Stipica Grgić – prikaz knjige – Srđan Mićić, “Od birokratije do diplomatije: Istorija jugoslovenske diplomatske službe 1918-1939.”, 2018.

Srđan Mićić, Od birokratije do diplomatije: Istorija jugoslovenske diplomatske službe 1918-1939., Institut za noviju istoriju Srbije, Beograd 2018., 482 str.

 

Krajem 2018. iz tiska je izišla knjiga Od birokratije do diplomatije: Istorija jugoslovenske diplomatske službe 1918-1939. Njen autor, Srđan Mićić, naučni saradnik Instituta za noviju istoriju Srbije iz Beograda, znanstvenik je mlađe generacije (r. 1983.). I kroz svoj dosadašnji znanstveni rad Srđan Mićić se ponajviše bavio temama vezanim uz povijest vanjske politike i odnose koje je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca/Jugoslavija za vrijeme svoga postojanja imala sa susjednim državama, onima ostataka Europe i svijeta. Stoga ne iznenađuje što je nakon knjige Kraljevina Jugoslavija i anšlus Austrije 1938. godine (2010.) odlučio objaviti ovu knjigu koja na pregledan način govori o organizaciji njene diplomatske službe.

U Uvodu (str. 7–17) autor nastoji definirati istraživanje prošlosti vanjskih poslova monarhističke Jugoslavije. Tu će nas upoznati u prvom redu sa zapanjujuće opširnim popisom arhivskih fondova, memoarskog, dnevničkog i drugog gradiva, kao i literature, tj. materijalima koji su korišteni za istraživanje i pisanje ovoga rada. Iako autor malo ističe samu metodu obrade materijala ili neku jasniju tezu koju će nastojati dokazati, jasno je vidljivo da se temi pristupa pozitivistički. Doista, svrha je ove knjige bila pružiti detaljan uvid u zamršeni sustav diplomatsko-konzularne službe jedne države. Točnije, kako je ona bila organizirana u Kraljevini SHS/Jugoslaviji, kako je djelovala, s kime i kako surađivala, kakva je bila mreža veleposlanstava, konzulata itd. Sve će ovo, naizgled pregledno, autor obrađivati u nadolazećim poglavljima. Ipak, iz gotovo svakog odlomka izbija na očigled kompleksnost ove teme, koju ovako minuciozno, a opet zaokruženo, nitko do sada nije obradio.

U prvim poglavljima središnjeg dijela knjige, Razvoj moderne evropske diplomatije (str. 19–39)  te Razvoj moderne srpske diplomatije (str. 41–59), kao što im i naziv govori, raspravlja se o pokušajima izgradnje diplomatske službe u Europi od ranog novog vijeka te utjecajima koji su tako došli i u vanjskopolitičku službu Kraljevine Srbije do Prvog svjetskog rata. U drugonavedenom poglavlju autor se više fokusira na zakonodavnu regulativu organizacije te službe, što je razumljivo jer će ona biti više-manje preuzeta nakon ujedinjenja u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine.

Iduće poglavlje, Dvor i ministarski savet (str. 59–72), upoznaje nas sa vrhovnim subjektima vanjske politike, osobama koje su bile odgovorne za određivanje kurseva vanjske politike u tadašnjoj državi. Prije svega autor piše o pogledima na zadaće diplomacije koje su imali regent, tj. kralj Aleksandar, a nakon njega knez Pavle Karađorđević kao vodeća osoba Namjesništva. Obojica su ponajviše svojim aktivnostima, ali i postavljanjem vlada (ministarskih savjeta), tj. ministara vanjskih poslova, imali potpunu kontrolu nad tim resorom i jako ga prilagođavali svojim idejama.

Na to se nadovezuje poglavlje Ministarstvo inostranih dela Kraljevine SHS i Ministarstvo inostranih poslova Kraljevine Jugoslavije (str. 73–132). Ministarstvo inostranih dela Kraljevine SHS nastalo je pod tim imenom 1918. kao pravni sljednik Ministarstva inostranih dela Kraljevine Srbije te je uz određene reorganizacije i nove unutarnje podjele koje su se događale do 1928., tj. kraja parlamentarnog razdoblja Kraljevine SHS, djelovalo pod tim imenom. Reorganizacijom vrhovne državne uprave početkom Šestosiječanjske diktature, kao i posljedičnom promjenom imena države, i ovo je ministarstvo promijenilo svoj naziv u Ministarstvo inostranih poslova Kraljevine Jugoslavije. Ipak, reorganizacije u ministarstvu i donošenje novih propisa (npr. zanimljive uredbe o stupanju u brak službenika toga resora), nastavile su se sve do kraja istraživanog razdoblja.

Središnja poglavlja knjige, ujedno su i ona u kojima je autor na zanimljiv način opisao tko su djelatnici toga resora te što i kako oni rade. Šesto poglavlje Personal ministarstva (str.  133–230) opisuje prvo same ministre, a onda i ostale višerangirane službenike. Tu Mićić rješava kompleksna pitanja vezana uz ulazak u diplomatsku službu, zatim nastavlja opisom podrijetla službenika, pri čemu se isticala mješavina stare, „predratne” građanske elite i novih školovanih službenika. Tu će autor vrlo plastično dokazati da je obiteljska i stranačka pripadnost, pogotovo tokom 1920-ih kada su se izmjenjivale radikalske i demokratske vlade na čelu države, bila izrazito bitna – često više od znanja jezika ili školskih kvalifikacija onih bez stranačkih i obiteljskih veza. Ipak, Mićić tu ne staje, već analizira i radne navike djelatnika ministarstva, pitanja osiguranja i povjerljivosti informacija, korupcija i krađa, ali i obiteljskog života službenika. Rekonstrukcija svakodnevice djelatnika ministarstva vanjskih poslova, okolnosti njihova rada u pojedino doba, ali i težnje u budućnosti tu su minuciozno opisani, jer su doista sve te stvari utjecale na diplomatsku službu i stvarale sliku o njihovoj državi u svijetu.

Poglavlje Diplomatska i konzularna predstavništva (str. 231–356) nastavlja se na prethodno poglavlje. Ono započinje pitanjem organizacije (vele)poslanstava, ambasada i delegacija u stranim državama te karijernih diplomatskih predstavništva. Opisuje i smještaj zgrada te kancelarija predstavništava u drugim državama, zatim sigurnosti i izvještavanja iz njih, ali i svakodnevice službenika u njima. Tu se opet ističe isprepletenost poslovnog i privatnog, tj. državnih i osobnih interesa. U oba ova poglavlja ističu se mnogobrojni primjeri koji na vrlo životopisan način ocrtavaju tadašnje stvarno stanje stvari u „centrali” ministarstva, ali i mreži poslanstava u svijetu.

Na to se naslanja poglavlje Saradnja sa drugim institucijama u inostranstvu (str. 357–439) koje obrađuje one organe koji su nadopunjavali diplomatsku službu u užem smislu ili se na nju naslanjali. Prvenstveno se to odnosi na razne civilne i vojne atašee, ali i razne izvještajne agencije, poput organiziranja izvještajne agencije „Avala” i Centralnog pressbiroa. U ovome se poglavlju nalazi i jedno zanimljivo potpoglavlje – studija slučaja – koje govori o postavljanju diplomacije monarhističke Jugoslavije prema pitanju odgovornosti za Prvi svjetski rat s političkih, ali isto tako i intelektualnih, tj. historiografskih i drugih srodnih znanstvenih pozicija.

Nakon toga slijedi relativno kratak Zaključak (str. 441–444) koji radi svoje šturosti zapravo ne pogađa u bit svih glavnih istraživačkih pitanja ove knjige. Potom knjiga sadržava stvarno impresivan popis izvora i literature, koji ima preko 20 stranica (str. 445–468), a na samom kraju je imensko kazalo koje doista pomaže u orijentaciji u tekstu knjige.

Ova monografija pruža bitan uvid u organizaciju diplomatske službe u monarhističkoj Jugoslaviji u razdoblju od dvadesetak godina nakon Prvog svjetskog rata. Dapače, Od birokratije do diplomatije temeljna je knjiga koju treba pročitati o toj temi. Iako je možda mogao dodatno dublje potencirati neka istraživačka pitanja, poput nezainteresiranosti diplomacije da se više pozabavi i stvaranju gospodarskih veza za svoju matičnu državu u inozemstvu, Srđan Mićić je napravio ogroman iskorak za znanost. Knjiga je ovo koju će u ruke prvenstveno uzeti svi povjesničari koji se bave političkom, intelektualnom, pravnom, gospodarskom i društvenom povijesti jugoslavenskog te europskog međuraća, ali i mnogi drugi koje zanima povijest diplomacije.

Osim zakonske regulative jednoga od resora državne uprave, njegovih zgrada i prostorija, materijala za rad i sl. ova knjiga najvećim dijelom ne govori mehanicistički o usustavljivanju vanjskih poslova. Usudio bih se reći da je naglasak ovoga djela s pravom stavljen na ljudske potencijale te službe, tj. mogućnosti koje su službenici zaposleni u diplomatskoj službi imali u svom radu. Osobni mi je dojam da ova knjiga pokazuje nezainteresiranost i nedoraslost čelnih ljudi tadašnje monarhističke Jugoslavije da, kao i u drugim resorima državne uprave, i na polju vanjskih poslova stvore profesionalan i održiv sustav, koji doista funkcionalno pomaže razvoju njihove države. S druge strane, unatoč ograničenjima „odozgo”, također pokazuje i nedoraslost te nezainteresiranost dijela kadra službenika u istom resoru da samoinicijativno naprave neke iskorake u službi države koju su zastupali.

Vrijednost ove monografije leži u mnoštvu dosad nepoznatih informacija koje je autor ispričao na pozitivistički način, ali koji je i više nego primjeren temeljnom istraživanju – pogotovo sveobuhvatnom kakvo je ovo. Svoj je narativ Srđan Mićić stvarao prvenstveno na temelju dosad slabo obrađene literature, autobiografskih tekstova razne provenijencije te nepreglednog mnoštva neobjavljenih arhivskih izvora, što je hvalevrijedno. Ono što bi možda dodatno pomoglo razumijevanju ove knjige je više grafičkih priloga, fotografija, tablica ili dijagrama. Oni bi razbili tekstualnu monotoniju i približili čitatelju razumijevanje problema u jednoj drugoj formi. Isto tako mogla su se izbjeći i određena ponavljanja. Međutim, uzevši sve u obzir vjerujemo da je autoru ostalo još dosta neispričanih priča i materijala za otvaranje srodnih tema te pisanje mnogih većih ili manjih radova kojima bi se još dodatno istražili neki aspekti povijesti međunarodnih odnosa Kraljevine SHS/Jugoslavije.

 

Stipica Grgić