Matko Globačnik – osvrt na knjigu – “Local Dimensions of the Second World War in Southeastern Europe”, 2019.
Xavier Bougarel, Hannes Grandits, Marija Vulesica, ur., Local Dimensions of the Second World War in Southeastern Europe, Routledge, London i New York 2019, 281 str.
Ukoliko čitatelj otvori prve stranice ovoga zbornika, brzo će naići na tvrdnju da je njegov fokus na socijalnoj historiji, odnosno istraživanju preoblikovanja etničkih i religijskih zajednica, masovnih zločina i lokalnih dimenzija holokausta u Jugoistočnoj Europi u Drugome svjetskom ratu. Urednici zbornika, Xavier Bougarel (Centre d’études turques, ottomanes, balkaniques et centrasiatiques, Pariz), Hannes Grandits (Humboldt-Universität zu Berlin) i Marija Vulesica (Zentrum für Antisemitismusforschung der Technischen Universität Berlin) u predgovoru (str. 1–24) objašnjavaju da je on produkt francusko-njemačkog projekta „New Approaches to the Second World War in Southeastern Europe“ koji je trajao od 2014. do 2016. godine. Ipak, kako se vidi iz petodijelne raspodjele zbornika i radova u njima, on ne obuhvaća čitavu Jugoistočnu Europu već ponajprije zemlje bivše Jugoslavije i Grčku čija fragmentacija pod fašističkom okupacijom i kontrolom, smatraju urednici (str. 19), omogućava detaljan uvid u lokalni kontekst i izbjegavanje preuranjenih, odnosno empirijski neopravdanih generalizacija.
Prvi dio zbornika pod naslovom „Proces stvaranja zajednica“ („Group-making as a process“, str. 25–84) otvara rad Paola Fonzija, „Baštinici Rimskoga Carstva? Arumunji i fašistička okupacija Grčke (1941–1943)“ („Heirs of the Roman Empire? Aromanians and the fascist occupation of Greece (1941–1943)“, str. 27–49). U njemu se, ponajprije na temelju talijanskih arhivskih izvora, govori o pokušaju suradnje arumunjske manjine u Grčkoj pod vodstvom njezinih istaknutijih pripadnika s talijanskim okupacijskim vlastima između 1942. i 1943. godine. Rad Daniele Simon, „’Zadatak stoljeća’. Lokalne dimenzije politike prisilnih prekrštavanja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (1941–1942)“ („’The Task of the century’. Local dimensions of the policy of forced conversion in the Independent State of Croatia (1941–1942)“, str. 50–65) ima za zadatak kontekstualizirati ustašku politiku prisilnih prekrštavanja. Simon naime smatra da prije rujna 1941. godine ustaška vlast unatoč mjerama protiv srpskoga stanovništva nije planirala prisilno provoditi njegovo prekrštavanje te da je prvi impuls tada došao s lokalne razine, odnosno od čelništva velikih župa i kotara. U prvoj fusnoti rada ona (pomalo nesretno) pozicionira još uvijek nedovoljno temeljito istražene stavove Katoličke crkve i nadbiskupa Stepinca u kontekst nedefiniranoga pojma revizionizma kojega inače različite neokomunističke frakcije unutar akademske zajednice znaju koristiti za obranu ideologije marksizma-lenjinizma. U radu se zaključuje (str. 60) da inicijative s lokalne razine nisu bile nužno povezane s planovima ustaške vlasti i njezinom ideologijom, što ipak proturječi spoznajama u drugim radovima zbornika (str. 107–108). Naime, neprijeporna je činjenica da je jedan od temelja ustaške ideologije bila dihotomija između katoličkoga i muslimanskog stanovništva s jedne te pravoslavnoga stanovništva s druge strane, što je primjerice potvrđeno već u svibnju 1941. u javnim izjavama ustaškoga ideologa Mile Budaka o pravoslavnim „Vlasima“ kao „najzakletijim neprijateljima“ Hrvata. Posljednji je u ovome dijelu zbornika rad Thomasa Porene pod naslovom „Nametnuti identiteti. Korištenje kategorije ‘Jugoslaven’ za klasifikaciju zatočenika nacističkih koncentracijskih logora Mauthausen, Buchenwald i Dachau (1941–1945)“ („Forced identities. The use of the category ‘Yugoslav’ to classify inmates in the Mauthausen, Buchenwald and Dachau Nazi concentration camps (1941–1945)“, str. 66–84). U njemu Porena, ponajprije na temelju arhivske ostavštine Rudija Supeka i brojnih primjera, zaključuje da je kategorija ‘Jugoslaven’ u navedenim koncentracijskim logorima, ali i u povezanosti s njemačkim okupacijskim snagama u Jugoistočnoj Europi, pored negativne političke, dobila i rasnu konotaciju. Treba ipak upozoriti da takav zaključak ide predaleko s obzirom na to da su neki od najpoznatijih kolaboracionista fašizma na okupiranome jugoslavenskom području bili javno poznati kao eksponenti ideologije integralnoga jugoslavenstva, poput Marka Natlačena u Sloveniji i Dimitrija Ljotića u Srbiji.
Drugi dio zbornika pod naslovom „Lokalne dinamike nasilja“ („Local dynamics of violence“, str. 85–158) počinje radom Polymerisa Voglisa, „Kontroliranje prostora i ljudi. Rat, teritorijalnost i populacijski inženjering u Grčkoj tijekom 1940ih“ („Controlling space and people. War, territoriality and population engineering in Greece during the 1940s“, str. 87–105). Voglis istražuje kontrolu grčkoga teritorija i stanovništva na primjeru bugarske okupacijske zone i njemačkih vojnih operacija protiv grčkih partizana u prvim dvama dijelovima rada, a u trećemu dijelu na primjeru sukoba vladinih snaga protiv komunista u Grčkome građanskom ratu. Iako je bilo poželjno u radu dodatno pojasniti karakter Narodnooslobodilačke fronte (EAM), što je nedostatak koji postaje razumljiv autorovim odobravanjem riječi Mao Zedonga o gerilskome načinu ratovanja i negativnome oslikavanju intervencionizma zapadnih demokracija u Hladnome ratu (str. 101–102), ova nacionalna grčka tematika svakako otvara mogućnost plodonosne komparacije s Narodnooslobodilačkim pokretom u Jugoslaviji. Drago Roksandić u svojemu radu „Prostorne i vremenske logike nasilja. Nezavisna Država Hrvatska u kotarima Glina i Vrginmost (travanj 1941. – siječanj 1942.)“ („Spatial and temporal logics of violence. The Independent State of Croatia in the districts of Glina and Vrginmost (April 1941–January 1942)“, str. 106–140) na temelju precizne baze podataka prostorno i vremenski kontekstualizira masovne ustaške zločine nad srpskim stanovništvom u navedenim kotarima. Autor također raspravlja i o ideologijama hrvatskoga seljačkog, ustaškog i jugoslavenskog komunističkog pokreta u vremenu neposredno prije i u prvoj godini rata, ali u tome jugoslavenska historiografija, na koju se oslanja, iz očiglednih razloga suprotstavljenosti Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) Mačekovoj Hrvatskoj seljačkoj stranci, ne može biti pouzdani vodič. Unatoč tome, autorovi argumentirani i potkrijepljeni zaključci o povezanosti vodećih eksponenata ustaške ideologije i masovnih zločina nad srpskim stanovništvom i više su nego opravdani. Janis Nalbadidacis u posljednjemu je radu ovoga dijela zbornika pod naslovom „Dinamika neograničenog nasilja. Masakr u Distomu (10. lipnja 1944.)“ („Dynamics of unrestrained violence The massacre of Distomo (10 June 1944)“, str. 141–158) na temelju njemačkih arhivskih izvora istražio zločin jedne njemačke regimente nad 223 stanovnika grčkoga sela Distoma. Nalbadidacis se u mikrohistorijskoj analizi motiva počinitelja, žrtava i promatrača fokusirao na psihohistorijske aspekte, ali ne isključuje širi ideološki kontekst borbe Wehrmachta protiv grčkih partizana unutar EAM-a pod vodstvom Komunističke partije Grčke.
Treći dio zbornika pod nazivom „Lokalne perspektive na holokaust“ („Local perspectives on the Holocaust“, str. 159–234) otvara rad Nadège Ragaru, „Poludjeli časovi lokalnoga progona. Antižidovske politike u Bitolju pod bugarskom okupacijom (1941–1943)“ („The madding clocks of local persecution. Anti-Jewish policies in Bitola under Bulgarian occupation (1941–1943)“, str. 161–195). Autorica na temelju bugarskih arhivskih izvora minuciozno istražuje mikrohistorijske aspekte holokausta u makedonskome Bitolju pod bugarskom okupacijom. Iako negira ulogu ideologija u tome, sve je prepuno konfliktnih nacionalnih političkih ideologija, ponajprije srpske i bugarske (str. 168), a i „konačno rješenje“ židovskoga pitanja u Bitolju u ljeto 1942. godine (str. 171) vremenski potpuno odgovara istim događajima na europskoj razini diktiranima nacističkom politikom. Iako se za stručnjakinju za bugarsku i makedonsku povijest nije smjelo dogoditi da se Unutarnja makedonsko-odrinska revolucionarna organizacija (VMORO) i Unutarnja makedonska revolucionarna organizacija (VMRO) tretiraju kao različite organizacije (str. 167, 186), rad je u cjelini intelektualno vrlo poticajan. Leon Saltiel u svojemu se radu „Otpor ili kolaboracija? Grčke kršćanske elite Soluna u suočavanju s holokaustom (1941–1943)“ („Resistance or collaboration? The Greek Christian elites of Thessaloniki facing the Holocaust“ (1941–1943)“, str. 196–213) bavi stradanjem brojne i kroz tisućljeća prisutne židovske zajednice u Solunu za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Autor izlaže stav solunske kršćanske elite prema njemačkim okupacijskim vlastima i holokaustu istražujući aspekte robovskoga rada na koji su Židovi bili prisiljeni, zatim uništenje njihova groblja i konačno isključenje iz profesija u solunskome društvu. Ali s obzirom na to da je stav solunske elite prema holokaustu, kako i autor naglašava (str. 199, 206–207), bio određen nacionalnim, društvenim, ekonomskim i političkim razlozima, ostaje pitanje jesu li religiozne razlike, koje implicira naslov, imale udjela i jesu li uopće lokalne elite bile u mogućnosti učiniti puno u sprječavanju holokausta koji je u ljeto 1942. godine u Solunu, kao i u čitavoj Europi, bio u fazi bezobzirne implementacije? Na to pitanje odgovor nudi vrlo zanimljiv rad Marije Vulesice, „Biti Židov u Zagrebu 1941. Život i smrt Lavoslava Schicka“ („Being a Jew in Zagreb in 1941. Life and death of Lavoslav Schick“, str. 214–233), pisan ponajprije na temelju zagrebačkih arhivskih izvora. Iako je ambiciozna intencija rada bila detaljno rekonstruirati život zagrebačkoga odvjetnika, izdavača i učenjaka židovskoga podrijetla Lavoslava Schicka tijekom 1941. godine, autorica je morala priznati (str. 228) da, zbog manjka izvora, sudbina Schicka i njegove ostavštine nije mogla biti posve rasvijetljena. Međutim, sasvim su logični njezini zaključci (koji se suprotstavljaju glavnim intencijama ovoga zbornika) o tome da uništenje hrvatskih Židova nije bilo rezultat lokalnih dinamika nasilja već smišljenoga plana protiv kojega njegove žrtve nisu imale mogućnosti djelovanja poslije travnja 1941. godine (str. 229).
Posljednja dva dijela zbornika, četvrti pod nazivom „Svakodnevni život pod okupacijom“ („Everyday life under occupation“, str. 235–260) i peti kojega čini epilog (str. 261–281), sastoje se od po jednoga rada. Dejan Zec u svojemu radu „Bijeg u normalnost. Zabava i propaganda u Beogradu tijekom okupacije (1941–1944)“ („Escape into normality. Entertainment and propaganda in Belgrade during the occupation (1941–1944)“, str. 237–260) raspravlja o aspektima široko definirane „zabave“, odnosno svakodnevice (novinstva, kulture i sporta) u okupiranome Beogradu. Zec smatra da se na temelju te problematike vrlo dobro mogu proučavati inače teže mjerljive kategorije poput kolaboracije s okupatorom i općenita atmosfera u društvu. U epilogu se rad Sabine Rutar, „(Pre)mjeravanje Drugoga svjetskog rata. Historistički režimi i naslijeđe Hladnoga rata u Europi“ („(Re-)Scaling the Second World War. Regimes of historicity and the legacies of the Cold War in Europe“, str. 263–281), može čitati kao pokušaj pogovora zborniku. Autorica smatra da istraživanje mikrohistorijskih aspekata Drugoga svjetskog rata u Jugoistočnoj Europi poput iskustava vojnika, međupovezanosti promjenjivih lojalnosti i radikalizacije društvenih konteksta te socijalne historije općenito može doprinijeti integraciji historiografije ovoga dijela Europe u međunarodnu historiografiju. Time ovakav „pogled iz Jugoistočne Europe“ ne vodi ponovnoj provincijalizaciji historiografije nego povratak autentičnome Drugom svjetskom ratu koji je u historiografiji, ističe Rutar, bio iskrivljen hladnoratovskim iskustvom.
Neki kasniji povijesni događaji, međutim, mogu pridonijeti rasvjetljavanju i boljemu shvaćanju onih ranijih koji su ih često uzrokovali, a određene su metode u historiografiji prikladne za proučavanje samo određenih povijesnih pojava. Socijalna historija u cilju proučavanja demografskih trendova i socijalnoga inženjeringa ne zahtijeva primjere već precizne podatke (prisutne jedino u Roksandićevu radu), ali ona nije neprikladna samo za proučavanje kratkoročnih demografskih trendova većih etničkih zajednica u ratu nego i uništenja manjih. Primjer veće etničke zajednice je srpska zajednica u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj koja se pridruživala Narodnooslobodilačkome pokretu pod vodstvom KPJ-a (što se u zborniku neopravdano naziva „komunističkim partizanima“, str. 7, 254) i unatoč ustaškome teroru nastavila je biti većinska na prostorima na kojima je bila i prije rata. Primjer manje zajednice je uništenje židovske populacije koje je ovisilo, kako je u zborniku pokazano, o političkoj primjeni nacističke ideologije u određenome povijesnom trenutku. Upravo je krucijalna povezanost kolaboracijskih režima s okupacijskim snagama problematika o kojoj ovaj zbornik ne govori, a u tome je pogledu znakoviti primjer nespominjanje (za hrvatsku problematiku) nezaobilazne građe sakupljene u tetralogiji Bogdana Krizmana o ustaškome pokretu, koja pokazuje takoreći iz dana u dan navedenu suradnju i kontrolu lokalnih režima od strane fašističkih sila. Interpretacije novije hrvatske historiografije (za razliku od oslanjanja na faktografske činjenice izložene u njoj) u izradi zbornika uglavnom nisu uzimane u obzir, što bi trebao biti poticaj reevaluaciji njezine kvalitete istraživanja i produkcije. S druge strane, u zborniku su za glavne teme uz istraživače izvan Jugoistočne Europe (osim Roksandića i Voglisa) zastupljeni jedino doktorandi koji djeluju unutar njemačkoga i švicarskog visokoobrazovnog sustava (Simon, Porena, Nalbadidacis i Saltiel) pa teza o „pogledu iz Jugoistočne Europe“ zahtijeva dodatno opravdanje. Ta činjenica objašnjava i navedene manjkavosti u radovima, često proizašle iz nedovoljne istraženosti lokalnih arhivskih izvora i odsutnosti nezaobilaznih, ali teže preglednih izvora iz periodičnih publikacija.
Unatoč svemu navedenome, ovaj će zbornik vjerojatno najviše koristiti profesionalni istraživači zainteresirani za problematike izložene u pojedinim radovima od kojih je svaki na svoj način vrijedan historiografski prilog. Oni koji se upuste u čitanje cijeloga zbornika dobit će vrijedno iskustvo nekonvencionalnoga i intelektualno poticajnoga pristupa Drugome svjetskom ratu u Jugoistočnoj Europi koji će po mogućnosti ubuduće imati i nastavak. Ali s obzirom na to da zbog trenutno vrlo visoke cijene zbornik često neće biti dostupan niti u knjižnicama, preostaje nadati se da će on izaći i u izdanju s mekim uvezom.
Matko Globačnik
Prikaz knjige napisao je i Nikica Barić objavljen u Časopisu za suvremenu povijest (br. 3, 2019) i dostupan na poveznici: https://hrcak.srce.hr/230082