O PORTALU
Web-portal Historiografija.hr namijenjen je uspostavljanju bolje komunikacije među hrvatskim povjesničarima i znanstvenicima općenito, kao i jačanju naše komunikacije s kolegicama i kolegama u inozemstvu. U najvećoj mogućoj mjeri donosit će obavijesti o priređivanju znanstvenih i stručnih skupova i seminara, recenzije, različite članke i tekstove o povijesti historiografije, kao i historiografske rasprave, povijesnu građu, elektronska izdanja knjiga i drugo. Za početak Vam nudimo poveznice prema institucijama i udrugama koje u prvom redu okupljaju povjesničare.
Društvo za hrvatsku povjesnicu | Hrvatski nac. odbor za povijesne znanosti | Hagiografija | Hrvatsko grboslovno i zastavoslovno društvo | Istarsko povijesno društvo
OŠ - HNOS | SŠ - MATURA | Udžbenici povijesti
Srednja Europa | Meridijani | FF Press | Novi liber | Leykam International | Golden marketing - Tehnička knjiga | Školska knjiga | Profil |
Prepričana povijest u maniri trafikantske historiografije. Zvonimir Despot i Danijel Tatić, Seljačka buna Matije Gupca: Nova povijest 1573. - Činjenice protiv mitova, 440 godina poslije, Večernji list, Zagreb 2013.

Prepričana povijest u maniri trafikantske historiografije. Zvonimir Despot i Danijel Tatić, Seljačka buna Matije Gupca: Nova povijest 1573. - Činjenice protiv mitova, 440 godina poslije, Večernji list, Zagreb 2013.

 

Otprilike od trenutka raspada Jugoslavije nije bilo značajnijih doprinosa hrvatske historiografije na temu seljačke bune iz 1573. godine. Zbog toga se pojava knjige Zvonimira Despota i Danijela Tatića doimala kao dobrodošlo osvježenje. Sami su autori visoko postavili letvicu očekivanja konstatacijom da "nema ni jedne knjige koja je na jednom mjestu sučelila različita historiografska tumačenja, koja je na jednom mjestu uzela u obzir sve izvore, autore, tvrdnje, teze, koja je išla ogoliti povijesne činjenice od legendi i mitova. Stoga, bez lažne skromnosti, možemo ustvrditi kako je ovo prva jedinstvena knjiga na ovu temu. To ne znači da smo njome stavili pečat na istraživanje i da ne postoji prostor za nešto više, drukčije. Posebice ako se negdje u nekom arhivu nađu neki novi dokumenti. Ali mi smo u radu na ovoj knjizi nastojali uzeti u obzir sve relevantne radove objavljene na ovu temu i sučelili ih, a onda i sami izvlačili zaključke." (str. 7-8). Nažalost, dojam je da autori nisu uspjeli u svojim nastojanjima jer se knjizi mogu pronaći ozbiljni nedostaci. Krenimo redom.

Kao prvo, autori definitivno nisu konzultirali sve relevantne radove, a kamoli ih sučelili. Pogled na oskudan popis korištene literature na kraju knjige otkriva da su prvenstveno koristili radove Josipa Adamčeka i Nade Klaić. To ne začuđuje s obzirom da su Adamček i N. Klaić ponajviše pisali o seljačkoj buni iz 1573. godine. Međutim, nema niti traga mnogim važnim radovima na tu temu. Nema ondje Tkalčića, Šišića, Durmana, Nagyja, Antoljaka, Čulinovića, Grafenauera, Karamana, Schulzea, Streche i tako dalje, pa čak niti svih radova N. Klaić o buni, kao niti poglavlja iz drugog sveska Historije naroda Jugoslavije bez kojeg se ne može pričati o tome kakva se slika o buni nastojala stvoriti na razini cijele Jugoslavije.  

No, dok bi se preko tog nedostatka još koliko-toliko moglo prijeći, nema opravdanja za nekorištenje svih objavljenih izvora. Na primjer, nigdje se ne koriste važni izvori koje je u Münchenu otkrio i objavio Winfried Schulze (Novi izvori za povijest slavonske seljačke bune 1573., Arhivski vjesnik, br. 29, 1986). Nedostatak podataka koje ti izvori donose i više je nego primjetan na pojedinim mjestima u knjizi. Na primjer, među razlozima bune često se navodilo silovanje žena od strane Tahyja i njegovih ljudi. Despot i Tatić odbacuju tu mogućnost jer je prema njima jedino Gregorić takvo nešto tvrdio 4. svibnja 1573. i stoga se njegovo svjedočanstvo ne treba uzeti u obzir jer je htio prikazati Tahyja kao isključivog krivca za bunu (str. 145). Međutim, upravo u izvorima koje je objavio Schulze nalazi se pregled tužbi koje su 9. veljače 1537. u Kostanjevici na račun Franje Tahyja iznijeli predstavnici seljaka iz Brdova, Pušće, Podgorja i Zaprešića. Tahy je pritom optužen za "prisiljavanje kmetova da otkupljuju njegovo vino, uzdržavaju lovačke pse, ovce i goveda, te silovanje djevojaka i žena i ubojstvo stenjevačkog župnika" (Schulze, Novi izvori, str. 37).

Komentirajući broj pobunjenika, autori ne vjeruju da je pobunjenika bilo više od 16.000 jer je Radmannsdorf u pismu štajerskim staležima taj broj proglasio preuveličanim zbog glasina (str. 211). No, tko su bili širitelji tih glasina? Nadvojvoda Karlo, koji 8. veljače 1573. u pismu nadvojvodi Albrechtu piše da se broj pobunjenih seljaka s 10.000 povećao na 16.000 (Schulze, Novi izvori, str. 11-13)? Štajerski plemić, koji 6. veljače iste godine piše salzburškom nadbiskupu da pobunjenika ima 16.000 te da su organizirani kao prava vojska koja traži ukidanje svih novih poreza i daća (Schulze, Novi izvori, str. 17-19)? Hans von Helfenberg, koji 11. veljače piše Hansu Adrianu von Greiffeneggu i navodi da je 16.000 pobunjenika podijeljeno u pet skupina (Schulze, Novi izvori, str. 23-25)? Autori nam o tome ne daju svoje mišljenje, jednako kao što ne poznaju ove izvještaje.

Despot i Tatić pretjeranima smatraju Adamčekove tvrdnje da je do depopulacije Susedgrada i Stubice došlo zbog "masakriranja" seljaka tijekom same bune (str. 212). No, je li Adamček zbilja pogriješio? Naime, bavarski nadvojvoda u pismu salzburškom nadbiskupu od 22. veljače sa žaljenjem konstatira da su prilikom gušenja bune i kažnjavanja pobunjenika stradale nedužne žene i djeca (Schulze, Novi izvori, str. 28-29). Naravno, točan broj nije poznat, ali broj nedužnih žrtava sigurno nije beznačajan jer bi one inače teško našle spomena u pismu bavarskog vojvode. Iako svi izvori spomenuti u prethodnim odlomcima možda ne bi drastično promijenili konačne zaključke dvojice autora, definitivno nisu smjeli biti ignorirani.

Zbog nepoznavanja svih izvora Despot i Tatić ne uspijevaju ukloniti "natruhe političkih i ideoloških manipulacija" (str. 11) koje su se nakupile na interpretacijama bune kroz radove "komunističkih povjesničara". Iako je sama sintagma "komunistički povjesničar" netipična i mnogoznačna, može se pretpostaviti da u ovom slučaju označava povjesničara koji je stvarao u vrijeme komunizma. Pritom se autori posebno osvrću na neka tumačenja Josipa Adamčeka koja uzimaju kao tipična za "komunističke povjesničare" (str. 169-171). Problem je što Despot i Tatić kritiziraju Adamčeka isključivo na temelju interpretacije Svračevog iskaza pri čemu slijede mišljenje N. Klaić prema kojem se uzrok bune treba tražiti u želji seljačkih vođa da postanu privilegirani vojnici pod zaštitom vladara. Pomalo je ironično da Despot i Tatić pobijaju Adamčeka i njegove tvrdnje karakteristične "komunističkim historiografima" pomoću N. Klaić za koju postoje indicije da je bila član Aktiva komunista Povijesnog društva Hrvatske. Iako to ne mora značiti ništa u pogledu njezinih historiografskih kvaliteta, važno je zbog utvrđivanja različitih kriterija prosuđivanja kod Despota i Tatića koji u konačnici zaključuju da je komunistička historiografija pogriješila jer razloge bune nije tražila u odnosu (čijem točno?) prema vlastelinskoj vojsci (str. 171). No, podupiru li uopće izvori ovakav zaključak? Oni koje Despot i Tatić ne koriste – ne. Naime, sačuvan je dokument koji su 4. veljače barunu Thurnu uputili predstavnici pobunjenih seljaka koji pišu da su se pobunili protiv feudalaca jer traže svoje "stare pravice i običaje" te da će dalje služiti upravo po tim pravicama. Predstavnici navode da govore u ime seljaka iz Krapine, Tabora, Zbilja, Podčetrteka, Skopica, Brežica, Samobora, Mokrica, Okića, Jastrebarskog, Breznika i cijelog kraja između Save i Kupe (Schulze, Novi izvori, str. 38-39). Schulze ove važne podatke komentira riječima: "Ispred nas stoji izvor u okviru Okićkog programa koji možemo opisati kao najširi koncenzus seljačkog pokreta pa tako nailazimo na zahtjeve za uklanjanjem zemljoposjedničkog plemstva (ili onih koji posjedima upravljaju) i za ostvarenjem seljačke autonomije." (Schulze, Der Windische Bauernaufstand von 1573, Südost-Forschungen, br. 33, 1974., str. 44). Zanimljivo je da Despot i Tatić upravo zaključak o traženju autonomije drže određenim grijehom "jugoslavenske historiografije" (što god se pod tom sintagmom podrazumijevalo) i zaključuju isključivo na temelju Svračevog svjedočanstva da je netočan. Međutim, sam Schulze dokaz je da su takvi zaključci bili prisutni izvan okvira prvenstveno hrvatske i slovenske historiografije, temeljeni na izvoru koji čak niti "komunistički povjesničari" nisu koristili (iako je još iz Šidakovog pregleda historiografije o buni evidentno da su znali za nj). Zapravo, jedino što je manje-više isto kod svih "komunističkih povjesničara" jest inzistiranje na klasnom karakteru bune. Kakav god bio taj karakter u konačnici, klasni ili besklasni, autori su tom pitanju posvetili tek marginalne opaske poput tvrdnje da je traženje elemenata klasne borbe bilo u službi jugoslavenske vlasti (str. 169).

Već spomenuto obilno korištenje Adamčeka i N. Klaić u mnogim se slučajevima čini kao otegotna okolnost, a ne prednost. Neki dijelovi knjige jednostavno izgledaju kao kolaž napravljen od njihovih radova, a Despot i Tatić na određenim mjestima krše načela struke činom koji je Stanko Andrić tako lijepo i precizno opisao kao "obično prepisivanje i slabo zabašureno potkradanje drugih autora, to jest plagijatorska (zlo)upotreba najčešće po dvije-tri publikacije u kojima je prethodno obrađena tema" (Andrić, »Dubok i oštar izazov« (ili još jedanput o historiografskoj aktivnosti Ivana Balte, Historijski zbornik, br. 62/2, 2009., str. 520-521).

Očito je potrebno ponoviti da se u slučaju pismenog rada plagijatom smatra preuzimanje nečijih riječi bez navodnika i/ili odgovarajućeg referiranja na originalnog autora i njegovo djelo u bilješci pri čemu plagijator tuđe riječi prikazuje kao svoje. Pritom preuzimanje ne mora biti doslovno od riječi do riječi (tj. direktni plagijat) i uopće nije važno radi li se o znanstvenom radu ili popularnom štivu. Naime, kod indirektnog plagijata "se ne preuzme doslovno nečiji tekst, već se zamijene neke riječi ili fraze kako bi ga se malo izmijenilo ili se kombiniraju dijelovi različitih rečenica, kojiput i različitih autora" (Zrinka Nikolić, Uvod u studij povijesti: Historiografski praktikum, Zagreb, 2008., str. 61). Upravo se indirektni plagijat može vrlo lako uočiti kod Despota i Tatića. Navedimo nekoliko izabranih primjera uz napomenu da su oba Adamčekova rada objavljena u zborniku Društveni razvoj u Hrvatskoj od 16. do početka 20. stoljeća, ur. Mirjana Gross, 1981.

 

Despot i Tatić, str. 18: "U Slavoniji je početkom 16. stoljeća bilo 850 do 950 feudalnih posjednika na čijim posjedima je živjelo 25 do 30 tisuća ovisnih seljaka. Među njima su bili velikaši ('magnates', 'proceres') koji su, zahvaljujući povlasticama, monopolizirali političku vlast nakon smrti Matije Korvina 1490. godine. Neki od najznačajnijih velikaša bili su nasljedni knezovi, baruni i crkveni velikodostojnici."

 

Adamček, Ekonomsko-društveni razvoj u sjeverozapadnoj Hrvatskoj u 16. i 17. st., str. 21: "Na početku 16. st. u Slavoniji je bilo 850 do 950 feudalnih posjednika. Oni su na svojim posjedima imala (sic!) 25 000 do 30 000 zavisnih seljaka. Među njima su golemu materijalnu i političku premoć imali velikaši (magnates, proceres). Tu su skupinu pripadnika feudalne klase činili nasljedni knezovi (comites, grofovi), baruni i crkveni velikodostojnici (biskupi, opati, kaptoli). Nakon smrti Matije Korvina 1490. velikaši su monopolizirali političku vlast..."

Despot i Tatić, str. 20: "Plemićke općine su političke i gospodarske organizacije jednoselaca, nižih i srednjih plemića, koje su nastale od dijela službenika kraljevskih tvrđava ('jobagiones castri')."

 

Adamček, Ekonomsko-društveni razvoj, str. 24: "Plemićke općine (generationes communitates nobilium) bile su važne gospodarske i političke organizacije plemića jednoselaca, nižih i srednjih plemića. Plemićke su općine nastale od dijela službenika kraljevskih tvrđava (jobagiones castri)."

Despot i Tatić, str. 47: "Na stubičkom posjedu samo 37 kmetova ima oko deset jugera oranica, što bi približno odgovaralo površini od dva i pol hektara. Više od 100 kmetova imalo je tek po polovicu kvartalnog selišta, odnosno manje od pola hektara zemljišta."

Klaić, Društvena previranja i bune u Hrvatskoj u XVI i XVII stoljeću, str. 74-75: "Uzme li se kao primjer stubički posjed, opazit ćemo da samo 37 kmetova ima oko 10 jugera oranica, dok više od 100 podložnika ima samo polovicu kvartalnog selišta."

Despot i Tatić, str. 185: "Ustanak je buknuo na ugovoreni znak u noći između 28. i 29. siječnja 1573. godine. Na Cesargradskom vlastelinstvu ustanici su u četvrtak 29. siječanja prvi ustali, a njima su se odmah pridružili ustanički odredi sa Susedgradsko-stubičkog vlastelinstva."

Adamček, Seljačka buna 1573., str. 46: "Buna je planula na ugovoreni znak u noći između 28. i 29. siječnja 1573. U četvrtak 29. siječnja ustali su kmetovi cesagradskog vlastelinstva. Cesargrađanima su se odmah pridružili ustanički odredi sa Susjedgrada i Stubice."

Despot i Tatić, str. 190: "Ustanak se za nekoliko dana proširio na vlastelinstvima između Save i Kupe. S južne strane Save prvi su se pobunili kmetovi susedgradskih općina, Stupnika i Novaka, oni isti koji su se bili pobunili protiv Tahyja godinu dana ranije na Jurjevo (23. travnja) 1572. godine."

Adamček, Seljačka buna 1573., str. 48: "Seljačka se buna za svega dva-tri dana proširila na vlastelinstva između Save i Kupe. Južno od Save najprije su ustali seljaci susjedgradskih općina Stupnika i Novaka. Oni su se zapravo uključili u bunu protiv Tahyja još o Jurjevu 1572."

Despot i Tatić, str. 190-191: "Iz pisma uskočkog kapetana Thurna, koje je 5. veljače uputio kranjskim vlastima, doznajemo kako je buna u kraju između Save i Kupe vrlo žestoka te kako se tamošnja vlastela nada pomoću uskoka."

Adamček, Seljačka buna 1573., str. 49: "Barun Josip Thurn pisao je 5. veljače kranjskim vlastima da je buna u Hrvatskoj - misleći pri tome u prvom redu na kraj između Save i Kupe - veoma žestoka i da tamošnji feudalci očekuju pomoć od uskoka."

Despot i Tatić, str. 197: "Ujutro 6. veljače Šterc sa svojim odredima ulazi u mjesto Planinu, a tamošnji se upravitelj vlastelinstva zatvara u zamak odlučan u namjeri da ga brani. U Planini Štrec ostavlja odred od 600 do 700 seljaka te s oko 120 ustanika nastavlja prema samostanu u Jurkloštru."

Adamček, Seljačka buna 1573., str. 50-51: "Ujutro 6. veljače Šterc je s dva odreda ušao u mjesto Planinu. Upravitelj vlastelinstva zatvorio se sa svojim ljudima u zamak i odlučio da ga brani. Šterc je u Planini ostavio odred od 600 do 700 seljaka, a sam je s oko 120 ustanika požurio prema samostanu u Jurkloštru."

 

Teško se oteti dojmu da se ovdje, iz perspektive nekih etičkih pravila koja vrijede u zanatu povjesničara, ne radi tek o "kompiliranju" niti o "slučajnim podudarnostima". S obzirom da su i Despot i Tatić po struci povjesničari – ili to barem žele biti, slobodno se može reći da je takav način pisanja bez opravdanja. I jedan i drugi svakako bi trebali temeljito proučiti spomenutu knjigu Zrinke Nikolić, od 59. do 62. stranice. Prema kojem su kriteriju autori na nekoliko mjesta ipak stavili pojedine preuzete dijelove u navodnike ili naveli da su nešto preuzeli u stilu "prema Adamčeku" ili "Adamček navodi", te zašto se toga nisu držali kroz cijelu knjigu, poznato je vjerojatno samo njima. U svakom slučaju, nije čudo što Despot i Tatić ne uspijevaju interpretacije bune očistiti od "natruha političkih i ideoloških manipulacija" jer ne mogu niti sami sebe riješiti potrebe da uzimaju rečenicu po rečenicu od "komunističkih povjesničara", osim ako se pod uklanjanjem natruha ne podrazumijeva pedantno micanje riječi "klasa" iz svih preuzetih dijelova. No to je već priča koja nema veze s ozbiljnom historiografijom.

Iznimna je šteta što od nastojanja autora da "ogole povijesne činjenice od legendi i mitova" nije ostalo više od mrtvog slova na papiru. Koliki je tu spektar mitova i legendi ostao nespomenut – od kontemplativnog intelektualca Gupca koji igra šah u filmu Vatroslava Mimice do legende o Gupcu koji spava u pećini na Sljemenu i čeka da ponovno povede borbu (naširoko je to obradila Maja Bošković-Stulli). Neke činjenične pogreške također bodu oči, poput tvrdnje da je Ladislav Arpadović bio ugarsko-hrvatski kralj (str. 29). Mogu se pronaći i neke nejasne opaske, npr. dijelu koji objašnjava pomanjkanje radne snage u Europi i posebno Ugarskoj dodaje se primjedba da je nedostatku ljudi pridonio "Seljački rat 1515. godine" (str. 31), pri čemu apsolutno nije jasno na što se misli. Početkom 16. stoljeća u kontekstu europskih prilika najveći problem je bio tzv. Njemački seljački rat koji je završio 1525., a u Ugarskoj Dózsina buna iz 1514. godine. Možda autori ipak misle da je najveće probleme uzrokovala buna na području današnje Slovenije 1515. godine? Konačan odgovor je nejasan.

Zaustavimo se ovdje s kritikom iako bi se moglo navesti još mnogo toga. Knjizi se ne mogu poreći određene sporadične kvalitete. Sama struktura poglavlja je dobra i logična, a slikovni je materijal atraktivan. Šteta što nema kazala koje bi omogućilo lakše korištenje. Nema sumnje da će zaljubljenici u povijesti kao ciljana skupina čitatelja u njoj pronaći mnogo zanimljivoga, a njima vjerojatno nije bitno što autori nisu uspjeli opravdati niti naslov knjige, a kamoli svoje diplome. Despotova i Tatićeva "nova povijest" zapravo je prepričani kolaž "stare povijesti", k tome iznimno manjkava, bez ikakve dubinske i stvarne analize literature i izvora, a o ozbiljnom i temeljitom sučeljavanju "činjenica protiv mitova" ne može se niti govoriti. Srećom po izdavača, brza zarada na kioscima ipak ne bi trebala biti ugrožena.

Tomislav Bali

 

Objavljeno: 18.02.2013.