Magdalena NAJBAR-AGIČIĆ – Okrugli stol hrvatskih i ruskih povjesničara „Drugi svjetski rat i nacionalne povijesti Rusije i Hrvatske“. Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 13. svibnja 2010.

Okrugli stol hrvatskih i ruskih povjesničara

„Drugi svjetski rat i nacionalne povijesti Rusije i Hrvatske“

 

 

Dana 13. svibnja 2010. godine u Hrvatskom institutu za povijest održan je Okrugli stol „Drugi svjetski rat i nacionalne povijesti Rusije i Hrvatske“. Inicijativa za susret hrvatskih i ruskih povjesničara došla je s ruske strane, a u pripremu skupa bilo je uključeno Veleposlanstvo Ruske Federacije u Zagrebu. Kako je prilikom otvaranja skupa rekao ravnatelj Hrvatskog instituta za povijest Stjepan Matković, povod za susret je 65. godišnjica pobjede nad fašizmom. U skupu je sudjelovalo četvero ruskih povjesničara (iako ih je bilo najavljeno šestero), te šestorica hrvatskih kolega iz Hrvatskog instituta za povijest i s Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Zahvaljujući prilikom otvaranja skupa predstavnicima ruskog veleposlanstva za inicijativu, Stjepan Matković spomenuo je i potrebu istraživanja hrvatsko-ruskih veza, koje su bile žive i značajne od 19. stoljeća, te koristi koje bi donijela eventualna komparatistička istraživanja bez obzira na disproporcije u veličini između Rusije i Hrvatske i različitosti povijesnih iskustava. Kao primjer dosadašnjih istraživanja spomenuo je radove Ivana Očaka, ali je naglasio i postojanje mnogih neistraženih pitanja te potrebu sustavnih istraživanja koja bi trebalo dovesti do suzbijanja stereotipa što se javljaju u međusobnim odnosima ruskog i hrvatskog naroda.

U ime ruske strane riječi pozdrava uputio je Nikolaj Bugaj navodeći u osnovnim crtama usmjerenje rada i dostignuća Historijskog instituta Ruske akademije znanosti, koji predstavlja, kao i drugih srodnih instituta (npr. Instituta slavjanovedenija), te njihovu ulogu u formiranju vanjske politike Rusije. Naglasio je i snažnu političku volju ruskih vlasti za jačanjem odnosa ruskih povjesničara s predstavnicima historiografija država Balkanskog poluotoka. Putovanje po državama regije, u sklopu kojega su ruski historičari doputovali i u Zagreb, jest – prema tome – jedan od izraza proaktivne politike povijesti današnje ruske države.

Prelazeći na svoje izlaganje „Veliki domovinski rat u SSSR-u 1941.-1945.: izražavanje faktora bifurkacije“, Nikolaj Bugaj naglasio je potrebu komparativnog pristupa u slučaju istraživanja ruskog Velikog domovinskog rata, potrebe da se problematika s njime povezana pokuša sagledati s gledišta drugih, manjinskih narodnosnih i etničkih, kao i društvenih skupina. Naglasak njegova izlaganja bila je prisutnost snažnih suprotnosti koje su obilježavale povijest Sovjetske Rusije od vremena revolucije, a riječ je kako o sukobima u međunacionalnim odnosima, tako i o političkoj podvojenosti u sovjetskom društvu, odnosno prisutnosti naroda i društvenih elemenata koji su sudjelovali u stvaranju novog sustava te onih nezadovoljnih novonastalom situacijom, odnosno protivnika komunističkih vlasti. Sovjetske vlasti na tu pojavu odgovarale su snažnim represivnim mjerama, egzekucijama i deportacijama velikog broja ljudi, pripadnika pojedinih naroda. Stvoren je cijeli sustav zatvora, popravnih domova i logora, ali su postojali i drugi načini odnosa prema stvarnim ili potencijalnim neprijateljima sovjetske vlasti, primjerice različiti tretiranja pojedinih naroda, primjerice prema pristupu obrazovanju i slično. Rasprostranjen način odnosa prema nacionalnim skupinama u SSSR-u već u međuratnom razdoblju bile su masovne deportacije koje su u nekim slučajevima (primjerice, u slučaju Tatara s Krima) obuhvatile cjelokupnu populaciju dotične narodnosti (i/ili društvene skupine) na određenom području. Bugaj je iznio cijeli niz primjera, od odnosa prema Kozacima od 1925. godine, preko iseljavanja Finaca iz pograničnih područja te velike deportacije Poljaka iz zapadnih područja tadašnjeg SSSR-a u razdoblju 1935-1936. godine. Spomenuto je i preseljavanje Kurda i Iranaca iz pograničnih područja u Kazahstan te tzv. „čišćenje Dalekog istoka“ preseljavanjem Korejanaca i Kineza. Progonima su podvrgnuti i pripadnici nekih drugih nacionalnosti, primjerice Bugara, često pod optužbom za špijunažu. Nova faza progona slijedila je nakon 1939. godine, odnosno nakon sovjetskog zauzimanja „Zapadne Ukrajine i Zapadne Bjelorusije“ (dakle, okupiranih istočnih područja predratne Poljske), te kasnije s pripajanjem pribaltičkih zemalja, gdje su deportacijama podvrgnuti pripadnici vladajućih društvenih slojeva.

Napetost na liniji narod-vlast prisutna je tako u Sovjetskom Savezu tijekom cijelog prijeratnog razdoblja te je u trenutku izbijanja rata uzrokovala i pojavu masovnog dezerterstva i izbjegavanja vojne službe. Prema navedenim procjenama, radilo se o 457.000 dezertera i 1,300.000 ljudi koji su izbjegavali vojnu službu. Jednim dijelom radilo se o ljudima koji su se jednostavno skrivali, drugi su pak stvarali aktivne skupine protiv kojih su se sovjetske vlasti borile kao protiv banditskih i razbojničkih skupina. Oko 7600 takvih grupa je – prema ruskim istraživanjima – bilo razbijeno. Nikolaj Bugaj je naglasio i potrebu daljnjih istraživanja te pojave i politike koja je vjerovala u učinkovitost politike utemeljene na deportacijama i masovnim preseljenjima naroda. Djelomično kao posljedica tih ranijih deportacija, u Rusiji je u 1990-tima prisutna pojava pripadnika različitih nacionalnosti koji nakon raspada SSSR-a, nezadovoljni svojim položajem u novim državama, useljavaju u Rusiju. Njihov se broj procjenjuje na oko 13 milijuna osoba. Kao poseban problem Bugaj je istaknuo i položaj romske manjine u Rusiji. Kako je naglasio, za Rusiju kao multinacionalnu državu istraživanje  mnogonacionalnu državu istraživanja različitih povijesnih iskustava nacionalnih manjina od presudne je važnosti za integraciju suvremenog društva.

Nada Kisić Kolanović se u izlaganju „Hrvatski kulturni narativi o Sovjetskom Savezu 1941.-1945. godine“ osvrnula na dva načina viđenja SSSR-a u Hrvatskoj za vrijeme Drugoga svjetskog rata: s jedne strane, na sliku koju su stvarali ustaše, odnosno desnica, te sliku koju su širili komunisti ili ljevica. S jedne se strane radilo o slici neprijatelja narodne misli i hrvatske države, zastupnika ideologije koja je razorna za temelje društva (obitelj itd.) i teži uništenju nacionalnih osjećaja, kako je komunizam i boljševizam prikazao u svojoj knjizi Ante Pavelić, a s druge je strane slika Sovjetskog Saveza bila posve idealizirana, primjerice kod predsjednika ZAVNOH-a Vladimira Nazora koji je kao pjesnik stvarao simboličku sliku SSSR-a, pozitivnu i junačku. I Andrija Hebrang smatrao je Sovjetski Savez avangardom čovječanstva iako ima naznaka da se tijekom svoga boravka tamo 1945. poljuljao u tom svome uvjerenju. Poseban je slučaj pisanje Ante Cilige, koji je – iako isprva komunist, čak član Politbiroa KPJ 1925. godine – zbog svojih traumatičnih iskustava progona i zatvora u Sovjetskom Savezu,  tijekom rata pisao kritički o boljševizmu, što se spremno koristilo u ustaškoj propagandi.

Na otvaranje ruskih arhiva tijekom 1990-tih te izdavanje mnogih ranije tajnih dokumenata iz arhiva FSB-a upozorila je Tatjana Bušujeva iz Moskve u izlaganju „Vojna politika SSSR-a 1939.-1941.: bilanca i pouke prema dokumentima ruskih arhiva“. Ona je posebno upozorila na dokumente koji govore o (ne)spremnosti Crvene armije u trenutku nacističkog napada 1941. godine, njezinim uzrocima i posljedicama. Istaknula je obraćanje predsjednika Ruske Federacije Dmitrija Medvedeva ruskim povjesničarima u kojem on poziva na odvajanje zasluga pripadnika Crvene armije u pobjedi nad fašizmom od negativnosti onodobne sovjetske politike. Taj politički stav političkog vrha Rusije za ruske historičare očito predstavlja obvezujuću smjernicu u njihovom radu.

Tvrtko Jakovina s Filozofskog fakulteta u Zagrebu u svome je izlaganju „Tito i saveznici“ istaknuo nekoliko momenata jugoslavensko-sovjetskih odnosa kao i odnosa Jugoslavije i zapadnih zemalja u kojima je dolazilo do povijesnih refleksija. Pozvao je na preispitivanje ocjena zasluga Crvene armije u Rusiji, kao i partizanskog pokreta u Jugoslaviji, a istaknuo je također potrebu boljeg predstavljanja hrvatske historiografije u inozemstvu kako bi postala prepoznatljiva i u Rusiji, ali i drugdje u svijetu.

Govoreći o „Osnovnim značajkama hrvatskog antifašizma“ Ivo Goldstein s Filozofskog fakulteta u Zagrebu isticao je Narodnooslobodilačku borbu kao „specifičan dio velike antifašističke koalicije“, a u sklopu toga i „značajan doprinos“ hrvatskog antifašizma. Zadržavajući se uglavnom na već ranije iznošenim tezama, nastojao je ruskim kolegama približiti zasluge hrvatskih partizana.

Davor Marijan iz Hrvatskog instituta za povijest govorio je o „Vezama između Crvene armije i jugoslavenske armije (NOVJ) 1941.-1945. godine“ fokusirajući se na izravne kontakte – od iščekivanja sovjetske pomoći i mitskog vjerovanja u moć Crvene armije prisutne kod partizana, preko korištenja sovjetskih organizacijskih iskustava do izravne suradnje pri završetku rata, za vrijeme oslobađanja Beograda i ratnih operacija u Baranji.

Nakon kratke stanke za kavu Nikita Bondarev iz Instituta slavjanovedenija RAN govorio je prvo o djelatnosti posebne komisije koja se na inicijativu vlasti, a konkretno predsjednika Ruske Federacije, bavi preispitivanjem slučajeve ranijeg falsificiranja historije. Nakon toga prešao je na temu svoga izlaganja „Moskovsko razdoblje u Titovoj karijeri“. Napomenuo je liberalizaciju arhivske politike u Rusiji i objavljivanje mnogih materijala iz ruskih arhiva tijekom 1990-tih, što je omogućilo mnoga saznanja, primjerice o ranije u tajnosti držanima aspektima djelatnosti Komunističke internacionale, među ostalima o tečajevima tzv. „partizanske akademije“ tijekom 1930-tih u kojima su mladi komunisti iz različitih zemalja obučavani vještinama ilegalne partizanske borbe: radio-vezama, oružju, agitaciji i propagandi te psihološkoj borbi. Prema Bondarevu, ta je djelatnost davala Kominterni obilježje terorističke organizacije. On je izrazio čuđenje što inozemna historiografija te – od 1990-tih dostupne – izvore vrlo slabo koristi. Josip Broz Tito trebao je biti polaznik tečajeva „partizanske akademije Kominterne tijekom svoga boravka u Moskvi u razdoblju 1935-1936. godine, no izvori koji bi to izravno potvrđivali ne nalaze se u spomenutoj građi. Znatno je više materijala koji govore o Titovu radu u Balkanskom sekretarijatu Kominterne. Bondarev je spomenuo i materijale koji govore o Titovu privatnom životu, odnosno drugom braku koji je polovicom 1930-ih sklopio u Moskvi. Svoje je izlaganje završio pozivom hrvatskim povjesničarima na intenzivniji rad u arhivima, također i onima u Rusiji.

Mario Jareb iz Hrvatskog instituta za povijest u svome izlaganju „Borba udružene Europe na Istoku – od promidžbe rata do hrvatske legije u SSSR-u“ govorio je o slici SSSR-a u propagandi Nezavisne Države Hrvatske, posebno na temelju pisanja Hrvatskog naroda, u kojem je pogotovo nakon početka njemačko-sovjetskog rata jačala antisovjetska promidžba. Akcije Trećeg Reicha predstavljane su bile kao obrana Zapada pred Istokom, odnosno obrana europske civilizacije pred sovjetskim barbarstvom. Jareb upozorava na potrebu razlikovanja propagande NDH od izravne njemačke propagande vođene istovremeno. Prema njemu, u ustaškoj se promidžbi naglasak stavljao na neuspjeh komunizma u rješavanju društvenih problema, posebno bijede seljaštva. U tome su korištena navodna pisma pripadnika hrvatske legije koja se borila na istočnom bojištu. Također, ovisno o okolnostima naglašavala se odvojenost sovjetskih vlasti od ruskog naroda, pri čemu se javljaju antisemitski motivi i tvrdnje kako vrh sovjetskih vlasti čine Židovi, dok je u drugim prilikama isticana imperijalna velikoruska politika Sovjetskog Saveza, posebno prema drugim slavenskim narodima, pri čemu se često navodi primjer stradavanja Poljaka, primjerice u Katinskoj šumi ili za vrijeme Varšavskog ustanka. Na taj se način negativno svjetlo bacalo i na zapadne saveznike, koji su prikazivani kao izdajnici europejstva i civilizacije. U pozitivnom se svjetlu u početku javljaju kolaboracionističke jedinice generala Vlasova, no to je prestalo – kako Jareb pretpostavlja – zbog zločina nad civilnim stanovništvom što su ih vršili tzv. „Čerkezi“ u sklopu njemačke vojske u Hrvatskoj.

Jelena Guskova je izlagala o „Kulturnim vezama između SSSR-a i Hrvatske 1945.-1948. godine“ na temelju materijala o poratnom djelovanju Društva za kulturnu suradnju sa SSSR-om, sačuvanih u građi Agitpropa CK KPH. Govorila je o neuspjelom pokušaju osnivanja Društva prijatelja SSSR-a iz 1940. godine te poslijeratnom osnivanju takvog društva 16. lipnja 1945. i aktivnostima tog udruženja koje je u proljeće 1946. u Zagrebu imalo 1247 članova. Društvo imalo je svoje sekcije (primjerice, srednjoškolskih nastavnika ruskog jezika), ali i podružnice u drugim hrvatskim gradovima. Jelena Guskova naglasila je želju za spoznavanjem više informacija o Sovjetskom Savezu kao motiv djelatnosti društva, iako je spontanost svih sličnih akcija u uvjetima političkog terora krajnje upitna, a zasigurno su onodobna državna politika i vladajuća ideologija bile presudne za osnivanje udruženja i organizacija koje su, prema zamisli vlasti, trebale poslužiti kao transmisija politike i ideologije prema društvu, odnosno narodu. Društvo je od siječnja 1946. godine pokrenulo djelatnost čitaonice, a organiziralo je i kulturnu suradnju i dolaske sovjetskih umjetnika i znanstvenika.

Posljednji govornik na skupu bio je Davor Kovačić, koji je svoj referat naslovio: „Kominterna i forsiranje antifašističkog ustanka u Hrvatskoj 1941. godine – slučaj Kerestinac“. U njemu je govorio o aktivnosti Josipa Kopiniča, koji je u Hrvatskoj djelovao kao osoba za vezu s Kominternom te prenosio njezine poruke vodstvu Komunističke partije Hrvatske. Kominterna je nakon njemačkog napada na SSSR bila zainteresirana za što skorije pokretanje akcija komunističke gerile u drugim zemljama kako bi se na taj način vezao dio njemačkih snaga i rasteretila Crvena armija. S druge strane, hrvatski komunisti djelovali su u okolnostima koje su im onemogućavale veće akcije. Kovačić je predstavio sukob koji je zbog toga izbio na liniji Kopinič – vodstvo KPH, te je u tom kontekstu spomenuo i neuspjelu akciju oslobađanja zatvorenika iz logora u Kerestincu.

U završnoj raspravi izlagači su odgovorili na nekoliko pitanja, pri čemu je posebno zanimanje izazvalo pitanje o sukobu Staljina i Tita 1948. godine, odnosno „tko je kome rekao ne“. Za jugoslavensku tezu da se Tito 1948. suprotstavio Staljinovim nasrtajima ne može se naći temelja ni u ruskim, ni u novijim svjetskim istraživanjima,. Također, zanimljivim se pitanjem pokazala današnja historiografska i politička ocjena deportacija provođenih u Sovjetskom Savezu.

Okrugli stol potaknuo je hrvatske povjesničare na razmatranje potrebe bolje suradnje s ruskom historiografijom i intenzivnijeg rada na istraživanju rusko-hrvatskih veza. Ipak, pritom je razotkrio i temeljne kadrovske slabosti historijske nauke u Hrvatskoj, u kojoj nedostaju historičari koji poznaju ruski jezik i mogu se posvetiti tim pitanjima, a oni koji bi to mogli nisu do sada nalazili poticaj za rad u tome pravcu. I na susretu o kojem je ovdje riječ nedostajali su neki povjesničari koji bi, s obzirom na svoja istraživanja, imali itekako što reći. Nažalost, valja konstatirati da je za promjene usmjerenja znanstvenih istraživanja na svakom polju, pa i u historijskoj znanosti, potrebna politička volja bez koje nema ni za to potrebnih materijalnih uvjeta. Takve volje, pa tako ni financijskih sredstava, nije bilo ni prije 17-18 godina kada je profesor Očak namjeravao s jednim asistentom otići u Moskvu i – u doba kada je to bilo lako moguće – snimiti što veći dio arhivskog materijala koji se odnosi na hrvatsko-ruske veze, kao i na rusku/sovjetsku politiku prema Hrvatima i južnim Slavenima općenito. Doduše, sličan je odnos hrvatske historiografije i prema drugim historiografijama, ne samo prema ruskoj.

Inicijativa za ovaj okrugli stol potekla je – kao što je već rečeno – s ruske strane, koja je očito uvidjela svoj interes u jačanju prisutnosti „u regiji“ na različitim područjima ljudske djelatnosti, pa tako i na polju historiografije. Hrvatska bi strana trebala odgovoriti uzimajući u obzir svoje vlastite, a ne ruske interese, te razvijati istraživanja rusko-hrvatskih veza prvenstveno radi historiografskih znanstvenih spoznaja, a ne ove ili one ideologije. Kako se do sada pokazalo, ideološki utemeljen interes za Rusiju, bilo za vrijeme sveslavenstva u 19. stoljeću, bilo u komunističkom razdoblju, nije bio ni previše plodan ni dugog daha.

 

Magdalena Najbar-Agičić

Odgovori