins i ne povla\u010di to\u010dnu granicu izme\u0111u \u010dinjenice i interpretacije te iz njegovih primjera nije, primjerice, jasno je li \u010dinjenica tek nesporna, konsenzualna interpretacija (kao, recimo, u tvrdnji \u00bbznamo da je Konstantinova darovnica patvorina jer se o tom svi stru\u010dnjaci sla\u017eu\u00ab), ili je ne\u0161to u spoznajnom smislu \u010dvr\u0161\u0107e, ne\u0161to \u0161to se, me\u0111utim, ne mo\u017ee protuma\u010diti druk\u010dije nego intrinzi\u010dno\u0161\u0107u izvora i primjenom istra\u017eiva\u010dkih pravila (kao u tvrdnji \u00bbznamo da je Konstantinova darovnica patvorina zbog u njoj sadr\u017eanih anakronizama\u00ab). S druge strane, demografska ili ekonomska kretanja tijekom vi\u0161e stolje\u0107a te\u0161ko se mogu nazvati samo nepovezanim nizom pojedina\u010dnih doga\u0111aja, a opet nisu ni interpretacije (\u0161to nisu \u010dak ni njihovi ekstrapolirani trendovi). Sli\u010dno tomu, Jenkins se ne doti\u010de ni pitanja je li ba\u0161 svaka biografija kao okvir za povezivanje \u010dinjenica nu\u017eno interpretativna, ili to postaje samo ako se odlu\u010dimo upustiti u unutra\u0161nju motivaciju i zna\u010denje pojedinih doga\u0111aja za promatranu osobu, odnosno \u2013 obratno \u2013 je li ba\u0161 svaka objektivisti\u010dka biografija nu\u017eno i trivijalna? Ili, \u010detvrti od mno\u0161tva mogu\u0107ih primjera, opisuje li govorni sklop \u00bbmodernizacija u Hrvatskoj i Slavoniji\u00ab sa\u017eeto jedan kompleksni, ali ipak \u010dinjeni\u010dni proces (dakle, nesporni supstrat brojnih pojedina\u010dnih istra\u017eivanja), ili \u0107e i uz sve budu\u0107e istra\u017eiva\u010dke napore ostati tek jedan od mogu\u0107ih interpretativnih okvira? <\/font><\/font>
<\/font><\/font>
<\/font><\/font>Drugim rije\u010dima, nakon \u0161to se toliko potrudio da doka\u017ee suprotno, od polovice knjige Jenkins dopu\u0161ta (ili kao da dopu\u0161ta?) da se ipak mo\u017ee znati \u00bb\u0161to se dogodilo?\u00ab \u2013 no, osim \u0161to je izbjegao re\u0107i za\u0161to ve\u0107 i to ne bi bio dostojan predmet historiografije (nazvali je tako su\u017eenu, ako treba, i pozitivisti\u010dkom doga\u0111ajnicom), nije pokazao ni za\u0161to bi ta razlika, izme\u0111u \u010dinjenica i interpretacija (\u010dak i kada bi bila jasnija nego \u0161to jest \u2013 a na str. 106 opet je na neki na\u010din poni\u0161tava Whiteovim citatom \u00bbsvi originalni opisi… ve\u0107 [su] zapravo interpretacije\u00ab), ugro\u017eavala spoznajnu vrijednost historiografskih tekstova o onomu \u00bbkako?\u00ab, \u00bbza\u0161to?\u00ab pa i \u00bb\u0161to to zna\u010di?\u00ab, barem dok smo svjesni da je u konkretnom slu\u010daju rije\u010d o interpretativnom modelu, aproksimaciji i sl., ne\u010demu \u0161to po\u010diva na razli\u010ditim stupnjevima vjerodostojnosti, uvjerljivosti, plauzibilnosti a ne na epifanijskoj, logi\u010dkoj (tautolo\u0161koj?) ili \u00bbintrinzi\u010dnoj\u00ab pouzdanosti. Uostalom, da te\u0161ko\u0107e (ili pak koristi?) s razgrani\u010denjem izme\u0111u \u010dinjenica i interpretacija mogu imati i prirodne znanosti, zorno pokazuju suvremene rasprave o globalnom zatopljenju, napose o putu od pojedina\u010dnih mjerenja do svjetskoga klimatskoga modela i mogu\u0107ih mu kauzalnih obja\u0161njenja. I mnogima je u tom podru\u010dju, s razlogom, ve\u0107 i \u00bbuvjerljiva interpretacija\u00ab, a ne tek \u00bbnedvojbena \u010dinjenica\u00ab o \u010dovjekovu prinosu pove\u0107anju globalne temperature dostatan razlog za konkretno djelovanje.<\/font><\/font>
<\/font><\/font>
<\/font><\/font>Kako bilo, progla\u0161avanje \u010dinjenica trivijalnima a interpretacije klju\u010dnom, Jenkinsu je u nastavku omogu\u0107ilo da ukine i pojam pristranosti, koji se \u2013 prema njemu \u2013 konstruira tek s obzirom na \u00bbzamrznute interpretacije\u00ab liberalnih empiri\u010dara. Na \u017ealost, to je, kao i u drugim slu\u010dajevima, u\u010dinjeno samo na na\u010delnoj razini, bez \u00bbpomnoga \u010ditanja\u00ab makar jednoga oglednoga empiri\u010darskoga teksta tijekom kojega bi se kriti\u010dki, a svakako na pouku \u010ditatelja, moglo razlu\u010diti \u0161to su u njem \u00bbtrivijalne \u010dinjenice\u00ab a \u0161to \u00bbliberalna interpretacija\u00ab. Sli\u010dni se skepticisti\u010dki argumenti potom variraju i kako bi se dokazala nemogu\u0107nost ikakve empatije (suosje\u0107ajnoga u\u017eivljavanja) u odnosu na pro\u0161le \u017eivote (<\/font><\/font>the problem of other minds<\/font><\/font><\/i>), odnosno njezina tako\u0111er liberalna konstruiranost (<\/font><\/font>racionalni individuum<\/font><\/font><\/i> ili <\/font><\/font>nepromjenjivost ljudske prirode<\/font><\/font><\/i>), besmisao podjele na primarne i sekundarne izvore (<\/font><\/font>feti\u0161izam dokumenta<\/font><\/font><\/i>), konstruiranost (proizvedenost) \u00bbhistorijskih dokaza\u00ab, jednako(bez)vrijednost svih kauzalnih obja\u0161njenja te izli\u0161nost rasprava o tomu je li historija umjetnost ili znanost.<\/font><\/font>
<\/font><\/font>
<\/font><\/font>Nakon svega, u zaklju\u010dku svojega izlaganja Jenkins iznosi uvjerenje da njegov \u00bbmoralni relativizam i epistemolo\u0161ki skepticizam\u00ab ne vodi u cini\u010dnost, nego u \u00bbdru\u0161tvenu toleranciju i pozitivno priznavanje razlika\u00ab, odnosno, kako je rekao ne\u0161to prije, da taj marginalnim (manjinskim) historijama omogu\u0107uje da oja\u010daju svoj glas u odnosu na dominantne (povla\u0161tene). Daljnje se potkrepe za to, me\u0111utim, ne iznose; moja su previ\u0111anja, \u0161tovi\u0161e, suprotna Jenkinsovima \u2013 kad bi se potpuno napustili kakvi-takvi pojmovi morala i pravde te, iznad svega, istine, nestali bi i kakvi-takvi korektivi svakojakim prohtjevima nositelja politi\u010dke, dru\u0161tvene i akademske mo\u0107i. Ovisno o sredini, gradu ili sveu\u010dili\u0161tu, mogla bi se dobiti \u0161arolika podjela na pojedine izolirane rezervate koji bi, svaki u svojem, bilo nominalno ve\u0107inskom, bilo nominalno manjinskom podru\u010dju (ne samo etni\u010dkom, nego i rodnom, klasnom, ideolo\u0161kom i sl.), gudio jednu te istu samoslavljeni\u010dku pri\u010du bez ve\u0107ega utjecaja izvan svojih uskih granica \u2013 umjesto doista emancipiraju\u0107e koliko-toliko univerzalne, poop\u0107ive historijske znanosti, u kojoj se znanstvenom argumentacijom mo\u017ee upozoriti barem na falsifikate, zapostavljene perspektive i sl., a posredno i utjecati na dru\u0161tvo (dru\u0161tva) u cjelini, Jenkinsovim zamislima ponu\u0111ena je zapravo hrpa razro\u017enih propagandnih strategija pojedinih kolektiviteta, koje \u2013 kad se sve zbroji i oduzme \u2013 nipo\u0161to nisu utjecajnije od ionako im zajam\u010denoga bira\u010dkoga ili paritetnoga postotka (prema Grossu i Levittu, taj je trend pod kapom raznolikih <\/font><\/font>studies<\/font><\/font><\/i> ve\u0107 poodavno zahvatio dobar dio ameri\u010dkih sveu\u010dili\u0161ta). Nije sporno, sve su dosada\u0161nje historije dijelom to i bile, no budu\u0107nost bi ipak trebalo graditi na onom pravilu \u0161to podjednako, ka\u017eu, vrijedi i za u\u010dinkovitu promid\u017ebu i za u\u010dinkovitu psihoterapiju \u2013 biti, koliko je mogu\u0107e, \u0161to bli\u017ee zbilji.<\/font><\/font>
<\/font><\/font>
<\/font><\/font>Privode\u0107i kraju ovaj osvrt na jedan uvod (ili pregled jednoga pregleda), nakon svih izlo\u017eenih zamjerka, ostalo mi je re\u0107i jo\u0161 ne\u0161to u njegovu obranu. U kojoj su mjeri \u00bbnaivni realizam\u00ab i srodne pojave, protiv kojih Jenkins u svojem promi\u0161ljanju historije tako vehementno ustaje, doista prisutne u svijestima \u017eivu\u0107ih nara\u0161taja \u0161kolovanih hrvatskih povjesni\u010dara (razmislimo k tomu \u0161to je sveu\u010dili\u0161na diploma podrazumijevala 1951., a \u0161to zna\u010di danas…), koliko u njihovih \u00bbpublicisti\u010dkih\u00ab suputnika, ili pak u \u0161kolskim programima \u2013 da uzmem ne\u0161to egzaktniji pokazatelj od infamnih (nerijetko, na\u017ealost i televizijskih) \u00bbkavanskih diskusija\u00ab \u2013 te\u0161ko je sa sigurno\u0161\u0107u re\u0107i, kao i koliko se tako ne\u0161to uop\u0107e mo\u017ee izbje\u0107i… Moj je dojam \u2013 jo\u0161 uvijek previ\u0161e, a temeljim ga i na svojem mladena\u010dkom do\u017eivljaju povijesne struke, koji me najposlije odbio od njezina studija. Jednostavno, iako su me jako zanimali na faktografsko-deskriptivnoj razini, zbog svojega nerefleksivnoga tona ud\u017ebenici i manji broj sinteza s kojima sam se imao priliku sresti 1980-ih i u prvoj polovici 1990-ih doveli su me do, naravno, posve neosnovanoga zaklju\u010dka kako je u historiografiji sve bitno ve\u0107 istra\u017eeno \u2013 pa bili to uzroci propasti Rimskoga Carstva ili izbijanja Prvoga svjetskoga rata \u2013 i kako meni i mojim suvremenicima ostaje tek da memoriramo prinose prethodnika sve da bismo ih u zgodnom trenutku uporabili u filozofskoj, pravnoj, politi\u010dkoj ili nekoj drugoj, jo\u0161 uvijek dinami\u010dnoj areni. Ne znam dodu\u0161e zasigurno bi li me Jenkinsova knjiga \u2013 da sam je bio pro\u010ditao u ranijoj mladosti \u2013 svojim relativizmom potaknula ili pak dodatno odbila od studija povijesti, no iz svoje dana\u0161nje pozicije svakako je preporu\u010dujem za \u010ditanje, ne kao svojevrsnu <\/font><\/font>Bibliju<\/font><\/font><\/i>, ve\u0107 prije kao spise \u0111avoljega odvjetnika s kojima bi se svatko uklju\u010den u bavljenje povije\u0161\u0107u trebao suo\u010diti, kako bi \u2013 da zavr\u0161im pjesni\u010dki \u2013 kauzu svoje potrage za istinom dodatno u\u010dvrstio.<\/font><\/font>
<\/font><\/font>
<\/font><\/font>Za kraj, \u010ditatelja hrvatskoga izdanja upozorio bih da je na str. 14 engleska rije\u010d \u00bbostensible\u00ab prevedena kao \u00bbtobo\u017enji\u00ab, a na str. 16 \u2013 ispravnije \u2013 kao \u00bbnavodni\u00ab, oba puta u sintagmi o pro\u0161losti kao tobo\u017enjem\/navodnom predmetu historijskoga istra\u017eivanja. Samo iz daljnjih mogu\u0107nosti prijevoda te rije\u010di kao \u00bbpredmnijevani\u00ab, ali i \u00bbnazna\u010deni\u00ab i sl., jasno je koliko je zavidna (s iznimkom nekoliko usamljenih slu\u010dajeva) kvaliteta prijevoda ovisila o zajedni\u010dkim naporima prevoditeljice i redaktorice u razumijevanju konteksta Jenkinsova promi\u0161ljanja historije. Uzorno je i njihovo nastojanje da se izvorne reference dopune bilje\u0161kama o hrvatskim prijevodima citiranih ili spomenutih djela, pri \u010dem dodajem da su \u2013 osim usporedno u istoga nakladnika tiskane spomenute Blochove knjige (2008.) \u2013 na hrvatski prevedena i <\/font><\/font>Filozofijska istra\u017eivanja<\/font><\/font><\/i> Ludwiga Wittgensteina (Zagreb 1998.) te da se \u010ditatelj mjesto engleskim izvornikom mo\u017ee poslu\u017eiti i sarajevskim izdanjima djel\u00e2 <\/font><\/font>Ideja istorije <\/font><\/font><\/i>Robina G. Collingwooda (1986.) te <\/font><\/font>Filozofija i ogledalo prirode<\/font><\/font><\/i> Richarda Rortyja (1990.)<\/font><\/font>
<\/font><\/font>
<\/font><\/font><\/p>\n

<\/font><\/font><\/p>\n

Filip Hamer\u0161ak<\/strong><\/font><\/font><\/font><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_acf_changed":false,"jetpack_post_was_ever_published":false,"_jetpack_newsletter_access":"","_jetpack_dont_email_post_to_subs":false,"_jetpack_newsletter_tier_id":0,"_jetpack_memberships_contains_paywalled_content":false,"_jetpack_memberships_contains_paid_content":false,"footnotes":"","jetpack_publicize_message":"","jetpack_publicize_feature_enabled":true,"jetpack_social_post_already_shared":false,"jetpack_social_options":{"image_generator_settings":{"template":"highway","default_image_id":0,"font":"","enabled":false},"version":2}},"categories":[4],"tags":[],"class_list":["post-1933","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-osvrti"],"acf":{"facebook_opis":""},"jetpack_publicize_connections":[],"jetpack_featured_media_url":"","jetpack_sharing_enabled":true,"jetpack-related-posts":[{"id":52520,"url":"https:\/\/historiografija.hr\/?p=52520","url_meta":{"origin":1933,"position":0},"title":"Predstavljanje knjige “Socialist Economics in Yugoslavia: A Critical History” u Zagrebu","author":"Branimir Jankovi\u0107","date":"17. travnja 2026.","format":false,"excerpt":"Pozivamo vas na predstavljanje knjige \"Socialist Economics in Yugoslavia: A Critical History\", autora Mislava \u00a0\u017ditka i Marka Grde\u0161i\u0107a (Routledge, 2026). Na predstavljanju \u0107e govoriti Branko Milanovi\u0107 (CUNY), Milica Uvali\u0107 (EUI), Zdravko Petak (FPZG) te autori.\u00a0 Predstavljanje \u0107e se odr\u017eati u srijedu 22. travnja u 16:00 sati na Fakultetu politi\u010dkih znanosti\u2026","rel":"","context":"U "Novosti"","block_context":{"text":"Novosti","link":"https:\/\/historiografija.hr\/?cat=3"},"img":{"alt_text":"","src":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Poziv-na-predstavljanje.png?fit=800%2C652&ssl=1&resize=350%2C200","width":350,"height":200,"srcset":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Poziv-na-predstavljanje.png?fit=800%2C652&ssl=1&resize=350%2C200 1x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Poziv-na-predstavljanje.png?fit=800%2C652&ssl=1&resize=525%2C300 1.5x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Poziv-na-predstavljanje.png?fit=800%2C652&ssl=1&resize=700%2C400 2x"},"classes":[]},{"id":52508,"url":"https:\/\/historiografija.hr\/?p=52508","url_meta":{"origin":1933,"position":1},"title":"Glazbena radionica \u201eDUGMETARA REVISITED\u201c","author":"Branimir Jankovi\u0107","date":"17. travnja 2026.","format":false,"excerpt":"DUGMETARA REVISITED glazbena radionica vodi: Ana Horvat 13., 20. i 27. travnja, od 18 do 20 sati Radiona, Nova cesta 186 Na tri radioni\u010dka susreta uranjamo u naslje\u0111e Dugmetare, biv\u0161e tvornice dugmadi na Savskoj cesti koja je po\u010detkom 2000-ih igrom slu\u010daja postala \u017eivo, jedinstveno mjesto glazbene proizvodnje. Svoje su probe\u2026","rel":"","context":"U "Novosti"","block_context":{"text":"Novosti","link":"https:\/\/historiografija.hr\/?cat=3"},"img":{"alt_text":"","src":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/TRESNJA_TRESTI.jpg?fit=380%2C475&ssl=1&resize=350%2C200","width":350,"height":200},"classes":[]},{"id":52704,"url":"https:\/\/historiografija.hr\/?p=52704","url_meta":{"origin":1933,"position":2},"title":"Predstavljanje knjige “Vladimir Vasiljevi\u0107: Moji do\u017eivljaji. Dnevni\u010dki zapisi iz Prvoga svjetskog rata i poratnoga vremena”","author":"Filip \u0160imunjak","date":"29. travnja 2026.","format":false,"excerpt":"Doga\u0111anja ovogodi\u0161njega Festivala povijesti Kliofest zapo\u010dinjemo ve\u0107 i prije samoga slu\u017ebenog otvaranja, predstavljanjem knjige \u201eMoji do\u017eivljaji. Dnevni\u010dki zapisi iz Prvoga svjetskog rata i poratnoga vremena\u201d Vladimira Vasiljevi\u0107a, koju su priredili Karlo Rukavina i Damir Agi\u010di\u0107. Pozivamo Vas na predstavljanje koje \u0107e se odr\u017eati u ponedjeljak 4. svibnja, s po\u010detkom u\u2026","rel":"","context":"U "Knjige"","block_context":{"text":"Knjige","link":"https:\/\/historiografija.hr\/?cat=8"},"img":{"alt_text":"","src":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Naslovna-V.-Vasiljevic.webp?fit=1200%2C600&ssl=1&resize=350%2C200","width":350,"height":200,"srcset":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Naslovna-V.-Vasiljevic.webp?fit=1200%2C600&ssl=1&resize=350%2C200 1x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Naslovna-V.-Vasiljevic.webp?fit=1200%2C600&ssl=1&resize=525%2C300 1.5x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Naslovna-V.-Vasiljevic.webp?fit=1200%2C600&ssl=1&resize=700%2C400 2x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Naslovna-V.-Vasiljevic.webp?fit=1200%2C600&ssl=1&resize=1050%2C600 3x"},"classes":[]},{"id":52717,"url":"https:\/\/historiografija.hr\/?p=52717","url_meta":{"origin":1933,"position":3},"title":"Okrugli stol “Dvjestapedeset godina Sjedinjenih Ameri\u010dkih Dr\u017eava \u2013 od kolonije do prve zemlje svijeta i dalje”","author":"Filip \u0160imunjak","date":"29. travnja 2026.","format":false,"excerpt":"Ove godine obilje\u017eava se 250. obljetnica osnutka Sjedinjenih Ameri\u010dkih Dr\u017eava, povodom koje je pokrenut niz rasprava o ameri\u010dkoj povijesti, njezinoj globalnoj ulozi i naslje\u0111u koje se prote\u017ee od 1776. do danas. Obljetnica je ujedno prilika za promi\u0161ljanje o tome kako danas tuma\u010dimo ameri\u010dku pro\u0161lost, ali i (aktualnu) ulogu SAD-a u\u2026","rel":"","context":"U "Novosti"","block_context":{"text":"Novosti","link":"https:\/\/historiografija.hr\/?cat=3"},"img":{"alt_text":"","src":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Kliofest-01-utorak-I-02-OS-250-godina-SAD.jpg?fit=1200%2C566&ssl=1&resize=350%2C200","width":350,"height":200,"srcset":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Kliofest-01-utorak-I-02-OS-250-godina-SAD.jpg?fit=1200%2C566&ssl=1&resize=350%2C200 1x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Kliofest-01-utorak-I-02-OS-250-godina-SAD.jpg?fit=1200%2C566&ssl=1&resize=525%2C300 1.5x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Kliofest-01-utorak-I-02-OS-250-godina-SAD.jpg?fit=1200%2C566&ssl=1&resize=700%2C400 2x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Kliofest-01-utorak-I-02-OS-250-godina-SAD.jpg?fit=1200%2C566&ssl=1&resize=1050%2C600 3x"},"classes":[]},{"id":52628,"url":"https:\/\/historiografija.hr\/?p=52628","url_meta":{"origin":1933,"position":4},"title":"Predavanje dopisnog \u010dlana HAZU Alaina Finkielkrauta Izrael, Europa, antisemitizam","author":"Branimir Jankovi\u0107","date":"23. travnja 2026.","format":false,"excerpt":"Francuski filozof Alain Finkielkraut, redoviti \u010dlan Francuske akademije i dopisni \u010dlan HAZU, odr\u017eat \u0107e predavanje\u00a0Izrael, Europa, antisemitizam u utorak 28. travnja 2026. u 13 sati u Knji\u017enici HAZU,\u00a0Strossmayerov trg 14 u Zagrebu. Uvodne rije\u010di odr\u017eat \u0107e\u00a0akademkinja \u017deljka \u010corak i\u00a0akademik Dra\u017een Katunari\u0107. Predavanje \u0107e se odr\u017eati na francuskom jeziku uz konsekutivno\u2026","rel":"","context":"U "Novosti"","block_context":{"text":"Novosti","link":"https:\/\/historiografija.hr\/?cat=3"},"img":{"alt_text":"","src":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Alain_Finkielkraut.jpg?fit=350%2C407&ssl=1&resize=350%2C200","width":350,"height":200},"classes":[]},{"id":52563,"url":"https:\/\/historiografija.hr\/?p=52563","url_meta":{"origin":1933,"position":5},"title":"Predavanje Nenada Fabijani\u0107a o stadionu Poljud u Splitu","author":"Branimir Jankovi\u0107","date":"21. travnja 2026.","format":false,"excerpt":"Znanstveno vije\u0107e za arhitekturu, urbanizam i ure\u0111enje prostora Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti organizira predavanje \u201cPo Poljudu\u201d koje \u0107e u srijedu 22. travnja 2026. s po\u010detkom u 14 sati u Knji\u017enici HAZU, Strossmayerov trg 14 u Zagrebu, odr\u017eati\u00a0prof. emerit. dr. art. Nenad Fabijani\u0107,\u00a0\u010dlan suradnik HAZU. Predavanje \u201ePo Poljudu\u201c (Projekt obnove)\u2026","rel":"","context":"U "Novosti"","block_context":{"text":"Novosti","link":"https:\/\/historiografija.hr\/?cat=3"},"img":{"alt_text":"","src":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Poljud-scaled.jpeg?fit=1200%2C800&ssl=1&resize=350%2C200","width":350,"height":200,"srcset":"https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Poljud-scaled.jpeg?fit=1200%2C800&ssl=1&resize=350%2C200 1x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Poljud-scaled.jpeg?fit=1200%2C800&ssl=1&resize=525%2C300 1.5x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Poljud-scaled.jpeg?fit=1200%2C800&ssl=1&resize=700%2C400 2x, https:\/\/i0.wp.com\/historiografija.hr\/wp-content\/uploads\/2026\/04\/Poljud-scaled.jpeg?fit=1200%2C800&ssl=1&resize=1050%2C600 3x"},"classes":[]}],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/1933","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=1933"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/1933\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=1933"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=1933"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/historiografija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=1933"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}