{"id":15557,"date":"2019-07-05T16:42:31","date_gmt":"2019-07-05T16:42:31","guid":{"rendered":"http:\/\/historiografija.hr\/?p=15557"},"modified":"2019-07-05T17:38:09","modified_gmt":"2019-07-05T17:38:09","slug":"branimir-jankovic-kolumna-javna-povijest-u-cemu-je-problem-s-pojmom-popularizacija-povijesti","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/historiografija.hr\/?p=15557","title":{"rendered":"Branimir Jankovi\u0107 \u2013 kolumna \u201eJavna povijest\u201c \u2013 U \u010demu je problem s pojmom \u201epopularizacija povijesti\u201c?"},"content":{"rendered":"

Termin \u201epopularizacija povijesti\u201c postupno se udoma\u0107io u hrvatskoj historiografiji i javnosti te ga mo\u017eemo susresti na razli\u010ditim mjestima. Njime se u pravilu ozna\u010dava pribli\u017eavanje povijesti \u0161iroj \u2013 odnosno kako se \u010desto ka\u017ee \u2013 \u201enestru\u010dnoj publici\u201c. Rezultat je to primjene uvrije\u017eenog op\u0107eg termina \u201epopularizacija znanosti\u201c, rje\u010dni\u010dki definiranog kao \u201enastojanje i djelovanje da se znanstvene itd. spoznaje izlo\u017ee i prika\u017eu na pristupa\u010dan na\u010din\u201c (Hrvatski jezi\u010dni portal<\/em>). Iz toga proizlazi da se pod \u201epopularizacijom povijesti\u201c podrazumijeva populariziranje povijesti kao discipline, dakle \u201epopularizacija povijesne znanosti\u201c. To bi zna\u010dilo da se \u0161iroj publici pribli\u017eavaju znanstveni rezultati akademske historiografije i profesionalnih povjesni\u010dara i povjesni\u010darki. No neki pod \u201epopularizacijom povijesti\u201c ne misle samo na pribli\u017eavanje rezultata historiografije nego i odre\u0111enih povijesnih tema koje su \u0161iroj javnosti manje poznate.<\/p>\n

Ve\u0107 tu naslu\u0107ujemo potencijalne probleme upitamo li se \u0161to se sve zapravo popularizira u toj vi\u0161eslojnoj rije\u010di \u201epovijest\u201c (koja pokriva i pro\u0161lost, i povijest, i historiju), a posebno ako se zapitamo tko se ustvari krije iza tzv. \u0161ire i nestru\u010dne publike. Pitanja postaju jo\u0161 slo\u017eenija ako u raspravu uklju\u010dimo javnu povijest kao povijesnu poddisciplinu, odnosno javnu povijest kao \u0161iroku zastupljenost povijesti u javnoj sferi, koja daleko prelazi granice dosega povijesne znanosti. Recimo odmah: iz perspektive javne povijesti termin \u201epopularizacija povijesti\u201c nikako nije adekvatan. Mo\u017ee li se popularizirati povijest onima koji su ju pro\u017eivjeli?<\/p>\n

O\u010dito je da nije mogu\u0107e olako prenositi op\u0107u popularizaciju znanosti \u2013 primjerice prirodnih i tehni\u010dkih znanosti \u2013 na povijesnu znanost. I dok su fizi\u010dari upu\u0107eni na popularizaciju znanosti kako bi pribli\u017eili \u0161iroj publici razmjerno te\u0161ko razumljiva stru\u010dna obja\u0161njenja primjerice gravitacije (iako smo njome svi okru\u017eeni), s povjesni\u010darima stvari funkcioniraju ne\u0161to druga\u010dije. Iako bi i povjesni\u010dari mogli \u0161iroj publici poku\u0161ati pribli\u017eiti slo\u017eenost vlastite struke ukazuju\u0107i na nu\u017eno postojanje vi\u0161e razli\u010ditih pogleda i perspektiva, obja\u0161njenja i tuma\u010denja povijesnih pojava \u2013 te da je potrebno uzimati u obzir mnoge procese i kontekste, da vlastito iskustvo ne treba poop\u0107avati, da je odnos \u010dinjenica i interpretacija kompleksan \u2013 povjesni\u010dari u hrvatskoj javnosti uglavnom me\u0111utim ne govore publici o takvoj slo\u017eenosti povijesti, ve\u0107 naj\u010de\u0161\u0107e zastupaju odre\u0111ene stavove kao neprijeporne.<\/p>\n

Osim \u0161to time publici nije sugerirana kompleksnost poimanja povijesti, tome zasigurno ne pridonosi \u0161to smo povijest nerijetko osobno pro\u017eivjeli, \u0161to imamo direktno obiteljsko iskustvo i unaprijed definirane stavove o povijesnim temama. U tome je jedan od glavnih problema na koji nailazi \u201epopularizacija povijesti\u201c jer je to sredi\u0161nje motri\u0161te iz kojeg ljudi gledaju na povijest \u2013 kako na to \u0161to se dogodilo, tako i na to kako o tome govoriti – te kako prosu\u0111uju povjesni\u010dare u javnosti. Sve navedeno sugerira da spomenuta \u201e\u0161ira publika\u201c u slu\u010daju povijesti nije samo publika. Nju \u010dine ljudi koji su i subjekti i objekti povijesti te su \u010desto i akteri \u2013 aktivni sudionici \u2013 koji zajedno s povjesni\u010darima, politi\u010darima, medijima i kulturnim pam\u0107enjem zastupaju povijest i razli\u010dita kolektivna sje\u0107anja na nju u javnoj sferi. Nije dakle rije\u010d o pasivnoj publici, pukim recipijentima koji pasivno primaju ono \u0161to im o povijesti govore povjesni\u010dari. Ne radi se stoga o ponekad elitisti\u010dki zami\u0161ljenom \u010dinu popularizacije znanosti u kojem znanstvenici prenose nestru\u010dnjacima znanstvene spoznaje \u2013 odozgo prema dolje.<\/p>\n

Prije se radi o participiranju u povijesti \u2013 kod onih koji su je pro\u017eivjeli i oblikovali \u2013 odnosno o participiranju u raspravama o povijesti, nego o populariziranju povijesti. Iz toga razloga javna povijest kritizira postavke popularizacije i zala\u017ee se za participativnost i dijalog o povijesti. Javna povijest ukazuje na to da ljude itekako zanima povijest i da su s njom na razli\u010dite na\u010dine povezani (Roy Rosenzweig, David Thelen, The Presence of the Past: Popular Uses of History in American Life<\/em>, 1998). Poput mnogih koji to jednostavno iskazuju, kao u romanu Aleksandra Hemona Nije ovo tvoje<\/em>: \u201eKad sam bio mali, \u017eelio sam biti histori\u010dar\u201c (2018, str. 13). Ljudi k tome neizbje\u017eno imaju povijesno iskustvo i politi\u010dki stav o pro\u0161losti, a mnogi me\u0111u njima su iznimno uronjeni u povijest jer ona za njih ima vode\u0107u ulogu u oblikovanju individualnog i kolektivnog identiteta. To obi\u010dno nije usporedivo s drugim podru\u010djima i odnosom prema ostalim znanostima. Osim toga, participativnost je klju\u010dna rije\u010d javne povijesti pa osobito muzeji ve\u0107 du\u017ee vrijeme aktivno uklju\u010duju mnoge pojedince i zajednice u pripremu izlo\u017ebi. Pritom dolazi do suradnje i dijaloga povjesni\u010dara, kustosa, aktera, svjedoka i publike.<\/p>\n

Iz takve dijalo\u0161ke i suradni\u010dke prakse javne povijesti, koja se temelji na izravnoj me\u0111usobnoj komunikaciji s akterima, svjedocima i publikom, krenulo se jo\u0161 dalje u razmatranje koncepta dijeljenog autoriteta (zajedni\u010dkog autoriteta, shared authority<\/em>). Po\u010delo je s istoimenom knjigom Michaela Frischa (A Shared Authority: Essays on the Craft and Meaning of Oral and Public History<\/em>, 1990), a nezaobilazno se nastavlja problematizirati u svakoj recentnoj knjizi o javnoj povijesti. Polazi\u0161te je da javni povjesni\u010dar u odre\u0111enoj mjeri dijeli autoritet sa sudionicima povijesti i zajednicom o \u010dijoj je povijesti rije\u010d. Neki \u010dak idu i dalje od toga pozivaju\u0107i se na to da je zapravo svatko svoj povjesni\u010dar (Carl Becker, \u201eEveryman His Own Historian\u201c, American Historical Review<\/em>, 37, br. 2, 1932) ili postavljaju\u0107i pitanje tko uop\u0107e posjeduje pro\u0161lost.<\/p>\n

Dakako, to nije bez problema. U literaturi o javnoj povijesti upozorava se stoga i na ograni\u010denja osjetljivog koncepta dijeljenog autoriteta (Thomas Cauvin, poglavlje \u201eShared Authority: Purposes, Challenges, and Limits\u201c, Public History: A Textbook of Practice<\/em>, 2016, str. 216-229). To dakle ne zna\u010di da se povjesni\u010dar treba odre\u0107i svog stru\u010dnog autoriteta. U spomenutu suradnju i dijalog povjesni\u010dari unose svoju profesiju, metodologiju, analiti\u010dnost i kriti\u010dnost. Profesionalni povjesni\u010dari nisu obvezani svjedocima i usmenim povijestima. No za povjesni\u010dare je ipak va\u017eno da uzmu u obzir do\u017eivljena iskustva i razli\u010dite perspektive te razmotre mogu\u0107nosti uklju\u010divanja onih iskustava i perspektiva koje su isklju\u010dene iz dominantnih povijesnih narativa. Naravno, i da preispitivaju vlastito iskustvo, perspektivu i poziciju. U svakom slu\u010daju, veliko je pitanje za javnu povijest kako uspostaviti stru\u010dnu ravnote\u017eu u takvoj suradnji i dijalogu (\u201eA central question for public historian in the twenty-first century remains how nonhierarchial community-based methodologies can be merged successfully with professional standards to become part of a historical practice that is both more decentralized and more collaborative\u201c, Barbara Franco, \u201eDecentralizing Culture. Public History and Communities\u201c, The Oxford Handbook of Public History<\/em>, 2017, str. 84).<\/p>\n

Navedeno je posebno te\u0161ko kada smo suo\u010deni s podijeljenostima i suprotstavljenostima te simboli\u010dkim borbama i ratovima oko povijesti i povijesnih kontroverzi. U takvim sna\u017eno polariziranim situacijama oni koji imaju odre\u0111ena pojedina\u010dna, obiteljska ili kolektivna iskustva i sje\u0107anja \u2013 i s njima nu\u017eno povezane emocije, stavove i identitete \u2013 nisu ve\u0107inom spremni prihvatiti druga\u010diji stru\u010dni pogled primjerice povjesni\u010dara koji dolazi sa suprotne politi\u010dke ili etni\u010dke strane. Ni povjesni\u010dari me\u0111utim \u010desto nisu spremni odmaknuti se od svog iskustva ili sje\u0107anja te prihvatiti druga\u010dije tuma\u010denje povijesnih kontroverzi. To dodatno ote\u017eava problematiku populariziranja, participiranja, dijeljenog autoriteta, suradnje i dijaloga. No bez obzira na jasna ograni\u010denja razli\u010dite vrste, va\u017eno je da povjesni\u010dari otvaraju kompleksne i kontroverzne teme te poti\u010du komunikaciju sa povijesnim svjedocima i dijalog sa \u0161irom publikom.<\/p>\n

Iako povijesno iskustvo i svjedoke ne treba apsolutizirati i potrebno ih je kritizirati, povjesni\u010darima su oni ipak dragocjeni. U ovoj kolumni \u010desto spominjani povjesni\u010dar Marc Bloch ilustrirao je to sljede\u0107im rije\u010dima: \u201eMnogo sam puta \u010ditao, \u010desto sam pri\u010dao pri\u010de o ratovima i bitkama. Jesam li uistinu znao, u punom smislu glagola znati, jesam li znao iznutra, prije nego \u0161to sam s\u00e2m iskusio groznu mu\u010dninu, \u0161to za vojsku zna\u010di opkoljenje, za narod poraz?\u201c (Apologija historije ili zanat povjesni\u010dara<\/em>, 2008, str. 65). Osim osobnog iskustva i pojedina\u010dnih svjedoka obuhva\u0107enih usmenom povijesti, treba uputiti i na \u0161iru suradnju s udrugama i lokalnim zajednicama kojima je povijest va\u017eno podru\u010dje \u017eivota i rada. Pritom uspostavljanje partnerskog odnosa ne podrazumijeva gubitak stru\u010dnog autoriteta i spoznajni relativizam jer ne zna\u010di naravno da sva iskustva i mi\u0161ljenja treba jednako stru\u010dno vrednovati.<\/p>\n

Zaklju\u010dno re\u010deno, kao kod \u0161iroko shva\u0107ene \u201epopularizacije povijesti\u201c, tako \u010dak i u situacijama \u201epopularizacije povijesne znanosti\u201c susre\u0107emo podijeljeni autoritet u smislu slaganja ili oponiranja iz pozicije vlastitog iskustva i sje\u0107anja onome \u0161to govore povjesni\u010dari, posebno oko kontroverznih pitanja. U svakom slu\u010daju, nailazimo na dijeljeno ili suprotstavljeno iskustvo te podijeljenost oko zna\u010denja koje pridajemo izdvojenim povijesnim doga\u0111anjima ili povijesti u cjelini, kao i tome kako upotrijebiti ili kako se upotrebljava (odre\u0111ena) povijest. To je razmjerno rijetko u popularizaciji drugih znanosti i zbog toga je povijest u odre\u0111enoj mjeri specifi\u010dna. Ne govori se zato slu\u010dajno o (javnoj) povijesti kao dru\u0161tvenom znanju (Hilda Kean, \u201ePublic History as a Social Form of Knowledge\u201c, The Oxford Handbook of Public History<\/em>, 2017, str. 403-422).<\/p>\n

Stoga su termini poput \u201epopularizacije povijesti\u201c ili \u201epopularizacije povijesne znanosti\u201c ipak dakle preuski da bi pokrili sve ono \u0161to se doga\u0111a s povije\u0161\u0107u u \u0161iroj javnosti. Uz popularizaciju, na djelu je o\u010dito i participacija, i dijeljeno iskustvo te u odre\u0111enoj mjeri i dijeljeni autoritet, kao i uzajamna suradnja, i dijalog. Pritom opre\u010dna iskustva i sje\u0107anja, neizbje\u017ene emocionalne reakcije i ideolo\u0161ki stavovi, razli\u010dite perspektive i tuma\u010denja, neprekidne upotrebe i zloupotrebe povijesti nu\u017eno vode do znatne dinamike slaganja i suprotstavljanja, odnosno diskusije i polemike, dr\u017ee\u0107i polje \u0161ire shva\u0107ene javne rasprave o povijesti stalno otvorenim.<\/p>\n

 <\/p>\n

—<\/p>\n

 <\/p>\n

Prethodna kolumna:<\/p>\n

 <\/p>\n

Branimir Jankovi\u0107 \u2013 kolumna \u201eJavna povijest\u201c \u2013 Javni status znanja o Jasenovcu ili kako je javna povijest porazila akademsku historiografiju<\/a><\/p><\/blockquote>\n