Lekcije iz povijesti za suvremenost: Marc Bloch o fenomenu lažnih glasina
U ponedjeljak započinjemo s alternativnim programom “Historiografija u doba korone” (!), s obzirom na najavljenu nastavu na daljinu koja će obuhvatiti osnovne i srednje škole te fakultete. Upućivat ćemo na povjesničare i povjesničarke koji su pisali o povijesti bolesti i povijesti zdravstva te govoriti o panici, strahu i lažnim glasinama u povijesnoj perspektivi i mnogim drugim povezanim temama, ali i mirno nastaviti dalje s uobičajenim historiografskim životom. Tematiku najavljujemo sada već klasičnim zapisima francuskog povjesničara Marca Blocha o fenomenu lažnih glasina tijekom Prvog svjetskog rata, koje međutim neizostavno prate i trenutnu epidemiju koronavirusa. Time se potvrđuje da o navedenoj problematici može vrlo upućeno govoriti i povijesna struka.
—
Marc Bloch (1886-1944)
„Za onoga drugog rata upoznao sam veterinara koji je, ne bez nekog traga razuma, sustavno odbijao vjerovati u novosti što su ih donosile novine. Ali ako je neki slučajni suputnik sasuo u njegovo pozorno uho najnevjerojatnije priče, moj ih je čovjek s užitkom upijao.“
“[Međutim,] to je slučaj s velikim brojem iskrivljivanja svjedočanstava. Pogreška je gotovo uvijek unaprijed usmjerena. Prije svega, ona se širi, ona oživljuje samo pod uvjetom da je u skladu s opredjeljenjima općeg mnijenja; ona tada postaje [poput] ogledala u kojem kolektivna svijest promatra svoje vlastite crte.”
“Međutim, da pogreška jednog svjedoka postane pogreškom mnogih ljudi, da se loše opažanje preinači u lažnu glasinu, potrebno je i da stanje društva pogoduje tom širenju.”
“Svima je poznato kako su te četiri godine bile plodne lažnim novostima.”
“Nije se vjerovalo novinama; pismima ništa više; jer, osim što su neredovito stizala, smatralo se da se provjeravaju. Otud nevjerojatna obnova usmene tradicije, antičke majke legendi i mitova.”
“Glasine obično nisu nastajale na vatrenoj liniji. (…) Sastajalište toga malog svijeta rovova i promatračnica bile su kuhinje. Tamo su se jedanput ili dvaput dnevno sastajali opskrbljivači, pristigli iz različitih sektora i razgovarali međusobno ili s kuharima. A ovi su mnogo znali, jer su, smješteni na raskršću svih jedinica, [osim toga] imali i rijetku povlasticu da mogu svakodnevno razmijeniti nekoliko riječi s vozačima konvoja za opskrbu, sretnim ljudima koji su bili smješteni u blizini stožera. Tako su na trenutak, oko vatre na otvorenom ili ognjišta pokretnih kuhinja, stvarali privremene veze s posve različitim krugovima. Zatim su ih zaduženja nosila puteljcima i rovovima sve do prvih linija bojišnice, s loncima i obavijestima, istinitima ili lažnima, ali u svakom slučaju gotovo uvijek izmijenjenima i tamo spremnima za novu razradu. Na vrlo detaljnoj karti, malo iza crta koja su zacrtavale prve položaje, mogla bi se osjenčati jedna neprekinuta traka: to bi bila zona stvaranja legendi.“
O svemu detaljnije u prilogu Zapisi Marca Blocha o fenomenu lažnih glasina u Prvom svjetskom ratu objavljenom 5. siječnja 2015. na portalu Historiografija.hr na poveznici
http://historiografija.hr/news.php?id=1359
—
Post scriptum
“U naše vrijeme, više no ikad izloženo otrovima laži i lažnih glasina, kakva sramota da kritičke metode nema, pa ni i u najmanjem kutu obrazovnih programa! Jer ona je prestala biti samo skroman pomoćnik nekih radioničkih radova. Pred njom se otvaraju mnogo širi obzori; a historija ima pravo ubrojiti među svoje najsigurnije uspjehe da je tako, razrađujući svoje tehnike, otvorila ljudima nov put prema istinitome, prema tome, i prema pravednome.”
(Marc Bloch, Apologija historije ili zanat povjesničara, Zagreb 2008, str. 132)