Stipe Kljaić – Miroslav P e r i š i ć, Od Staljina ka Sartru, Formiranje jugoslovenske inteligencije na evropskim univerzitetima 1945-1958, Institut za noviju istoriju Srbije, Beograd 2008, 535 str.

Godine 2008. u Beogradu je u izdanju Instituta za noviju istoriju Srbije izašla knjiga Miroslava Perišića pod naslovom Od Staljina k Sartru – formiranje jugoslovenske inteligencije na evropskim univerzitetima 1945-1958. Knjiga je nastala kao plod rada na autorovoj disertaciji posvećenoj kulturnoj i obrazovnoj politici jugoslavenskoga komunističkog režima, pri čemu je posebna pozornost obraćena formiranju poslijeratne jugoslavenske inteligencije. Građa koja je korištena u istraživanju ove teme uglavnom je sastavljena od arhivskog materijala državnih institucija FNRJ (vlada, ministarstva prosvjete, znanosti i kulture, razne savezne komisije za znanost, obrazovanje, kulturu i umjetnost, komiteti za sveučilišta i znanstvene ustanove), partijske dokumentacije i memoarskih zapisa o životu jugoslavenskih stipendista u Čehoslovačkoj, Francuskoj i SSSR. Uz to, autor je koristio i češke arhive u Pragu koji se odnose na gradivo ministarstava Čehoslovačke, kao i arhive visokoobrazovnih institucija na kojima se u toj zemlji školovala tzv. „planirana elita“.

 U uvodu (27-51) pod naslovom „Istorijska upućenost Balkana na Evropu: primer školovanja srpskih i jugoslovenskih intelektualaca (1839-1939)“, autor prikazuje tradiciju odlaženja inteligencije iz Srbije i drugih balkanskih država (Bugarska, Rumunjska, Grčka) na studije u europske zemlje (Francuska, Njemačka i Austro-Ugarska) i njihovo značenje u modernizaciji postosmanskog Balkana u 19. i na početku 20. st. Kada je riječ o prvoj polovici 20. stoljeća i vremenu stvaranja prve jugoslavenske države, posebno su istaknuti francuski kulturni utjecaji i s tim povezana značajna prisutnost jugoslavenskih studenata u Francuskoj između dva rata.

U drugom poglavlju, „Ideologija i znanje“ (51-115) prikazuje se odnos komunističke vlasti i vladajuće ideologije spram znanosti, kulture i obrazovanja u prvim poslijeratnim godinama. Nakon konsolidiranja vlasti jedno od glavnih preokupacija partije bila je „nova prosvjetna politika“ koja je trebala temeljito izmijeniti „buržoaski“ obrazovni sustav za koji se smatralo da je glavna prepreka na putu socijalističke revolucije. Mjere prosvjetne politike bile su u znaku prvenstva ideologije nad obrazovanjem, što je pokazao projekt masovnog obrazovanja i program širenja pismenosti, koji se pretvorio u masovnu ideološku kampanju. Na sličan je način, forsiranje tehničke inteligencije trebalo stvoriti preduvjet za skoru industrijalizaciju zemlje i posljedično tome stvaranje radničke klase, što je bio prioritet poslijeratnim komunističkim vlastima. Nadalje, suočeni s nedostatkom ljudske i materijalne infrastrukture u obrazovanju, ekonomiji i državnoj administraciji te potrebom stvaranja „nove“ inteligencije, koja je trebala biti lojalna partijskoj vlasti i ideološkom programu marksizma-lenjinizma i istodobno biti nositelj izgradnje socijalizma, pokrenuli su slanje studenata i mladih stručnjaka na studije u inozemstvo. Glavna poslijeratna odredišta jugoslavenske „planirane“ elite bile su Francuska i Čehoslovačka kamo su studenti išli već u drugoj polovici 1945., te SSSR koji je pružio boravak studentima i stručnjacima iz Jugoslavije u kolovozu 1946. godine. Premda Partija nije bila, kako autor navodi „posebno oduševljena“ odlaskom studenata u Francusku s obzirom na „opasnost utjecaja dekadentne sredine“, ipak je bila prisiljena nastaviti tradicionalne veze s Francuskom baštinjene iz predratnog razdoblja budući da sovjetska vlast zbog teških materijalnih prilika nije bila u stanju primiti studente u ljeto 1945. godine.

Treći dio knjige pod naslovom „Iskustvo sa Zapada (119-174) donosi podatke o životu i boravku jugoslavenskih studenata u Francuskoj. Autor je posebnu pažnju posvetio političkoj, kulturnoj, društvenoj situaciji u poslijeratnoj Francuskoj, kao i doživljaju Pariza, najvećeg središta jugoslavenske inteligencije na Zapadu toga vremena. Ono što je posebno zabrinjavalo Partiju bila je činjenica da se polovica studenata koji su otišli u Francusku upisala na humanističke studije, što je moglo imati za posljedicu odbacivanje marksističke ideologije u susretu s obrazovnim sustavom jedne demokratske i kapitalističke zemlje. Žal za propustom i inzistiranje partijskih rukovodilaca na tehničkom obrazovanju, osim uvjerenja da se tehničku inteligenciju može relativno lakše ideološki indoktrinirati, bila je i potreba zadovoljenja njihovih ambicioznih ekonomskih planova. Pokušaj da se studenti u Francuskoj drže pod partijskom stegom i izolacijom od utjecaja sredine i da se od njih napravi inteligencija po komunističkom obrascu doživio je neuspjeh, tako da se na kraju studija velik broj studenata nije ni vratio u Jugoslaviju dok su neki od njih bili izbačeni iz Partije i SKOJ-a zbog „političke neizgrađenosti i indiferentizma“. Psihološku atmosferu među studentima opisuje jedan od podnaslova ovog poglavlja Zavodljivost Pariza i vernost Partiji taj je podnaslov na simbolički način ilustrirao suprostavljeni sustav vrijednosti ponuđen mladim studentima: nasuprot individualizmu i slobodi Pariza stajao je kolektivizam i stroga poslušnost Partiji. Zanimljivo je spomenuti i hrvatske članove francuske generacije jugoslavenskih studenata koji su kasnije imali više ili manje poznate javne karijere: kazališni glumac Srđan Flego, agronom i sveučilišni profesor Silvija Miletić, liječnik i sveučilišni profesor Milorad Mimica, glazbeni kritičar i novinar Branko Polić, književnik Dinko Štambuk, slikar Marijan Talan, političar i ekonomist Jakov Sirotković i inženjer rudarstva i sveučilišni profesor Branko Božić.

U četvrtom poglavlju (177-329) „Studije na Istoku“ obrađena je grupa stipendista koji su bili na studiju, civilnoj i vojnoj specijalizaciji u SSSR-u od ljeta 1946. do proljeća 1948. kada su nakon Rezolucije Informbiroa i novonastale političke situacije vraćeni u Jugoslaviju. Mladi studenti i stručnjaci koji su u SSSR došli ispunjeni idealizmom o prvoj zemlji socijalizma i s uvjerenjem da je odlazak u tu zemlju bio golem privilegij doživjeli su razočaranje katastrofalnim stanjem u sovjetskoj državi koje je vladalo zbog posljedica rata i Staljinove predratne ekonomske politike. Osim što je posvećen prostor općim društvenim prilikama u SSSR-u, opisan je i poslijeratni ambijent dvaju glavnih mjesta boravka studenata i stručnjaka – Moskva i Lenjingrad. Za razliku od Francuske, studenti su u SSSR-u naišli na nemogućnost organiziranja svoje studentske udruge, nepovjerenje i špijuniranje od strane sovjetskih vlasti i priličnu neinformiranost o događajima u svojoj zemlji, kao i sprečavanje povezivanja sa svojim diplomatskim predstavništvom. Ovakve prilike još su se više pogoršale za studente u vrijeme sukoba između dvaju partijskih rukovodstava u proljeće 1948. godine. Sudbina ove generacije studenata zajedno s vojnim i civilnim stručnjacima imala je različite epiloge, dio ih je ostao u SSSR-u nakon Rezolucije, dio ih se vratio pa otišao ponovno izvan zemlje u informbiroovsku emigraciju, treći su pod progonom u vlastitoj zemlji završili na Golom otoku, dok su najzad ostali nastavili školovanje te postali ugledni stručnjaci i javni djelatnici u životu socijalističke Jugoslavije. Od potonjih hrvatski stipendisti te generacije su bili slijedeći: ekonomistica i političarka Savka Dabčević-Kučar, ekonomistica Ecija Ljubetić-Sirotković, filozof i sociolog Rudi Supek, filozof Gajo Petrović, filozof i sveučilišni profesor Ivan Kuvačić, filozof Andrija Krešić, inženjer rudarstva Ivan Petruša, povjesničarka književnosti Višnja Barac, ekonomist, političar i sveučilišni profesor Ivo Perišin, pedagog i sveučilišni profesor Mate Zaninović, povjesničarka književnosti i etnologinja Maja Bošković-Stulli, arhitekt, građevinar i sveučilišni djelatnik Ivan Kordiš, novinar Vjekoslav Košta i kemijski inženjer Anka Kuzmanić.

Peto poglavlje (257-329) „U zemlji srednjoevropske tradicije“ prati jugoslavenske studente u Čehoslovačkoj. Kao i u slučaju Francuske i SSSR-a autor se upustio u analizu političkog, društvenog i ekonomskog stanja u toj zemlji s posebnim prikazom poslijeratnoga Praga. Ono što je karakteriziralo čehoslovačku situaciju do veljače 1948. godine bila je ideološka polarizacija na prozapadno i prosovjetski orijentirane društvene snage zboga čega je Partija nastojala neutralizirati kontakte studenata s nekomunističkim pokretima i idejama. Kad se očekivalo poboljšanje statusa jugoslavenskih studenata nakon dolaska na vlast komunista u veljači 1948., uslijedili su napadi u tisku na studente iza čega je stajala čehoslovačka komunistička partija koja je stajala na sovjetskoj strani. Posljedica toga bila je deportacija jugoslavenskih studenata u kolovozu 1948. i prekid odnosa dviju zemalja.

U posljednjem poglavlju Nova politika: traganje za vlastitim putem (333-436)  iznesena je situacija u Partiji i državi nakon razilaženja sa SSSR-om i zemljama narodne demokracije. Na V. kongresu KPJ projekt odlaska „planirane elite“ u inozemstva definitivno je napušten nakon previranja s Rezolucijom i lošeg francuskog iskustva. K tome je prekid slanja studenata na Zapad trebao uvjeriti komunistički svijet da Titova Jugoslavija nakon 1948. ne surađuje s „imperijalistima“. Odlučeno je okretanje domaćim sveučilištima i s tim u vezi povedena je ideološka akcija, tako da su pooštreni ideološki kriteriji za rad na sveučilištima na kojima su, po partijskim analizama iz tih godina, još uvijek dominirali „ideološki neprijatelji marksizma“. Autor je kao presudnu godinu odbacivanja sovjetskoga modela socijalizma i bitno drugačijeg vanjskopolitičkog pozicioniranja poslijeratne Jugoslavije postavio 1950. godinu, nakon čega je slijedilo otvaranje Zapadu i pokušaj kreiranja specifično jugoslavenskog socijalizma izraženog u konceptu samoupravnog socijalizma. Taj obrat se prije svega ogledao u odbacivanju socrealizma kao sovjetskoga kulturnoga uzora i uopće sovjetskog promišljanja kulturne politike, s čime je bio omogućen veći prostor slobode u kulturnom i umjetničkom stvaralaštvu. U pitanju obrazovanja to je značilo veće inzistiranje na znanju, a manje na ideologiji što je do tada bio slučaj, pa je organizirana institucionalizirana politika usavršavanja i specijalizacija mladih stručnjaka u zapadnoeuropskim zemljama tijekom 1950-ih godina. Osim znanstveno-tehničke suradnje, spomenuta je i argumentirana nadasve intenzivna kulturna i umjetnička razmjena sa Zapadom na područjima slikarstva, glazbe, folklora, baleta, muzike, kazališta, kiparstva, literature i arhitekture. Isto tako, priloženi su i podaci o prvim kulturnim kontaktima s zemljama Trećeg svijeta, na koje se kasnije nadovezala diplomatska i politička suradnja socijalističke Jugoslavije s tim zemljama u pokretu nesvrstanih.

I na kraju u prilozima knjizi (451-527) nalazi se rubrika s fotografijama i popisima stipendista koji su od 1945. do 1948. boravili u trima spomenutim državama. Oni donose zanimljive pojedinosti o svakom pojedinom od njih, pa tako nalazimo različite vrste podataka osim onih najelementarnije prirode (ime i prezime, mjesto i godina rođenja), tu su republika otkud su dolazili, nacionalnost, studij koji su polazili, mjesto studiranja, srednjoškolsko obrazovanje, socijalno porijeklo kao i informacije vezane uz članstvo u KPJ i sudjelovanje u Narodnoslobodilačkoj borbi.

U zaključnom osvrtu može se ustanoviti da je jedna od glavnih Perišićevih teza ta da je prijelomna godina poslijeratne jugoslavenske povijesti bila 1950., a ne 1948. kako je često tvrdila politička historiografija uzimajući u obzir formalni akt prekida odnosa s Istočnim blokom. Prema tome godina 1949. je predstavljala kontinuirani proces koji se nadovezao na prethodne tri godine staljinističke ere jugoslavenskog socijalizma, zbog činjenice da su sovjetski ideološki koncepti i dalje suvereno diktirali partijskim i javnim diskursom. Tek u nadolazećoj godini, pod pritiskom i izolacijom od strane sovjetskog bloka, KPJ je bila prisiljena izvršiti temeljitu reviziju dotadašnje socijalističke tradicije. To se kronološki najprije osjetilo, kao što autor knjige naglašava, u popuštanju ideoloških barijera u područjima kulture i obrazovanja koje su prethodile i na neki način pretpostavljale kasniji politički, ekonomski i društveni obrat. Ubrzo zatim je slijedilo političko povezivanje sa zapadnim zemljama i težnja da se jugoslavenska kultura upozna s aktualnim duhovnim tendencijama u zapadnom svijetu. Na kraju je pronađena i društveno-ekonomska alternativa sovjetskom modelu, tako da se  lansiranjem projekta samoupravljanja legitimirala posebna esencijalnost jugoslavenskog socijalizma.

 

 

Stipe Kljaić

Odgovori