Nedim Zahirović – Čekajući tužbu “profesora” Šabotića

                                      Čekajući tužbu “profesora” Šabotića

„Bosanski ejalet kao najisturenija provincija Osmanskog carstva prema zapadu imala je dvije različite uloge, najprije onu ofanzivnu, kada se Carstvo širilo na evropskim prostorima i onu defanzivnu nakon povlačenja Osmanskog carstva sa ranije osvojenih evropskih prostora.” (Izet Šabotić, Agrarne prilike u Bosanskom ejaletu (1839.-1878.), Tuzla, 2013, str. 15)

Na moj prilog koji je pod naslovom “Otkud harem-rančevi u osmanskoj Bosni?” objavljen 9. rujna na ovom portalu[1] javio se Izet Šabotić, redoviti profesor povijesti na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, tekstom koji je naslovljen “Odgovor na piskaranje Nedima Zahirovića”. Šabotić je istaknuo da „s filologom (turkologom) i nehistoričarem Nedimom Zahirovićem ne kanim polemisati ni o jednoj historijskoj temi, jer to bi bilo apsurdno i ponižavajuće za mene kao i za historijsku nauku”, ali se oglasio da bi mi zaprijetio tužbom.[2] Prije nego se osvrnem na Šabotićevu prijetnju, želim ukazati na njegovu opsjednutost mojim obrazovanjem. U svom prvom tekstu na ovom portalu Šabotić je pisao o filologu-orijentalisti Nedimu Zahiroviću[3] da bi u posljednjem tekstu Šabotić sedam puta ponovio da se zapravo radi o filologu (turkologu) Nedimu Zahiroviću. Iza Šabotićevog upornog ponavljanja da se radi o filologu-orijentalisti, odnosno o filologu (turkologu) Nedimu Zahiroviću, krije se njegova namjera da odvrati pozornost kako od svoje tako i od plagijatorske aktivnosti drugih (bivših i sadašnjih) profesora na Odsjeku za historiju u Tuzli. Ja sam kompetencije za bavljenje povijesnim temama (u mom slučaju za bavljenje temama iz povijesti Osmanskog Carstva) stekao na Sveučilištu u Beču na kojem sam završio doktorski studij iz turkologije. Na tom sveučilištu sam 2005. godine obranio i doktorsku disertaciju na temu “Murteza Pascha von Ofen zwischen Panegyrik und Historie. Eine literarisch-historische Analyse eines osmanischen Wesirspiegels von Nergisi (El-vaṣfü l-kāmil fī-aḥvāli l-vezīri ʽādil)”. Moj doktorski studij iz turkologije imao je dva predmeta. Prvi i glavni predmet bio je osmanska povijest (Osmanische Geschichte), a drugi osmanska diplomatika (Osmanische Diplomatik). Moje znanje iz osmanske povijesti ocjenjivao je Markus Köhbach, danas professor emeritus Sveučilišta u Beču, koji je bio i mentor moje disertacije, a iz osmanske diplomatike Claudia Römer, danas izvanredna profesorica ovog sveučilišta. Oni su i potvrdili moje kompetencije za bavljenje poviješću Osmanskog Carstva, pa mi ih samo oni, odnosno Sveučilište u Beču, mogu i oduzeti. To ne može uraditi Izet Šabotić s Odsjeka za historiju u Tuzli.

Šabotić je jedna od perjanica duboko korumpiranog dijela akademske zajednice u Bosni i Hercegovini, pa me ne čudi njegova namjera da mi propisuje što ja mogu i smijem pisati. Ovom prigodom želim jasno kazati da Šabotić može samo u Bosni određivati tko se kojim temama smije baviti, ali će ostati njegova pusta želja da to i meni određuje.

Glede Šabotićeve netrpeljivosti prema filolozima u povijesnoj znanosti moram napomenuti da jedini tuzlanski povjesničar, čije djelo po mom mišljenju ima znanstvenu težinu, je ipak filolog. Riječ je o Adnanu Jahiću, koji je kao i ja završio studij orijentalistike. Nadao sam se da će on barem pokušati učiniti nešto da se razuzdanom plagiranju na Odsjeku za historiju u Tuzli stane ukraj. Ali, izgleda da se na koncu i Jahić učlanio u tu tuzlansku plagijatorsku udrugu čim je pristao da napiše pozitivnu recenziju za kapitalni plagijat bosanskohercegovačke historiografije koji je pod naslovom “Balkanska praskozorja: – od idejā do ujedinjenjā – Jugoistočna Evropa u dugom 19. stoljeću (1790.‒1918.)” objavljen u Mostaru 2019. godine.

Umjesto što se izvježbao u praznoglagoljivosti, Šabotiću je bilo bolje da je na vrijeme počeo učiti jezike da bi mogao čitati starije povijesne izvore, ali i historiografsku literaturu napisanu na stranim jezicima. Ali, pošto to nije uradio na vrijeme, jedino mu danas preostaje da prepisuje i “prepjevava” radove drugih autora. Isto tako bilo bi mu bolje da sam sebe ne pravi smiješnim, praveći odmetodoloških i naučnih načela historijske nauke” nekakvu visoku znanost kojom se samo malobrojni mogu baviti. Povijesna znanost nije kvantna fizika.

Šabotić mi izravno prijeti tužbom zbog „sračunate gnusne klevete i uvrede na moj račun”. Iz ovoga ne mogu razaznati osjeća li se Šabotić uvrijeđenim i oklevetanim zbog mojih navoda o njegovu plagiranju tuđih znanstvenih djela ili zbog mog pisanja o njegovu izmišljanju Šemsi-begovog harem-ranča u Turskoj Dobrinji pokraj Tuzle. Ukoliko se njegova prijetnja tužbom odnosi na moje tvrdnje o njegovu plagiranju, rado ću se odazvati na poziv suda. Zapravo, najbolje bi bilo da Šabotić sačeka s tužbom, jer sam iz osmanističke perspektive o njegovim “znanstvenim” radovima napisao cijelo poglavlje u rukopisu koji ima radni naslov Kratak ogled o osmanistici na Univerzitetu u Tuzli. Iskreno se nadam da će rukopis biti objavljen iduće godine. Uz Šabotićeve “znanstvene” radove u njemu razmatram i kompilatorsko-plagijatorsku djelatnost Azema Kožara i Senaida Hadžića. Također sam analizirao radove i djela Enesa Pelidije, professora emeritusa Univerziteta u Sarajevu, koji je predavao povijest Osmanskog Carstva i na Odsjeku za historiju u Tuzli. Pelidija nije plagijator, ali nikada nije naučio osmanski jezik, pa je cijelu svoju akademsku karijeru izgradio, koristeći tuđe prijevode osmanskih izvora. Pelidija je zapravo i najzaslužniji, što bosanska osmanistika poslije takvih uglednih znanstvenika kao što su bili Hazim Šabanović (1916.‒1971.), Nedim Filipović (1915.‒1984.), Hamid Hadžibegić (1898.‒1988.), Branislav Ðurđev (1908.‒1993.), Adem Handžić (1916.‒1998.) danas ima Izeta Šabotića.

Ukoliko se Šabotićeva prijetnja tužbom odnosi na moje pisanje o Šemsi-begovom harem-ranču, još radije ću otići na sud. Zašto? Pa zato što će to biti jedinstvena prigoda da zajedno s Šabotićem zakoračim na pozornicu svjetske historiografije. Jer ja i dalje tvrdim da ni u osmanskoj Bosni ni u drugim dijelovima Osmanskog Carstva nisu postojali nikakvi harem-rančevi. Ako Šabotić uspije pred sudovima u Bosni i Hercegovini, ali i pred sudovima izvan nje, dokazati da je takvo što ipak postojalo u Turskoj Dobrinji pokraj Tuzle, to će biti otkriće svjetskog značenja. A onda je Šabotiću, a i meni uz njega, put do svjetske slave otvoren.

Ovo je zaista moj posljednji prilog o tuzlanskim “povjesničarima” na ovom portalu i od sada čekam najavljenu tužbu iz Tuzle.

Nedim Zahirović


[1] (http://historiografija.hr/?p=27333).

[2] (http://historiografija.hr/?p=27441). Prilog je objavljen 17. rujna.

[3] Izet Šabotić, Odgovor na tekst Andreja Rodinisa (http://historiografija.hr/?p=19978). Prilog je objavljen 30. ožujka 2020. godine.


Uredništvo portala Historiografija.hr ne odgovara za tvrdnje izrečene u raspravama, polemikama i drugim tekstovima. Reagiranja i polemičke priloge možete slati na e-mail adresu urednika portala bjankovi@ffzg.hr


Odgovori