Knjiga Maxa Bergholza \u201cNasilje kao generativna sila\u201d bila bi katarzi\u010dna i iskupljuju\u0107a za Hrvate, Srbe i Bo\u0161njake iz 1941, kao i iz 1991, kada bi bilo volje da ju se cjelovito pro\u010dita.<\/p>\n
Max Bergholz (1973.) je profesor na Sveu\u010dili\u0161tu Concordia u Montrealu, gdje predaje \u201cpovijest nacionalizma, nasilja i Balkana\u201d. Tako barem pi\u0161e u nakladni\u010dkoj bilje\u0161ci njegova bosanskog i hrvatskog izdava\u010da. Vjerojatno Bergholz predaje i jo\u0161 ne\u0161to, ali ovako pobrojano, mo\u017eda ba\u0161 ovim redoslijedom, sugerira nam da \u010dovjek predaje sve, ili skoro sve \u0161to se o ljudima jugoisto\u010dno od Sutle i zapadno od bugarske granice uop\u0107e jo\u0161 i treba znati. (To je onda i dobra prilika da se otklizne u stereotip i u autoflagelaciju, \u0161to je, opet, druk\u010dija forma bla\u017eenog neznanja\u2026)<\/p>\n
Knjiga \u201cNasilje kao generativna sila\u201d, podnaslovljena kao \u201cIdentitet, nacionalizam i sje\u0107anje u jednoj balkanskoj zajednici\u201d, objavljena je 2016. na engleskom te je u Sjedinjenim Dr\u017eavama do\u010dekana s vrlo ozbiljnim nagradama i priznanjima. Dvije godine kasnije, krajem 2018, Buybook je objavljuje u prijevodu Senade Kreso. Knjiga ima, na prvi pogled, vrlo ezoteri\u010dnu temu: istra\u017eivanje o korijenima i uzrocima zlo\u010dina s po\u010detka rujna 1941, kada je u manje od dva dana sjekirama, no\u017eevima i kosama, te vatrenim oru\u017ejem poubijano oko dvije tisu\u0107e \u017eitelja Kulen Vakufa, pitoresknog i ubavog gradi\u0107a u sjeverozapadnoj Bosni, na tada nevidljivoj granici s Hrvatskom.<\/p>\n
Bergholz se krajnje akribi\u010dno bavi istra\u017eivanjem doga\u0111aja koji su, barem za na\u0161e prilike, dobro dokumentirani, historiografski su vi\u0161estruko obra\u0111eni i fragmentarno opisani u nizu memoarski djela, te su – \u0161to je svakako od ve\u0107eg utjecaja na zajednicu – ugra\u0111eni u konstitutivnu legendu kulenvakufskog, kraji\u0161kog i li\u010dkog kraja, te u tri me\u0111usobno isklju\u010duju\u0107e i konfrontirane lokalne legende, srpsku, hrvatsku i bo\u0161nja\u010dku, ali, na sljede\u0107oj razini, i u dr\u017eavotvorne legende socijalisti\u010dke Jugoslavije i nezavisne Hrvatske, kao i u nekoliko okolnih otpadni\u010dkih legendi.<\/p>\n
Bergholz iz razli\u010ditih razloga povijest nastoji predo\u010diti i ispripovijedati kao pripovijest. Osim \u0161to se na takav na\u010din knjiga konfrontira s nizom prethodnih povijesnih interpretacija, ona se konfrontira i sa svakom, ali ba\u0161 svakom, legendom o predo\u010denim i interpretiranim doga\u0111ajima. Ne bude li ignorirana – \u0161to je, ipak, najvjerojatnija sudbina svake knjige me\u0111u reanalfabetiziranim, nanovo onepismenjenim kulturama u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji – Bergholzova \u0107e knjiga kod svih izazvati besprimjerni gnjev i odbijanje. Izme\u0111u ostalog i zato \u0161to se ovaj autor prvi bavi cjelinom doga\u0111aja, koje su drugi, svatko u skladu s na\u010delom legende koju zastupa, predstavljali strogo fragmentarno.<\/p>\n
Max Bergholz kronolo\u0161ki donosi ono \u0161to se u krajevima izme\u0111u Donjeg Lapca, Kulen Vakufa i Srba zbiva nakon 10. travnja 1941. i uspostave Nezavisne Dr\u017eave Hrvatske. Pritom neobi\u010dno temeljito predo\u010dava i sve \u0161to je jo\u0161 mogu\u0107e znati, dokumentirati ili zabilje\u017eiti kao sje\u0107anje, o unutaretni\u010dkim i me\u0111uetni\u010dkim dinamikama iz prijeratnih vremena, naro\u010dito pa\u017eljivo se bave\u0107i agrarnom reformom koja je uslijedila nakon Velikog rata i uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, i koja je mogla utjecati, pa je i utjecala, na odnose izme\u0111u lokalnih Srba i muslimana.<\/p>\n
Kulen Vakuf je, kao i Donji Lapac i Srb, vazda bio zaturen i skrajnut, uvijek bogu za le\u0111ima, pa se tu lokalna povijest \u010desto odvijala mimo pa\u017enje i interesa velikih sredi\u0161ta. Tako je bilo i 1941. Usta\u0161e nisu dolazile odnekud sa strane, niti je postojala prethodna politi\u010dka i antagoniziraju\u0107a tradicija. Tako su se Miroslav Matijevi\u0107, predratni kafand\u017eija iz Kulen Vakufa, Grga Pavi\u010di\u0107 i \u017eena mu Marija iz obli\u017enjeg Bori\u010devca, Husein Hu\u0107a Zeli\u0107, neuspje\u0161ni trgovac i \u0161pekulant, Mustajbeg Kulenovi\u0107, ro\u0111ak te imenjak i prezimenjak jednoga poznatijeg i \u010destitijeg Mustajbega Kulenovi\u0107a, Hasan Sara\u010devi\u0107, predratni lokalni vo\u0111a Jugoslavenske muslimanske organizacije, poveli za novom modom i postali usta\u0161e. Matijevi\u0107, koji \u0107e izrasti u vo\u0111u, prije rata je bio politi\u010dki i nacionalno indiferentan, Bergholz nalazi njegovu fotografiju s neke svadbe, gdje je u vrlo prisnim odnosima sa Srbima, a Husein Zeli\u0107 je, izgleda, imao nekih prethodnih interesa za hrvatski nacionalizam i separatizam.<\/p>\n
Pobrojani se s bandom sebi sli\u010dnih neformalno udru\u017euju i tako zapo\u010dinje teror u okolnim srpskim selima. Najprije se plja\u010dka, a onda se, malo-pomalo, po\u010dinje ubijati, pa se u lipnju i srpnju 1941. zbivaju prvi veliki masakri, paljenje \u010ditavih sela, ubojstva koja imaju elemente rituala te im je cilj da zastra\u0161e, ponize i dehumaniziraju srpsko-pravoslavni \u017eivalj. U isto vrijeme u Biha\u0107u i Banjoj Luci, relativno daleko od ovih krajeva, otpo\u010deo je organizirani usta\u0161ki teror nad Srbima, inspiriran i pokrenut iz Zagreba, koji predvode Viktor Guti\u0107, kojeg je Paveli\u0107 imenovao za boga i batinu Bosanske krajine, te Ljubomir Kvaternik, brat vojskovo\u0111e Slavka, a Didin stric, kojeg je zadu\u017eio za biha\u0107ki kraj. Zapo\u010dinju prvi masovni zahvati etni\u010dkog \u010di\u0161\u0107enja, pokolja i masovnih preseljenja. Do Hu\u0107e Zeli\u0107a i Miroslava Matijevi\u0107a vjerojatno dolazi samo odjek tih velikih zbivanja, dok oni, zajedno sa skupinama svojih sumi\u0161ljenika, postupaju u skladu sa svojim interesima i s vlastitom predstavom o tome \u0161to usta\u0161a treba biti.<\/p>\n
Prvog srpnja 1941. oko 300 naoru\u017eanih ljudi, uglavnom usta\u0161a, ali i stotinjak pripadnika regularne domobranske vojske, po nare\u0111enju Ljubomira Kvaternika upada u srpsko selo Suvaja, plja\u010dka, pali, za dva sata ubija i masakrira oko 300 mu\u0161karaca, \u017eena i djece, a trudnu \u017eenu mjesnog sve\u0107enika, kojeg su prethodno uhitili i pogubili, Ljubicu Lavrnju, bodu no\u017eevima, plod joj vade iz utrobe te ga sijeku na komade, zajedno s majkom. Povod za ovo bio je, prema naknadnom domobranskom izvije\u0161\u0107u, \u201cpretjerana\u201d Kvaternikova uzbuna gleda izvjesnih \u010detni\u010dkih aktivnosti.<\/p>\n
Uslijedio je pokolj u selu Osredci, a zatim i u selu Bubanj. Ukupno je ubijeno izme\u0111u 400 i 500 ljudi, uglavnom \u017eena, djece i staraca, po\u0161to su mu\u0161ki nakon prvih vijesti o pokoljima no\u0107ivali po \u0161umi. Kampanja lokalnih usta\u0161a, koji nastupaju uglavnom samovoljno i u svoju korist, preplela se sa \u0161irim usta\u0161kim i dr\u017eavnim terorom, uglavnom s dvostrukim ciljem: plja\u010dke srpske imovine i potpunog obezlju\u0111ivanja doju\u010dera\u0161njih susjeda, njihovog pretvaranja u \u017eivotinje.<\/p>\n
Ovo dosad znamo iz partizanske i socijalisti\u010dke historiografije i iz memoara i usputnih sje\u0107anja boraca i revolucionara iz ovih krajeva. Ono \u0161to slijedi saznavali smo iz nove hrvatske historiografije te od autora koji su uglavnom bili revizionisti\u010dke i neousta\u0161ke inspiracije. Nikada se, osim rubno, u ponekim od partizanskih sje\u0107anja, na istome mjestu nisu susrele dvije pripovijesti, obje istinite i relativno lako provjerljive.<\/p>\n
Krajem srpnja 1941. izbija slabo organizirani ustanak srpsko-pravoslavnog selja\u0161tva, naoru\u017eanog uglavnom vilama, srpovima, no\u017eevima i sjekirama te s ono malo pu\u0161aka zaostalih me\u0111u povratnicima iz Aprilskog rata. Me\u0111utim, kako su ustanici brojni i kako je srpsko stanovni\u0161tvo u ovim krajevima apsolutno ve\u0107insko, a usta\u0161a je, onih katoli\u010dkih, a onda i onih muslimanskih, vrlo, vrlo malo, dok domobranske vojske gotovo i nema, nastupa stra\u0161ni pohod ustanika, \u010dije je vode\u0107e na\u010delo da je svaki Hrvat, \u0161to u ovom slu\u010daju zna\u010di svaki katolik i musliman, usta\u0161a. Tako, bilje\u017ei Bergholz, jedan ustanik, nakon \u0161to je, tokom prvoga tjedna ustanka, ubio \u017eenu i dijete, izgovara: \u201cNeka se pa\u0161\u010dad ne ligu!\u201d<\/p>\n
Slijede napadi na katoli\u010dka sela Brotnja, Krnjeu\u0161a, Vrto\u010de i Bori\u010devac. U Brotnji su opkolili, pobili i u jamu bacili skoro cjelokupni katoli\u010dki \u017eivalj, ve\u0107inom iz velike obitelji Ivezi\u0107a. Ubili su trideset i sedmero ljudi. Prethodno, dvojica su stanovnika Brotnje kao usta\u0161e sudjelovali u pokolju u Suvaji. U ubijaju Ivezi\u0107a sudjelovali su njihovi pravoslavni susjedi iz Brotnje. U Krnjeu\u0161i su nakon prvoga naleta pre\u017eivjele katolike zatvorili u njihovu crkvu, koju su zatim zapalili.<\/p>\n
Sve\u0107eniku Kre\u0161imiru Bari\u0161i\u0107u, poznatom po prijateljstvu s pravoslavnim popom Dragom Savi\u0107em, odsjekli su nos i u\u0161i, iskopali mu o\u010di te ga spalili u crkvi zajedno s njegovom pastvom. U Vrto\u010dama, rodnome selu onoga biv\u0161eg kafand\u017eije, a sada usta\u0161kog vo\u0111e Miroslava Matijevi\u0107a, nai\u0161li su tek na \u0161a\u010dicu \u017eena i djece, ali i na Matijevi\u0107eve stare roditelje. Odsjekli su im glave i nabili ih na kol\u010deve. Ve\u0107inu ostalih su samo poklali. (Kasnije \u0107e usta\u0161e u kontranapadu na Vrto\u010de zaklati srpsko dijete, odsje\u0107i mu glavu, nabiti je na kolac, tako da je Srbi na\u0111u kada se vrate.)<\/p>\n
Bori\u0107evac je bio veliko katoli\u010dko i hrvatsko selo, iz kojeg je poteklo nekoliko prijeratnih nacionalista, budu\u0107ih usta\u0161a. Iznad je sela jama nad kojom su usta\u0161e u prvome naletu rado klali Srbe. Me\u0111utim, nakon napada na Brotnju, Krnjeu\u0161u i Vrto\u010de, skoro cijelo je selo, skupa s lokalnim usta\u0161ama, izbjeglo u Kulen Vakuf. Ustanici se nisu imali kome svetiti, nego su samo oplja\u010dkali i do temelja popalili selo, koje \u0107e zatim devedesetih godina postati dio konstitutivne legende, kojom \u0107e se napajati novi hrvatski nacionalizam. Krnjeu\u0161a, koja je mnogo gore postradala i \u010dije stradanje podrazumijeva i tu stra\u0161nu mitotvornu sliku spaljivanja ljudi u crkvi, uglavnom \u0107e biti zaboravljena, iz jednostavnog razloga \u0161to se to selo nalazi u Bosni i Hercegovini.<\/p>\n
I sve je to samo uvod onome \u0161to \u0107e se u subotu 6. rujna, te nekoliko sljede\u0107ih dana, doga\u0111ati u Kulen Vakufu i oko njega. Ali prije toga jo\u0161 i ovo: srpskome narodnom ustanku, kojega \u0107e partizanska i socijalisti\u010dka historiografija fiksirati u 27. srpanj 1941, pa \u0107e biti pisano i govoreno, te u \u0161kolama u\u010deno, da je pod vodstvom i u organizaciji Komunisti\u010dke partije Jugoslavije ustanak koordinirano izbio na obje obale Une, dakle i u Bosni i u Hrvatskoj, u stvarnosti jedva da je svjedo\u010dio poneki \u010dlan ili simpatizer KPJ. Imena tih ljudi, uglavnom, dobro se znaju. Najpoznatiji su Branko Polovina i \u0110oko Jovani\u0107.<\/p>\n
Oni su se, zajedno s nevelikom skupinom svojih istomi\u0161ljenika, uglavnom \u0161kolovanijih ljudi, tokom ljeta 1941. poku\u0161avali staviti na \u010delo ustanka i obuzdati osvetni\u010dke pobude me\u0111u ustanicima, uvjeriti ih da svi Hrvati, ili svi katolici i svi muslimani, nisu usta\u0161e. Na raspolaganju nisu imali ni\u0161ta osim elementarnih vojnih znanja te svoje rje\u010ditosti. Te\u0161ko su, skoro nikako, stjecali povjerenje me\u0111u ve\u0107inom ustanika, a stvarnu i potpunu mo\u0107 zapovijedanja jedinicama ste\u0107i \u0107e mnogo kasnije, nakon \u0161to se ustani\u010dki pokret kona\u010dno razdijeli na partizane i \u010detnike. (To je, recimo, jedna od va\u017enih \u010dinjenica koja se tokom na\u0161eg \u0161kolovanja, a onda i u slu\u017ebenoj historiografiji Narodnooslobodila\u010dke borbe i socijalisti\u010dke revolucije, uporno pre\u0161u\u0107ivala.)<\/p>\n
Herojstvo ustanka od 27. srpnja 1941. ustvari je samo ono herojstvo o kojemu se nikad nije govorilo. Stevi Atlagi\u0107u iz sela Vrto\u010de Matijevi\u0107 i njegove usta\u0161e ubili su oca, dok se on u \u0161umi krio sa svojim susjedima, Srbima, pravoslavcima. Rekao im je kada se kretalo u ustanak: \u201cUbili su mi oca, ali ja se ne \u017eelim svima njima svetiti i mi ne\u0107emo dati oru\u017eje onima koji to \u017eele. Ubit \u0107emo one koji su pobili na\u0161e.\u201d Atlagi\u0107 je uskoro stradao. Stojanu Mati\u0107u, prijeratnom studentu beogradske Vojne akademije pa prava u Zagrebu, u selu Nebljusi ubili su majku i sedamdesetak susjeda i ro\u0111aka.<\/p>\n
\u010cinio je sve da sprije\u010di osvetu, zapucao je nai\u0161av\u0161i na ustanike koji su plja\u010dkali i zlostavljali ljude. Stevan Pilipovi\u0107 Ma\u0107uka, jedan od ustani\u010dkih zapovjednika, u vi\u0161e je navrata sprije\u010dio pokolje. Njegova je pogibija u velikoj mjeri i omogu\u0107ila ono \u0161to \u0107e se zbiti u Kulen Vakufu. Pa Branko Polovina, Marko Ore\u0161kovi\u0107 Krntija, komunist i Hrvat, koji \u0107e biti ugra\u0111en u partizansku mitologiju.<\/p>\n
Ali i to potvr\u0111uje ne\u0161to \u0161to Polovina, pa \u010dak i \u0110oko Jovani\u0107, ne skrivaju u svojim memoarima: ustanak od 27. srpnja 1941, na obje obale Une, nije bio ni komunisti\u010dki, ni partizanski. S tom se \u010dinjenicom, me\u0111utim, u nas nije moglo \u017eivjeti, disati ni misliti, pa je bilo nu\u017eno proizvesti neku drugu \u010dinjenicu.<\/p>\n
Ono \u0161to \u0107e se dogoditi u Kulen Vakufu masovni je zlo\u010din, sastavljen iz nekoliko segmenata. Shvativ\u0161i da ustanici kre\u0107u na Kulen Vakuf, prvo ve\u0107e mjesto u svojoj ratnoj kampanji, ve\u0107insko muslimansko stanovni\u0161tvo kre\u0107e u zbjeg prema Vrto\u010dima, s namjerom da nastave prema Biha\u0107u. Predvodi ih komandant neznatne domobranske posade u Kulen Vakufu, satnik Vladimir Veber, koji je prethodnih tjedana o\u010dajni\u010dki poku\u0161avao nametnuti svoj autoritet lokalnim usta\u0161ama i navesti ih da prekinu s pokoljima i terorom. S njim na \u010delu kolone bje\u017ee i sve poznatije usta\u0161e. Dio kolone pada u ustani\u010dku zasjedu i zapo\u010dinje pokolj.<\/p>\n
Za to vrijeme ustanici, predvo\u0111eni \u0110okom Jovani\u0107em, ulaze u grad, koji je u tom trenutku fizi\u010dki nedirnut. Dio ljudi, predvo\u0111enih zapovjednikom, nastavlja dalje, a dio njih \u0107e zauzeti grad. Jo\u0161 uvijek nije pristigla sva ona ordija sa sjekirama i srpovima. Jovani\u0107 koji nastavlja predaje zapovjedni\u0161tvo nad gradom predratnom \u017eandaru i jednom od osvetni\u010dkih vo\u0111a Petru \u0110ilasu.<\/p>\n
Kasnije \u0107e dijelom biti prihva\u0107ena teorija da Jovani\u0107 nije dobro znao \u0161to je i tko je Petar \u0110ilas, toga se dr\u017ei i akribi\u010dni i temeljiti Bergholz, no vjerojatno je da \u0110oko Jovani\u0107 nije slutio kakav \u0107e lu\u0111a\u010dki pokolj taj \u010dovjek pokrenuti i provesti. Ono \u0161to se doga\u0111alo u Kulen Vakufu, na kulenvakufskom buku i po gradskoj \u010dar\u0161iji, me\u0111u najstra\u0161nijim je scenama zla i kolektivnog stradanja, kakvima ionako obiluje Drugi svjetski rat u na\u0161im krajevima. S tim da vjerojatno nigdje priroda nije tako lijepa, nigdje atmosfera nije tako rajska, kao na ovome mjestu, gdje se rje\u010dica Ostrovica ulijeva u Unu, divlju i pitomu. Tu su, kod buka, majke bacale djecu da se utope, samo da kom\u0161ijama ne padnu u ruke.<\/p>\n
U Kulen Vakufu stradalo je, prema vrlo konzervativnim procjenama, blizu dvije tisu\u0107e ljudi. U to su ubrojeni pobijeni iz kolone, ali i \u010detiristinjak ljudi koje \u0107e ustanici zarobiti pa poklati u Martin Brodu.<\/p>\n
Sve je to u Bergholzovoj knjizi briljantno ispripovijedano, ali knjiga, zapravo, govori o ne\u010demu drugom. Za\u0161to se zlo\u010din dogodio? Najprije onaj prvi, usta\u0161ki, oli\u010den u osobi Miroslava Matijevi\u0107a, a zatim onaj drugi, ustani\u010dki, oli\u010den u Petru \u0110ilasu, Mani Rokvi\u0107u, koji \u0107e zavr\u0161iti kao \u010detnici, ali bome i nekima, poput generala i narodnog heroja Nikole Karanovi\u0107a, koji \u0107e zavr\u0161iti kao partizani i veleugledni gra\u0111ani socijalisti\u010dke Jugoslavije. Bergholz ne pristaje niti na jedan od op\u0107eprihva\u0107enih pre\u010daca u zaklju\u010divanju o uzrocima zlo\u010dina: za njega niti je obja\u0161njenje da usta\u0161e ubijaju naprosto zato da su usta\u0161e, niti da se me\u0111usobno razbu\u0111eni nacionalizmi ispoma\u017eu i nadopunjuju, niti da se sve to doga\u0111alo po nu\u017edi povijesnog trenutka i po logici konfrontacije fa\u0161izma s Drugim.<\/p>\n
Pri svakom isku\u0161enju pre\u010daca u zaklju\u010divanju, Bergholz postavlja vje\u010dno isto pitanje: dobro, ali za\u0161to se ista stvar nije dogodila i na drugim mjestima koja su bila u istom ili u sli\u010dnoj situaciji kao Kulen Vakuf i okolina? A moglo bi se pitati i ovako: za\u0161to se isti zlo\u010din u to vrijeme nije dogodio tamo gdje su prethodni me\u0111unacionalni odnosi bili puno gori nego u ovome kraju?<\/p>\n
\u201cNasilje kao generativna sila\u201d historiografska je sinteza, izvanredna historiografska proza, ispripovijedana kao narativni tekst, ali i sociolo\u0161ka i antropolo\u0161ka studija. Posebno je zna\u010dajno ovo posljednje. Ovo je knjiga o dinamici nasilja, koja bi za moto mogla imati tvrdnju nastalu iz eksperimenata Stanleyja Milgrama, genijalnog i opasno zavodljivog ameri\u010dkog socijalnog psihologa: \u201csposobnost da se izazove ogromna bol drugoj osobi javlja se kad pojedinac svoju li\u010dnost utopi u jednu \u0161iru institucionalnu strukturu vlasti\u201d.<\/p>\n
Njime bi se moglo objasniti \u0161to se dogodilo s do ju\u010der pitomim susjedima, koji najednom postaju be\u0161\u0107utni usta\u0161ki kolja\u010di. Ali za ono \u0161to se zbilo s ustanicima, \u010diji se zlo\u010dini – na tome Max Bergholz hladno insistira, pa ga nije briga za na\u0161e dru\u0161tvenopoliti\u010dke i nacionalne aksiome, kao ni za amblematske datume na\u0161ih fa\u0161izama i antifa\u0161izama – po okrutnosti, kao ni po dosljedno provedenoj \u201ckolektivnoj kategorizaciji\u201d, ne razlikuju od onih usta\u0161kih, nema obja\u0161njenja u Milgramovim teorijama.<\/p>\n
I jo\u0161 ne\u0161to je u Bergholzovoj postavci veoma va\u017eno: zlo\u010din u Kulen Vakufu, kao ni sve ono \u0161to je tom zlo\u010dinu prethodilo, ali ni pone\u0161to od onog \u0161to je nakon kulenvakufskog zlo\u010dina uslijedilo, nemaju veze s ljudima koji su do\u0161li sa strane. Ovdje su se, u najve\u0107em broju slu\u010dajeva, ubojice i \u017ertve osobno poznavali. Ono na \u0161to autora ova \u010dinjenica navodi jest upravo ono \u0161to je i u naslovu knjige – generativa mo\u0107 nasilja. Iz na\u0161e perspektive, me\u0111utim, lokalni, kom\u0161ijski karakter zlo\u010din o kojemu je rije\u010d samo dodatno globalizira i uozbiljuje pitanja na\u0161e kolektivne odgovornosti. No, to je ne\u0161to \u0161to Bergholz samo dijelom doti\u010de, ali nigdje eksplicitno ne tematizira.<\/p>\n
Petar \u0110ilas, inspirator mase koja \u0107e ubijati po Kulen Vakufu, jo\u0161 \u0107e neko vrijeme ostati po\u0161tovani partizanski komandant. Zatim \u0107e pre\u0107i \u010detnicima. Jedan od osvetnika iz ovog vremena i aktivni sudionik napada na izbjegli\u010dku kolonu, koji je, zajedno s budu\u0107im \u010detni\u010dkim zapovjednikom Manom Rokvi\u0107em, imao ulogu u pogubljenju sedamdesetorice mu\u0161karaca nad jamom Dugopolje, te odgovornost za ubijanje i paljenje po Kulen Vakufu (o \u010demu govori i general Nikola Na\u0111), Nikola Karanovi\u0107 proslavit \u0107e se kao partizanski zapovjednik, 1951. bit \u0107e progla\u0161en za narodnog heroja, a, kao u nekom stra\u0161nom filmu, 3. studenog 1981. \u0107e, pred pre\u017eivjelima u pokolju i njihovim potomcima, biti glavni govornik na otvaranju spomenika poginulim kulenvakufskim partizanima, me\u0111u njima i nekim od kolja\u010da i ubojica iz rujna 1941.<\/p>\n
\u017divot generala Karanovi\u0107a zavr\u0161it \u0107e kao u igranom filmu: umire 22. prosinca 1991. u Splitu, \u0161est-sedam dana po onom dvodnevnom napadu JNA na grad. Penzioner, sudionik bitaka na Neretvi i Sutjesci, komandant slavne Tre\u0107e kraji\u0161ke, a kasnije i Petog bosanskog korpusa, nosilac spomenice iz 1941, narodni heroj\u2026 \u0160to smo sve o njemu spremni re\u0107i, a \u0161to pre\u0161utjeti?<\/p>\n
Ljeta 1941. kr\u010dmar iz Donjeg Lapca Milan Alivojvodi\u0107, Hrvat katolik, intervenirao je kod usta\u0161a da spa\u0161ava svoje pravoslavne srpske prijatelje. Pri izbijanju ustanka vjerovao je da ga ta \u010dinjenica \u0161titi pred osvetom i nije bje\u017eao iz mjesta. Ubili su ga oni koji su dobro znali da je spa\u0161avao Srbe. I to, naravno, nije jedinstven, a na \u017ealost nije ni usamljen slu\u010daj. Kulenvakufski usta\u0161e ubili su pravoslavnog popa koji je 1918. zaustavio Srbe iz okolnih sela, koji su namjerili da provedu pokolj mjesnih begova, prethodnih vlasnika zemlje. U onom \u0161to Bergholz imenuje kao \u201cproces kolektivne kategorizacije\u201d dobro\u010dinstvo je dobro\u010dinitelju moglo samo dodatno na\u0161koditi.<\/p>\n
Nakon rata ovi doga\u0111aji morali su biti zaboravljeni. Ta\u010dnije, morali su biti samo dopola pam\u0107eni i jednostrano interpretirani. Za to su postojali objektivni razlozi: valjalo je nanovo sklapati multietni\u010dku zajednicu. I naravno da je u toj jednostranosti pre\u0111ena granica: \u010dinjenica da je 27. srpanj 1941. u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini progla\u0161en danom antifa\u0161isti\u010dkog ustanka, osim \u0161to je bila zasnovana na tendencioznoj interpretaciji doga\u0111aja, nikome nije mogla donijeti sre\u0107u. Novo tuma\u010denje povijesti, provedeno po diktatu vlasti koja je uspostavljena 1990, jednu je poluistinu-polula\u017e samo zamijenilo drugom, koja je od prve gora samo po tome \u0161to potpuno negira princip uzroka i posljedice. Usta\u0161ki zlo\u010dini su 1941. bili uzrok ustani\u010dkim zlo\u010dinima. Uzrok, koliko god bio evidentan, moralno ne iskupljuje i ne opravdava posljedicu. Ali \u0161to biva s posljedicom ako se s uma smetne uzrok?<\/p>\n
Knjigu kakvu je napisao Max Bergholz nismo dosad \u010ditali. Ovaj se \u010ditatelj ne sje\u0107a kada je \u010ditao ne\u0161to \u0161to mu je nanijelo takvu muku i skoro fizi\u010dku bol. Knjiga bi, kada bi je slu\u010dajno \u010ditali i kada ni\u0161ta u njoj ne bi preskakali, izazvala silan gnjev me\u0111u hrvatskim, srpskim i bo\u0161nja\u010dkim nacionalistima, kao i me\u0111u zastupnicima moralne intaktnosti ustanka iz 1941, te one napu\u0161tene i prezrene povijesne istine iz socijalisti\u010dkih vremena. Zapravo je nevjerojatno koliko nam je neprihvatljiva ova velika, mo\u017eda i iskupljuju\u0107a knjiga.<\/p>\n
<\/p>\n
Izvor:<\/p>\n
<\/p>\n