Intervju s Lucijom Bakšić, Magdalenom Blažić, Martinom Galović i Marijom Skopljak: Dnevnik Marije Vinski čini hrvatsku povijest manje izoliranom
U razgovoru za portal Historiografija.hr povjesničarke Lucija Bakšić i Magdalena Blažić te germanistice Martina Galović i Marija Skopljak govore o upravo objavljenoj knjizi Marije Vinski Velik je misterij života. Dnevnik 1917-1934. (Zagreb: Disput, 2021, priredile Lucija Bakšić i Magdalena Blažić, prevele s njemačkog Magdalena Blažić, Martina Galović, Marija Skopljak).
Lucija Bakšić diplomirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu povijest 2018. i komparativnu književnost 2020. godine. Sada je doktorandica na Graduate School Global Intellectual History u Berlinu.
Magdalena Blažić diplomirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu povijest 2021. godine, a na istom fakultetu završava diplomski studij arhivistike. Trenutno surađuje s Institutom za povijest umjetnosti u Zagrebu.
Martina Galović na završnoj je godini nastavničkog smjera diplomskog studija germanistike i povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Bavi se istraživanjem sadržajno i jezično integriranog učenja (CLIL metoda) u nastavi njemačkog jezika i likovne umjetnosti u srednjoškolskoj nastavi.
Marija Skopljak diplomirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu prevoditeljski smjer na germanistici 2020. i nederlandistiku 2021. godine. Svoj interes za nizozemski jezik unapređuje u sklopu rada u ljudskim potencijalima za internacionalnu farmaceutsku tvrtku.
Historiografija.hr: Knjigu Marije Vinski Velik je misterij života. Dnevnik 1917-1934. mogli bismo najaviti gotovo senzacionalistički: Pronađen nepoznati dnevnik Marije Vinski, zagonetne ljubavi Augusta Cesarca, koju su – zajedno s njime – ubili ustaše 1941., a njezina sina Mirona četnici 1945. godine. Iako bi to odgovaralo onome kako mediji i šira javnost dominantno pristupaju ovim temama, za vas kao priređivačice Dnevnik Marije Vinski nije moguće svesti samo na to?
Lucija Bakšić i Magdalena Blažić: Ili, bolje rečeno, Dnevnik Marije Vinski nije moguće svesti isključivo na to. Zapravo, nema baš ništa senzacionalistički u dvoje, odnosno troje ljudi koje su politike biološke, vjerske i političke netrpeljivosti stajale života. Čak ni pronalazak dnevnika ne može biti najavljen senzacionalistički ako znamo da se iza njega krije priča o Židovki i ljevičarki, žrtvi ustaškog režima. Skiciramo li živost autoričinog života u dnevniku i nevjerojatnu lakoću kojom je ustaški režim, u potpunosti svjestan legalne pogubnosti vlastitih metoda, fizički, ucjenom, a zatim i strijeljanjem, dokinuo i samu mogućnost daljnjega stvaranja teksta, senzacionalizam bi zapravo zauvijek trebalo izbrisati iz vokabulara o Mariji Vinski. Pisanje dnevnika i kontekst u kojem se ono odvijalo u tom slučaju dolaze u sukob te umjesto senzacije nastupa staložena analiza njihova međuodnosa i učenje o nama samima. Pronalazak dnevnika važan je i vrijedan utoliko što nam omogućava da analitički prihvatimo vlastitu prošlost. Međutim, čitateljski je i medijski zadatak donositi prosudbe koje odgovaraju našem stanju emocija i odnosa kakve poznajemo danas. Naravno, bourdieovski rečeno, dolazi do „prisvajanja“ teksta, neprestanog „prevođenja“ kategorija, formiranja tržišta i čitateljske publike, u igri je imaginacija priče s, u ovom slučaju, ljubavnim i tragičnim zapletom, što je nadasve razumljiv proces i, uostalom, sastavni dio gotovo svakog čitanja. No svesti dnevnik tek na privjesak naših naoko stabilnih konstrukcija i strategija ne bi imalo nikakvog smisla jer on o takvom senzacionalizmu ništa ne govori, već upravo suprotno, stalno nam pruža alate za njegovu (de)konstrukciju. Odnosno, mi za njima moramo posegnuti. Iako smo i same čitateljice dnevnika i zasigurno se možemo pronaći u navedenom opisu aproprijacije i različitih utjecaja priče, nastojale smo kreirati vlastitu čitateljsku praksu koju definira upravo traganje za mjestima (de)konstrukcije u Dnevniku Marije Vinski. Stoga je naše čitateljsko iskustvo odmaknuto od unaprijed definiranih kategorija „senzacije“, ali mu se isto tako može pronaći neka „mana“ iz neke druge perspektive. Uostalom, čitateljskih je iskustava nebrojeno mnogo.
Ipak, opčinjenost predmetom (u ovom slučaju dnevnikom) i kontekstom koji taj predmet okružuje zapravo predstavlja fascinaciju književno-teorijskim potencijalom implicitne, „tekstualne“ Marije Vinski i one empirijske, izvantekstualne, čiji život, a napose smrt, graniči s nepojmljivošću. Paradoks je to brutalnosti ustaškog režima koji je danas tako često proizvoljno okarakteriziran i sve češće rehabilitiran u okviru, nažalost sve dominantnijih, „domoljubnih“ narativa, ali i paradoks same historiografije koja ne može nikada u potpunosti „objektivno“ objelodaniti tijek povijesti, iliti rankeovski objasniti „kako se nešto zaista dogodilo“ [wie es eigentlich gewesen]. A opet, gotovo je nevjerojatna potreba, čak i fenomen, da se sazna što je više moguće o onima koji su od, tobože benignog, ustaškog režima nastradali, izbrisani ili zaboravljeni s ciljem da zauvijek ostanu kolektivno prešućeni. Potreba, možda i fenomen, ali i signal da su ovakva istraživanja potrebna kako bismo ih inkorporirali u (ne)objektivnu historiografiju i dubinski razumjeli historijske procese koji su do fenomena doveli, kao i zbog kojih smo danas ponekad skloni proglasiti ovakva otkrića „senzacionalističkima“. Taj nas je međuodnos preokupirao svo ovo vrijeme i u njemu leži istraživačko bogatstvo Dnevnika Marije Vinski. On ne predstavlja samo narativ o žrtvi, niti smatramo da je to njegova intencija, već narativ o životu koji se neprestano prepliće s narativom o žrtvi, upućuje na njega, daje mu ime i prezime, identitet, čini ga važnim. Odraz je to i individualnog i kolektivnog, fragmentarnog i cjelovitog, tekstualnog i kontekstualnog, prošlosti i sadašnjosti itd.
Historiografija.hr: U čemu je specifičnost Dnevnika Marije Vinski u širem dnevničkom kontekstu i koje je njegovo značenje u odnosu na druge dnevnike? Što Dnevnik može ponuditi onima koji se bave dnevnicima kao žanrom?
Lucija Bakšić, Magdalena Blažić, Martina Galović, Marija Skopljak: Dnevnik Marije Vinski vrlo je opsežan i obuhvaća 17 godina pomno vođenih zapisa. Danas su sačuvane bilježnice dnevničkih zapisa od 1917. pa sve do 1934. godine, no Marija Vinski je vjerojatno počela pisati svoj dnevnik i ranije, još kao djevojčica, a pretpostavljamo da ga je nastavila pisati i nakon 1934. godine. Dug je to period bilježenja i gotovo izniman ako uzmemo u obzir činjenicu da je međuratnih dnevnika kojima su autorice žene na hrvatskom prostoru vrlo malo. U Predgovoru knjizi spominjemo riječ rijetkost, ali ta se rijetkost zapravo mjeri njihovom anonimnošću, neprepoznatošću i neobjavljivanjem jer se nalaze negdje u arhivskim kutijama ili (privatnim) bibliotekama pa zapravo ni ne znamo njihov kvantitativni podatak. Predstaviti čitateljima jedan takav dnevnik, u ovom slučaju Dnevnik Marije Vinski, ujedno znači pridonijeti raspravi o dnevnicima kao žanru. Dnevnik Marije Vinski teško je kategorizirati i jedini zaključak na tragu definicije koja to nije bio bi da se radi o dnevniku koji je vođen iz navike i želje za bilježenjem, odnosno potrebe za pisanjem. Nerijetko se o dnevnicima misli kao o prostoru istine, slobode i subverzije, ali oni su isto tako prostor manipulacije, struktura moći, a ponekad i jezično-stilske vježbe jer se implicitni autor obraća implicitnom čitatelju. Također, radi se o žanru koji je dio rutine pa prelazi iz ruke u ruku, prijateljima (Marija, na primjer, čita i tumači dnevnik izvjesne kolegice L.P.), u njega se unose tuđa pisma, pisanje nadziru i/ili potiču, moguće, roditelji ili neki drugi autoritet, nosi ga se na put, ponekad skriva, predah je u slobodno vrijeme, a ponekad i obaveza itd. Dnevnik Marije Vinski upravo je takav dnevnik i njegova se materijalnost tretira kao neka vrsta testne stanice za analizu života. Kada je pak riječ o bilježenju, dnevnik jasno ocrtava tenziju između konteksta i imanentnosti teksta i posebno ju naglašava. Marija se, na primjer, vraća svojim ranijim zapisima, ne prepoznajući više tekstualnu sebe i komentirajući vlastitu promjenu. Rječnikom izdavačke djelatnosti, ona uređuje i priređuje dnevnik za svoje potencijalne čitatelje, za sebe. Riječi koje precrtava, crteže koje unosi, pisma i (svoje) pjesme koje upisuje, sve je to znak osobne investicije, svjesne i nesvjesne, u bilježnice koje reflektiraju i uzrokuju promjenu same autorice. Kada uzmemo u obzir sve parametre, do sada nepoznat Dnevnik Marije Vinski pisan u dugom vremenskom razdoblju, baš kao i svaki drugi tekst, može ponuditi mnogo, ali njegova specifičnost zapravo leži u pitanjima koja u njemu tražimo i odgovorima koje u njemu pronalazimo.
Historiografija.hr: Osim onih koji se bave dnevnicima, Dnevnik Marije Vinski sigurno će izazvati zanimanje i svih onih s interesom za povijest žena. Što su njezine središnje preokupacije u Dnevniku?
Lucija Bakšić i Magdalena Blažić: Povijest žena i feministička teorija zasigurno su grane za koje se nadamo da će iskoristiti potencijal ovoga Dnevnika, ali to ne znači da unaprijed postavljamo bilo kakva ograničenja ili unaprijed definiramo jedini način na koji bi dnevnik trebalo proučavati jer bismo time istraživanja, pa čak i ona u domeni spomenutih teorija, stjerali u kut. Želimo reći da spomenuti pristupi veliku teorijsku pažnju posvećuju diskurzivnoj analizi konstrukcije roda i spola u različitim kontekstima i kontinuirano razvijaju različite metodološke pristupe u pronalaženju alternativnih propitivanja ionako čvrsto definiranih binarnih pojmova maskuliniteta i feminiteta. Važno je ovdje također uključiti i povijest djevojaštva i adolescencije kao zasebnu nišu jer Marija Vinski u trenutku pisanja dnevnika tek ulazi u studentski život Medicinskog fakulteta u Beču, a pisanje završava kao simpatizerka lijevih revolucionarnih ideja, aktivna u društvenom životu i udovica s malodobnim djetetom. Proces emancipacije koji se za Mariju Vinski odvijao na polju autopercepcije, odgoja, rada, (ne)podnošljivog bračnog života, prekida studija medicine, biologije majčinstva i društvenog djelovanja, ali i religije kojom je definira cijela njezina obitelj može biti potencijalni izvor promatranja njezine diskurzivne konstrukcije udaljene od stereotipa maskuliniteta i feminiteta. Tome svakako doprinosi i Marijina kritička analiza važnih djela poput, recimo, Spola i karaktera Otta Weiningera kojeg u dnevniku opovrgava u nekoliko točaka. Sve su to važni elementi koje svakako treba uzeti u obzir pri proučavanju Dnevnika i o kojima će, vjerujemo, biti još riječi u ovom razgovoru.
Historiografija.hr: Možete li navesti neke primjere onoga o čemu je i kako pisala i razmišljala Marija Vinski u svom Dnevniku kako bismo je mogli još ilustrativnije vidjeti kao intelektualku, ženu, osobu…
Magdalena Blažić, Martina Galović, Marija Skopljak: Prije nego što navedemo konkretne primjere, svakako bismo se osvrnule na prijevod i izgled rukopisa jer pomoću njega bolje razumijemo pojedine situacije. Marijin je vokabular iznimno bogat i opširan. Radi se o tekstu koji je sve samo ne jednoličan i koji riječima, pa čak i fizičkim izgledom rukopisa, nastoji simulirati i kreirati, a ne samo reflektirati stanje duha i tijela. Ponegdje je zbog toga njezin jezik gotovo ekstreman, odnosno odlazi u ekstreme čiste stručnosti i znanstvene egzaktnosti (medicina, pedagogija), da bi se već na idućoj stranici pretočio u dramatičnu ispovijest nabijenu emocijama (stil koji Marija istražuje zahvaljujući književnosti). Još kad tome pridodamo brojne zastarjelice i nečitkost precrtanih riječi i naknadno upisanih komentara u kojima negira samu sebe, Dnevnik Marije Vinski natjerao nas je da promišljamo o jeziku na drugačiji način i preispitamo naše sveukupno jezično znanje. Imajući sve to na umu, izdvojile bismo nekoliko prevoditeljski zanimljivih primjera koji baš na temelju rukopisa otkrivaju ponešto o samoj autorici.
Godina je 1917. (11. rujna) i Marija upisuje svoja razmišljanja nakon ispita iz matematike. Uz podcrtanu rečenicu kako je „težak [njezin] put“, a još joj „teže pada zaustavljanje“, misleći pritom na sve životne prepreke, u zagradi upisuje „Puko pretjerivanje!“, dodaje datum i 1919. godinu kako bi naglasila snagu vlastite promjene i opomenula osobu prije nje koja je tako nešto napisala. Drugi je primjer iz 1920. godine (24. svibnja) kada Marija opisuje bliski tjelesni susret za vrijeme prvomajske proslave i u zagradi dopisuje, a zatim samoprijekorno precrtava rečenicu koja se odnosi na njezino vlastito uzbuđenje ženske seksualnosti, uspoređujući ga s tumačenjem spomenutog Otta Weiningera. Rukopis nam ovdje signalizira analitički i stručni pristup, ali on zapravo prikriva autoričinu nelagodu zbog osjetljivosti do sada nepoznate situacije fizičkog kontakta (kolegino primanje za struk okruženo s puno ljudi). Ipak, taj trag čitljivosti prekriženog ipak govori o njezinoj odlučnosti da u tekstu zadrži pokušaj kritičkog promatranja cjelokupnog događaja. Posljednji zanimljiv primjer koji ćemo navesti seže u 1926. godinu (9. veljače) u kojem Marija opisuje druženje s poznanicom za vrijeme šetnje s djetetom. Poznanica primjećuje dvoje djece, srdačno pozdravi jednu od majki i zatim iza leđa djecu podrugljivo opisuje židovskima. Na Marijino pitanje kako može znati da se radi o židovskom djetetu, odgovara da se to vidi „izdaleka“ (podcrtano u Dnevniku). Marija odlazi, ali poznanici, uz sarkastičnu primjedbu da nju nije prepoznala, ne otkriva da je i ona sama Židovka, osjećajući stid zbog tog čina, kao i zbog toga što je svoju židovsku kulturu potisnula duboko u sebi, a jezik zamijenila njemačkim iako se svog židovstva, kako kaže, ne srami. Zanimljivo, Židove ovdje uspoređuje s kršćanima, izbjegava generalizaciju i navodi da svugdje postoje „iznimke“, bez ikakve superiornosti. Još jednom, kao i u ostala dva primjera, ulazimo duboko u analizu situacije neovisno o trenutku kada se ona dogodila i podcrtana nam riječ pokazuje Marijin ironijski odmak kojim je uočila poznaničino licemjerje, ali i izvukla osobnu pouku iz ove situacije daljnjom raščlambom šireg društvenog problema. To su samo neki od zanimljivih primjera propitivanja dnevničkog sadržaja koje smo primijetile za vrijeme prevođenja.
Historiografija.hr: Što sve Dnevnik Marije Vinski, prema vašem mišljenju, može pak ponuditi historiografiji i za različita druga istraživanja?
Lucija Bakšić i Magdalena Blažić: Dnevnik Marije Vinski tekst je koji se može proučavati na različite načine i historiografija bi ovaj Dnevnik prvenstveno trebala iskoristiti za vlastito metodološko preispitivanje i unaprjeđivanje. Velik je njegov doprinos povijesti svakodnevice i kulturnoj povijesti, ali i antropološkoj povijesti, intelektualnoj historiji, historiji ideja, povijesti medicine itd. Posebno je zanimljiv prostor povijesti čitanja i pisanja koji dijele komparativna književnost i historiografija, ali i već spomenuti prostor imanentnog pristupa proučavanju teksta svojstven prvenstveno komparativnoj književnosti. Impresivna je, također, količina detalja do kojih Marija minuciozno opisuje pripreme za polaganje završnih ispita prije upisa na fakultet. Velik potencijal ima i proučavanje geografije nekadašnje Monarhije s obzirom na to da autorica putujući svladava velike prostorne udaljenosti između Zagreba i Czernowitza i ponekad zapisuje stanice i gradove. Osim toga, kao Židovka koja dolazi iz današnje Ukrajine, odnosno nekadašnjeg istočnog dijela Austro-Ugarske Monarhije, zanimljiva je njezina povezanost s centrom Monarhije – Bečom, ali i s predrasudama s kojima se susreće. Nadalje, u kontekstu političke povijesti vrlo je važan opis Prvog svjetskog rata i prekrajanje granica, što je neposredno imalo utjecaja na njezino državljanstvo, zabrinutost za obitelj, promatranje stanja na ulicama i praćenje vijesti itd. Sve se to može povezati na najrazličitije načine i ukomponirati u brojna druga istraživanja.
Historiografija.hr: Čitajući vaš uvod u Dnevnik, kao i zahvalu priređivačica i prevoditeljica, primjetno je da posebnu vrijednost rada na objavi Dnevnika vidite u interdisciplinarnosti i timskom radu.
Lucija Bakšić, Magdalena Blažić, Martina Galović, Marija Skopljak: Kao povjesničarke, komparatistice, arhivistice, germanistice itd. znale smo da vlastite discipline razumijemo dovoljno dobro da bismo prepoznale njihova ograničenja. Kad je Lucija u ljeto 2017. godine pregledavala arhivske kutije i naišla na dnevnik Marije Vinski, mogla je pročitati tek poneke riječi i eventualno potražiti u literaturi osobu Marije Vinski čije je ime pisalo u obavijesnom pomagalu, ali njezino znanje njemačkog jezika i paleografije nije bilo dovoljno dobro za toliki opseg posla. Dnevnik je ostavila po strani, ali mu se nekoliko mjeseci kasnije znatiželjno ipak vratila, predloživši Magdaleni da ga u slobodno vrijeme zajedno transkribiraju (i danas negdje čuvamo tu poruku u kojoj otprilike piše da se u arhivu nalaze dnevnici, da je malo istraživača koji znaju povijest, paleografiju i njemački i da bismo ih zato polako mogle početi prepisivati pa dokle stignemo). Trebala je to biti i svojevrsna vježba čitanja rukopisnih dokumenata koje su zajedno naučile na kolegiju Uvod u njemačku paleografiju. Magdalena je pak izvrsno poznavala transkripciju i mogla je pročitati baš svaku riječ i razriješiti gotovo svaki rukopisni problem, ali unatoč tome što je izvorna govornica njemačkog jezika, njezino znanje germanistike bilo je nedostatno. U tom trenutku pridružile su im se isprva Marija, a zatim i Martina koje se do tada nisu poznavale i svojim su stručnim razumijevanjem njemačke gramatike započele ogroman posao prevođenja dnevnika Marije Vinski. Iako je za njih to prvenstveno bio osobni prevoditeljski izazov jer se radilo o nesuvremenom i jezično izazovnom tekstu, projekt ih je privukao i zbog što su se s autoricom dnevnika mogle (emocionalno) poistovjetiti na vrlo praktičnoj razini (adolescentica, studentski problemi, učenje, pripremanje ispita itd.). Oformljena je neformalna interdisciplinarna studentska grupa kolegica s jasnom podjelom posla: Lucija i Magdalena bi transkribirale, Martina i Marija prevodile i zajednički bismo zatim komentirale, provjeravale i pronalazile najprikladnija jezična rješenja za rukopis koji je zaista bio zahtjevan, ponegdje i nemoguć. Posao se usložnjavao i naše su se različite profesije izvrsno nadopunjavale. Magdalena i Lucija započele su historiografsko istraživanje kako je prijevod tekao, dijeleći informacije s Marijom i Martinom koje bi ih zatim primjenjivale na prijevod, ali usprkos naoko savršenom lancu, neki su nam pojmovi, npr. medicinski termini, i dalje ostajali nepoznati upravo zbog ograničenja vlastitih disciplina (pa čak i ako smo pripadale dvjema studijskim grupama). Tome je pridonijela i činjenica da historiografska znanost (ali i ne samo ona) uvelike ovisi i o akademskom sustavu obrazovanja koji zbog svoje opsežne standardizacije i posljedične tromosti ne pronalazi dovoljno brzo historiografske mehanizme ravnopravne integracije s drugim znanostima kako bi se proizvedena i prepoznata ograničenja kreativno razriješila. Naravno, mnogo smo toga pročitale, ali mnogo toga nismo razumjele s obzirom na to da svaka druga disciplina, baš kao i ona historiografska, ima neke svoje specifičnosti koje traže specijaliziranost i dugogodišnju istraživačku posvećenost. Posegnule smo stoga za vlastitim prijateljstvima s fakulteta i iz srednje škole i naši su kolege različitih profesija rado isprepleli svoje znanje s našim. Svima im još jednom zahvaljujemo! Spomenuto ispreplitanje znanja ostavilo je traga na našemu radu pa sada historiografske probleme u Dnevniku, ako ih već nismo u stanju riješiti, barem pronalazimo i sagledavamo iz drugačijih socioloških, filozofskih, psiholoških, medicinskih i ostalih uglova. Dakle, stavilo nas je u poziciju u kojoj same možemo mijenjati i ubrzavati usporenu strukturu, a do koje smo zapravo došle prečicom. Paradoksalno, naše nam je (ne)znanje i socijalna dinamika studentskog života (ostanimo pri Bourdieu i dalje) otvorilo brojne perspektive i omogućilo toliko spominjanu interdisciplinarnost. Od toga da shvaćamo tjelesne procese i važnost biologije u životu Marije Vinski pa sve do toga da preispitamo vlastite tvrdnje o rukopisu donesene na temelju vlastitog historiografskog znanja (npr. cijelo smo vrijeme mislile da su šifrirani dijelovi rukopisa zahvaljujući Marijinom porijeklu pisani na jidišu da bi se na kraju ispostavilo kako je riječ o stenografskom alfabetu).
Interdisciplinarnost za nas ne znači odreći se jedne discipline u korist druge ili tek nakratko zagrepsti u nepoznato područje druge discipline da bismo olako i nominalno prisvojili pokoji koncept ili teoriju (makar to često iz različitih životnih razloga činimo). Ne radi se tek o trendu nejasne inkluzivnosti na papiru, kako se to već često i sasvim neopravdano spočitava postmodernističkim i poststrukturalističkim strujanjima, već o opipljivoj (ne)dostatnosti i (ne)ažurnosti vlastite discipline u svijetu i timskome radu koji takve manjkavosti može popraviti. Interdisciplinarnost podrazumijeva proživljeno iskustvo, heteroglosiju autoriteta čime se gubi primat jednodimenzionalnosti i stvara zalihost informacija o načinima kako što bolje riješiti postojeći problem i pripremiti se za onaj nadolazeći (sada već možda grabimo prema nekoj derridaovskoj logici). Riječ je o suživotu znanosti i njihovoj međusobnoj suradnji koja nije uvijek jednako raspoređena, ali je konstantna. Prigovoriti nam se u tom smislu može štošta, od probiranja područja interdisciplinarnosti do možda čak negiranja posebnosti historiografije (iako ta posebnost sama po sebi ne postoji, već se radi upravo o našem konstruktu), ali svi ti prigovori ipak ne nude odgovore na postavljena pitanja s kojima smo se u Dnevniku susrele. Za nas je, upravo historiografije radi, važno bilo čim prije rastvoriti ustaljene opreke i paziti da u njih opet ne upadnemo. Interdisciplinarnost se činila kao dobar put.
Historiografija.hr: Očito je da Mariju Vinski ne možemo svesti isključivo na ime Augusta Cesarca. Dobro nam je poznata tendencija domaće humanistike da žene spominje samo u horizontu njihovih muških kolega. Kao u slučaju Zdenke Marković čija je korespondencija s Ivom Andrićem proglašavana vrijednom jer govori o – Ivi Andriću. Zbog toga za mnoge ženske autorice ni ne znamo, a mnogi ženski dnevnici i pisma ostaju i dalje neotkriveni. No pored asimetričnosti u vrednovanju, odnos između Marije Vinski i Augusta Cesarca vrlo je zanimljiv. Riječ je o dojmljivom intelektualnom i revolucionarnom paru – usporedivim s mnogim sličnim poput primjerice Mitre Mitrović i Milovana Đilasa – o dijeljenju knjiga i ideja, aktivizma i života uopće, a na kraju i iste sudbine.
Lucija Bakšić i Magdalena Blažić: U slučaju Marije Vinski ne treba primjenjivati kategorije binarnih odnosa ili odnosa u kojima ime Marije Vinski tek upućuje na ono Augusta Cesarca kako je to činila dosadašnja historiografija. Ne radi se, naime, samo a priori o upisivanju i perpetuiranju patrijarhalne strukture iz istraživačke pozicije, već se samo istraživanje znatno reducira odmah na samom početku. Naravno, prijašnji su radovi to vjerojatno činili i zbog nedovoljne količine informacija, a upravo su ih unaprijed definirani zakoni binarnih odnosa u kojima se reflektirala ženska sporednost nagnali da šture informacije o Mariji crpe isključivo iz njezina odnosa s Augustom umjesto da joj se posvete na drugačiji način ili, bolje rečeno, da joj se uopće posvete. Čak je i Mitri Mitrović nešto značajnija uloga pridana zbog njezine revolucionarne djelatnosti i političkih funkcija, ali i dalje na osnovi neprikosnovenog autoriteta binarnih odnosa jer je primarno legitimirana kao partnerica Milovana Đilasa. Tek danas zapravo otkrivamo puni potencijal njezina djelovanja u kontekstu feminističkog pokreta i NOB-a. Svaku bismo kategoriju u tom kontekstu mogli jednostavno obrnuti i binarna bi pravda vjerojatno bila zadovoljena, ali nas u tome sprječava sam Dnevnik u kojem odnos s Augustom Cesarcem predstavlja tek jedan od nebrojenih odnosa i ni u kom slučaju ne definira u potpunosti identitet Marije Vinski. Pa čak ni tragičnost njihove sudbine promatrana, opet, u kategorijama ljubavne priče i naše razumljive empatije ne može naknadno „korigirati“ tu individualnu konstrukciju Marije Vinski koja se zbiva na sjecištima različitih interakcija. Štoviše, njezina povezanost s Augustom Cesarcem značajna je i zanimljiva upravo zbog toga što ju sagledavamo u širem kontekstu različitih konstelacija i autoričine promjene kroz vrijeme (Iako iste, Marija Vinski iz 1918. godine u potpunosti se razlikuje od Marije Vinski iz, na primjer, 1932. godine).
Da pojasnimo. Koncepcija Marijina svijeta prvenstveno proizlazi iz njezina kompleksnog odnosa prema literaturi, odnosno prema samom procesu čitanja, pisanja i usvajanja informacija, prema židovskom podrijetlu, a zatim i prema majci koja je bolovala od teških bolesti. Rub smrti i biološka „kazna“ zahtijevao je transcendenciju (dojmljivi su Marijini utisci o, na primjer, židovskim blagdanima), a samostalno tumačenje pročitanog pružalo je odgojne smjernice na temelju kojih je Marija upoznavala svijet. Sve se mijenja dolaskom na studij medicine u Beč, ali ne samo zbog naravi studija, kvalitetnog obrazovanja ili raznolikosti studentskog života, već i zbog raspada Austro-Ugarske Monarhije i Prvog svjetskog rata. Stvaranje „Crvenog Beča“ zbivalo se pred Marijinim očima i u formativnim je godinama zbunjenost političko-socijalnim „krajem svijeta“ plela mrežu novih mogućnosti. Njezina naklonost socijalizmu bečkih ulica rodila se iz univerzalnog humanizma proizašlog iz ratnih posljedica, dostupne literature i osjećaja vlastite (židovske) marginalnosti, a u sebi je istovremeno emancipirala izmicanje tradicionalnim binarnim kategorijama i strah od onoga što bi ih moglo zamijeniti. Njezin se život tako zbivao na samom rubu života. Odustajanje od bijega u Argentinu sa Stanislavom Tomićem, opčinjenost liječnikom Demantijem, prijateljske zavisti ili pak ambivalentnost prema bračnom životu i majčinstvu (uloga koju nije imala od koga naučiti) – sve su to reakcije na slojeve različitih ideja koje su se s godinama nataložile kao kakav palimpsest, atomizirajući, nekad više ili manje, ipak dominantnu učmalost Marijine tradicionalne svakodnevice i čineći ju tako podnošljivijom. Marijino otkrivanje Augusta Cesarca u takvoj svakodnevici obilježenoj intelektualnim poznanstvima u tom je kontekstu zapravo bilo presudno za preustroj četverokuta koji su činili njezin tada već pokojni suprug Rudolf Vinski, August Cesarec, sin Miron i ona. Drugim riječima, došlo je do modifikacije i preraspodjele idejnih slojeva jer je Cesarčev mnogostruki književni i revolucionarni identitet prepoznat kao istovjetan njezinom, dok je njegova fizička blizina materijalizirala općeljudske ideale koje je nekada susretala u suživotu s Rudolfom, a koji bi svaki put propali pod težinom biologije, bolesti, umora i bezlične ekonomije kućanstva. S Augustom Cesarcem, iako u obrisima rodnih uloga još uvijek prisutne, sve su binarne opreke blijedile i uskoro im više nije trebalo izmicati. Čitajući Engelsa, Zolu, učeći o Lenjinu, živeći na nekoliko adresa te radeći s Cesarcem na njegovim knjigama, Marija Vinski je također ulagala u vlastitu kompetenciju, ispunjavajući sasvim sebičnu želju da oduvijek studira filozofiju i književnost. Možemo se stoga i zapitati koliko je njezina rukopisa sadržano u onom Augusta Cesarca i što nam to govori o književnoj proizvodnji, odnosima moći i revolucionarnom djelovanju. Sada je ona bila ta koja je izgrađivala ideju marksizma (ne nužno i komunizma), retrospektivno dajući smisao svom dotadašnjem društvenom radu i povezujući marksizam s Cesarcem, što je bio logičan slijed takvog intelektualnog i revolucionarnog pregovaranja i razmjene informacija. No, nije nam poznato koliko je Marija Vinski bila uključena u djelatnost Komunističke partije. Tragovi su svakako postojali (sporno pomaganje Crvene pomoći), a dodirnu točku čini i policijski dosje u kojem je optužena za sumnju na komunističku djelatnost. Međutim, čak je i takav krnji dosje izrazio samo sumnju bez dokaza. S obzirom na to da nama poznate stranice dnevnika završavaju netom prije njihova puta u Moskvu, a tu je i problem moguće autocenzure, za sad ne znamo je li i na koji način Partija privukla njezinu pažnju, baš kao ni što ne možemo do kraja proniknuti u to je li isključivo povezanost s Cesarcem pod znakom komunizma koštala Mariju Vinski života. Zapravo, od nje je Cesarčevu komunističku družicu učinila poslijeratna historiografija, lišivši ju (ali i njega) tako svakog kompleksnijeg sagledavanja ljevičarskog identiteta i pridruživši ju još jednom u tabor binarnih identiteta parova bez stvarnoga sadržaja njihova odnosa. Ne želimo učiniti istu pogrešku pa spomenuto prepoznavanje identiteta koje se dogodilo između Marije Vinski i Augusta Cesarca definirati neodređenim ili pre(d)određenim kategorijama kao što je ljubav jer bi to možda osnažilo senzacionalistički pristup i nekako zasjenilo ostale tipove odnosa kojima je odnos Cesarec-Vinski definiran. O ljubavi koju ste spomenuli u vašem prvom pitanju možemo govoriti u okviru, na primjer, historije emocija, ali suditi ovlaš, konkretno, o jednome odnosu nije historiografski produktivno. Ne da bi se protagoniste „zaštitilo“ od znatiželjnih čitateljskih pogleda ili odnos tabuizirao, već da bi se bogatstvo njegova sukusa zadržalo izvan domene šturoga jezika i naše mogućnosti da adekvatno prenesemo informaciju. Ukratko, trenutno je neke aspekte dnevnika najbolje ne izreći pa se stoga odričemo prava da o njima govorimo.
Historiografija.hr: To otvara pitanje i kako danas pristupati intelektualcima-revolucionarima. Osim što nisu više u modi, nerijetko ih se vrlo reduktivno shvaća. Pretpostavlja se naime da su pristajanjem uz komunističku ideju napustili svaku kritičnost i mogućnost individualnog djelovanja. Tako se drži da je Miroslav Krleža zadržao određeni kritički odmak – pokazujući to u “sukobu na ljevici” – za razliku od navodno Augusta Cesarca. Za očekivati je da bi to jednim dijelom mogao biti recepcijski okvir i za čitanje Marije Vinski. Kakav je vaš pogled na to s obzirom na detaljno iščitavanje onoga što su pisali i kako su djelovali ne samo Marija Vinski nego i August Cesarec?
Lucija Bakšić i Magdalena Blažić: Da, ovim nas pitanjem podsjećate baš na te zamke kategorizacija i opet nas, zapravo, vraćate na Cesarca. 😊 Probajmo se iz njih zajedno izvući. Taksonomijom Komunističke partije, da se poslužimo izrazom iz biologije budući da se zaista radi o svojevrsnoj sistematizaciji djelatnosti pobornika i/ili članova, ne bismo nikada u potpunosti mogli objasniti motivaciju Marije Vinski i Augusta Cesarca, ali bismo ju itekako mogli ograničiti. Partija, naime, nije monolitna struktura vječno izolirana u vremenu i prostoru i njezini krakovi ne zahvaćaju istim opsegom i snagom. Valja isto tako napomenuti da Marijino iščitavanje literature također pridonosi snazi ili slabosti kraka kojim je zahvaćena jednako kao što ga Cesarec stvara svojim tekstovima. Na neki način oboje donekle odlučuju koliko i kako žele biti zahvaćeni, što pak ima utjecaj na organizaciju s kojom su u doticaju. Zaključujemo stoga da je i sama struktura Komunističke partije nečiji konstrukt i taj međuodnos nastojimo proučiti.
Iz mnogih perspektiva, a posebno iz perspektive intelektualne historije, jasni rezovi između trenutaka u kojima pojedinac mehanički postaje akter „jedne“ i zauzima „drugu“ stranu nikada ne postoje (ili barem ne bi trebali postojati). Odnosno, mi ih najčešće konstruiramo zbog jednostavnije kategorizacije i orijentacije, ali ta kategorizacija ne bi trebala sama sebi biti svrhom, već jedan od stadija istraživanja. Pozicija intelektualca-revolucionara vrlo je slojevita i upravo nam primjer višedesetljetnog (!) „sukoba na ljevici“ pokazuje da pristajati uz određeni program ne znači nužno u potpunosti se odreći vlastite individualnosti pa čak i kad su oni koje proučavamo sami skloni proglasiti se sljedbenicima ili simpatizerima određene struje. U tom razdoblju „sukoba“, odnosno diskusije, nastao je, na primjer, Cesarčev roman Bjegunci koji na najbolji način svjedoči o Cesarčevoj intelektualnoj rastrganosti i identitetskom „suživotu“ književnika i revolucionara, koristeći brojne literarne modele i tražeći način kako da ostane socijalan i pridonese stvaranju radničke klase, a opet ostane literarno relevantan. Naknadne historiografske projekcije su, referirajući se često isključivo na 1952. i Krležin govor, od diskusije učinile jednoznačni „sukob“ i retroaktivno okamenili Cesarca i Krležu u suprotstavljenim političko-književnim „taborima“, bez da se pristupilo pomnijoj analizi samoga procesa i širih struktura u kojima su obojica djelovala. Pitanje „sukoba na ljevici“ zapravo je pitanje identiteta intelektualca-revolucionara i njihova djelovanja. Za Mariju Vinski u tom smislu vrijedi isto pitanje, ali ne i isti problemski okvir jer je njezin rad uglavnom vezan uz prosvjetnu djelatnost. Ono što nju na razini funkcije opisuje kao intelektualku bila je izuzetna pragmatičnost na tragu ljevičarske ideje o Utopiji koja se temeljila na poluinstitucionalnom odgoju i u tom se aspektu recepcijski okviri čitanja razlikuju između nje i Cesarca unatoč tome što je njihovo lijevo intelektualno podneblje bilo slično, a djelatnosti se u pojedinim situacijama čak i preklapale. Međutim, sve to u ovom trenutku postavlja cijeli niz pitanja na koja odgovori leže u iznalaženju novih pristupa u proučavanju međuratnih jugoslavenskih intelektualaca.
Historiografija.hr: Spomenuli ste nove pristupe i perspektive. Kako vidite – u tom smislu – ulogu Marije Vinski u intelektualnom i društvenom životu u međuratnoj Jugoslaviji. Koji su bili njezini modeli društvenog, pa i revolucionarnog djelovanja? Možete li reći nešto više o tome?
Lucija Bakšić, Magdalena Blažić, Martina Galović i Marija Skopljak: Možda jedan od najznačajnijih trenutaka diskurzivnog revolucionarnog djelovanja zabilježen u Dnevniku je Marijin povratak u Zagreb iliti povratak „kući“, kako ga ona naziva, jer je to posljednji zabilježeni trenutak pripreme prije njezina odlaska u Moskvu. U Zagreb se Marija vraća iz Beča nakon što je privela kraju višegodišnji zahtjevni studij medicine i sada se „neizrecivo sretna“ i okružena njoj važnim poznanicima okreće „prema ozbiljnim putevima“. Iz same te slike proizlazi nekoliko važnih interpretacija njezine društvene djelatnosti. Na relaciji Beč-Zagreb događa se transnacionalni transfer znanja i poznanstava još iz doba Austro-Ugarske Monarhije, pri čemu je veliku ulogu u grupiranju ideja, između ostalog, igrala i pripadnost židovskoj zajednici. Štoviše, više no religijska, Marijino se židovstvo nametalo kao popratna socijalna komponenta koja je oko sebe okupljala individualce sličnoga nasljeđa koji bi, zahvaljujući dijeljenom identitetu, ubrzo postajali važni poznanici. Možda su dometi perspektiva uzrokovanih cirkulacijom i aproprijacijom znanja na tom prostoru i neprestanim migracijama različitih (lijevih) intelektualaca poput, na primjer, Manèsa Sperbera nadilazili mjesto i vrijeme Kraljevine Jugoslavije, ali je njihova pluralnost itekako utjecala na dinamiku jugoslavenske sredine. Slojevitost znanja i višestruka nasljeđa različitih kultura formirali su šaroliki intelektualni milje i paralelno intelektualno breme koje je neprestano tražilo različite mehanizme prilagodbe kako bi približilo svoje ekstenzivno djelovanje različitim društvenim skupinama. Marija Vinski svojim je dobrim poznavanjem intelektualnog podneblja nekadašnje Monarhije zabilježenim u tom posljednjem dnevničkom zapisu doprinosila stvaranju i mijenjanju upravo takve, neinstitucionalne, intelektualne zajednice koja je svoju društvenu djelatnost prakticirala kroz modele funkcionalnog djelovanja i fokusirala se na otvaranje različitih tema iz psihologije, filozofije, sociologije itd. Tim više što je njezino poistovjećivanje Zagreba, a ne više Beča ili Czernowitza, s domom bila naznaka da su neki značajni putevi već ranije utabani iščitavanjem stručne literature, pripremom različitih predavanja, socijalizacijom (kazalište, kavane), poduzetničkom djelatnošću, vođenju odgojne grupe itd. Sama činjenica da se radilo o Marijinom aktivnom društvenom djelovanju utemeljenom na različitim – transnacionalnim – kulturnim i intelektualnim utjecajima i istovremeno lokaliziranom unutar zagrebačke zajednice pokazuje revolucionarni potencijal koji postaje generator i mogućeg implicitnog političkog djelovanja.
Historiografija.hr: Uzimajući u obzir veze s Bečom i drugim gradovima, intelektualcima židovskog i stranog porijekla, kao i samu Mariju Vinski, sve nam to svakako govori o pluralizmu hrvatske kulture koju – kao uostalom ni druge kulture – nije moguće svesti samo na jednonacionalnu dimenziju.
Lucija Bakšić i Magdalena Blažić: Svaka se kultura neminovno kontinuirano usložnjava i u sebi neprestano akumulira nove tradicije, poznanstva, politike, identitete itd. Sve je to dio onoga o čemu smo govorile ranije. Marija Vinski izvrstan je primjer historiografije u pokretu jer smo primorani inventivno tumačiti i povezivati različite, često asimetrične fenomene i pojmove. Više no opcija, pluralnost se tu nadaje kao zatečeno stanje koje isključuje primjenu nacionalnog pristupa. Općenito, kada je u pitanju usporedba s Drugim, ne radi se više ni o komparativnoj historiji s jasnim parametrima usporedbe, recimo, dviju nacija, već su na snagu stupile transnacionalna i globalna historija koje za svoja mjerila više ne uzimaju (samo) naciju. Posljedica je to svijeta u kojemu živimo, povijesnog trenutka u kojem se nalazimo i naše vlastite transformacije pod različitim utjecajima. Hrvatska je historiografija nakon 1990-ih godina gradila pojam vlastite nacije kao točke ka kojoj je sva povijest vodila, ustoličujući paralelno taj samoproglašeni nacionalni optimizam kao dominantni način proučavanja kojem je sve podređeno i za koji je toliko toga iz povijesti nekritički probrano. Kada se historija, gle čuda, šutke nastavila i kontinuitetom kritičkog mišljenja i nezaustavljive kulturne razmjene (!) opovrgnula teleološko poimanje historije, a historičari na temelju proučavanja osvijestili da i sami žive u konstruktu koji ni na koji način u potpunosti ne definira one koji mu pripadaju, a kamoli samu povijest (antika, na primjer, ne poznaje koncept nacije), nacionalni se narativ, suprotno brojnim očekivanjima, iz dominantnog prometnuo u još dominantniji i izoliraniji. Da bi metodološki „preživio“, postao je snažniji i zatvoreniji, isključujući na svaki način upravo to bogatstvo kontakata i sveukupnog života koje pronalazimo i u Dnevniku Marije Vinski.
Pojednostavljujemo, svakako, ali ta nam je nepovratna snaga dekonstrukcije, sumnje i propitivanja omogućila da proučavamo svaki fenomen neovisno o njegovoj „korisnosti“ ili vezi s nacijom, ujedno ju rastvarajući i čineći ju manje izoliranom. Naravno, to ne znači da smo odjednom postali objektivni, istiniti, slobodni i neovisni promatrači, već upravo suprotno – postali smo ovisniji o ideologijama i odnosima moći više no ikada, udaljeni od nepostojećeg ideala idealnog istraživača/istraživačice više no ikada, ali su zato naše analitičke mogućnosti znatno prikladnije i sadržajnije. Dokle god ne prihvatimo da kultura (i historija) nikada nije i ne može biti samo jedna i nikada nije i ne može biti samo naša, do tada ćemo živjeti u jednodimenzionalnom svijetu, trošiti vrijeme na potpuno besciljne rasprave o tome koliki su komunisti bili Marija Vinski i August Cesarec i stvarati osiromašenu historiografiju. Bila bi to velika šteta jer je vremena uvijek premalo, a važnih i još nepostavljenih pitanja uvijek previše.
Historiografija.hr: U vašem uvodu primjetno je obuhvatno arhivsko istraživanje koje ste proveli za potrebe rada na priređivanju Dnevnika Marije Vinski. Jeste li tom prilikom naišli na još neke autobiografske i dnevničke zapise žena za koje možemo očekivati da ćete nam ih otkriti kao u slučaju Marije Vinski?
Lucija Bakšić, Magdalena Blažić, Marija Skopljak i Martina Galović: Odgovor na ovo pitanje vrlo je kratak i jasan: jesmo! Ne možemo reći da smo išta zapravo otkrile jer su dnevnici cijelo vrijeme bili ovdje, u arhivu, i dostupni, ali smo ih svakako prepoznale kao važne, a zatim i podijelile tu važnost s čitateljima. Cijeli proces, dakako, obuhvaća i šire historiografsko istraživanje tijekom kojeg djelomično i na temelju dnevničkih informacija, posebno numeričkih kao što su godine rođenja i smrti, pronađemo nove izvore i smjernice u arhivskom istraživanju. Ponekad nas one znaju i zbuniti i navesti na krivi trag kao što je bio slučaj s datumom rođendana Marije Vinski u dnevniku pa uvijek valja biti na kritičkom oprezu. Od ostalih dnevnika Lucija je svojedobno transkribirala i dnevnik Vladimire Jelovšek koji je bio tema njezinog diplomskog rada na Odsjeku za komparativnu književnost. Riječ je o jednoj od kćeri spisateljice Zofke Kveder i liječnika i pjesnika Vladimira Jelovšeka koja se kretala u revolucionarnim krugovima, ali je u dnevniku, ako ga usporedimo s onim Marije Vinski, odnosno u godinama koje se preklapaju (1917-1919), zanimaju potpuno drugačije teme, što samo potvrđuje raznolikost i bogatstvo dnevničkih zapisa koje stoga zaista vrijedi neumorno tražiti. Na tom tragu zajednički planiramo još jedan projekt koji također uključuje izvođenje još jednog ženskog dnevnika iz anonimnosti zatvorenih prostorija, no za njegovu će realizaciju ipak trebati proteći još neko vrijeme (već zbijamo loše šale na vlastiti račun o našem starenju uz dnevnike). Međutim, ta nas dijakronija nimalo ne brine jer smo tijekom svih ovih godina, radeći na dnevniku Marije Vinski, naučile biti strpljive iz jednostavnog razloga što na dobre stvari vrijedi čekati i, što je najvažnije, vrijedi ih čekati i dočekati zajedno.
Pingback: Marija Vinski, “Velik je misterij života. Dnevnik 1917-1934.” – Historiografija.hr