Lynn Hunt, ugledna povjesni\u010darka Francuske revolucije i teoreti\u010darka kulturnih studija, u knjizi Measuring Time, Making History<\/i> za temu uzima vrijeme, odnosno razvoj suvremenih predod\u017ebi o vremenu s ciljem da poka\u017ee \u0161to ono zna\u010di povjesni\u010darima. Namjera je jo\u0161 zahtjevnija ako se uzme u obzir da vrijeme uglavnom nije predmet rasprave me\u0111u povjesni\u010darima zbog uvjerenja da je ono jasna kategorija, a sama povijest zapis promjena u njemu. Hunt stoga otvara niz pitanja, od op\u0107enitih o samoj prirodi vremena do onih vezanih uz razvoj i kritiku povijesne znanosti. Na primjer, postoji li uop\u0107e vrijeme ili ono je tek fikcija u ljudskom umu? Ako postoji, je li apsolutno ili relativno? Imaju li rasprave o prirodi vremena ikakvih implikacija na povjesni\u010dare? Na koji je na\u010din kulturni milje, proiza\u0161ao iz okrilja zapadnog kr\u0161\u0107anstva, razvio svoj osobit na\u010din mjerenja vremena i kako je on utjecao na na\u0161e gledanje povijesti? Kakav je utjecaj modernosti na povijesnu znanost? Mo\u017ee li se modernost, kao i povijesna znanost op\u0107enito promatrati kao zapadnja\u010dka? <\/p>\n
U prvom poglavlju, Is Time Historical?<\/i> (str. 3-45), naglasak je stavljen na razvoj predod\u017ebi i mjerenja vremena od ranog srednjeg vijeka do razdoblja modernosti, odnosno na\u010dina na koji je vrijeme polako iz podru\u010dja religioznoga pre\u0161lo u sekularnu svakodnevnicu. Hunt isti\u010de osje\u0107aj nadolaze\u0107e “milenijske apokalipse\u201c koji je bio sna\u017eno prisutan u ranom srednjem vijeku, a proiza\u0161ao je iz nepreciznog ra\u010dunanja vremena i tuma\u010denja Biblije. Op\u0107enito, Hunt taj fenomen pripisuje srednjovjekovnom uvjerenju da vrijeme pripada Bogu. Vrijeme je fenomen s \u201eograni\u010denim trajanjem\u201c do trenutka Sudnjeg dana. Ipak, srednji vijek nije u sredi\u0161tu njezinog interesa i stoga onda ne ide tragom autora kao \u0161to su Oscar Cullman, Karl Loewith ili Mirce Eliade u dublji osvrt na kr\u0161\u0107ansko poimanje vremena. Umjesto toga, zadovoljava se osnovnim opisom geneze pojmova \u201eprije Krista\u201c i \u201enakon Krista\u201c (tj. BC i AD u engleskom jeziku na temelju djelomi\u010dnog latinskog utjecaja) i debatom koja je nastala oko mogu\u0107nosti i potrebe kori\u0161tenja zamjenskih, politi\u010dki korektnih izraza \u201eprije na\u0161e ere\u201c i \u201eposlije na\u0161e ere\u201c. <\/p>\n
Kako isti\u010de Hunt, pozivaju\u0107i se na autore poput Kosellecka, Pomiana, Ricoeua ili Andersona, presudni utjecaj u promjeni predod\u017ebe vremena imala je tehnologija u razvojnoj liniji od \u017eeljeznice do interneta. Tehnolo\u0161ki razvoj, uz sve ve\u0107u potrebu za preciznim, globalno standardiziranim vremenom dovodi do afirmacije \u201eprivatnog\u201c vremena. To je dovelo do danas dominantnog osje\u0107aja da je vrijeme relativno, ali sveprisutno. Hunt potvrdu vidi u ogromnoj \u201eeksploataciji\u201c vremena, od televizijskih serija koje se odvijaju u \u201erealnom vremenu\u201c do novinskih \u010dlanaka o kroni\u010dnom nedostatku vremena zbog utjecaja dana\u0161njeg na\u010dina \u017eivota.<\/p>\n
Naravno, prije \u201eprivatnog\u201c bilo je potrebno odrediti \u201esvjetsko\u201c vrijeme. Put do njega bio je slo\u017een. Oblikovanje \u201esvjetskog\u201c vremena obilje\u017eilo je prijelaz iz devetnaestog u dvadeseto stolje\u0107e. Bilo je uvjetovano potrebama koje je nametala onovremena tehnologija, prvenstveno \u017eeljeznica i pro\u017eeto individualnim otporima. Na primjer, Francuska je tek 1911. prihvatila svjetsko standardno vrijeme usugla\u0161eno 1884. godine i pritom ga odredila kao \u201epodrazumijevano pari\u0161ko vrijeme usporeno za devet minuta i dvadeset i jednu sekundu.\u201c <\/p>\n
Hunt navodi da su se povjesni\u010dari relativno sporo hvatali u ko\u0161tac s problemom vremena. Kao klju\u010dne trenutke isti\u010de pitanja koja su postavili Pierre Nola i Benedict Anderson. Prvi se zapitao ne vodi li interes za sje\u0107anje neizbje\u017eno i interesu za vrijeme. Prema drugom, ne odre\u0111uje li osje\u0107aj sveprisutnog i homogenog vremena, koje je zajedni\u010dko svima, na\u0161 interes za njega? Nakon njih, Hunt navodi i druge teoretske utjecaje koji su odredili interes povjesni\u010dara za vrijeme \u2013 marksizam, teoriju modernizacije, \u010dasopis Annales<\/i>, postmodernizam, poststrukturalizam i \u201epolitike identiteta.\u201c Me\u0111utim, vrijeme je jo\u0161 uvijek kontroverzna tema, pitanje na koje je historiografiji mo\u017eda i najte\u017ee odgovoriti. Ono oko \u010dega postoji konsenzus na Zapadu jest prirodnost moderne sheme vremena, budu\u0107i da ona le\u017ei u samim temeljima historiografije kao discipline. <\/p>\n
Me\u0111utim, pojava postkolonijalnih teorija dovela je do pojave mi\u0161ljenja koja historiju shva\u0107aju kao zapadnja\u010dki \u201cakademski imperijalizam\u201d. One kritiziraju zapadnja\u010dke historijske interpretacije fokusirane na modernizacijske pojave poput nacionalnih dru\u0161tava i ekonomskog \u201erazvoja\u201c kao specifi\u010dno europske fenomene. Rije\u010d je o polemici na koji \u0107e se Hunt detaljnije osvrnuti u tre\u0107em poglavlju.<\/p>\n
Drugo poglavlje, Modernity and History<\/i> (str. 47-91), otvara se poku\u0161ajem definiranja pojma \u201esuvremenog\u201c (tj. \u201emodernog\u201c). Hunt isti\u010de njegovo latinsko ishodi\u0161te i sve \u010de\u0161\u0107u pojavu u europskim jezicima u razdoblju od \u010detrnaestog do osamnaestog stolje\u0107a. Jo\u0161 va\u017enije, upravo u tom vremenu \u201emodernost\u201c se po\u010dinje do\u017eivljavati kao suprotnost starog, drevnog \u201eanti\u010dkog\u201c (ancient<\/i>). Hunt pritom isti\u010de da je izme\u0111u 1598. i 1650. godine samo 46 knjiga u svom naslovu imalo pojam \u201emoderno,\u201c dok je izme\u0111u 1650. i 1700. taj broj narastao do 562 naslova. To je odraz \u201ekulturolo\u0161kog rata\u201c koji se u tom razdoblju odvija izme\u0111u prista\u0161a \u201estarog\u201c i \u201emodernog\u201c. Takva podjela vremena posljedi\u010dno je vodila do uvo\u0111enja \u201esrednjeg vijeka\u201c u prostor izme\u0111u dvaju razdoblja. Prete\u017eno negativna percepcija srednjega vijeka dugo se odr\u017eala. Njene temelje postavio je Voltaire u svojoj Encyclop\u00e9die<\/i> zaklju\u010dkom da je povijest srednjeg vijeka zapravo \u201ebarbarska povijest barbarskih naroda\u201c. Od Voltairea pa nadalje, intelektualci prosvjetiteljskog razdoblja i njihovi nasljednici prona\u0161li su uzorak u povijesti po kojem se dru\u0161tvo razvijalo od divljeg prema civiliziranom. Civilizacija se kao koncept postepeno povezala s evolucionisti\u010dkim pogledom na povijest. Intelektualci poput Charles-Louisa Montesquieua, Anne-Robert-Jacquesa Turgota, Adama Smitha, Adama Fergusona ili Johna Millera bili su uvelike pod utjecajem mi\u0161ljenja da je ljudsko dru\u0161tvo u povijesti pro\u0161lo kroz vi\u0161e etapa razvoja. Upravo je Turgot, podupiran od \u0161kotskih filozofa i kroz utjecaj Francuske revolucije, najvi\u0161e pridonio \u0161irenju ideje progresivne povijesti.<\/p>\n
Francuska revolucija donosi prohtjev za prijelomom sa svime, pa i s vremenom. Po\u010detni korak bilo je shva\u0107anje da \u201emoderno\u201c vrijeme po\u010dinje s uspostavom Republike. Time je ancien r\u00e9gime<\/i> doslovce gurnut u srednji vijek. Prema shva\u0107anju progresivnog razvoja, on je bio na ni\u017eem stupnju, kao dio prethodne etape ljudskog razvoja. Ono \u0161to Hunt primje\u0107uje jest da su revolucionari stvorili odre\u0111eni do\u017eivljaj \u201emitske sada\u0161njosti\u201c u kojoj su se \u010dinili veliki herojski koraci u malim vremenskim razmacima. Tako su novine R\u00e9volutions de Paris<\/i> o tre\u0107em tjednu srpnja 1789. godine pisale kao o “tjednu koji je bio kao \u0161est stolje\u0107a.” Tako\u0111er, uveden je novi kalendar koji je donio tjedan od deset dana i nova imena mjeseci. Isto tako, liturgijski kalendar poku\u0161ao se u\u010diniti nepotrebnim, budu\u0107i da su dani u revolucionarnom kalendaru bili posve\u0107eni \u017eivotinjama, alatima, biljkama i mineralima. Ipak, novi kalendar nije se odr\u017eao, iako su neki simboli revolucije opstali, poput trobojnice ili Marianne. \u010cak se i giljotina odr\u017eala, navodi Hunt pomalo cini\u010dno. <\/p>\n
Ono \u0161to je na \u0161iroj razini puno bitnije jest da iz Francuske revolucije izrasta pojam modernosti kao nusprodukt revolucionara i njihovih protivnika. Uostalom, ono tad postaje politi\u010dko pitanje. Bitno ga je kontrolirati. To je jedan od razloga zbog kojih dolazi do raskida s pro\u0161losti. Hunt navodi da je to odvajanje vodilo do odre\u0111enog oblika \u201ekulturne melankolije\u201c, ali je zato pisanju povijesti dalo ve\u0107u ulogu nego ikad prije, pogotovo jer je revolucija otvorila mjesto u povijesti \u201eobi\u010dnim\u201c ljudima kojima se obra\u0107ala.<\/p>\n
Me\u0111utim, modernost je kategorija koja uvelike odra\u017eava osje\u0107aj vremena. Hunt navodi definiciju Reinharta Kosellecka prema kojoj je povijest od ranog novog vijeka bila \u201evremenski ograni\u010dena\u201c tako \u0161to je postala \u201ejedinstvena\u201c i nadmo\u0107nija prethodnim razdobljima. Prestala je biti skupljali\u0161te repetativnih primjera i pretvorila se u neponavljaju\u0107i napredak. Pomalo tautolo\u0161ki, osje\u0107aj ubrzanja vremena uzorkovan je samom moderno\u0161\u0107u. Taj osje\u0107aj ubrzanja uvelike je povezan s tehnolo\u0161kim napretkom koji se dojmio ljudi devetnaestog stolje\u0107a. Hunt isti\u010de, preko primjera Heinricha Heinea, kako osje\u0107aj da svijet postaje klaustrofobi\u010dno malen nije simptom \u201eere interneta,\u201c nego je bio prisutan i u ranijim razdobljima.<\/p>\n
Ono \u0161to zabrinjava Hunt jest da je u obrazovanju do\u0161lo do stanovitog reductio ad absurdum<\/i> na dva na\u010dina. Prvi je opadanje udjela predmodernih tema u obrazovanju. Dok su u devetnaestom i ve\u0107em dijelu dvadesetog stolje\u0107a studenti povijesti uglavnom u\u010dili anti\u010dku i srednjovjekovnu povijest, taj se omjer danas preokrenuo u korist prou\u010davanja dvadesetog stolje\u0107a. Hunt donosi podatak da se u \u201eposljednjih nekoliko godina\u201c vi\u0161e od polovice doktoranata iz povijesti u Sjedinjenim Ameri\u010dkim Dr\u017eavama specijaliziralo za ameri\u010dku povijest dvadesetog stolje\u0107a.1<\/sup><\/a><\/sup> Drugi problem koji Hunt uo\u010dava pojava je \u201enovih\u201c povijesti koje nastaju kao posljedica pritiska da se svako malo donose inovacije na odre\u0111enu temu.2<\/sup><\/a><\/sup> Zbog toga studenti sve manje poznaju historiografsku produkciju nastalu tijekom i prije prve polovice dvadesetog stolje\u0107a.<\/p>\n Zaklju\u010dno, tre\u0107e poglavlje Post Times or the Future of the Past<\/i> (str. 93-133) po\u010dinje tvrdnjom da je zapadnja\u010dko poimanje vremena utjecalo na cijeli svijet. Klju\u010dni trenutak je ve\u0107 spomenuto usvajanje svjetskog standardnog vremena 1884. godine kada je dvadeset i pet dr\u017eava poslao delegate na me\u0111unarodnu konferenciju u Washingtonu. Iako svi zaklju\u010dci doneseni na toj konferenciji nisu odmah prihva\u0107eni od strane nekih dr\u017eava-sudionica, Hunt navodi da je u usporedbi s usvajanjem gregorijanskog kalendara, koji iznosi kao primjer zapadnja\u010dke hegemonije koja je proiza\u0161la iz slo\u017eenog i nepredvidljivog razvoja doga\u0111aja, konsenzus bio mnogo br\u017ee i jednostavnije postignut. Nude\u0107i primjer shva\u0107anja gregorijanskog kalendara kao ogranka zapadnja\u010dke kulturne dominacije Hunt iznosi \u010dlanak kenijskog intelektualca Ali Mazruija iz 1974. godine koji se bavi nasilnim urastanjem strane civilizacije u Afriku. S druge strane, Hunt Mazruiju predbacuje nedosljednost budu\u0107i da je dobrovoljno prihvatio utjecaje \u201estrane civilizacije,\u201c od obrazovanja u Engleskoj do akademske karijere u Sjedinjenim Ameri\u010dkim Dr\u017eavama. Stoga se name\u0107e pitanje mo\u017eemo li izbje\u0107i zapadnja\u010dke oblike kontrole vremena, \u010dak ako i \u017eelimo? U potrazi za odgovorom otvara se drugo pitanje kojem Hunt posve\u0107uje vi\u0161e pozornosti \u2013 da li je povijest zapadnja\u010dka?<\/p>\n Od razdoblja prosvjetiteljstva razvijala se ideja o progresivnom razvoju koji ispunjava cijelu svjetsku povijest, a koja izme\u0111u ostalog postaje temelj teleolo\u0161kog vi\u0111enja povijesti. Idu\u0107i korak je pojava \u201eorijentalisti\u010dkog\u201c diskursa. Na primjeru Hegelovih razmi\u0161ljanja, Hunt pokazuje kako su azijske i sjevernoafri\u010dke civilizacije dobivale udio u tuma\u010denju progresivnog razvoja ljudskog dru\u0161tva. S druge strane, Hegelu je subsaharska Afrika ostala izvan okvira \u201epovijesnoga\u201c kao \u201edivlja i nepripitomljena\u201c. Tijekom devetnaestog stolje\u0107a, \u201enepovijesnost\u201c podru\u010dja poput Afrike ili Gvineje, odnosno njihova pozicija na dnu ljestvice progresa, po\u010dela se shva\u0107ati kao neosporna \u010dinjenica. To se najbolje vidi u tvrdnji koju je izrekao Joseph Marie de G\u00e9rando: \u201eputnik-filozof koji plovi do ruba Zemlje zapravo putuje kroz vrijeme; on istra\u017euje pro\u0161lost; svaki korak koji napravi je prolaz kroz vijek.\u201c Za Hunt, ovo je svjedo\u010danstvo evolucijskog do\u017eivljaja vremena koje je u odre\u0111enom trenutku uvelike iskrivilo shva\u0107anja pojedinih znanstvenih disciplina. Na primjer, antropolozi su bili primorani pisati o \u201eprimitivnim\u201c ljudima kao da oni ne dijele isti trenutak u vremenu s \u201erazvijenim\u201c dru\u0161tvima. U historiografiji su povijesti \u201edrugih\u201c imale tendenciju da postanu varijacije glavnog narativa pod naslovom \u201ePovijest Europe\u201c. Stoga se otvorilo pitanje, koje posebno nagla\u0161ava Ashis Nandy, treba li do\u0107i do odbacivanja povijesti? Me\u0111utim, ono se javilo jo\u0161 tijekom devetnaestog stolje\u0107a u raspravama o historicizmu i antihistoricizmu te se postepeno razvilo do shva\u0107anja da u jednom trenutku nastupa kraj povijesti. Prema Hunt, takva shva\u0107anja \u0107e se javljati dokle god bude same povijesti. Posljedi\u010dno, pojavila se i kritika koncepta modernosti. Naime, nedostatak modernosti je da ograni\u010dava horizont povijesnog jer se vremenski ograni\u010dava na razdoblje od zadnjih dvjesto godina, a prostorno na Zapad. Na taj na\u010din se ignorira ve\u0107ina povijesti koja se odigrala izvan re\u010denog prostorno-vremenskog okvira. Me\u0111u kriti\u010darima zbog toga, kao reakcija, nastaju koncepti novih \u201emodernosti\u201c \u2013 kolonijalne, japanske, indijske i sli\u010dno \u2013 koji samo upotpunjuju re\u010deni skup nedostataka u pristupu povijesti i stvaraju zatvoreni krug. <\/p>\n Shva\u0107anje da je povijest teleolo\u0161ka, odnosno da ima svoju svrhovitost, pratilo je i teleolo\u0161ko vi\u0111enje modernosti. Hunt vjeruje da se takav stav mo\u017ee promijeniti. Tada bi se napravio odmak od anti\u010dkih, srednjovjekovnih i modernih kategorizacija prema \u0161iroj i otvorenijoj svijesti o budu\u0107nosti, ali i pro\u0161losti. Hunt stoga predla\u017ee djelomi\u010dni povratak vrijednostima koje izra\u017eava Voltaireva historie g\u00e9n\u00e9rale<\/i>. To ne zna\u010di da bi evolucionisti\u010dki pogled jednostavno nestao jer, za razliku od progresa ili eurocentrizma, on te\u0161ko izlazi iz vokabulara povjesni\u010dara. Hunt potvrdu svog mi\u0161ljena vidi u rije\u010dima Daniela Smaila. On je kritizirao povjesni\u010dare koji po\u010detke povijesti jo\u0161 uvijek datiraju iznimno kontroverzno. Naime, iako je tuma\u010denje povijesti odavno iza\u0161lo iz zagrljaja kr\u0161\u0107anskog narativa, Smail smatra da je historiografija jo\u0161 uvijek ome\u0111ena njegovim granicama. Rajski vrt je jednostavno zamijenjen Sumerom, a da se pritom nije izvr\u0161ila dublja promjena shva\u0107anja. Smail stoga smatra da treba odstraniti razdjelnicu prethistorija\/povijest u korist darvinisti\u010dkog evolucionisti\u010dkog pogleda. Na taj bi se na\u010din razvio novi narativ temeljen na \u201eneurohistoriji\u201c. Barbara Adams se izravno nadovezuje na takav stav kritikom dihotomije prirodnog i dru\u0161tvenog vremena koja je ugra\u0111ena u analize \u201eprimitivnih\u201c dru\u0161tava te se zbog nje name\u0107e zaklju\u010dak da spadaju u sferu \u201enepovijesnoga\u201c. Naravno, svijest o problemati\u010dnosti trodijelne razdiobe na anti\u010dko, srednjovjekovno i moderno nije novost. Hunt smatra da bi mo\u017eda bolje bilo da se za vremensko ome\u0111ivanje koriste stolje\u0107a, a ne epohe. Tako bi povjesni\u010dari bili prisiljeni da budu precizniji oko toga \u0161to zapravo misle.<\/p>\n <\/sup> <\/p>\n Kako zavr\u0161no poglavlje ide kraju, name\u0107e se pitanje na koji bi na\u010din stoga trebalo pisati \u201eglobalnu povijest?\u201c Hunt putokaz pronalazi u radovima Sanjaya Subrahmanyama. Prema njemu, postoje mnogi na\u010dini percepcije pro\u0161losti u bilo kojem dru\u0161tvu, no oni nisu nu\u017eno \u201epovijesni\u201c. Stoga je neprirodno dijeliti dru\u0161tva na \u201epovijesna\u201c ili \u201enepovijesna\u201c. \u0160to se Hunt ti\u010de, \u201epovijesnost\u201c bi se trebala pro\u0161iriti na na\u010din da povijest postane naslje\u0111e svih ljudi i svih vremena, umjesto da jo\u0161 uvijek bude identificirana s disciplinom koja se pou\u010dava na sveu\u010dili\u0161tima zapadnoga svijeta ili oblikom pisanja formiranim jo\u0161 od strane Herodota.3<\/p>\n <\/sup><\/a><\/sup><\/p>\n <\/p>\n * * *<\/p>\n <\/p>\n U uvodu ovoga prikaza navedena su pitanja i nedoumice oko vremena koje je Hunt uzela kao temelj knjige Measuring Time, Making History<\/i>. Samim pogledom na njih name\u0107e se zaklju\u010dak da odgovori nisu jednostavni, a vjerojatno nikada i ne\u0107e biti posve jasni i jednozna\u010dni. No u ovoj ih knjizi ionako ne treba tra\u017eiti. Kritikom niza klju\u010dnih to\u010daka na kojima se dana\u0161nji do\u017eivljaj vremena oblikovao, Hunt prvenstveno isti\u010de potrebu za polemikom, djelomi\u010dno i revizijom, a ne kona\u010dnim odgovorima. Stoga zasluga ove knjige le\u017ei u tome da u velikoj mjeri preispituje sam smisao povijesti kao discipline, a to je problem oko kojega se svaki ozbiljan povjesni\u010dar bar jednom u \u017eivotu zapitao. Ona nije ni prva ni zadnja te vrste, ali ima prednost \u0161to iza nje stoji veliko znanje i umije\u0107e autorice da na sa\u017eet i jasan na\u010din obuhvati iznimno slo\u017een odnos vremena i povijesti.<\/p>\n<\/p>\n Tomislav Bali<\/span><\/p>\n Bilje\u0161ke<\/span><\/p>\n