Ida Ograjšek Gorenjak – Michelle Perrot, „Moja povijest žena“, Ibis grafika, Zagreb 2009, 221 str. (prevela Vesna Čaušević Kreho)

Michelle Perrot, „Moja povijest žena“, Ibis grafika, Zagreb 2009, 221 str.

(prevela Vesna Čaušević Kreho)

Prošlo je više od trideset godina od kada se na metodološkim temeljima antropologije, sociologije i feminističke kritike rodila nova historiografska grana – povijest žena. U zadnja tri desetljeća ona je prošla trnovit put od porođajnih muka tijekom sedamdesetih, preko revolucionarnog izazivanja etabliranih povijesnih istina u osamdesetima, sakupljanja i ideološkog razmimoilaženja u devedesetima do kontemplacije na ulasku u novi milenij. Pionirke i pioniri ove povijesne grane danas su već na izmaku svoje karijere, kada si vjerojatno postavljaju pitanja o postignutim rezultatima, greškama i nasljeđu koje ostavljaju generacijama koje dolaze.

Michelle Perrot, professor emeritus pariškog sveučilišta i sudionica u velikom projektu izdavanja pet tomova reprezentativnih članaka ženske povijesti – Histoire des fammes en Occident de l´Antiquité á nos jours, prije nekoliko godina dobila je priliku javne reminiscencije. Tada je pripremala dvadeset i pet radio emisija iz serije „Povijest žena“ koje su se od 28. veljače do 1. travnja 2005. godine emitirale na France Culture.

Na temelju ove serije nastala je jednostavno pisana i, sukladno duhu ženskog pisma, topla i gotovo familijarna „Moja povijest žena“. Posvojna zamjenica u kurzivu u naslovu ne označava da je povijest žena samo autoričina, već da joj je bila važna, da je na osobit način označila njezin znanstveni put i postala nezaobilazan dio njezine osobnosti.

Koncepcijski se knjiga nadovezuje na prethodne uratke sličnog tipa. Nakon uvodnog razmatranja razvoja i problematike povijesti žena, autorica u četiri poglavlja raspravlja o temama koje su naročito zaokupljale protagonistice ove historijske grane: tijelo, duša, ženski rad i žene u javnom prostoru. Izbor tema, kao i slijed kojim se nižu, ocrtava razvojni put povijesti žena od pojave do današnjih dana. No, umjesto uobičajenih izbora članaka koji fragmentarno odgovaraju na određene segmente problematike iz naslova, M. Perrot pokušava sintetizirati glavne zaključke relevantnih uradaka iz francuske historiografije roda. Stoga svako poglavlje daje pregled saznanja o naznačenoj temi. Autorica istovremeno tka priču o ženama u povijesti i pruža bogati izvor bibliografskih informacija i praktičnih savjeta o institucijama i izvorima podataka.

Vremenski okvir koji M. Perrot obrađuje varira od poglavlja do poglavlja, ali najviše prostora posvećuje periodu od Francuske revolucije do suvremenosti. U šetnji kroz povijesna razdoblja ona traži odgovore ne samo kako je bilo, nego i kako je danas – što se promijenilo u odnosu među spolovima, u predočenoj i doživljenoj spolnoj razlici? Kako, ili zašto? I s kojim ciljem? Na taj način knjiga postaje svojevrsno putovanje, potraga za izvorima i za budućnosti povijesti žena kao historiografske grane, ali i položaja žena u društvu.

Putovanje M. Perrot započinje vlastitim pronalaskom povijesti žena, te u poglavlju Pisati povijest žena postavlja pitanje kako se i zašto razvila ova povijesna grana, te zašto se o ženama tako malo pisalo prije sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Zaključuje da povijesni zaborav nije obavijao samo žene, ali da su uzroci izostavljanja žena iz spektra pamćenja ipak specifični. Nevidljivost i šutnja dugo vremena smatrali su se normalnim i pristojnim ženskim ponašanjem i garancijom poretka stvari. Sukladno tome, žene se nisu posebno spominjale, njihova se iskustva nisu bilježila, a ako je nešto i napisano, nije se označavalo kao materijal vrijedan čuvanja i arhiviranja. Povijesna znanost koja se počela razvijati početkom 19. stoljeća usvojila je rodne postavke društva u kojem je nastala. Tako je eventualni politički angažman žena tijekom povijesti ocijenila negativnim, dok je hvalila njihov trud u obrani i organizaciji doma i obitelji. Škola analista između dva svjetska rata djelomice osvjetljava ulogu žena u povijesti, ali ne vidi razliku među spolovima kao analitičku kategoriju. Pojava povijesti žena šezdesetih godina u SAD-u i sedamdesetih u Francuskoj posljedica je znanstvenih, socioloških i političkih faktora. Ona počiva na znanstvenoj sprezi povijesti i antropologije i razvoja povijesne demografije, značajnijem prodoru žena na sveučilište i pojavi feminističkog pokreta za oslobađanje žena koji je inicirao „rad na pamćenju“ i ponudio teorijsku kritiku slike društva i etabliranog znanja. Prve povjesničarke naišle su na problem nedostatka izvora i rodne obilježenosti postojećih tragova povijesti. O ženama se ili šutilo ili su se utapale u opće kategorije. Organi javnoga reda u svojim su izvještajima žene stereotipizirali i tretirali ih kao jedinstvenu kategoriju, a autori tekstova o ženama i prikaza žena bili su većinom muškarci te nam ovi više govore o tome na koji način su žene bile predstavljene ili viđene, nego o tome kakve su zaista bile. Ipak, žene su ostavile svoje tragove, one su pisale: mističnu, religijsku literaturu, romane, pisma, dnevnike, kuharice, pedagoške knjige, a ponekad i autobiografije. Počinju objavljivati tekstove u feljtonima i pokreću vlastite novine. Novi su se izvori pronalazili kako se spektar interesa povjesničara i povjesničarki mijenjao. U tom procesu promijenila se i povijest žena, kako u predmetu istraživanja tako i u stajalištima. Krenula je od proučavanja ženskog intimnog prostora, a došla do njenog angažmana u javnom životu. Krenula je od povijesti žena- žrtava, a došla do aktivnih žena. Prerasla je u povijest roda, koja insistira na odnosu među spolovima, integrira povijest muškosti, proširuje prostorne religijske i kulturne perspektive. Današnji povjesničari i povjesničarke ove grane imaju na raspolaganju specijalizirane feminističke arhive i knjižnice.

Jedan od prvih predmeta istraživanja povijesti žena bio je intiman prostor tijela i duše. U poglavlju Tijelo autorica naglašava da je tijelo povijesna kategorija. Odnos prema ženskom tijelu podložan je promjenama i ovisi o životnom ciklusu u kojem se žena nalazi i povijesnom razdoblju u kojem živi. Ljepota, seksualnost, spolnost, majčinstvo, nasilje nad tijelom nisu konstantne i nepromjenjive kategorije. Atributi ženske ljepote u nekoliko stoljeća prošli su put od boje očiju do forme nogu, a važnost ljepote naglo je porasla napuštanjem običaja dogovorenih brakova. Značajan simbol ljepote je kosa koja ima važnu ulogu u reprezentaciji ženstvenosti, manifestaciji slobode ili uspostavi kontrole. Žena raspuštene kose je „divlja“, dok je žena pokrivene, sapletene kose kategorizirana i pod kontrolom. Šišanje kose može biti čin kazne, ali i akt slobode i emancipacije. U novije vrijeme ljepota postaje imperativ za žene, a modni časopisi uvjeravaju svoje čitateljice da svaka žena može (i mora) biti lijepa. S druge strane, ženska spolnost dugo se vremena smatrala njezinim nedostatkom, a tek razvojem medicine postaje predmetom istraživanja. U tom procesu žena je definirana svojom spolnošću. Muškarac je mužjak samo u određenom trenutku, a žena je ženka čitav život. Spolnost i seksualnost žene ujedno je opasna društvena kategorija, ona se mora zaštititi, ograditi, pokriti i kontrolirati. Autorica vjeruje da je suvremeno osvajanje prostora vlastite spolnosti i seksualnosti revolucionarna promjena u položaju žena i rodnim odnosima. Ipak, ženska seksualnost ostavlja niz tabua za istražiti kao pitanja kontrole rađanja tijekom povijesti, ženski orgazam i homoseksualnost. Materinstvo je oduvijek predstavljalo veliku zadaću žena. Ona se s tom ulogom često i identificira, te majka, dojilja ili čak sama dojka imaju značajnu simboličku ulogu u društvu. Ipak, odnos društva i žena prema porodu, materinstvu i djeci nije bio uvijek jednak. S pojavom negativnih demografskih trendova, majčinska uloga sve se više počinje percipirati kao stup društva, pa prema tome postaje i kolektivna briga i ulazi pod kontrolu države i politike. Porod doživljava svoj razvoj od ženskog čina koji se odvija kod kuće do muškog u krugu bolnice, a suvremena medicina i neke religijske skupine vode bitku oko pitanja bezbolnog porođaja. Odnos majki prema djeci se mijenja. Dugo se vremena smatralo da je potpuna zauzetost djecom pretjerana, te su se o djeci brinule dojilje i sluškinje ili ih se slalo na selo. No, od 18. stoljeća počinje se probijati nova svijest o vrijednosti bebe i to utječe na odnos majke i djeteta. Dok su se tijekom 19. stoljeća „mondene“ žene još natjecale s majčinskim tipovima, od početka 20. stoljeća trudnoća postaje željena, bebe predmet obožavanja, a svaki porod jedinstven. Napokon, žensko tijelo oduvijek je bilo izloženo nasilju, ali se odnos društva prema toj pojavi mijenjao. Suvremeno društvo odlučnije sankcionira silovanje, ali prepoznaje i niz drugačijih oblika nasilja: seksualno uznemiravanje na poslu, zlostavljanje u braku i vrlo kompleksan problem prostitucije.

U sljedećem poglavlju pod naslovom Duša autorica nastoji odgovoriti na pitanja odnosa žena i religije, zašto je ženama napokon dopušteno pravo na obrazovanje i kakav je položaj stvarateljica i umjetnica u društvu. Zaključuje kako je religija imala dvojak utjecaj na položaj žena. S jedne strane, ona je instrument marginalizacije i uspostavljanja vlasti nad ženama, ali s druge strane žene religijske okvire iskorištavaju u svoju korist. Pobožnost im pruža utjehu, samostani zaštitu, uključuju se u karitativni rad i rasprave o reformi crkve, a u vrijeme antifeminizma u sindikalnom pokretu organiziraju se u kršćanskim istospolnim sindikatima. Reformacija i protureformacija, koje su iz temelja promijenile ustroj i ulogu Crkve i odnos pojedinca i religije, dvojako su utjecale na položaj žena. S jedne strane, one im otvaraju vrata znanja, mnogo revolucionarnije u protestantizmu nego u katoličanstvu, ali s druge strane i jedan i drugi pravac bili su podjednako patrijarhalni. Nadalje, autorica napominje da je znakovito da je progon vještica bio najintenzivniji u vrijeme pojave humanizma, renesanse, reformacije i protureformacije i da su ga svi ti pravci podržavali. Polazeći od tvrdnje da postoji veza između civilizacijskog napretka i barbarstva, između napretka i nasilja, ona smatra da su žene- vještice bile žrtveni jarci novog doba. U njima se spaljuje sve što je uznemiravajuće od novog vremena i odbačeno od starog sustava – praznovjernost, sklonost magiji, razularena spolnost i suprotstavljanje autoritetima. No, novo doba u konačnici donosi napredak i za žene. I to prije svega na polju obrazovanja. Pred kraj 19. stoljeća stvorile su se osnovne pretpostavke za veliku promjenu u obrazovnim mogućnostima za žene. Muškarci su željeli imati inteligentne družbenice, država majke obučene za odgoj djece, a tržište kvalificirane radnice. Otvaranje srednjoškolskih i visokoškolskih institucija bilo je neminovno. Ipak, visoko obrazovanje nije automatski značilo prodor žena u umjetnost i znanost. Ovdje se susreću s predrasudom da je njihov kapacitet razumijevanje i reproduciranje, ali ne i stvaranje. Preskakanje ove barijere ne ide istim intenzitetom na svakom polju. U književnosti su žene učinile značajne pomake, dok su na polju slikarstva i glazbe još uvijek mahom samo konzumentice.

Iskorak iz privatnog u javni prostor autorica je učinila s poglavljem Ženski rad. U njemu ustvrđuje da su žene oduvijek radile, samo što njihov rad nije bio plaćen, bio je vezan uz kućanstvo i podizanje djece. One su bile seljanke čiji je život bio određen ritmom obitelji, poljskim radovima i spolnom podjelom. Uređivale su kuću, okućnicu, brinule se za životinje, obavljale neke poljske radove i sudjelovale u prodaji na tržnici, brinule se da im je obitelj obučena i odjevena i ručnim radom pridonosile zaradi u obitelji. Tranzicija sela drastično mijenja njihove živote i to jednako vrijedi za one koje su otišle i one koje su ostale. Danas je zemljoradnja u Francuskoj na izdisaju, a u selima vlada manjak žena. Da bi ih se privuklo, selo se mora transformirati, učiniti komotnijim i manje patrijarhalnim. U gradu su žene bile kućanice u radničkoj obitelji, gazdarice ili sluškinje u građanskoj kući. Značaj kućanskih poslova raste s industrijskom revolucijom. Kućanice su se smatrale stupom obitelji, morale su štedljivo rukovoditi muževom plaćom, održavati garderobu ukućana, pružati prvu medicinsku skrb. Vladalo je mišljenje da je poželjno da žena ostane kod kuće, a od kućanstva se pokušala napraviti znanost: pišu se priručnici, otvaraju škole za kućanstvo. Ipak, sve veći dio žena uključuje se u plaćeni rad u tvornicama, krojačkim radionicama i manufakturama. Rad žena u javnim prostorima otvarao je mnoga pitanja ćudoređa, prikladnosti uvjeta za rad, seksualnog uznemiravanja, ugrožavanja integriteta doma i nelojalne konkurencije muškarcima. Iako se žene u početku zapošljavaju pretežito u prehrambenoj, tekstilnoj i kemijskoj industriji, nakon Prvog svjetskog rata ta granica polako nestaje. Pripadnice srednje klase počinju se zapošljavati u tercijarnom sektoru, s vremenom u potpunosti feminizirajući pojedina zanimanja. One postaju namještenice u robnim kućama, uredske činovnice, podvornice u bolnicama. Ipak, trend je da na rukovodećim pozicijama ovih zanimanja i dalje stoje muškarci. Otvaranje djevojačkih škola otvorilo je put učiteljske i profesorske profesije za žene. Danas je ovo zanimanje feminizirano po stupnjevima, od potpuno feminiziranih vrtića do još uvijek pretežito muškog kadra na visokim učilištima. Liječnice i pravnice mnogo su teže krčile svoj put i često je trebalo mijenjati zakon da bi im bilo dozvoljeno vršenje službe. Vjerojatno su najrevolucionarniji preokret u svoju korist učinile glumice koje su od marginalnog zanimanja sumnjivog morala, dosegle status zvijezda i pripadnica visokog društva.

U posljednje vrijeme interes povijesti žena sve se više okreće ka istraživanju sudjelovanja žena u javnom prostoru, te je ovoj problematici autorica posvetila peto poglavlje. Zaključuje da su žene tradicionalno vezane uz dom i kuću, a njihov eventualni izlazak u javnost priman je s negodovanjem. To se očituje i u leksiku: javna žena je promiskuitetna žena, a javni muškarac je ugledan građanin. Ipak, žene je nemoguće isključiti iz perspektive javnog prostora i događaja, već i stoga što su u njemu prisutne i što se javni događaji odnose i na njih. Žene putuju na hodočašća, misionarska putovanja, u potrazi za poslom. One se uključuju u udruge i sindikalni pokret, iako ovo posljednje nije bilo bez otpora muškog članstva. Sudjeluju u pobunama, potpomažu štrajkove. U izvanrednim situacijama stječu političku vlast, a afirmacijom demokracije žensko sudjelovanje u politici postaje izvjesno. Nadalje, organiziraju i vlastiti politički pokret koji evolvira i u postavljenim ciljevima i u načinu borbe. Napokon, svaki povijesni događaj rodno je obilježen i nema jednake posljedice za muškarce i žene. Renesansa, Francuska revolucija, revolucionarni pokreti 19. stoljeća, ratovi, totalitarni režimi na specifičan način su utjecali na sudbinu žena. S druge strane, neki marginalni događaji u okviru političke povijesti, kao pojava slobodne kontracepcije, revolucionarno su utjecali na povijest žena i redefinirali odnos među rodovima.

Sukladno koncepciji svakog poglavlja, knjiga završava pitanjem A danas?. Dokle je danas dospjela povijest žena i kakav je njihov položaj danas? Autorica zaključuje da je povijest žena vrlo prisutna u svijetu, a posebice na Zapadu. Ona je ustanovila oblik osvješćivanja identiteta, pokušaj pamćenja, ponovo iščitavanje događaja i promjena u svjetlu razlika među spolovima i razvila povijest muškaraca – muškosti. Ipak njezina produkcija prisutnija je u časopisima nego u etabliranim institucijama. A žene danas variraju između osjećaja pobjede i skepticizma obmane. One su osvojile mnoga područja, ali teško dolaze na odgovorne pozicije, sukobljavaju se s konzervativnim strujama u društvu, a raspodjela u obitelji gotovo i ne postoji. Procesi kao globalizacija lome se na ženskim leđima, a fundamentalisti su ponovo pokrenuli pitanje podložnosti žena i povijest se nastavlja.

Autorica u knjizi daje pregled povijesti žena na Zapadu. Pri tome uspijeva izbjeći većinu zamki na koje je naišla ova povijesna grana u svom razvoju. Povijest žena nije prikazana kao usporedna povijest, povijest žrtava i opresije ili neko jedinstveno univerzalno žensko iskustvo. Ona je vidi kao realan segment ljudske povijesti, pun proturječja i varijacija, pri čemu su žene bile subjekti povijesti, potlačene i moćne, sretne i nesretne, marginalizirane i utjecajne. Time se ponovno afirmira žensko iskustvo kao nezaobilazno za rekonstrukciju povijesne stvarnosti. Knjiga je vrijedan i informativan pregled ženske povijesti, pristupačan i razumljiv čak i za one koji se tek počinju upoznavati s ovom tematikom. Naravno, ovakav pristup ima i ograničenja. Teme koje autorica iznosi, samo su naznačene i nanizane. One su sukus dosadašnjih znanstvenih spoznaja i Michelle Perrot ne ulazi u njihove dublje analize.

                                                                                  Ida Ograjšek Gorenjak